Pavlinski red u Hrvatskoj i svijetu

Pavlinski Red je vrlo zaslužan, na mnogim područjima, u povijesti hrvatskog naroda, još od samog početka postojanja, dakle od XIII stoljeća. Red je 2008. godine proslavio 700-tu godišnjicu službenog priznanja od strane Crkve, jer je 1308., nakon gotovo sto godina zajedničkog života dobio potvrdu Pravila i Konstitucija. Otac Utemeljitelj je Blaženi Euzebije Ostrogonski, porijeklom Mađar, koji je, u službi kanonika, imao viđenje, koje ga je potaklo na osnivanje zajednice. Naime, Bog mu je pokazao mnoštvo malih plamenova, koji su odjednom sabrani u jedan veliki plamen, koji je zahvatio mnoge krajeve i ljude. U napadu Tatara, Euzebije je bio primoran skloniti se u pustinju oko Pečuha, gdje je upoznao mnoge pobožne pustinjake. Tada je shvatio, da su oni, puni poniznosti i pokore, ovaj plamen koji može zapaliti mnoga srca za Kraljevstvo Božje. Međutim, primijetio je, da ovaj „plamen“ treba nužno jedan „kamin“ koji bi ga zadržao i sačuvao. A to je zajednica. I tako, dozvolom biskupa Bartolomeja, blaženi Utemeljitelj sabire mnoge pustinjake i organizira njihov život, dajući im pravila života, zajedništvo u molitvi i radu, svakodnevnu liturgiju… i povjeravajući im svoju ogromnu ljubav prema Blaženoj Djevici Mariji. Bojao se, u svojoj skromnosti, da bi rastuće zajednice mogle nakon njegove smrti uzeti ime po njemu, te je svoju subraću nazvao Pustinjacima Svetog Križa. Međutim, kasnije je ovaj naziv promijenio u današnji, odabravši za uzor i praoca Reda svetog, prvog pustinjaka Pavla (218-323.) iz Egipta. U povijest su pavlini ušli kao monasi, zatim kao odgojiteljski i školski Red, pa i kao poznati umjetnici. Uvijek su slijedili znakove vremena, pa tako danas, već nekih pedesetak godina, intenzivno otkrivaju putove spašavanja nerođene dječice, što je usko povezano s njihovim posebnim predanjem i posvetom Bogorodici Mariji, Majci Gospodinovoj. Pavlini su nekoć oko 40 samostana imali u Hrvatskoj. Bili su podijeljeni u dvije provincije, a najpoznatiji su oni u Lepoglavi, Remetama (Zagreb), Križevcima, Istri, Senju, Crikvenici itd. Pavlini su dali mnoge vrsne ljude, samozatajne svete monahe, radišne jezikoslovce, slikare i kipare, učitelje, glazbenike. Otvarali su gimnazije i fakultete. Napisali prvu hrvatsku notnu pjesmaricu, radili orgulje. Slikali su freske, pisali rječnike i leksikone, istraživali medicinu i povijest. Specifični su po svojoj povezanosti s narodom. Iako po pravilu monasi, dakle redovnici zatvorenijeg tipa, ipak su njihovi samostani uvijek bili okupljalište naroda, koji su dobro osjećali i cijenili ovu ljubav. Kad se pogleda unatrag, zaista vidimo kako su stari pavlini sve činili, da naš narod bude odgojen u duhu vjere i kulture, umirali su radeći za njih i ta se slava nikada neće izbrisati iz naše svijesti. Pretrpjeli su nekoliko teških progona i ukinuća; nakon Mohačke bitke 1526., jedva da je nekoliko samostana preživjelo, a stotine je fratara mučki ubijeno. Iz toga vremena pamtimo svijetle uzore 12 remetskih mučenika, blaženog brata Pavla iz Slankamena i mnoge, mnoge druge. Eto jedan primjer: u samostanu sv. Lovre u Budimu, gdje su pavlini imali zajednicu od preko pet stotina braće, gotovo svi su pobijeni te godine, a tijelo je sv. Oca Pavla, ondje čuvano, gotovo u potpunosti obeščašćeno i uništeno. Koliko je tada bilo mučenika, ako je nestalo preko 200 samostana…?! Nažalost, tada su bile prekinute veze s pavlinima u Italiji, Francuskoj i Španjolskoj, pa su se ondje razvile sasvim druge Kongregacije, iako istog grba, pravila pa i imena. Turci su udarali još mnogo puta, ali nakon Mohača jedva su ponovno stali na noge. Nakon obnove, došlo je tragično ukinuće Reda od strane Josipa II austrijskog, 1786. Zanimljivo, sin ih nije volio (volio je pavlinsko zlato i srebro) a majku su mu okrunili baš pavlini…Da skratimo ovaj žalosni dio, nakon svih mogućih povijesnih peripetija, pavlina danas ima oko 600, raspoređenih u 60 samostana, od toga su 4 kod nas u Hrvatskoj: u Karlovcu (Kamensko), Svetice kod Ozlja, Sv. Petar u Šumi u središnjoj Istri te Posedarje kod Zadra. Brojčano je svega petnaest redovnika, ima nekoliko bogoslova, a uzdržavaju se radom na župama.

Pavlinska Quasi - Provincija u Hrvatskoj čvrsto je odlučila kročiti stazom pokazanom od posljednjih papa, a to je nova evangelizacija. Tako da, svaka njihova župa ima mnoge zajednice, raznog tipa, te u tome vide jednu neopisivu pomoć za redovnike i svećenike. U svijetu postoje i sestre pavlinke, no one su klauzurne i postoje samo u Mađarskoj i to je jedini njihov samostan na svijetu. Ima ih sedam sestara i prilično su to starije sestre. Postoje i pavlinski oblati, te konfratri, a u novije vrijeme i Prijatelji pavlinskog Reda te Vitezovi Crne Gospe. Kuća matica pavlinskog reda je u poljskom nacionalnom svetištu Jasna Gora, gdje živi preko sto pavlina, a tamo je i otac general reda.

Karizma je Reda upravljanje marijanskim svetištima, posebna briga oko sakramenta pomirenja i duhovnog vodstva (k pavlinima jako mnogo ljudi dolazi po savjete i na razgovore) te molitvena borba za spas nerođene dječice. U Francuskoj pavlini čuvaju grob i tijelo sv. Marije Magdalene, a otvoreni su i na misijski rad u Africi. (kta/f.p.)