Feljton: Banjalučki trapisti (26)

Osipanje redovničke zajednice

Trapisti pišu Okružnoj agrarnoj komisiju u Banjaluci 29. lipnja (juna) 1946. godine dopis br. 75/46: "Umoljavamo da nam se ne osporava pravo da poberemo ovogodišnje plodove, jer smo zemlju sve i pored nesagledivih poteškoća obradili u cjelosti i vlastitim snagama i troškovima." Nije im udovoljeno!

Okružni narodni odbor u Banjaluci uputio je trapistima akt br. 46062 od 4. srpnja (jula) 1946. godine u kojem stoji: "Prema odluci Okružne agrarne komisije A.Br. 92-2/46 od 17. aprila 1946. godine, a potvrđeno od Ministarstva poljoprivrede i stočarstva N.R. BiH broj 12873/46 od 19. juna 1946. godine, rješavam da se sve radionice potrebne za građevinsku industriju (stolarska, bravarska, kovačka, kolarska, mehanička i dr.), koje su bile vlasništvo trapiskog samostana, sa današnjim danom stave na raspolaganje Okružnom građevinskom preduzeću u Banjaluci."

U dopisu br. 79/1946 od 10. srpnja (jula) 1946. godine pišu Sreskom narodnom odboru: "Mi dana nemamo ni najskromnije mogućnosti egzistencije dostojne ljudskog bića i to stoga što se nama nije ostavilo ono bez čega se ne može zamisliti jedna seoska radna zajednica. Dok svaki seljak može i smije imati bar kravu i ostalih domaćih životinja, ne ostavlja se nama nijedna krava, iako imamo 90 osoba na hrani... Umoljavamo Sreski narodni odbor da nam sada kao socijalno neobezbijeđenima pruži zak. moguću pomoć, barem privremeno, jer se nadamo da će više mjerodavne vlasti stornirati ovu odluku u našoj agr. stvari, premda se ova već sprovela." Opet su bili odbijeni!

Država je trapistima uzela sve, ali ne i njihove dugove. Vidi se to iz dopisa br. 84/46 od 15. srpnja (jula) 1946. upućenog Sreskom narodnom sudu: "Cjelokupni posjed naše slavne ustanove je eksproprisan i kao takav potpuno potpao pod državnu upravu Ministarstva poljoprivrede i stočarstva, o čemu smo mi definitivno obaviješteni dana 4. srpnja (jula) tekuče godine. Prema tome, nismo mi više vlastni da solviramo bilo kakve dugove ili slično, a dabome nismo ni u stanju."

Trapisti se u ovako teškoj situaciji obraćaju dopisom br. 85/46 od 15. srpnja (jula) 1946. godine predsjedniku Okružnog narodnog odbora u Banjaluci: "Pošto je naša kuća sada lišena sveg privrednog i ekonomskog imetka, potreban nam je dugoročni zajam, radi kakve-takve nove čedne male ekonomije. Privredna banka nam je stavila u vid takav zajam, samo traži da se to dozvoli od strane cij. naslova, budući da je zabranjeno izdavati zajmove privatno-pravnim licima čiji je imetak konfiskovan ili po državi eksproprisan. Radi toga slobodni smo zamoliti cij. naslov da nam svojom preporukom dozvoli podignuti zajam od 70.000 dinara." Već 17. srpnja (jula) 1946. godine stigla je odbijenica!

Trapisti upućuju "predstavku" Ministarstvu poljoprivrede i stočarstva BiH br. 89/46 od 19. srpnja (jula) 1946. godine i u njoj pišu: "Smatramo svojom dužnošću zatražiti od naslova ispravak ove grdne nepravde nanesene bosanskim trapistima... Trapisti nisu ogranak reda dominikanaca... Nas je na hrani još preko 90 i svijet se pita kako će sada ti jadni trapisti da žive, kad im je sve oduzeto, osim 10 motika, četiri budaka, jidnih tačaka, jedne sjekire, jedne pile, jedne turpije, dvoje grabalja i 30 dunuma livade. Naš jedan komšija Lazo Delić je dobio povraćeno preko 250 dunuma obradive zemlje, iako je samo jedna porodica, a nas ima barem 10 po broju familija, koji neka žive od sunca i zraka... Očekujući povoljno i nepristrano suđenje u našoj iznesenoj pravednoj stvari, koja je dostavljena i ost. mjerodavnim forumima naših narodnih vlasti, kao i skoru ispravku odn. obnovu cijelog postupka tj. da nam se dodijeli zakonski pripadajući maksimum, a višak da pređe u zemljišni fond..."

O. Anto piše dopis br. 98/46 od 16. kolovoza (avgusta) 1946. godine Okružnom javnom tužilaštvu u Banjaluci: "Danas nemamo pravo da uberemo iz naše bašte ni pet do osam kg krompira za jedan ručak, a izdali smo hiljade i hiljade dok smo osposobili sav uređaj i nabavili razno sjemenje za nju. Danas neki ljudi u nama gledaju, zbog svojih predrasuda i ideol. razmimoilaženja, samo takve individue koje su štetne po ljudsko društvo..."

O. Anto je 1946. godine u ime samostana napisao bezbrojne žalbe, koje je slao tadašnjim državnim organima u Sarajevu, Beogradu i Banjaluci, pokušavajući spasiti kakvu-takvu mogućnost opstanka samostana, ali sve je bilo uzalud. Obijao je pragove raznih ureda uručujući svoje molbe, žalbe, predstavke... Tražio je: ostavite nam zakonski maksimum zemlje od 300 dunuma i 300 dunuma šume da naša redovnička zajednica može živjeti, a ostalo uzmite! No, nova vlast je ustrajala u svojoj odluci: trapiste treba uništiti! O. Anto piše: "Kad se radilo o čl. 75 za razdiobu roda žetve 1945/1946. rekoše nam da smo imali pravo raditi ali da nemamo pravo dobiti polovicu odn. 2/3..."

Svakodnevna maltretiranja, privođenja, saslušavanja, neimaština, skučenost prostora, strah od neizvjesne sutrašnjice, doprinijeli su tome da se redovnička zajednica počela osipati. Bilo im je jasno da nije u pitanju samo njihov imetak, kojega se vlast želi dokopati, nego i to da vlasti čine sve kako bi trapiste potpuno iskorijenile. Nekima se čini da je svaka borba unaprijed izgubljena i zato odlaze.

O. Lovro Galić, ekonom samostana, koji je bio uhićen i saslušavan, odlazi sredinom ljeta 1946. godine s nekolicinom braće u trapistički samostan Rajhenburg u Sloveniji. Nadaju se da će tamo naći mir i nastaviti život po svojim redovničkim pravilima. No, tamošnje vlasti im nisu dale dozvolu boravka. O. Lovro ostaje kao dušobrižnik u Zagrebačkoj nadbiskupiji sve do svoje smrti.

Nakon njih i o. Flavijan, superior samostana Marija Zvijezda, odlučuje s nekom braćom poći u slovenski samostan. No, na putu doživljava velike nevolje i vraća se natrag u Mariju Zvijezdu 28. rujna (septembra) 1946. godine. Nije jasno da li je uopće stigao do Rajhenburga.

Braća laici razilaze se na sve strane. Neki su otišli živjeti kod rodbine i susjeda, a neki su pošli tražiti bilo kakav posao da bi preživjeli.

Kako se trapisti ne bi "uspavali", premetačine samostana i dalje traju. Tako Odsjek za unutrašnje poslove pri Sreskom narodnom odboru Banjaluka pod br. 3208/46 od 10. rujna (septembra) 1946. godine donosi rješenje: "Da se izvrši pretres svih stanbenih zgrada i nuzgrednih prostorija samostana Trapisti. Pretres će izvršiti Dušan Stanarević, činovnik Odsjeka za unutrašnje poslove pri SNO. Banjaluka i po ishodu pretresa podnijeti izvještaj." Pretres je izvršen u "svrhu pronalaska prikrivenog poljoprivrednog alata i drugog".

U ovakvoj situaciji trapisti su imali i veliki problem sa daljim školovanjem svojih kandidata. Nije bilo uvjeta za normalan život, a kamoli za rad Samostanske visoke filozofsko-teološke škole. U dopisu br. 112/46 od 20. rujna (septembra) 1946. godine Dekanatu Bogoslovnog fakulteta u Zagrebu trapisti pišu: "Šaljemo vam na upis u Bogosloviju tri naša filozofa đaka, koji ne mogu kod nas da nastave redovno školovanje zbog interniranja naših nastavnika... Zatim vam šaljemo jednog za upis u filozofiju..." Naravno, studenti su prije toga morali dobiti "uvjerenje o političko-moralnom vladanju", u kojem je stajalo: "Ovime se drugu (ime i prezime) iz Delibašinog Sela, Trapisti, izdaje na molbu stranke potvrda da se isti nije kroz cijelo vrijeme neprijateljske okupacije ničim ogriješio protiv interesa NOP-a. Dotični je bio i pohvalnog moralnog ponašanja, a stanovao je u Delibašinom Selu kroz cijelo spomenuto vrijeme." I drugi članovi samostana imali su ove potvrde, ali neće im baš puno koristiti u vremenima koja su dolazila.

Kako su trapisti živjeli očito je iz dopisa br. 125/47 od 6. studenog (novembra) 1946. godine upućenog Ministarstvu poljoprivrede i stočarstva u Sarajevu: "Od ovogodišnje žetve nismo dobili niti jedan kg graha, niti jedan kg kukuruza, niti jedan kg krompira ni ostalog zelenja za kuhinju! Od ovogodišnjeg roda vinograda dobili smo jednoć 60 kg grožđa. Nije nam se dalo nijedno krmče, nijedna krava, ni konj ni sprega. U kući nema drveta - samo su nam neke komšije dale nekoliko panjeva. Itd."

Vidljivo je to i iz njihove molbe upućene 28. listopada (oktobra) 1946. godine Sreskom NO Šumarskom odjeljenju u Banjaluci: "Umoljavamo cij. naslov da nam pismeno odobri usjeći nekoliko komada hrastovih stabala, koje vrlo hitno trebamo za ogradu..." Odmah sutradan molba je odbijena! Vlast je u to vrijeme doista bila "ažurna"!

Vlastima je očito dosadila upornost pojedinih trapista, a pogotovo mladog o. Ante, kojemu je tada bilo samo 26 godina i lavovski se borio za svoj samostan. Trapisti se razilaze, ali ima i onih koji su očito "tvrdoglavi" i neprestano se pozivaju na nekakvo pravo. Zato odlučuju ubrzati proces. O tome piše sam o. Anto: "Prvi je petak prosinca (decembra) 1946. U jutarnjim satima pretres kuće i tu i u starom samostanu, gdje je bio o. Valentin. O. Tiburcije je bio u novom samostanu. Tražili su ml. fr Luku Harapina da li je on imao što s akumulatorom. U tom je naišao o. Tiburcije i rekao da on zna za to. I tad su njega uhapsili. Mene su našli u crkvi i uz uobičajeno vrijeđanje uhapsili. Vani je čekao kamion sa strojnicama na gotovs i tako smo prebačeni u podrum Fin. direkcije, kasnije Vojni odsjek. Tu smo ostali do 19. prosinca (decembra) 1946, a zatim smo prebačeni u Crnu kuću, gdje smo ostali do suđenja, koje se obavilo dok smo boravili u Kastelu, staroj rimskoj utvrdi na Vrbasu. Suđenje je bilo na Vojnom sudu, kao jatacima, i to o. Valentin, o. Anton i Franjo Majkić, magaziner Zadr.". Uskoro će i o. Tiburcije i o. Valerijan osjetiti, zajedno s njima, sve "blagodati" višegodišnjeg boravka u komunističkim kazamatima.

Oblaci nad Marijom Zvijezdom sve su tamniji.
 

 

(Nastaviće se)

Nezavisne novine