Feljton: Banjalučki trapisti (22)

Novi stanari u sirotištu i samostanu

U završnu godinu rata 1945. preostali članovi Marije Zvijezde ulaze s velikom zebnjom. Rat se približava kraju. Znaju što su prošli, ali puni zebnje gledaju u budućnost.

Kroničar samostana piše: "Sam početak 1945. godine obilježen je nasilnim odvođenjem zadnjih montfalkonskih krava i junica preko slatinske magistrale prema Jošavki i dalje. Taj prvi događaj u veljači (februaru) praćen je preuzimanjem Sirotišta od strane države u svibnju (maju) i drž. sekvestrom nad cjelokupnim posjedom u tom vremenu. Pilana je također imala svojih stranica radi gatera iz Okučana i prestankom kompetencija drž. sekvestra inž. Avde Džumrugdžića i preuzimanja tih poslova od strane Ljubana Crnobrnje.

Svršetak 1945. godine obilježen je već donekle smirenim Božićem, iza kojeg nije više bilo mirnih božićnih pjesama do jedne decenije kasnije. Proljeće 1946. godine donosi Zarik sa procedurom povezanom uz sprovođenje toga zakona što sve traje duboko do u 1947. godinu i djelomično i dalje".

Obnova

Trapisti su po svršetku rata bili svjesni novonastalih društveno-političkih okolnosti, ali nisu se time previše opterećivali. Politika nije bila njihov posao. Vrijedno su prionuli na obnavljanje porušenih gospodarskih zgrada i zanatskih radionica. Zasijali su zemlju. Nisu bili oni koji čekaju povoljne okolnosti, stvarali su ih sami.

O tome godinu dana kasnije pišu: "Mi smo naime unatoč prevelike ratne štete od preko predratn. 28.000.000 dinara ipak požrtvovano i nesebično pregnuli, i inicijativom O.N.O. da sačuvamo našu Ustanovu koja je bila u rasulu. S ogromnim poteškoćama podigli smo ne samo Ekonomiju i ostale vrlo oštećene radionice, nego smo i podigli pilanu, uz sve troškove preko 4.000.000 dinara DFJ. Izašli smo u susret želji Sanitetskog otsjeka Komande B. V. Područja i spremili prostorije s inventarom za bivšu IV. kir. Bolnicu lakih ranjenika te potom za Dom invalida J.A. Slično smo potpomogli i drž. Dječiji dom i gradnju mosta na Vrbasu. Sve održavanje zgrada i instalacija padalo je do nedavna na isključivo naš teret. Rashodi su bili veliki, a prihodi jedino u stolarskoj radionici".

U zgradu Sirotišta ušao je u svibnju (maju) 1945. godine Državni dječji dom. U to vrijeme u prostorije samostana ušla je IV. biv. kirurška bolnica lakih ranjenika, a početkom lipnja (juna) i Dom invalida J.A..

Trapisti su s bolnicom potpisali ugovor o najmu 50 soba. Najamnima nije bila od nekog značenja u financijskom smislu, ali je njima davala dojam da su još uvijek "svoji na svome". Bilo je to vrijeme kad su trapisti još uvijek tretirani kao zakoniti vlasnici svoga samostana. Vidi se to i iz pisma kojega je ekonom samostana o. Lovro Galić napisao 12. kolovoza (avgusta) 1945. Upravi 4. kir. bolnice: "Vrlo nam je neugodno upozoravati Vas na pomanjkanje poštivanja naše kuće kao jedne čestite kuće i kao samostana. Događaju se naime takve stvari koje prelaze granice čak i najniže uljudbe. Neću ni da govorim o disciplini koja bi morala biti među ovakvom vojskom nastanjenoj u institutu kao što je naš, već upozoravamo na samu higijenu."

Trapisti i tranziti

I u pismu upućenom Komandi vojnog područja Banjaluka 20. rujna (septembra) 1945. godine govori se upravo na takav način: "U toku cijelog rata iskorišćavane su prostorije Samostana za smještaj vojske bez ikakve naknade od strane vlasti. Samostan je odlučio da iskoristi odredbe Pravilnika o ratnoj šteti i zatraži odštetu za prošlo vrijeme, jer mu njegovo sadašnje financijsko stanje ne dozvoljava da sve te terete snosi. Što se tiče sadašnjeg smještaja vojske, konja, upotrebe kuhinje, električnog svjetla itd. Uprava samostana je mišljenja da je pravedno da nam se prizna odgovarajuća odšteta svakako po prethodnom komisijskom uviđaju do strane tog područja".

O odnosima koji su tada vladali između trapista i partizana, tek izašlih iz rata, govori i pismo dvojice partizana Dušana Baždara i Dragutina Jovića, koji iz Srpca pišu o. Robertu Momleku 22. lipnja (juna) 1945. godine: "Dragi Oče Robert! Prošlo je već dosta vrijemena kako smo otišli od Vas ali ipak još nijesmo zaboravili na Vas i sve Vaše ostale, kao i na ono Vaše lijepo gostoprimstvo što smo kratko vrijeme boravili kod Vas.

Stvarno, bio je red da Vam se i prije drugarski javimo kao i sada što činimo, pa samo znate kada je čovjeku nužda i potreba kako se to obično kod nas kaže, onda se čovjek sjeća koga bi trebao. Ali vjerujte nam to kod nas nije baš takvi slučaj jer mi Vas se stvarno drugarski sjećamo, a ujedno molimo da nam izađete u susret u jednoj maloj stvarčici koja za Vas mislim neće predstavljati nikakve teškoće da nam to učinite, a nama kao i našoj celini tj. novo-formiranoj artiljerijskoj brigadi biće od velike koristi, i to da nam pošaljete po ovom našem drugu kojeg specijalno po tom poslu upućujemo kod Vas 5 - 6 kalemova crnog i bijelog šivaćeg konca za mašinu…Kako ste Vi inače oče Robertu, pa kako je Otac Prior? Igra li šaha?... Pa kako otac Stanko, pozdravite ih sve mnogo od drugarskog štaba artiljeriske brigade…" Naime, u pismu priznaju da im je bez konca nemoguće sašiti kape za tek regrutirane vojnike.

Odgovor OZN-i

Opunomoćenik OZN-e za grad Banjaluku dopisom br. 364/45 od 20. kolovoza (avgusta) 1945. godine traži da mu se do 24. t. mj. dostave detaljni podaci o samostanu. Iz odgovora koji je upućen iz samostana 23. kolovoza (avgusta) pod brojem 14/1946 vidimo kakva je situacija bila u to vrijeme u Mariji Zvijezdi:

"Starješina samostana je Fulgencije Oraić. Upravitelj samostana za vanjske poslove (za ekonomiju i poljoprivredu) jest Lovro Galić, njegov pomoćnik i zamjenik je Ante Artner. Upravitelj samostana za nutarnje poslove jest Robert Momlek, pomoćnik mu brat Ambrozije Bilić."

Iz istoga dopisa vidi se i sudbina imovine u samostanskim filijalama:

"Samostan trapista Marija Zvijezda imao je dvije podružnice (filijale): jednu u Maglajanima, a drugu u Topoli, u kojima se proizvađao poznati trapiski sir. Ove su podružnice u jeseni prošle godine prilikom borbi uništene. Članovi Jugoslaveni vratili su se osim dvojice u samostan Marija Zvijezda, a članovi njemačke narodnosti otišli su u Njemačku".

Saznajemo i za sudbinu pojedinih članova

"Dva brata lajika Fabijan Žanić i Damijan Zamida potpadaju pod naš samostan, a djelovali su u podružnici u Bos. Topoli. Oni su prošle godine u septembru odvedeni od Nijemaca, pa se za njihovu sudbinu do danas još ništa ne zna. Deset članova samostana njemačke narodnosti nalazi se u sabirnom logoru u Maglajanima".

Kao prilog dopisu dostavljen je i "spisak redovnika", u kojem stoje imena i prezimena, datum rođenja i dužnost koju redovnik obnaša u samostanu. Iz toga se vidi da u samostanu živi 13 svećenika i 24 brata laika. Slijede i imena redovnika koji se nalaze u sabirnom logoru u Maglajanima. Riječ je o trojici svećenika: o. Alojzije Neumann, r. 1877, o. Mavro Seine, r. 1880. i o. Severin Greilah, r. 1871, te o sedmorici časne braće: br. Mihajlo Sleier, r. 1886, br. Remigije Kraus, r. 1879, br. Severin Boos, r. 1869, br. Modesto Hiper, r. 1870, br. Aleksije Straube, r. 1869, br. Alojzije Fronober, r. 1884. i br. Hinko Volkmer, r. 1914. godine.

Trapisti i dalje pomažu

Oporavljajući svoje gospodarstvo, pomagali su i drugima.

Okružni narodni odbor Banjaluka, Odjeljenje za socijalnu politiku, dopisom br. 174/1945 od 28. lipnja (juna) 1945. potvrđuje "prijem poslanih makarona od 32 kg, darovanoj ratnoj siročadi u dječjim domovima, te Vam ujedno najtoplije zahvaljujemo".

U pismu upućenom trapistima 22. listopada (oktobra) 1945. godine fra Miron Kozinović piše: "Dozvolite, da Vas lijepo zamolim za sljedeće. Biskupija imade, kako Vam je već poznato, svoj posjed u Aleksandrovcu. Ovih dana su ga uzorali traktori državni. Posijano je pšenice na tom kompleksu 1500 kg. Još bi trebalo toliko posijati, ali niti ja niti časne sestre iz Nazareta, kojima je taj kompleks dat na obrađivanje, nemaju. Stoga sam slobodan lijepo Vas zamoliti da biste bili dobri te posudili 1500 kg pšenice sjemena da se tako čitav taj kompleks zasije. Ako što preostane neposijano, onda će se na proljeće zasijati ječmom ili sa zobi, samo da zemlja ne leži neposijana. Žito će Vam se u naravi povratiti na ljeto kad se ovrše. Tražio sam kod poljoprivrednog referenta u Banjaluci i kod Okružnog odbora, ali nemaju." Ekonom samostana o. Lovro Galić poslao je 1100 kg traženog žita.

U istom pismu fra Miron piše i ovo: "Danas sam bio u Okružnom Odboru i propitivao da li je došla komisija za kolonizaciju zemlje po borcima. Odgovorili su mi da nema još nikakve komisije za to. Prema tomu o oduzimanju zemlje za sada nema govora."

Očito je već tada bilo govorkanja o onome što će uslijediti sljedeće godine. Trapisti su u 1946. ušli s nadom da idu boljim vremenima. No, katastrofa je bila na pomolu i u to su se brzo uvjerili.
 

 

(Nastaviće se)

Nezavisne novine