Feljton: Banjalučki trapisti (21)

Trapisti osjetili krizu

Opat Bonaventura Drugi preuzeo je upravu samostana Marija Zvijezda u vrijeme kada su se snažno osjećale posljedice koje je Prvi svjetski rat ostavio iza sebe. Na tržištu su se pojavili razni financijski mešetari, konkurencija je rasla, inflacija je činila svoje… Ništa više nije bilo kao nekada i trebalo je razmišljati kako dalje.

"Tražeći izlaz iz nedovoljne pripremljenosti da brode vodama industrijskog i bankarskog kapitala, trapisti su po savjetu svojih advokata odlučili da sa svojim komanditorima osnuju akcionarsko društvo. Umjesto da sami idu u emisiju akcija i budu samostalno dioničarsko društvo, oni su prihvatili prijedlog advokata Marka Repca i pristupili spajanju kapitala sa tek osnovanom Industrijskom zajednicom 'Dalmacija' iz Omiša" ("Banjalučka pivara", Banjaluka 2000, str. 47). U zagrljaju Industrijske zajednice našli su se 1922. godine. Unijeli su u nju hidrocentralu, pivovaru i suknaru.

"Ulazeći u burne vode financijskog kapitala, izgleda da trapisti i njihovi pravni savjetnici nisu znali da je 'Dalmacija' samo dio financijskih niti povezanih u međunarodni kapital, u čijoj je pozadini bio koncern 'La Dalmatien', formalno francuska kompanija. Ulazeći u velike poslovne igre u moćnom koncernu, bez stručnosti, iskustva i prodornosti, trapisti se nisu najbolje snašli, ali i pored toga, kao i nedovoljnog raspolaganja industrijskim i drugim pogonima u Banjaluci, njihova proizvodnja im je osiguravala redovnu proširenu reprodukciju i prilično visoku akumulaciju" ("Banjalučka pivara", Banjaluka 2000, str. 47 - 48).

Istupanjem pojedinih pogona iz "Dalmacije", sjedište Industrijske zajednice preneseno je u Banaluku, gdje je ostala većina pogona. Prijenosom sjedišta, koncern je preimenovan u "Trape d.d. (nekad preduzeće samostana Trapista) Delibašino selo kraj Banjaluke", gdje je i registriran 27. srpnja (jula) 1927. godine. No, očito je bilo kasno za novi početak, jer je novo društvo već bilo opterećeno dugovima iz Omiša. U jednom samostanskom obračunu stoji: "Omiš natovario na samostan dug od 6.000.000 din." Stoga nije čudno da je "Trape d.d." već sljedeće godine doživio financijski neuspjeh. Pokušalo se i s podjelom "Trape d.d." na dva samostalna dionička društva.

Krah njujorške berze 25. listopada (oktobra) 1929. najavio je veliku svjetsku ekonomsku krizu. To je, naravno, ostavilo posljedice i na poslovanje "Trape d.d." Krediti uzeti kod Prve hrvatske štedionice dospjevali su s kamatama na naplatu i valjalo ih je vraćati. Iz zagrljaja Industrijske zajednice ušli su u još čvršći zagrljaj Prve hrvatske štedionice!

Kroničar u usputnoj bilješci piše o tadašnjem stanju u samostanu: "Tada su nastupile već ionako oštre mjere radi općeg šparanja. Nije više bilo piva za ručak i večeru".

Na vanrednoj skupštini društva održanoj 4. listopada (oktobra) 1938. godine donijeta je odluka o pokretanju postupka likvidacije. Likvidaciju je vodio o. Beno Stumpf, ekonom samostana. U već spomenutom obračunu stoji i ovo: "Ustupili smo pivaru i tvornicu tjesta za 4.500.000 Din. Elektr. centr. vodovod i bravaru za 7.000.000 Din, premda te industrije vrijede najmanje 25.000.000 Din."

Da bi se riješili ostatka duga, trapisti su morali prodati dijelove svoga zemljišnog posjeda, kao i neke gospodarske objekte i kuće. Konačno su uspjeli isplatiti sve dugove tek 1943. godine prodajom građevnog drveta iz svojih šuma.

"Pretvaranje većih pogona u dioničarsko društvo trebalo je unijeti svjež zrak u samostan, ali mu je donijelo gomilu dugova u banci" (N. Friedwagner).

"Tako je veoma kratak izlet trapista u sfere velikog biznisa bio potpun promašaj" ("Banjalučka pivara", Banjaluka 2000, str. 49).

Trapistički mlin bio je 1935. iznajmljen firmi "Märzl i drug". Godine 1939. dobili su suglasnost da ga mogu prodati, ali zbog blizine rata prodaja nije realizirana. Ostao je u vlasništvu samostana.

Kroz cijelo ovo krizno vrijeme radile su i dobro poslovale njihove sirane. One su ostale u rukama trapista, kao i zanatske radionice.

Ali, već u to vrijeme pojavljivale su se na tržištu i razne imitacije njihovog sira. To je stvaralo nelojalnu konkurenciju. U arhivi samostana stoji i ovo: "Priposlano: U našoj notici pod gornjim naslovom u 'Jutarnjem listu' od 8. lipnja (juna) 1923, kojom smo upozorili konsumente našega sira i javnost da ne nasjedaju raznim prodavačima patvorina i imitacija pod našom firmom, istakli smo kao sumnjivu i firmu g. P. Prebila iz Zagreba, koji je oglašavao prodaju našega sira po Din. 48 na 1 kg. Ovo smo učinili iz razloga jer je prodaja našega sira kod nas bila po 50 D. na kg. Međutim nas je gosp. P. Prebil uvjerio da on prodaje naš sir, ali koji je usljed vrućine i nezgodnog transporta deformiran. Radi toga rado ispravljamo našu noticu u pogledu g. P. Prebila, koji će i nadalje prodavati samo izravno od nas nabavljeni sir". Stoga spomenutom listu odmah šalju sljedeću izjavu: "Izvolite uvrstiti u Vaš list pod domaće vijesti sljedeću našu izjavu: 'Navedena trgovina prodavala je naš sir, koji je na putu usljed vrućine deformiran, uz sniženu cijenu, i dala nam izjavu da u svojoj trgovini ne raspačava nikakvih imitacija našeg fabrikata. Naša notica, kojom smo upozorili javnost da se čuva imitacija nije bila namijenjena izričito protiv navedene trgovine, nego time smo htjeli javnost uopće upozoriti da se čuva imitacija našeg proizvoda. Gosp. Prebil će i u buduće voditi našu marku 'Trapiski sir Marija Zvijezda'."

Unatoč krizi trapisti su se trudili održati visoki kvalitet svoga sira. Redovito su ga slali na analize. Tako su 25. listopada 1926. uputili Higijenskom zavodu sa školom narodnog zdravlja u Zagrebu tri uzorka sira pod sljedećim nazivima: "Fromage des Trapistes Croatie", "Modly-ev Trapist sir" i "Fromage des Trapistes Mariastern". Nakon analize Zavod je poslao svoje stručno mišljenje pod br. 1390/926 od 17. studenoga (novembra) 1926. u kojem kaže: "Sve tri vrste sira su prvorazredne (vollfetter Käse) bez bitne razlike, osim u procentualnom mnoštvu vode, koja bi u trgovačkom pogledu mogla uplivisati na cijenu".

No, ni siranama nije bilo lako poslovati pozitivno u to vrijeme. Naime, rješenjem Kraljevske banske uprave I broj 2583/T od 4. siječnja (januara) 1934. godine trapističke sirane uvrštena su u "industrijske radnje".

Stoga trapisti traže da se to rješenje stavi van snage i da ih se "uvrsti u proizvodne radnje zanatskog obima".

Kraljevska banska uprava Vrbaske banovine, Otsek za trg. obrt i ind. donosi 14. travnja (aprila) 1938. godine rješenje br. 2309/T-38 u kojem stoji: "…donosim Odluku da se sirarska radnja Samostana trapista ima smatrati proizvodnjom radnjom zanatskog tipa. Razlozi: Zapisnikom o komisijskom uviđaju sirarske radnje Samostana trapista u Aleksandrovcu i Novoj Topoli ustanovljeno je:

a) način proizvodnje: sama izrada sira izvodi se ručnim radom, na taj način što se posle kuvanja mleka ovo sipa u kace, u kojima se zasiri, posle čega se sir formira, stavlja u potrebne kalupe, a zatim pod prese. Za celi ovaj rad ne upotrebljava se motorna snaga. Za sirenje postoje tri kace, tri ručne prese za prethodno isceđivanje mase i šest redova ručnih presa sa kalupima.

b) Podela rada: Podela rada u industrijskom smislu ne postoji.

v) Broj uposlenih radnika: U sirani posao obavlja pet redovnika (braće) uz povremenu pripomoć četiri poljoprivredna radnika.

g) Upotreba motorne snage: upotreba motorne snage prikazana je pod t. a) odnosno ne upotrebljava se.

d) Da li se radi za stovarište ili prema porudžbini: radi se isključivo prema porudžbini.

đ) Dnevni kapacitet 100 (sto) sireva od cca 110 dk. dnevno u sirarskoj radnji u Aleksandrovcu, a u sirarskoj radnji u Novoj Topoli 80 (osamdeset) sirova iste težine.

Svi članovi komisije, kojoj je prisustvovao izaslanik Trgovinsko-industrijske i zanatske komore saglasili su se da se u konkretnom slučaju radi o proizvodnoj radnji zanatskog obima".

Kriza je učinila i da se broj dječaka, koje su trapisti izdržavali i školovali u sirotištu, smanjio. Tako ih je 1939. u sirotištu bilo samo 40.

(Nastaviće se)

Nezavisne novine