Feljton: Banjalučki trapisti (18)

"Dom naučnika" prestaje s radom

Ivanko Vlašićak, koji je 1924. godine posjetio opata Bonaventuru II i samostan Marija Zvijezda piše: "Socijalan rad trapista je golem, bez primjera. Rade kao crvi, muče se, kidaju se, kostolome se - za drugoga.

U sirotištu imade 107 jadnih mališa, šegrta ima oko 120. Svima treba dati odijelo, obuću, sve.

Trapisti im plaćaju tri učitelja i gledaju na svaki način, da ih načine čestitim ljudima, kako su učinili stotine majstora po Bosni, oko 30 bosanskih svećenika, što svjetovnih što redovnih, te mnoštvo današnje hrvatske gospode u Bosni.

Trapisti su nekim svojim radnicima dali nešto zemljišta, a nekima su pomogli da podignu kućicu. Danas su to svoji gospodari. Doduše, mali gospodari, ali ipak svoji."

Učitelji banjalučke okolice

Trapisti su bili učitelji čitave banjolučke okolice u svemu, a ovi su to donekle i danas. Svojim primjerom trgnuli su tamošnjeg seljaka "iz visine, otkud vida nema" i povukli ga za sobom k svjetlu, k napretku. Da nije trapista, sav onaj brdoviti dio nad Delibašinim Selom bio bi možda još danas vučje vijalište, na oranicama oko Vrbasa zagojatilo bi se gusto šikarje, sve one livade bile bi pune žabokrečina, bile bi pogodno mjesto za koncerte grlatih žabaca".

"Naučnički dom u sirotištu sv. Bernarda i rimokatolička obrtna produžna škola u Delibašinom Selu" premješteni su šk. godine 1923/24. u sirotište, a "Dom naučnika", sagrađen 1900. godine, prestao je djelovati 1924. godine.

Trapisti nisu imali dovoljno mjesta za sve koji su kod njih željeli završiti zanat i postići zvanje kalfe. Stoga su na izučavanje zanata neke svoje pitomce morali slati dalje. Kroničar sirotišta piše: "Učenici IV godišta razaslani su u Hrvatsku i Vojvodinu da uče zanate, a neki su otišli kućama, pa će nastaviti daljnje nauke. Pitomci su razaslani ovako: Jakovljević Ivan za kolara u Sisak, Komljenović Anto za soboslikara u Sisak, Komunicki Mihajlo primljen u grkokatoličko sjemenište u Zagreb, Kozić Niko ostao kod kuće, Miletović Ivan uči knjižariju u Sisku, Rakić Mijo otišao kući u Sarajevo, Slišković Marko za slastičara u Sisak, Slobodan Dimitrije primljen u samostansku bravariju, Smut Srećko otišao kući u Banjaluku, Uftring Albert primljen u samostansku stolarnu, Vlahović Anto otišao kući u Zenicu i nastaviće nauke dalje, Žeravica Nikola za stolara u Lužane, kod Broda, Lipovac Marko otišao kući u Budžak i nastaviće nauke dalje, Dimić Anto za limara u Staru Pazovu".

Vodili su računa o željama svojih učenika. Kroničar piše: "Kroz praznike su se razišli i naši bivši drugovi, učenici IV godišta. Brižni otac direktor po mogućnosti je udovoljio želji svakog pojedinca u pogledu zanata ili drugoga izbora zvanja, te su razmješteni kako slijedi..." Slijede imena i mjesta kamo su pošli: Grosuplje, Sombor, Krnjaj, Kula, Jezersko, V. Bečkerek, Kamnik, Kranj...

Pitomoci i majstori

Trapisti su nastojali svoje pitomce smjestiti kod iskusnih majstora. I sami su ih odgojili više stotina. Računali su s njima, te su godine 1927. objavili sljedeći oglas: "Mnogi naši pitomci, koji će sad svršiti IV razr., ne mogu u samostanu nastaviti učenje zanata, jer su mjesta popunjena, pa se zbog toga obraćamo našim bivšim pitomcima, da - ako trebaju naučnika - odmah jave Upravi Sirotišta, koja će im u svakom pogledu izići u susret. Ako imadu poznatih, dobrih majstora u svojoj blizini, neka ih upute, da prime kojeg našeg pitomca na zanat. Svi za jednoga, jedan za sve!"

Kroničar bilježi "oslobođenja", odnosno promaknuća pojedinih pitomaca u zvanje kalfe: "Dana 5. lipnja (juna) - na Duhove - oslobođeni su i proglašeni kalfama: Marko Marić, kovač, Dimić Josip, cipelar, Grajić Stipica, stolar, i Mioč Anto, sedlar. - Nadobudnim mladim kalfama želimo obilje Božjeg blagoslova! Mladi obrtnici, budite u molitvi ustrajni, a u radu neumorni i to će vas dovesti do prave sreće i zadovoljstva. Neka su vam uvijek u pameti lijepe nauke i savjeti, koje ste u našem zavodu primili, i neka vam one budu svagdanji pratioci, da ne sustanete na pola puta u istom započetom životu!"

Mladići su se zapošljavali diljem svijeta. Tako nalazimo podatak u zavodskoj kronici iz 1926. godine: "Bivši pitomac i tkalački naučnik Ćosić Ilija, koji je početkom srpnja (jula) bio oslobođen, otputovao u Strumicu (Južna Srbija), da u novoosnovanoj tkaonici nastavi svoj marni rad. Zanat je zlatan grad, pa i našem Iliji: ima zanat - ima kruh i otvoren mu svijet. Budi dobar, Ilija, i neka ti je sretno!"

Nakon 34 godine plodnog rada, "Dom naučnika" je prestao djelovati 1928. godine.

Pokretanje časopis

Kandidati za trapistički red (oblati) pohađali su u to vrijeme u samostanu školu, koja je na godišnjim svjedodžbama imala naziv: "Humanistička gimnazija u opatiji Marija Zvijezda, reda obnovljenih Cisterčana kod Banje Luke, Bosna". U toj gimnaziji učili su se u pojedinim godinama sljedeći predmeti: nauk vjere, latinski jezik, grčki jezik, hrvatski ili srpski jezik, njemački jezik, francuski jezik, povijest, zemljopis, matematika, prirodopis, fizika, kemija, crtanje, pjevanje, gimnastika i pisanje. Za "uspjeh u naucima" bile se ocjene: vrlo dobar, dobar, dovoljan, dostatan i nije dostatan. Vladanje se ocjenjivalo kao: pohvalno, vrlo dobro, dobro, dolično i nedolično.

Kako bi ostali povezani sa svojim pitomcima i nakon njihova odlaska iz samostanskih zavoda, trapisti su pokrenuli časopis "Putokaz". Prvi broj časopisa tiskan je za Novu godinu 1920. u vrijeme opata Dominika. "Trapisti ne žale ni truda ni troška da sa svojim bivšim pitomcima ostanu u što trajnijoj vezi, te su zato prije devet godina i pokrenuli časopis 'Putokaz'..." piše u povodu 50. obljetnice sirotišta uvodničar u dvobroj "Putokaza", koji je izašao 1928. godine. U podnaslovu časopisa stajalo je "Riječ našim pitomcima". Tiskan je u samostanskoj tiskari. Uređivali su ga učitelji u sirotištu, a odgovorni urednici bili su: Stjepan Šimić, M. Nekros (Maksimilijan Nestor), Bernardin Gaber i Marijan Soče. Najprije je izlazio kao mjesečnik, a kasnija "'Putokaz' izlazi godišnje u šest brojeva u neobvezatnim razmacima na dva štampana arka sa 32 stranice velike osmine".

"Putokaz" je čitateljima donosio poučne članke, pjesme, životopise, pripovijetke, obavijesti, zagonetke i dr. Pratio je život pitomaca koji su se razišli po svijetu. Posebno je dragocjena u nastavcima objavljivana kronika sirotišta i opatije Marija Zvijezda.

Uredništvo je svoje čitatelje obavještavalo o problemima vezanim za tisak i distribuciju: "Sa nekoliko strana izražena je želja da se izlaženje i odašiljanje 'Putokaza' malo poboljša. Svim prijateljima glede toga možemo saopćiti, da uredništvo i Uprava nastoji da se tome doskoči, ali nekada nije moguće izbjeći zastoju, jer je samostanska tiskara malena i sa malo osoblja".

Mučili su se i s pretplatom koja je bila neredovita i nedovoljna. Uporno su poticali svoje pitomce: "Neznatnu pretplatu od 12 Din. može svaki lako skuckati. Neka samo dvaput ne ide u kino (koliko put si za svoje pare dušu truje!) nek se samo odreknu dviju-triju čašica vina, nek si uskrate dva-tri paklića duhana... i eto mu pretplata za 'Putokaz', koji mu ne pruža otrova, već zdravu duševnu hranu. Na posao, dakle, prijatelji! Neka svaki od vas u novoj godini nađe 'Putokazu' što više novih pretplatnika, pa ako ne može više, može barem jednoga..."

Pozivali su i na suradnju: "Pitomci, koji ste svećenici, profesori, učitelji, odvjetnici, suci i dr. pošaljite koju stranicu suradnje, da list bude raznovrsniji i građom obilatiji!"

U svečanom dvobroju (br. 5/6 - listopad - prosinac 1928) objavljenom povodom 50. obljetnice sirotišta stajala je obavijest pitomcima i čitateljima: "Javljamo vam, da naš mili 'Putokaz' s ovim dvobrojem prestaje izlaziti na neodređeno vrijeme zbog pokvarenja štamparskog stroja. Oni, pak, pretplatnici, koji su poslali pretplatu za godinu 1929, neka nam jave, da li žele novac natrag ili ga smijemo upotrijebiti u korist sirotišta." Ovo "neodređeno vrijeme" postalo je trajno. Časopis se ugasio.

"Putokaz" je danas jedan od dragocjenih izvora za proučavanje povijesti trapista u Mariji Zvijezdi.
 

 

(Nastaviće se)

Nezavisne novine