Feljton: Banjalučki trapisti (17)

Škola dobiva pravo javnosti

Opat Bonaventura Drugi se od početka svoje opatske službe osobito brinuo za školu, koja je u sirotištu redovito radila. Istina, zbog očekivanog ulaska u nove prostorije 1920. godine, školska godina započela je sa zakašnjenjem, tj. 11. listopada (oktobra). U to vrijeme škola nosi naziv: "Sirotište 'Marija Zvijezda' i rimokatolička osnovna škola". U njoj su u četvrtom razredu izučavani ovi predmeti: nauka o vjeri, hrvatski ili srpski jezik, račun, zemljopis i povijest, prirodne nauke, krasnopis, geometrija i crtanje, gospodarstvo, pjevanje i gimnastika. Ocjenjivalo se na sljedeći način: vladanje - vrlo dobro, dobro, prilično i loše; polazak - vrlo marljiv, marljiv, prekidan i nemaran; uspjeh - vrlo dobar, dobar, dovoljan i nedovoljan.

Od šk. g. 1922/1923. na školskim svjedodžbama stoji naziv: "Sirotište 'Marija Zvijezda' i rimokatolička osnovna škola u Delibašinom Selu s pravom javnosti prema naredbi Pokrajinske uprave za Bosnu i Hercegovinu u Sarajevu od 19. juna 1922. br. 59.371/1922./IV-3". Od tada školu pohađaju i "eksterni đaci", koji su bili uglavnom iz Banjaluke i banjalučke okolice. Promijenio je i način ocjenjivanja: vladanje - primjerno, vrlo dobro, dobro, prilično i loše; polazak - vrlo marljiv, marljiv, prekidan, neuredan i nikako; uspjeh - odličan, vrlo dobar, dobar, dovoljan i nedovoljan. U četvrtom razredu uče se predmeti: nauka o vjeri, srpski ili hrvatski jezik, račun s geom. oblikosl., zemljopis, povijest, prirodne nauke, krasnopis, crtanje, pjevanje, gimnastika i ručni rad. Odlaskom redovnika u novi samostan 1924. godine sirotište i škola namješteni su u prostorijama cijelog starog samostana.

Izgled tadašnjih učionica opisuje jedan učenik: "...imamo dvije školske sobe. U svakoj sobi su po dva godišta zajedno. Tu su poredane klupe u više redova. U svakoj klupi koje su moderno izrađene, sjede po dva učenika. Pred nama je tabla i učiteljev sto, a pošto je soba duga ima odostraga ono drugo godište opet svoju tablu pričvršćenu na zidu. Po zidovima vise zemljopisne karte i druge slike, koje su nam potrebne kod nauka. Svjetlosti ima dosta, koja nam dolazi s lijeve strane..."

Učitelji - svjetovna lica

Isti učenik piše: "Naši učitelji nisu trapisti, nego svjetovna lica, koji k nama dolaze samo za vrijeme nastave."

Kroničar bilježi da je "poletni i savjesni učitelj" Franjo Žak došao u školu 15. rujna (septembra) 1921. godine.

Od 1. siječnja (januara) 1922. nastavu u trećem godištu preuzima "pitomcima već otprije poznati majstor u tamburanju - g. Ivan M. Tomas. On svim žarom laća se poduke u tamburanju, te tako oživljava davno već usnuli zbor 'Bosanski slavuj'. Tamburica je po cijeli dan cilikala po našem sirotištu, pa su se za kratko vrijeme pokazali i vanredni uspjesi, te su se posjetioci zabava divili brzom prebiranju dječjih prstića po glazbalima."

Jedan od glasovitih učitelja u trapistima, čije ime se spominje i danas, bio je g. Marijan Soče. S njime su trapisti 15. prosinca (decembra) 1920. godine sklopili ugovor u kojem stoji i ovo: "Gosp. Marijan Soče stupa u službu kod Uprave samostana 'Marija Zvijezda' kod Banjaluke kao učitelj u sirotištu samostana, te se obvezuje u ovoj službi ostati 20 godina. Minimum nastavnih sati iznosiće 23, a maksimum 25, koji se broj ima u slučaju pomanjkanja nastavnih sati nadomjestiti takozvanim učenjem ili nastavom u večernjoj školi šegrta tamburanjem ili pjevanjem.

Gosp. Marijan Soče obvezan je učenju prisustvovati samo prvi sat, a drugi samo onda, ako bi stanovao u neposrednoj blizini zavoda (na forti). - U slučaju da bi gore navedenim učenjem, tamburanjem ili pjevanjem prekoračio maksimum propisanih nastavnih sati, obvezuje se Uprava honorirati svaki sat napose i to tako, kako se plaćaju prekobrojni satovi učiteljima u državnoj službi.

Uprava trapiskog samostana 'Marija Zvijezda' obvezuje se gospodinu Marijanu Soči plaćati godišnje za vrijeme aktivne službe istu onu svotu, koju će dobivati učitelji nar. osnovnih škola u državnoj službi sa istim kvalifikacijama i istim brojem godina službovanja, uračunavši dosadašnji broj godina službovanja u državnoj službi, i to u mjesečnim obrocima svakog prvog u mjesecu unaprijed, nadalje se obvezuje davati mu druge materijalne dohotke, koje bi država isplaćivala učiteljima u državnoj službi, osim mirovine nakon odsluženja ugovorenog roka ili smrti, te besplatan stan s ogrijevom, ali bez rasvijete i jednu bašču u površini od jedan i po do tri dunuma. Konačno se obvezuje plaćati premiju na osiguranje života za slučaj doživljenja ili smrti na iznos od din 25.000 na vrijeme od 20 godina".

Svakodnevni život u školi

Osim učenja djeca iz sirotišta sa svojim učiteljima priređivala su prigodne programe. Kroničar opisuje proslavu sv. Cecilije 1926. godine: "Dne 22. studenoga (novembra) proslavili smo na vrlo svečan način zaštitnicu glazbe, sv. Ceciliju. Toga dana uveče bio je krasan koncerat sa obilnim programom. Bilo je tu: zbornog, dvoglasnog i četvoroglasnog pjevanja, guslanja i tamburanja. Koncert je počastio svojim prisustvom i naš dragi, prečasni otac opat sa nekojim stranim gostima". A kako je koncert djelovao na pitomce koji su tek pristigli u sirotište i nisu se još oprostili s kućom i svojima? Kroničar piše: "Koncerat je mališane toliko zanio, da su se nakon kratkog i pažljivog slušanja zanijeli u slatke sanje, te pospali po klupama, poredani jedan do drugoga kao sardine. I - kad je koncerat svršio, onda se naglo probudili, buljeći začuđeno oko sebe, ne znajući zapravo gdje su."

Odlazak od kuće i dolazak u sirotište često je bio bolan, u suzama. Poneki bi prvom prigodom pobjegli. Kroničar piše 1927. godine: "Dana 29. i 30. kolovoza (avgusta) obavljeno je primanje novaka. U svemu je primljeno 46 dječaka, od kojih su dvojica pobjegla".

Ravnatelj sirotišta piše ovako: "Katkad je trebalo upotrijebiti fizičku silu, da se takvog malog jogunicu prenese preko zavodskog praga. Dok sam vodio te rasplakane junake sa porte u svoju pisarnu, da ondje obavim formalnosti upisivanja, čudno su oni nekako pogledavali svog novog 'oca'. No već u pisarni ukazao se mnogima, naročito djeci sa sela, novi, dosada neviđeni svijet. Jednomu je odmah zapelo oko na maloj budilici na pisaćem stolu; drugi se nije mogao nagledati, kako se slova pisaćega stroja poput malih čekića brzo spuštaju na papir i opet odskaču ostavljajući ipak iza sebe vidljive tragove; treći se već posve ohrabrio pa se šeće po sobi i ogleda one duge redove 'Akata' na polici..."

No, suza je bilo i na kraju školovanja. Kroničar zabilježi prigodom svršetka 1926/1927. školske godine: "Dok su se pitomci četvrtog godišta tako razilazili i plačući zavod i svoje odgojitelje ostavljali..." Suze u dolasku, suze na odlasku!

O svršetku škole godine kroničar 1928. godine piše: " Dana 28. lipnja (juna) soba za zabavu bila je urešena cvijećem i zelenilom, jer će se taj dan dijeliti zaključne obavijesti, svjedodžbe i nagradne knjige. Ove godine škola je primila od Oblasnog odbora u Banjaluci 15 kom. knjiga za mladež, da se razdijele najmarljivijim i najboljim đacima. Kad se sve to svršilo, otpjevana je u crkvi zahvalnica i tako veliki školski praznici nastali".

Kako su djeca provodila školske praznike

O tome kroničar piše iste godine: "Ferije su nastale koncem lipnja (juna) i mnogi su pitomci odlazili na kraće dopuste svojoj rodbini, a neki su koji nemaju nikoga od roda - ostali u zavodu i proveli svoje prosto vrijeme u lakšim radovima po vrtu i voćnjaku, a osobito u kupanju, jer je ovogodišnja toplota tome taman pogodovala".

Školu su redovito nadzirali školski nadzornici. O jednoj takvoj posjeti kroničar 1928. godine piše: "Dana 14. svibnja (maja) opazim opet na pitomcima neko izvanredno raspoloženje. Uzrok je tome bio, što je školu posjetio oblasni škol. nadzornik g. Milan M. Kosanović, da se uvjeri o napretku djece u naucima. Djeca su veselo i samostalno odgovarala na postavljena pitanja, te je uspjeh g. nadzornik ocijenio ocjenom odličan". Nadzor nad vjeronaučnom nastavom imala je Banjalučka biskupija. Kroničar bilježi iste godine: "Dana 12. lipnja (juna) pohodio je školu prečasni gosp. Božo M. Ivaniš, biskupski gen. vikar, da se uvjeri o napretku pitomaca u nauci o vjeri".

Godine 1928. sirotište je proslavilo 50. godina svoje opstojnosti. Od osnutka do ove obljetnice kroz sirotište je prošlo i u njemu završilo školu 2.166 pitomaca. Osim njih tu se školovao i 41 eksterni đak. Pitomci, koji su umrli u zavodu, a nisu imali nikoga svoga, sahranjivani su u "Dječjem groblju" u Mađiru.
 

 

(Nastaviće se)

Nezavisne novine