Propovijed nadbiskupa Vukšića na misi ređenja u sarajevskoj katedrali

Nadbiskup metropolit vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomo Vukšić tijekom svečanog Euharistijskog slavlja, na svetkovinu sv. Petra i Pavla 29. lipnja 2023. u katedrali Srca Isusova u Sarajevu, u zajedništvu s apostolskim nuncijem u Bosni i Hercegovini nadbiskupom Francisom Assisijem Chullikattom, predvodio je svečano Euharistijsko slavlje i zaredio je za svećenike đakona Vrhbosanske nadbiskupije vlč. Darka Endricha i četvoricu đakona Franjevačke provincije Sv. Križa Bosne Srebrene: fra Milu Belju, fra Nikolu Livaju, fra Stjepana Orkića i fra Dragu Blaževića. Tom prigodom vrhbosanski nadbiskup izrekao je propovijed naslovljenu „Svećenik vidljiv 'drugi Krist' u životu i dušobrižništvu" koju prenosimo u cijelosti:

 

 

Prema izvještaju Matejeva evanđelja, koje se naviješta na svetkovinu svetih apostola Petra i Pavla, negdje u okolini Cezareje Filipove, staroga grad na sjeveru Izraela, Isus je u jednom razgovoru nasamo sa svojim učenicima želio od njih čuti odgovor na dva važna pitanja o sebi.

I.

Prvo pitanje odnosilo se na odjek, koji je Isusovo propovijedanje i djelovanje ostavljalo na slušatelje, te je glasilo: „Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?" (Mt 16,13). Na njega je Isus dobio neobičan odgovor, koji dopušta zaključiti da ljudi, prema informacijama kojima su raspolagali učenici, baš i nisu razumjeli ni shvatili tko je Isus jer su smatrali: „Jedni da je Ivan Krstitelj; drugi da je Ilija; treći opet da je Jeremija ili koji od prorokâ" (Mt 16,14).

Nakon ovog uvoda, sa željom sa čuje dokle su njegovi učenici stigli u spoznanju i vjeri, njih sve Isus je izravno pitao: „A vi, što vi kažete, tko sam ja?" (Mt 16,15). Ovakvim formulacijama dvaju pitanja Isus je jasno obznanio da su „Sin Čovječji" iz prvoga pitanja i „ja" iz drugoga ista stvarnost – to jest, On, Isus Krist, njihov učitelj. A iz odgovora na drugo pitanje Isus će saznati da su njegovi učenici, u odnosu na ostale ljude, vrlo uznapredovali. Naime, na postavljeno pitanje: „Šimun Petar prihvati i reče: 'Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga'" (Mt 16,16).

Petrova ispovijest vjere, da je On „Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga", koju je Petar izrekao u ime svih učenika, očito je Isusa učinila vrlo zadovoljnim te je zato najprije izrekao veliku pohvalu: „Blago tebi, Šimune... A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena." I potom obećanje: „Na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima" (Mt 16,17-19).

Kasnije je Isus ispunio svoje obećanje i nastala je Crkva zasnovana na vjeri apostola te zato ispovijedamo: „Vjerujem u jednu, svetu katoličku i apostolsku Crkvu". Važno je na ovo podsjetiti upravo danas na svetkovinu prvaka apostolskih Petra i Pavla kada je već ustaljena tradicija ređenja novih svećenika, predvodnika Isusovih učenika, koji zahvalno i ponizno, zajedno s cijelim narodom Božjim, kroz cijelu povijest ponavljaju: „Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga."

II.

Blagdanom svetih Petra i Pavla proslavljamo apostolsko utemeljenje i uporište Crkve za ispovijedanje svoje vjere. „Građevina" Crkve zasnovana je na temelju apostola i njihove vjere i, zahvaljujući tomu, izravno se oslanja na Isusa, koji je zaglavni kamen te „građevine" i koji ju drži na okupu, a vjernike u zajedništvu velike obitelji sa sugrađanima svetih i ukućana Božjih. To je vrlo lijepo protumačio još apostol Pavao kada je pisao kršćanima grada Efeza: „Tako dakle više niste tuđinci ni pridošlice, nego sugrađani ste svetih i ukućani Božji nazidani na temelju apostolâ i prorokâ, a zaglavnijekamen sam Krist Isus. U njemu je sva građevina povezana i raste u hram svet u Gospodinu. U njemu ste i vi ugrađeni u prebivalište Božje u Duhu" (Ef 2,19-22).

Apostoli su izravna poveznica koja, u neprekinutom nizu do današnjega dana svaku generaciju vjernika povezuje s Isusom. To vrijedi u povijesnom smislu, ali još je važniji kontinuitet ispovijedanja apostolske vjere.

Nakon Isusova uskrsnuća Petar je neko vrijeme proveo po Palestini. Kasnije je prešao u Antiohiju i na kraju dospio do Rima gdje je propovijedao i, na kraju, životom posvjedočio vjeru u Krista, koju je ispovjedio u krajevima Cezareje Filipove. U Rimu je Petar kao služba, međutim, ostao i nakon svoje smrti. Tamo su, naime, ostali i borave Petrovi nasljednici u povijesti. I važno je to! No, još je važnije da je s njima ostalo i jest prisutno petrovstvo Petrovo, to jest apostolstvo Petrovo. U njima je Petrova karizma i poslanje da Petar, preko svojih nasljednika, u ime ostalih i zajedno s njima, stalno i uvijek, apostolski i nezabludivo ispovijeda: „Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga." Preko petrovske službe tamo je, naime, u kontinuitetu ostvareno Isusovo obećanje o Petru kao stijeni na kojoj je Isus sagradio svoju Crkvu i kojemu je dao ključeve kraljevstva nebeskoga. Odnosno, također u Petrovu 266. nasljedniku, koji se zove Franjo, prisutna je Petrova karizma, poslanje i ispovijedanje vjere. Zbog toga kršćanski vjernik moli blagoslov da uvijek bude vjeran dio tog ispovijedanja. A kad se ozbiljan katolik možda nađe u dilemi između zaključaka vlastitoga genija i vjernosti nauku koji izvire iz petrovske karizme, on se uvijek opredjeljuje za stranu Petra jer je njemu Krist povjerio ključeve kraljevstva nebeskoga.

To je sadržaj koji ispovijedamo kada kažemo da vjerujemo u apostolsku Crkvu!

III.

Odlazeći s ovoga svijeta Isus je Petru kazao: „Pasi ovce moje!" (Iv 21,15). Naime, Petar i svaki njegov nasljednik samo je sluga slugu Božjih jer „stado", koje treba duhovnu hranu, nije njegovo nego Isusovo.

Poštovani i dragi ređenici, uloga svakoga tko je, primanjem sakramenta svetoga reda, postavljen predsjedati zajednici Kristovih vjernika, sastoji se u tomu da je sluga slugu Božjih i da treba biti sȁmo ponizan posrednik duhovne hrane koju Krist daje. Naime, Božje je stado kojemu je svećenik poslan i Božja je hrana koju mu svećenik nudi. Dapače, i zaređeni službenik samo je jedan od članova stada Isusovih „ovaca" i, kao i svi drugi, hrani se istom duhovnom hranom. Svećenik je za vjernike duhovni pastir a, zajedno s njima, sȁmo je vjernik, odnosno jedna od Isusovih „ovaca".

Kao nekadašnje svoje učenike, Isus i nas Pita: „Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?" I još više, pita nas: „A vi, što vi kažete, tko sam ja?" I na oba pitanja potrebno je Isusu dati odgovor. To jest, koji je odjek našega dušobrižništva? I još važnije: Tko je Isus za nas u našem osobnom životu, razmišljanju, našem govoru, našem djelovanju, planiranju, nakanama, u odnosu prema drugima? Posebice pod vidom da je zadaća svećenika biti aktivan i vidljiv „drugi Krist" u svom privatnom životu i u svom obnašanju dušobrižništva.

Svećenik nije gospodar već sluga Božjega milosrđa i ponizni posrednik Božjih sredstava za spasenje ljudi. I pri tomu je ponizno svjestan da je nedostojan časti i poslanja za koje je izabran i koja mu je povjerena.

Petar naših dana, koji se nazvao Franjo, u svom poslanju utvrđivanja braće u vjeri (usp. Lk 22,32), svećenicima za njihovo dušobrižništvo uporno preporučuje milosrđe prema ljudima, hrabrost u svjedočenju Evanđelja i otvorena vrata prema svima, jer svatko treba Božju duhovnu hranu. I savjetuje im da se klone najgorega što im se može dogoditi, a zove se duhovna svjetovnost, što znači podlijeganje napasti da sebe postave u središte.

I na kraju, prema izvještaju današnjega prvog čitanja iz Djela apostolskih, kad je Petar bio u zatvoren tamnici i u velikoj opasnosti, Crkva se, duhovno sjedinjena s njim, svesrdno molila Bogu za njega (usp. Dj 2,5) i dragi Bog ga je izbavio. Stoga, po uzoru na taj primjer, neka se Crkva naših dana usrdno moli sa željom da dragi Bog, po zagovoru prvaka apostolskih Petra i Pavla, blagoslovi današnjega Petra u njegovoj službi i, zajedno s njim, sve ostale sluge Božje, pastire i stado, a osobito vas koji ćete danas postati svećenici.