​​​​​​​Propovijed nadbiskupa Vukšića na misi posvete ulja u sarajevskoj katedrali

Nadbiskup metropolit vrhbosanski mons. Tomo Vukšić predvodio je u katedrali Srca Isusova u Sarajevu, na Veliku srijedu 1. travnja 2026., misu posvete ulja. Tom prigodom uputio je propovijed naslovljenu „Posvećeni uljem radosti da bi pronosili Radosnu vijest" koju prenosimo u cijelosti:

---

POSVEĆENI ULJEM RADOSTI DA BI PRONOSILI RADOSNU VIJEST

Misa posvete ulja; Sarajevo, 1. travnja 2026.

Okupljeni smo kao svećenici Krista Gospodina na Euharistijsko slavlje koje je poznato kao Misa posvete ulja. To Misno slavlje po cijelom svijetu jednom godišnje u katedrali okuplja prezbiterij svake biskupije, ili predstavnike njezina prezbiterija. Za vrijeme toga Misnog slavlja, okupljeni svećenici zajedno sa svojim biskupom sudjeluju također u obredu blagoslova bolesničkoga i posvete ulja Krizme te obave obnovu svojih svećeničkih obećanja. Pri tomu, prisutnost velikoga broja svećenika te činjenica da dolaze iz raznih krajeva i s različitih služba u biskupiji očituje bratsko zajedništvo među prezbiterima i njihovo zajedništvo s biskupom. Tako je važnost ovog Euharistijskog slavlja vrlo velika i po njegovu liturgijskom sadržaju, koji se zbiva u katedrali, i po znakovitoj poruci koju odašilje prema javnosti.

I.

Odmah nakon propovijedi, uvodeći u današnji obred obnove svećeničkih obećanja, koji je jedan od tri ključna elementa ovoga liturgijskog događaja, biskup koji presjeda Euharistijom započinje razgovor s okupljenim prezbiterima riječima: Slavimo godišnjicu spomen-dana kad je Krist podijelio svoje svećeništvo apostolima i nama. Time se naglašava posebice dubina i važnost kristološkog podrijetla i ishodišta. No i zbog toga može izgledati neobično da se ni jedno biblijsko čitanje, koje je previđeno da se naviješta u ovom Euharistijskom slavlju, izravno ne odnosi na prezbitersko zvanje i svećeničko apostolsko poslanje. Stoga je posvema opravdano upitati se što Providnost Božja time želi poručiti prezbiterima, nama danas okupljenima u sarajevskoj katedrali kao i svima ostalima na drugim stranama po svijetu.

Odgovor na postavljenu dilemu treba tražiti u načinu na koji su sastavljena pitanja na koja ćemo odgovarati i naglascima koje u njima valja prepoznati. Ponajprije, bit ćemo pitani hoćemo li svoja obećanja obnoviti pred svetim Božjim narodom. Potom, bit ćemo pitani hoćemo li potvrditi obećanja svete službe koja smo, na dan primanja svetoga reda, s radošću dali Kristovoj Crkvi. I na kraju, odgovorit ćemo na upit, hoćemo li svoju službu vršiti vođeni jedino revnošću za duše braće i sestara koji su nam povjereni u duhovnu skrb.

Iz ovako postavljena razgovora u liturgijskom obredu proizlazi, da svećenički red i služba nalaze svoje tumačenja i da se ostvaruju na pravi način, sȁmo onda kad se posvema odvijaju pred svetim Božjim narodom, kad su radostan dar Crkvi Kristovoj i kad ih vodi jedino ljubavlju prema ljudima kojima Krist šalje svoje svećenike. U prvom planu su, dakle, temeljne vrednote koje se nazivaju Božji narod, zajednica Crkve Kristove i revnost za Božja stvorenja. One su svrha i smisao prezbiterata. U njihovoj službi su prezbiteri koji, također se čita u istome tekstu, su pozvani to činiti odricanjem samih sebe te vjerno i bez želje za dobitkom.

Svaki prezbiter, prema tomu, treba biti svjestan da je primio sveti red prvenstveno radi toga da samozatajno bude u službi izgradnje i posvećenja drugih, te da je netko drugi primio isti sveti red radi da bude u službi njegove osobne izgradnje i posvećenja. Sveti red se ne prima zato da bi se osobno bilo što je moguće bliže Bogu. Primanje i vršenje toga sakramenta samo po sebi nije ni duhovni vrhunac osobnoga kršćanskog života niti se smije misliti da bi to bio najbrži način koji vodi u nebesa. Pogotovo, sveti red nije zanimanje, karijera ili profesija niti je njegovo vršenje radno mjesto iz kojega bi proizlazili društveni prestiž ili pravedna materijalna naknada i sigurnost.

Osnovna svrha prezbiterata sastoji se u tomu da se svima, ponajprije svojim primjerom, pokaže kako živjeti na Kristov način, kako živjeti Krista, i pomoći drugima da prihvate Kristov nauk i da ga u životu ostvare. Dapače, ponizno i samozatajno služenje tom cilju je sastavni dio svećenikova poslanja. Ono je njegova identifikacija i vidljiv način prepoznavanja. To jest, dio je svećenikova identiteta i službe činiti se skoro nevidljivim kako bi Krist postao vidljiv i da On raste u svima. Stoga pravi svećenik zna da treba biti slika Krista svećenika i u dušobrižništvu se ponaša točno onako kako je za svoj odnos s Kristom govorio sveti Ivan Krstitelj: „On treba da raste, a ja da se umanjujem“ (Iv 3,30).

II.

U odlomku iz Knjige proroka Izaije (61,1-3a.6a.8b-9), koji se naviješta upravo u Misi posvete ulja, glasnik i svjedok Božji predstavljen je kao onaj na kojemu je Duh Božji jer ga je Gospodin pomazao. To prorokovo dostojanstvo, koje Bog daruje, međutim, nije statična čast nego aktivna služba radi duhovne koristi drugih. Naime, u istom odlomku Izaija predstavlja i prorokovo poslanje, koje se sastoji u tomu da bude blagovjesnik poniznima, siromasima u duhu, da iscjeljuje srca slomljena, da oslobađa one koji su zarobljeni u vlastite slabosti i moralne sužnjeve zla, da žalosnima donosi Božju utjehu. To su sve blagoslovi Božji i darovi njegova milosrđa, a prorok, kojega je u tu svrhu Gospodin pomazao, u Božje ime ih svima daje kao ulje radosti umjesto ruha žalosti.

Spomenute riječi proroka Izaije Isus je, citirajući ih doslovce, primijenio na sebe samoga već u svom prvom javnom nastupu, kad je održao propovijed u sinagogi u Nazaretu, o čemu smo čuli u izvještaju iz Lukina evanđelja (usp. 4,16-21). Time Isus iste riječi primjenjuje također na svakoga tko u njegovo ime prima dostojanstvo proroka i svećenika i na njegov način želi vršiti tu službu pomazanika Božjih. Važno je na to podsjećati uvijek, a osobito danas kad se ovim Misnim slavljem izričito sjećamo spomen-dana kad je Krist, kako kaže današnja molitva, podijelio svoje svećeništvo apostolima i nama.

Kad se posvećeno ulje koristi u slavlju sakramenata, koji su uvijek način Gospodinova blagoslova i njegove prisutnosti, ono je znak Božjega izbora i milosrđa. Stoga i naše pomazanje za svećenike, u kojemu nas je Bog obdario svojim izabranjem, nosi sa sobom obvezu da ljudima donosimo Božje milosrđe. Naše je poslanje davati ljudima ulje radosti umjesto ruha žalosti i s njima pjevati pjesmu zahvalnicu mjesto duha očaja. I samo takve će se prezbitere s pravom nazivati imenom svećenika Gospodnjih i službenika Boga našega.

Svećenik je pomazan uljem radosti zato da bi svijetom pronosio radost Evanđelja. Pozvan je biti evangelizirani evangelizator. To jest, sām prožet radošću Evanđelja, svećenik je poslan isijavati tu istu radost. Po tomu svećenik je misionar kršćanske radosti.

Iskonska radost i zadovoljstvo koje iz nje zrači duhovna su hrana čovjeka i svih njegovih životnih nada. Ujedno su one i misionarsko su svjedočanstvo prema svijetu. Stoga je uvijek nužno da sām bude radostan onaj, koji vrši poslanje misionara Radosne vijesti, poslanika i svjedoka mira Božjega i graditelja pomirenja među ljudima. Posebice je to važno u vremenima, kao što je ovo naše doba, kad se na raznim stranama množe sijači tjeskoba i strahova, kad se povećava nasilje protiv ljudskoga života i dostojanstva, kad bukte ratovi a ratni bubnjevi novih sukoba zlokobno se oglašavaju, kad se širi nepovjerenje i zavada, kad raste broj usamljenih i zaboravljenih ljudi, kad umnažanje užitaka ne donosi pravu radost.

Živimo u vremenu kad iskonska radost sve češće postaje velika nepoznanica također u stanju društvenoga mira razvijenih zemalja. Naime, kao što je govorio još sveti papa Pavao VI., tehnološko društvo uspijeva umnožiti prigode užitaka no ono vrlo teško uspijeva omogućiti trajnu radost u dubini ljudskih duša. Posebice u naše vrijeme postaje očito da je takva radost sve rjeđa u životima ljudi posebice u visoko razvijenim društvima.

Radost, međutim, može postati ugrožena također u životu svakoga kršćanskog vjernika i cijele crkvene zajednice, a od te opasnosti nisu unaprijed zaštićeni ni službenici Gospodnji. Naime, nisu rijetke situacije kad prevladava jadikovanje nad oduševljenjem, zabrinutost nad zahvalnošću, obična proračunatost nad kršćanskom nadom, ogovaranje nad oduševljenjem.

III.

Svaki kršćanin, zato što je po definiciji misionar radosti, pozvan je svojim riječima i životom uvijek pjevati o ljubavi Gospodnjoj (usp. Ps 89,2). To mora izlaziti iz njegove duše i vidjeti se također na njegovu licu pred drugima, jer oboje je važno. U tom smislu može nam svima biti korisno zapažanje o kršćanima „Ma vi, ako vas vaša vjera čini blaženima, daj budite zaista blaženi. Vaša lica su za vašu vjeru uvijek bila više štetna negoli vaše misli. Da vam je radosna poruka vaše Biblije napisana na licu, ne biste imali potrebu tako uporno zahtijevati povjerenje u autoritet te knjige“ (F. Nietzsche).

Draga braćo svećenici, u svom poslanju pozvani smo ljudima biti sluge radosti i pomoći im nositi terete života kako bi našli smisao na svojim putovima. Mi, pomazani uljem radosti, s njima i za njih trebamo pjevati pjesmu zahvalnu. To je uloga misionara radosti, suvremenih „šimuna cirenaca“ na križnim putovima ljudi, koja je poslanje svakoga službenika Božjega.

Naime, svećenik nije poslan biti gospodar vjere nijednoga čovjeka, nego ponizni suradnik njegove radosti kako bi u vjeri bio postojan (usp. 2 Kor 1,24).   (kta)