​​​​​​​Propovijed nabiskupa Vukšića na obilježavanju 400. obljetnice prvog spomena župe Dragunja

Župa sv. Leopolda Bogdana Mandića u mjestu Dragunja pokraj Tuzle, u nedjelju 23. srpnja 2023. obilježila je 400. obljetnicu prvog pisanog spomena ove župe. Tim povodom svečano Euharistijsko slavlje predvodio je nadbiskup metropolit vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomo Vukšić čiju propovijed naslovljenu "Kraljevstvo nebesko u svijetu i čovjekovu životu" prenosimo u cijelosti:

Glavna misao današnjeg odlomka iz Matejeva evanđelja izrečena je u tri Isusove prispodobe o kraljevstvu nebeskom, odnosno kraljevstvu Božjemu, koje je bilo jedna od središnjih tema sveukupnog Isusova propovijedanja. Pod tim izrazom Isus i kršćanska vjera misle na Božju vladavinu u svijetu, na prisutnost Boga u ljudskim životima, na usklađenost ljudskih savjesti i ponašanja s Božjom voljom, na čovjekove prijateljske odnose s Bogom i na bratske odnose među ljudima općenito. U tom novom svijetu glavni zakon treba biti ljubav a njegove osnovne vrednote su mir, sloga, istina, dobrota, prijateljstvo i pobjeda nad grijehom.

Biblijski stručnjaci kažu da se „kraljevstvo Božje" ili „kraljevstvo nebesko" u Novom Zavjetu spominje više od 100 puta a Isus ga je u svojim govorima često spominjao. Tako samo u današnjem odlomku Isus to čini tri puta u tri različite slike ili prispodobe. Dapače, Isus je sveukupno svoje propovijedanje započeo riječima: „Ispunilo se vrijeme! Približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte Evanđelju!" (Mk 1,15). Drugim riječima, kraljevstvo nebesko je usklađeni odnos Boga i čovjeka. Čovjek u to stanje ulazi i postaje njegov član kad se obrati i uzvjeruje Evanđelju, a u tom kraljevstvu traje tako što vrši volju Božju i u njemu opstaje sve dok tako čini. To naučava Isus kada kaže: „Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: 'Gospodine, Gospodine!', nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima" (Mt 7,21).

Tri su Isusove slike u današnjem odlomku iz Evanđelja. Prva: Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek posije dobro sjeme na svojoj njivi. Druga: Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek uzme gorušičino zrno i posije ga. I treća: Kraljevstvo je nebesko kao kad žena uzme kvasac i zamijesi ga.

Iz ovih triju slika, ili prispodoba, jasno proizlaziti da Isus govori o kraljevstvu Božjemu, koje naziva također nebesko, ali koje se međutim nalazi na zemlji. Jer samo na zemlji se sije sjeme u njive i samo na njima raste i kukolj. Jedino na zemlji gorušičino sjeme niče i izrasta. I jedino na zemlji se stavlja kvasac u brašno s nakanom da se tijesto ukvasa i kruh pripravi.

Osim što govori o životima pojedinih ljudi, Isus ovim svojim prispodobama na slikovit način naznačuje i predočava također stanje, ulogu, svrhu i povijest kršćanstva te su one zato vrlo važne za razumijevanje naravi Crkve, njezina poslanja i njezine svrhe.

I.

Kao što piše evanđelist Matej, Isus je svojim učenicima i mnoštvu, koje se oko njega okupljalo, sve zborio i tumačio u prispodobama koje su redovito bile lako razumljive njegovim slušateljima. Ali ponekad čak ni njegovi učenici nisu shvaćali odmah pa su ponekad tražili dodatno tumačenje. Upravo tako je bilo s Isusovom usporedbom o sjemenu i kukolju na istoj njivi. Učenici je nisu razumjeli vjerojatno u onom dijelu u kojemu Isus kaže da Gospodar nije svojim slugama dopustio da pokupe kukolj već im je rekao da to ne čine da ne bi, sabirući kukolj, iščupali zajedno s njim i pšenicu te dodao: „Pustite neka oboje raste do žetve. U vrijeme žetve reći ću žeteocima: Pokupite najprije kukolj i svežite ga u snopove da se spali, a žito skupite u moju žitnicu" (Mt 13,30).

Isus je svojim učenicima objasnio: „Sijač dobroga sjemena jest Sin Čovječji. Njiva je svijet. Dobro sjeme sinovi su kraljevstva, a kukolj sinovi zloga. Neprijatelj koji ga posija jest đavao. Žetva je svršetak svijeta, a žeteoci anđeli. Kao što se kukolj sabire i ognjem sažiže, tako će biti na svršetku svijeta" (Mt 13,37-40).

Svijet je njiva na kojoj je Bog posijao sjeme dobrote i želi da uzraste. No neprijatelj dobrote u tom istom svijetu zasijao je kukolj zloće. Također, život svakoga čovjeka je njiva na kojoj je zasijano dobro sjeme, ali i čovjekov neprijatelj u njegov život, dok čovjek spava i ne bdije nad samim sobom, sije svoje loše sjeme.

Crkva je također njiva i veliko polje gdje je Sin čovječji trajan, svakodnevan i neumoran sijač dobroga sjemena, ali njegov neprijatelj također tamo uporno ostavlja svoje sjeme. I svaki kršćanski vjernik, osobno i pojedinačno, je njiva i polje gdje Bog sije dobro sjeme, ali iskustvo nam potvrđuje da zle snage i vjetrovi odnekud donose i ono loše, koje je naznačeno u slici kukolja.

Ova prispodoba o dobrom sjemenu i kukolju, koji istovremeno rastu na istoj njivi, to jest u svijetu i čovjeku, u Crkvi i vjerniku, i Isusove riječi: Pustite neka oboje raste do žetve!, zapravo je pouka o Božjem strpljenju i čekanju. I velika je pouka svima da u ljudskim životima, pa ni među kršćanima, ne klija samo dobro sjeme i da ni ljudska društva ni Crkva nisu zajednica samo dobrih ljudi. Naspram takvom krivu uvjerenju, Crkva je prvenstveno zajednica pozvanih na obraćenje i posvećenje jer skoro svatko se, polazeći od vlastitoga ponašanja i razmišljanja, na neki način češće prepoznaje u slici kukolja negoli u dobrom sjemenu pa, u mjeri u kojoj želimo biti iskreni, primjenjujući Isusovu pouku, trebamo biti zahvalni za Božje strpljenje s nama i moramo imati strpljenja jedni s drugima. U tom smislu baš lijepo zvuči misao svetog Augustina: „Loši postoje na ovom svijetu ili da se obrate ili radi toga da se dobri vježbaju u strpljenju." I zaista je vrlo utješna istina: „Milostiv je Gospodin i milosrdan, spor na srdžbu, bogat dobrotom. Gospodin je dobar svima, milosrdan svim djelima svojim" (Ps 145,8-9).

II.

Slika kvasca, koji se zamijesi u brašno da ga preoblikuje te da uskisne i da se dobije kruh za hranu, naznačuje rast kraljevstva nebeskoga. Ovaj puta, međutim, ne toliko i smislu vanjskoga rasta i širenja u povijesti nego prvenstveno u smislu unutrašnje preobrazbe čovjeka i ljudskog roda. Kvasac naznačuje snagu koja preobražava brašno, mijenja ga i čini prikladnim za hranu čovjeku. Uz to, kvasac naznačuje snagu aktivnu koja na nov način u jedno okuplja, u zajedništvu drži mnoštvo sitnih zrnaca brašna i od njih stvara posvema drukčiju stvarnost u odnosu na prethodno stanje množine zrnaca koja se rasiplju već na običnom povjetarcu. I osim što su čvrsto okupljena zajedno i zaštićena od rasipanja, zrnca brašna svoju konačnu svrhu hrane za Božja stvorenja ostvaruju tek kad su zahvaćena kvascem i spremna biti hrana za druge. Zato se sliku kvasca iz ove Isusove slike vrlo često primjenjuje na snagu Duha Božjega, koji djeluje u kraljevstvu nebeskom tako što mnoštvo ljudi okuplja u jedno. Snaga Duha, naime, sve krštene okuplja u zajednicu koju se naziva Crkva. Od svakoga od njih Duh čini novoga čovjeka, preoblikuje ga, iznutra ga obraća i posvećuje te ga čini dostojnim članom kraljevstva Božjega. Preoblikuje ga također radi jačanja i širenja kraljevstva na način čovjekova služenja drugima, po dobroti, složnom zajedništvu i prijateljstvu.

III.

Zrno gorušice je vrlo malo ali, nakon što je posijano u zemlju, izraste u povrće veće od drugoga te se na njemu gnijezde brojne ptice. Zrno je slika Isusa iz kojega je na ovoj zemlji niklo i izraslo stablo Crkve, a proces njegova rasta ustvari je povijest kršćanstva i Crkve. Ono je, otkako je po utjelovljenju Sina Božjega ta sjemenka pala na zemlju i otkako je potom na Duhove iz toga sjemena nikla Crkva, proširilo svoje grane na sve strane po svijetu te se na njemu okupljaju mnogi ljudi i cijeli narodi. I svi su pozvani i dobro došli! U tom velikom jatu Božjemu, koje se okuplja na razgranatom stablu Crkve i koje se po plodovima stabla – sakramentima i Riječju Božjom – osvježava, krijepi i održava, jesu također sve župne i biskupijske zajednice na svijetu i jesmo također mi što smo se danas okupili na ovom Euharistijskom slavlju. I ne samo da jesmo nego i hoćemo ostati dio toga stabla, kraljevstva nebeskoga na zemlji, za koje znamo da je niklo i raste iz sjemena koje se zove Isus Krist.

Znademo da neprijatelj kraljevstva nebeskoga upotrijebi zle sluge i nađe načina da odsiječe poneku od grana na stablu Kristove Crkve. Nestanu tako poneke od grana, ali Gospodin nađe načina da izrastu nove, ponekada čak na istom mjestu. Tako je bilo sa starom župom Dragunja, koja je prvi put u dokumentima spomenuta daleke 1623. godine (Draganović, Croazia sacra 22-23/1944.; Benković, Katoličke župe..., Đakovo 1966.) i potom je ta grana u oluji nevremena nestala.

Danas, kad smo okupljeni u povodu četiri stotine godina od toga prvog spomena župe Dragunja, zahvaljujemo Gospodinu Bogu za sve pretke koji su u ovim krajevima slušali Riječ Božju i bili svjedoci njegove dobrote. Zahvaljujemo i za sve svećenike koji su ovuda propovijedali Evanđelje i sebe darovali za rast kraljevstva nebeskoga. I molimo Gospodina, koji je milosrdan i bogat dobrotom, da ih nagradi svojom blizinom u vječnom kraljevstvu. Zahvaljujemo Gospodinu također što je učinio te je, upravo tamo gdje je stara grana davno bila nestala, u novije vrijeme izrasla i zazelenila nova župna zajednica, i molimo njega, koji je bogat dobrotom i milosrdan svim djelima svojim, da blagoslovi ovu župu, njezine vjernike i duhovne pastire, kako bi uvijek rađali plodovima dobrote i ljubavi, obraćenja i svetosti te ih svjedočili i dijelili svim ljudima.