Propovijed fra Marka Semrena na zahvalnom Euharistijskom slavlju

U srijedu, 20. studenoga 2024., održan je redoviti godišnji Sabor svećenika koji pastoralno djeluju u Banjolučkoj biskupiji. Tom prigodom, nakon zasjedanja, zahvalnim Euharistijskim slavljem oprostili su se od pomoćnog biskupa u miru mons. Marka Semrena, koji je predvodio Misno slavlje uz koncelebraciju biskupa banjolučkog mons. Željka Majića, biskupa u miru mons. Franje Komarice te 40-ak svećenika koji pastoralno djeluju u biskupiji. Prigodnu propovijed biskupa Semrena prenosimo u cijelosti.

Uvod

Preuzvišeni biskupi Željko i Franjo, dragi svećenici, braćo i sestre danas slavimo Dan svećeničkog sabora Banjolučke biskupije. To je dan u kojem smo se bratski suočili s našom proteklom godinom sa svim njezinim uspjesima i neuspjesima i donijeli nove planove i projekte za život u idućoj godini s Božjom pomoći. Današnje evanđelje nas upozorava da smo primili darove od Boga da ih razvijamo s njima radimo kako bi donijeli dostojne plodove i položili račun za njih svom Gospodaru. Ovo je dan kada Bogu zahvaljujemo i za pomoćnog biskupa fra Marka koji je ovih četrnaest godina radio zajedno s vama na njivi Gospodnjoj sa sjedištem u Banjoj Luci, a od danas nastavlja i dalje surađivati s vama sa sjedištem u franjevačkom samostanu na Gorici u Livnu kao biskup u miru. U našemu životu bitno je vjerovati da nam je Bog blizu i da nas ljubi u Isusu Kristu i gajiti, dakle, duboku ljubav prema njemu i prema njegovoj Crkvi. Mi smo svjedoci te ljubavi na ovoj zemlji, a da bismo dostojno slavili gozbu ljubavi, pokajmo se za svoje grijehe.

Sv. Ivan u Otkrivenju želi nam pokazati slavu Božju, njegovo Veličanstvo, kraljevstvo Božje i služi se oznakama iz SZ. Time Ivan ističe da Bog ima na raspolaganju sve sile stvorene i sva stoljeća ljudske povijesti. Ivan opisuje moćnu nebesku liturgiju, kako bismo naslutili neizmjernost Božju, njegovu slavu, kako bismo s radošću sudjelovali u toj nebeskoj liturgiji. U slavljenju sv. mise iza Očenaša, ponavljamo riječi klanjanja dvadeset četvorice uglednih staraca: „Dostojan si, naš Gospodine i naš Bože, da primiš slavu, čast i moć, jer ti si stvorio sve: sve tvojoj volji duguje postojanje i stvaranje“ (Otk 4,11).

U evanđelju Isus također zaziva ono kraljevstvo Božje koje je njegova najdublja želja i služi se suvremenom poviješću jer su to ljudi rado slušali.

Mnogi su u Jerihonu pomislili da dolazi trenu­tak za objavu i uspostavu kraljevstva Božjega. Isus čini čudesa koja su dostojna da se to ostvari. Do­skora će se dogoditi i svečani ulazak u Jeruzalem. Sve se to osjećalo u zraku. Isus čita misli i želje lju­di. Osjeća da su nestrpljivi. Stoga im počinje pri­čati prispodobu. „Neki je ugledan čovjek imao otputovati u daleku zemlju da primi svoje kraljevstvo pa da se vrati. Dozva svojih deset slugu, dade im deset mna i reče. ‘Trgujte dok ne dođem’.“

Sluge nisu primile mne da s njima učine po miloj volji. Gospodar im nije samo preporučio kako bi bilo dobro da se trude. Zapovjedio im je govoreći: Trgujte! To nije indikativ, nego imperativ! Trebaju se truditi i sve uložiti što im je dao. On će se vratiti i tražiti od njih račun. Što će dati, ovisi o njihovu radu. Svaki je dobio jednako. Mna je mjera za semitsku težinu. Preračunato u novac, to je oko stotinu drahma. Nije puno, ali to ovdje nije važno. Sluge ne smiju maštati i sanjariti, nego se ozbiljno dati na posao. Kako su se oni ponašali?

„Njegovi ga građani mrzili te poslaše za njim po­slanstvo s porukom: ‘Nećemo da se ovaj zakralji nad nama’.“

Isusova pripovijest podsjeća na Arhelaja, sina Heroda Velikog, vlasnika Judeje, Samarije i Idumeje, kojemu je i Jerihon pripadao, i koji je išao u Rim tražiti titulu kralja kod cara Augusta. Jedna delegacija Židova, njih pedesetak, pošli su za njim da osujete njegovu nakanu.

„Kad je on primio kraljevstvo i vratio se, naredi da mu dozovu one sluge kojima je predao novac da sazna što su zaradili. Prvi pristupi i reče: ‘Gospodaru tvoja mna donije deset mna.’ Reče mu: ‘Valjaš, slugo dobri… vladaj nad deset gradova!’ Dođe i drugi govoreći: ‘Mna je tvoja, gospodaru, donijela pet mna.’ I tome reče: ‘I ti budi nad pet gradova!’“

Došlo je vrijeme polaganja računa. Ova dvojica su bila vrijedna. Sve su učinili prema svojim spo­sobnostima i plodovi su bili očiti. Gospodar je zadovoljan i nagrađuje ih koliko je svaki zaslužio. Bili su dostojni povjerenja koje im je gospodar ukazao. Zavrijedili su stoga i vrijedne nagrade.

„Treći opet dođe govoreći: ‘Gospodaru, evo ti tvoje mne. Držao sam je pohranjenu u rupcu. Bojao sam te se jer si čovjek strog: uzimaš što nisi pohranio, žanješ što nisi posijao.’ Kaže mu: ‘Iz tvojih te usta sudim, zli slugo… Zašto onda nisi uložio moj no­vac … Uzmite od njega mnu i dajte onomu koji ih ima deset … Kažem vam: svakomu koji ima još će se dati, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima … A moje neprijatelje … dovedite ovamo i smaknite ih pred mojim očima!’“

Sluga je zaslužio kaznu, jer nije ništa učinio s povjerenom mnom. Čak nije ništa ni pokušao uči­niti doli je sakriti. Gospodar ga kažnjava zbog to­ga što nije pokazao isti interes kao i on za sudbinu kraljevstva. Nije se pokušao uživjeti u gospodare­ve nakane i želje. Nije se pitao zašto mu je gospo­dar dao mnu. Kažnjen je i zbog toga što nije imao povjerenja u nakane gospodara: ništa nije učinio da bi povećao ono što je dobio.

Poruka je jasna. Vrijeme, koje prethodi konačnoj uspostavi kraljevstva Božjega, također je vrijeme u kojemu Bog djeluje i u kojemu je prisutan. Njegova je prisutnost tajanstvena i nevidljiva. To je vrijeme napora i rada. Vrijeme kušnje i progona. To je vri­jeme ustrajnosti. Nitko nije lišen odgovornosti za ono što je primio. Darovi nam trebaju donijeti plo­dove. Nije važno koliko je tko primio, nego koliko s tim radi i donosi plodova. Zaduženja su različita. Ni odgovornosti nisu jednake. Ne smijemo misliti kako možda nemamo dovoljno i da se s tim ne isplati raditi i mučiti. Bit ću pitan: jesam li dovoljno radio i umnožio ono što sam primio. Zato trebam biti vjeran i u najmanjim stvarima.

Gospodine, pomozi nam da ozbiljno shvatimo tvo­je upozorenje koje nam upućuješ po ovoj prispodo­bi. Vrijeme, koje si nam dao, prolazi. Ne možemo ga zaustaviti. A sve što prođe, više se ne vraća. Tre­bamo činiti sve što o nama ovisi. Ti ćeš uvijek dati dovoljno milosti. Ako učinimo sve što trebamo, onda možemo biti mirni s obzirom na plodove. Važno je da uvijek budemo svjesni svoga „danas“ u kojemu ostvarujemo planove koje imaš s nama. Amen!