Riječi Svetoga Oca prigodom molitve Anđeo Gospodnji, 7. prosinca 2025.

Sveti Otac Lav XIV. obratio se na II. nedjelju došašća, 7. prosinca, s prozora svojega ureda u Apostolskoj palači u Vatikanu vjernicima i hodočasnicima okupljenima na Trgu sv. Petra te predvodio molitvu Anđeo Gospodnji. U nastavku donosimo Papine riječi prije i nakon molitve Angelusa, preuzete od Informativne katoličke agencije:

Draga braćo i sestre, blagoslovljena vam nedjelja!

Evanđelje ove druge nedjelje Došašća naviješta nam dolazak Kraljevstva Božjega (usp. Mt 3,1-12). Prije Isusa, na scenu stupa njegov Preteča, Ivan Krstitelj. On je propovijedao u pustinji Judeje govoreći: „Obratite se, jer približilo se kraljevstvo nebesko!” (Mt 3,1).

U molitvi „Oče naš” mi svakoga dana molimo: „Dođi kraljevstvo tvoje”. To nas je sam Isus naučio. A tim zazivom usmjeravamo se prema Novome koje nam Bog sprema, priznajući da tijek povijesti nije unaprijed određen od moćnika ovoga svijeta. Stavljamo svoje misli i energije u službu Boga koji dolazi kraljevati ne da bi nas pokorio, nego da bi nas oslobodio. To je „evanđelje”: prava radosna vijest koja nas motivira i uključuje.

Naravno, Ivanov je ton strog, ali ga puk sluša jer u njegovim riječima osjeća odjek Božjega poziva da se ne poigravamo životom, nego da iskoristimo sadašnji trenutak kako bismo se pripravili na susret s Onim koji sudi na temelju djela i nakana srca, a ne prema vanjskim pojavnostima.

Sam će Ivan biti iznenađen načinom na koji će se Kraljevstvo Božje očitovati u Isusu Kristu – u blagosti i milosrđu. Prorok Izaija uspoređuje ga s izdankom: slikom ne moći ni razaranja, nego rođenja i novosti. Na izdanku koji niče iz prividno mrtva panja počinje puhati Duh Sveti sa svojim darovima (usp. Iz 11,1-10). Svaki od nas može pomisliti na neku sličnu iznenađujuću situaciju koja mu se dogodila u životu.

To je iskustvo koje je Crkva živjela s Drugim vatikanskim koncilom, koji je upravo prije šezdeset godina završavao: iskustvo koje se obnavlja kad zajedno hodimo prema Kraljevstvu Božjem, svi usmjereni da ga primimo i da mu služimo. Tada ne samo da niču stvarnosti koje su se činile slabima ili nevažnima, nego se ostvaruje ono što bi se ljudski reklo da je nemoguće. Kako kaže prorok: „Vuk će prebivati s janjetom, a ris ležati s kozlićem; tele i lavić zajedno će pasti, a djetešce njih će voditi” (Iz 11,6).

Sestre i braćo, kako samo svijetu treba ove nade! Bogu ništa nije nemoguće. Pripravimo se za njegovo Kraljevstvo, otvorimo mu prostor. „Najmanji”, Isus iz Nazareta, vodit će nas! On koji se stavio u naše ruke – od noći svoga rođenja do mračnog časa smrti na križu – obasjava našu povijest kao Sunce koje izlazi. Novi je dan započeo: probudimo se i hodimo u njegovu svjetlu!

Evo duhovnosti Došašća, tako svijetle i konkretne. Svjetla duž ulica neka nas podsjete da svatko od nas može biti malo svjetlo, ako primi Isusa, izdanak novoga svijeta. Učimo to činiti od Marije, naše Majke, žene pouzdanoga iščekivanja i nade.

Nakon Angelusa

Draga braćo i sestre!

Prije nekoliko dana vratio sam se sa svoga prvog apostolskog putovanja, iz Turske i Libanona. S dragim bratom Bartolomejem, Ekumenskim patrijarhom Carigrada, i predstavnicima drugih kršćanskih vjeroispovijesti, okupili smo se kako bismo zajedno molili u İzniku, drevnoj Niceji, gdje je prije 1700 godina održan prvi ekumenski koncil. Upravo danas obilježava se 60. godišnjica Zajedničke izjave Pavla VI. i patrijarha Atenagore, kojom su ukinute međusobne anateme. Zahvaljujmo Bogu i obnovimo svoju zauzetost na putu prema punom vidljivom jedinstvu svih kršćana. U Turskoj sam imao radost susresti katoličku zajednicu: strpljivim dijalogom i služenjem onima koji trpe ona svjedoči evanđelje ljubavi i Božju logiku koja se očituje u malenosti.

Libanon i dalje ostaje mozaik suživota i bilo mi je ohrabrujuće čuti tolika svjedočanstva u tome smislu. Susreo sam ljude koji naviještaju Evanđelje primajući raseljene, posjećujući zatvorenike, dijeleći kruh s onima u potrebi. Ohrabrilo me i to što sam vidio toliko ljudi na ulicama kako me pozdravljaju, a osobito me ganulo susretanje s rodbinom žrtava eksplozije u bejrutskog luci. Libanonci su očekivali riječ i prisutnost utjehe, ali oni su bili ti koji su mene utješili svojom vjerom i svojim oduševljenjem! Zahvaljujem svima koji su me pratili molitvom.

Draga braćo i sestre, ono što se dogodilo proteklih dana u Turskoj i Libanonu uči nas da je mir moguć i da kršćani, u dijalogu s muškarcima i ženama drugih vjera i kultura, mogu pridonijeti njegovoj izgradnji. Ne zaboravimo: mir je moguć!

Blizak sam narodima južne i jugoistočne Azije, teško pogođenima nedavnim prirodnim katastrofama. Molim za žrtve, za obitelji koje oplakuju svoje najmilije i za sve koji pružaju pomoć. Potičem međunarodnu zajednicu i sve ljude dobre volje da djelima solidarnosti podupru braću i sestre u tim krajevima.

S ljubavlju pozdravljam sve vas, Rimljane i hodočasnike. Pozdravljam sve koji su došli iz drugih zemalja svijeta, osobito vjernike iz Piska, Cusca i Lime u Peruu; Poljake – spominjući se i Dana molitve i materijalne pomoći Crkvi na Istoku – te skupinu portugalskih studenata.

Pozdravljam potom župne skupine iz Lentijaija, Manerbia, Santa Cesarea Terme, Cerfignana, Roverchiare i Roverchiaretta; mlade iz Marostice i Pianezzea, krizmanike iz Cavaiona Veronesea, mlade iz Oratorija u Mezzocroni, skupinu ministranata iz Bologne i članove Udruge Mutua Madonna del Granato.

Želim svima blagoslovljenu nedjelju i dobar hod kroz Došašće.