Propovijed biskupa Milovana na patron Caritasova Centra "Sveti Josip" u Lugu pokraj Kiseljaka

Porečko-pulski biskup u miru mons. Ivan Milovan, na svetkovinu sv. Josipa 19. ožujka 2025., predvodio je svečano Euharistijsko slavlje, u zajedništvu s nadbiskupom vrhbosanskim u miru kardinalom Vinkom Puljićem, u kapeli Pastoralno-socijalnog centra Vrhbosanske nadbiskupije „Sveti Josip“ u mjestu Lug, u župi Gromiljak pokraj Kiseljaka. Propovijed biskupa Milovana prenosimo u cijelosti:

Draga braćo i sestre!

Jedna od većih ljepota naše katoličke vjere je to što je ona puna iznenađenja jer iznenađuje nas uvijek ono što izlazi iz redovitosti. Ovaj Caritasov Pastoralno-socijalni centar veliko je iznenađenje jer do prije malo vremena ovdje ga nije bilo. No, u promislu Božjem i u ostvarenoj viziji Vrhbosanske nadbiskupije bilo je potrebno ovakvo mjesto koje će okupljati sve naraštaje vjernika, od djece do najstarijih. Štoviše, ovo je mjesto bilo toliko važno da su njegovi utemeljitelji svu njegovu sadašnjost i budućnost povjerili zagovoru sv. Josipa čiji blagdan danas slavimo. Doista, uzme li se u obzir tešku nedavnu povijest ovoga kraja koja je svakome ovdje dobro znana i patnje kroz koje je čovjek ovdje prolazio, znamo koliko je bilo važno osjetiti blagotvoran Božji dodir i preko mjesta kakvo je ovo.

Da, istina je, Božji je promisao dotaknuo ovaj kraj, u čijoj su blizini nadaleko poznati ljekoviti izvori mineralne vode. Oni izviru zemlje da bi pomogli ljudima liječiti razne bolesti, što se događalo u brojnim slučajevima kroz povijest. No, ne postoje toplice, ne postoje minerali koji mogu liječiti ranjeni čovjekov duh. Zato je važan ovaj Dom u kojem ljekovitost ne izvire iz zemlje, nego odozgo - jer ovdje nastoje vršiti volju Božju. Vjerujemo da će se s vremenskim odmakom blagotvornost odluke da se Dom podigne upravo ovdje i za ove ljude, pokazati u svojoj punini. Melem je to za ovaj napaćeni kraj i za hrvatske ljude, katoličke vjernike i sve ostale dobronamjerne koji kroje suživot na ovim prostorima.

Dragi prijatelji, zadržimo se mislima još malo na pojmu mjesta; i neka nam u tome pomogne upravo sv. Josip. Nemoguće je, naime, čovjeku spoznati koje mjesto zauzima u svijetu ako nije svjestan također svoje povijesti. Čuli smo u evanđelju, koje se također čita za blagdan sv. Josipa: „Jakovu se rodi Josip, muž Marije, od koje se rodio Isus koji se zove Krist“. Time je sveti evanđelist smjestio Isusa u slavnu lozu Davidovu. Lozu onoga istoga Davida koji je čuo Gospodinovo obećanje da će njegova kuća i njegovo kraljevstvo trajati dovijeka upravo po rođenju Isusa Krista.

Po tome koliko je važno Isusovo i Josipovo porijeklo, vidimo da je pitanje naše povijesti i mjesta koje zauzimamo ujedno i najdublje vjersko pitanje. Zato i mi kao vjernici možemo o tome promišljati. Upravo katolici u ovoj zemlji dobro znaju što se događa kada netko poželi brisati povijest i kada ih se želi iskorijeniti iz mjesta koje su stoljećima nastavali. Nedavno se to, nažalost, opet dogodilo pa je Vrhbosanska nadbiskupija morala reagirati i pred svima pokazati da povijest ovoga kraja seže još u doba kada je na području Vrhbosne bila katedrala sv. Petra, čije kamenje progovara o istini i onda kada bi neki tu istinu najradije prešutjeli.

Dobro znamo da naše povijesti, osobne, obiteljske, crkvene i domovinske, nećemo pronaći u medijima i u bespućima virtualnoga svijeta. Oni mogu biti korisni ali često ne donose svu istinu. Stoga je potrebno o našoj povijesti ponovno početi govoriti i u našim obiteljima, i u našim zajednicama. Promislimo, molim vas, i o ovome: nije li čudno da današnje društvo sve one koji nose sjećanja, a to su redovito naši stariji, sve više odbacuje? Nažalost, ne samo društvo nego nerijetko i obitelji. Još jedno pitanje: nije li čudno da oni kojima se sjećanja trebaju predati, a to su djeca, doživljavaju sličan tretman? Koliko je djece još u majčinoj utrobi završilo svoje živote! Pitajmo se nadalje: mogu li ekrani, kojima su djeca satima dnevno izložena, nahraniti njihovu iskonsku čežnju znati njihovo porijeklo, njihovu povijest, identitet i tradiciju? A odrasli koji bi im trebali prenositi istinu, mogu li to činiti, ako i njih umjesto svjetla Božjega dana obasjava svjetlo raznih zaslona? Usudimo se pitati dalje: što se događa s nekim znanstvenim i kulturnim ustanovama u našim domovinama u kojima i danas žive neki stari utjecaji koji bi pisali i prenosili neku drugačiju povijest po kojoj se više ne zna tko je bio agresor a tko žrtva?

Braćo i sestre, ni kao osobe, ni kao obitelji, ni kao društvo ne smijemo dopustiti nesvijest o našem porijeklu jer nesvjesni ljudi besciljno lutaju, a narodi koji nemaju razvijenu zdravu svijest umiru. Neka nam zagovor sv. Josipa pomogne da kao vjernici i kao ljudi koji volimo svoje domovine, uvijek znamo odakle smo potekli, da znamo tko smo, i da kao vjernici živimo dostojno vječne domovine koja nas čeka na kraju našega životnoga puta.

Draga braćo i sestre, neki bi se među nama mogli pitati kako to sve ostvariti, to jest, kako da se s obzirom na brojne ugroze ne izgubimo na našem životnom putu? Postoji li recept za opstanak? Koju strategiju primijeniti? Imamo li volje za to? Imamo li hrabrosti? Pitanja su brojna.

No danas se prepustimo vodstvu sv. Josipa. Vjerujte, uz njega je sve tako jednostavno i tako moguće. Znamo, u Svetom pismu, ne nailazimo ni na jednu njegovu riječ. Zato je i stekao naziv šutljivoga zaštitnika Svete Obitelji. Ipak, s potpunom se sigurnošću može reći da je jednu riječ ipak izgovorio - riječ Isus. Običaj je, naime, u židovskoj tradiciji da otac objavi kako će se dijete zvati.

Nije li ponekad potrebna samo jedna riječ da bi život krenuo drugim smjerom? Supružnici znaju - u obredu ženidbe izgovaraju „Uzimam“; svećenici na ređenju potvrđuju: „Evo me“. Časne službe u društvu imaju svoje zakletve u kojima se izgovara: „Prisežem“... Najčešće nam život usmjeravaju ne dugi govori nego jedna riječ. Promislimo li bolje, mnogo toga se svede na jednostavne riječi, ali na riječi odluke: da ili ne.

Sveti Josip rekao je Bogu „da“ kad je uzeo Mariju za ženu, a Marija je prije toga svoj „da“ rekla u otajstvenom susretu s anđelom koji joj je navijestio da će začeti i roditi Sina Božjega. Slavnu povijest naše katoličke vjere uvijek su krojili oni koji su mogli reći taj „da“ „ne“.

Pomislimo sada na blažene Drinske mučenice koje su razularenim zlostavljačima odlučno rekle „ne“ i očuvale svoje djevičanstvo pod cijenu smrti; pomislimo na bl. Alojzija Stepinca koji je rekao „ne“ kada su mu nudili da našu Crkvu odvoji od pape; pomislimo i na bl. Miroslava Bulešića, našega istarskoga svećenika, koji je rekao odlučno „ne“ kad su komunistički zadojenici željeli oskvrnuti svetohranište i spriječiti krizmu u Lanišću...

Da, braćo i sestre, potrebna je samo jedna riječ da bi tijek povijesti krenuo drugim smjerom. No i u našim međuljudskim odnosima nedostaje upravo ta jedna riječ. Jedna, samo jedna. Koliko bi se obitelji spasilo kada bi onaj koji je pogriješio smogao snage reći: oprosti. Koliko bi se tek spasilo kada bi drugi smogao snage reći: opraštam ti. Koliki ljudi se u obitelji, na radnom mjestu ili u društvu troše za dobro drugih, a ne čuju tu blagotvornu riječ: hvala. Koliko je oko nas oholica koje misle da sve znaju i mogu sami, i ne umiju pitati za pomoć, ne izgovaraju taj: „molim te“, pa svojim lošim djelovanjem i sebe i druge vuku u propast. Ljudi na kraju života najviše žale zbog previše riječi koje su izgovorili i, a još više zbog riječi koje nikad nisu izgovorili.

Nama je danas potrebno hrabrosti u društvu odlučno reći ne: „ne“ ratu; „ne“ zlu korupcije koja neprestano osiromašuje najsiromašnije, „ne“ ideologijama koje jedan narod smatraju superiornim u odnosu na druge; „ne“ onima koji glorificiraju bivše autoritarne sustave; „ne“ ideologijama koje poništavaju razlike između muškaraca i žena; „ne“ onima koji svojim djelovanjem potiču raseljavanje domicilnoga stanovništva; „ne“ onima koji truju javni prostor plasirajući lažne vijesti, „ne“ onima koji sustavno siju strah od budućnosti i „ne“ onima koji spas vide u razbijanju obiteljskoga i narodnoga zajedništva.

Dragi vjernici, „da“ uvijek govorimo Bogu onomu što On od nas traži - a njegovu volju prepoznavat ćemo u onoj mjeri u kojoj smo mu blizu: u sakramentima, u molitvi, u crkvenoj pripadnosti i u življenju u skladu s dostojanstvom djece Božje koje baštinimo. I ne bojmo se, jer Bog nam uvijek daje snagu da bismo živjeli u skladu s njegovom voljom.

Sveti Josip, svetac koji je štitio Isusa, Mariju, koji štiti Crkvu i našu domovinu neka i nas uvijek štiti i neka nas zagovara pred Bogom, sve dok ne prispijemo u vječnu domovinu!