Vjerska ravnodušnost - novo lice ateizma

Nedavno je Općinsko vijeće u Oxfordu odlučilo ukinuti sve ono što podsjeća na Božić. Sva slavlja od 25. prosinca i slijedećih dana bit će uključena u proslavu takozvanoga ''blagdana zimskoga svjetla''. Prema izjavama vlasti britanske općine cilj je ukloniti pretjeranu važnost koja se pridaje najvećem kršćanskom blagdanu na štetu drugih religija. Komentirajući tu spornu odluku britanskih vlasti u razgovoru za Radio Vatikan nadbiskup Gianfranco Ravasi, pročelnik papinskog vijeća za kulturu, između ostaloga je rekao kako se u prošlosti razložno borilo protiv nazočnosti kršćanskih obilježja, suprostavljajući posve alternativne sustave, a sadašnje nijekanje je sivi val, odnosno magla; želi se nametnuti jednu bezobličnu i nestalnu sastavnicu, a to je obilježje aktualne sekularizacije i površne kulture. Ne niječe se Boga, nego ga se sasvim prezire. Nema više zagriženoga ateizma, ponekad dramatičnoga. Na snazi je ravnodušnost, koja otupljuje sve, uklanja boju, uništava identitet, povijest, istaknuo je nadbiskup Ravasi. Pozornijom analizom lako ćemo se uvjeriti da je ozračje vjerske ravnodušnosti - ponajviše zahvaljujući masmedijima - dobrano zahvatilo i vjernike Crkve u Hrvata.  

 

Na vjersku ravnodušnost i izazove nevjere snažno je upozorio prije više od četrdesetak godina i Drugi vatikanski sabor kroz svoje dokumente, posebno u dokumentu o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes (Radost i nada). Sabor naglašava da ateizam treba ubrojiti među vrlo ozbiljne pojave našega vremena te da bude razmotren s velikom pažnjom (Usp. GS br. 19). Papa Pavao VI. 1965. pod tim vidom osniva Tajništvo za one koji ne vjeruju. Kako bi se problematika vjerske ravnodušnosti i ateizma što cjelovitije obuhvatila Ivan Pavao II. 1982. osniva Papinsko vijeće za kulturu koje spaja s Tajništvom za one koji ne vjeruju, a koje je u međuvremenu postalo Papinsko vijeće za dijalog s nevjernicima. U dokumentu o osnivanju Papinskog vijeća za kulturu Ivan Pavao II. na tragu Drugog vatikanskog sabora uz ostalo piše: ''Promicati susret spasiteljske poruke Evanđelja i kultura našega vremena koje su često obilježene nevjerom i vjerskom ravnodušnošću'' i u isto vrijeme promicati ''proučavanje problema nevjere i vjerske ravnodušnosti koje su u raznim oblicima prisutne u različitim kulturnim sredinama, ispitujući pri tom njihove uzroke i posljedice za kršćansku vjeru'' (Motu Propria, Inde a Pontificatus čl. 1-2). Papinsko vijeće za kulturu da bi udovoljilo nalogu Sv. Oca Ivana Pavla II. na Općoj skupštini tog vijeća u ožujku 2004. godine predstavilo je rezultate istraživanje o vjerskoj ravnodušnosti i ateizmu u današnje vrijeme te ponudilo smjernice i povlaštene putove kako bi se Radosna vijest – Kristovo Evanđelje navijestilo nevjernicima, malovjernicima i ravnodušnima prema Bogu. To Vijeće kao rezultat rada Opće skupštine tiskalo je dokument s naslovom Gdje je tvoj Bog? S podnaslovom Kršćanska vjera pred izazovom vjerske ravnodušnosti. U analizi stanja religioznosti u današnjem svijetu dokument govori o novom poganstvu te je Crkva danas pozvana suočiti se više s indiferentnošću i praktičnom nevjerom nego li s borbenim ateizmom koji opada u svijetu. Od 'Bog da, Crkva ne' šezdesetih godina, prešlo se na 'religija da, Bog ne', ili čak 'religioznost da, Bog ne' s početka ovog tisućljeća: biti vjernikom ali bez prianjanja uz poruku koju prenosi Crkva. Zaboravlja se pri tome da je: 'Crkva Isus Krist, ali Isus Krist propovijedan i posvjedočen', kako je zapisao francuski teolog i pisac iz Bossuet.

Uzroci vjerske ravnodušnosti

Spomenuti dokument Gdje je tvoj Bog razlikujući sekularizaciju kao legitimni proces autonomije zemaljskih stvarnosti od sekularizama koji je doveo do 'poimanja svijeta prema kojemu se svijet tumači sam sobom i nema potrebe da se pribjegava Bogu. Bog tako postaje suvišan i samo smeta' (EN, 55.).

Kristovi učenici žive u svijetu i obilježeni su – a često također i uvjetovani bez svoga znanja – postojećom kulturom koja se razvija izvan bilo kakvog odnosa s Bogom. U takvom okruženju koje se opire samoj ideji Boga, mnogi vjernici dopuštaju da na njih sve više utječe prava diktatura hedonizma, konzumizma i relativizma koji se sve više šire iz raznih centara moći kroz medije koji oblikuju javno mnijenje u današnjem svijetu. Jedan od temeljnih uzroka prema analizi Papinskog vijeća za kulturu treba tražiti i u tome što mnogi među onima koji se nazivaju katolicima podliježu načinu života u kojemu se čini kako Bog ili religija ne provode nikakav utjecaj. Vjera izgleda ispražnjenom u svom sadržaju i više se ne iskazuje osobnim angažmanom, dok na svijetlo izlazi nesklad između ispovijedane vjere i svjedočanstva u konkretnom životu. Taj nesklad ne potječe samo od utjecaja sekularizirane kulture, već također od određenog straha od hrabrog ponašanja u službi vjere, što je posljedica pomanjkanja kršćanskog odgoja koji nije pripravljao na pouzdavanje u snagu Evanđelja i koji nije znao ispravno vrednovati osobni susret s Kristom preko molitve i sakramenata. Tako se širi određeni praktični ateizam, također i među onima koji se i dalje priznaju kršćanima. Neznanje, bilo vjersko bilo kulturno, jedan je od glavnih uzroka nevjere, malovjernosti i vjerske ravnodušnosti. Tome može doprinijeti i sustavno kritiziranje crkvene hijerarhije i iznošenje samo negativnosti koje postoje u Crkvi kroz današnje medije, a zanemarujući sve ono pozitivno što Crkva čini preko svojih članova. To doprinosi stvaranju negativne ili iskrivljenje percepcije o Crkvi u današnjem svijetu što može dovesti i do praktičnoga ateizma

S druge strane, laksizam u načinu življenja i razmetni panseksualizam imaju anestezirajući učinak na život vjere. Tako pojava zajedničkog življenja prije braka gotovo je postala opća činjenica u mnogim tradicionalno katoličkim zemljama, napose u Europi, također i među onima koji će se poslije vjenčati u crkvi. To je postala i skoro redovita praksa i među vjernicima Crkve u Hrvata. Način življenja seksualnosti postaje isključivo osobna stvar, a rastava braka za mnoge vjernike ne prouzrokuje nikakav problem savjesti. Pobačaj i eutanazija, koje Sabor osuđuje kao 'odurne zločine' (GS, 27), prihvaćeni su od suvremenog mentaliteta. Popuštanje u vjerovanju pogađa temeljne dogme kršćanske vjere: Kristovo utjelovljenje, njegovu jedinstvenost Spasitelja, život duše nakon smrti, uskrsnuće tijela i život vječni. Među onima koji se nazivaju vjernicima i koji pohađaju crkvu u nekim zemljama poprilično je rašireno učenje o reinkarnaciji u koju je, kažu, lakše vjerovati nego u život duše nakon smrti i uskrsnuće tijela zbog novog života kojeg reinkarnacija zastupa unutar samog materijalnog svijeta.

 

Također na kršćansku ravnodušnost utječu i razni duhovni pokreti izvan Crkve koju neki nazivaju post-modernom religioznošću. To je religija čovjekova "ja", utemeljena na osobnom uspjehu i uspjehu vlastitih inicijativa. Sociolozi govore o "biografiji čini kako želiš", u kojoj su "ja" i njego­ve potrebe mjerilo na kojem se gradi nova slika Boga u različitim eta­pama života, polazeći od različitih sadržaja religiozne prirode koji se koriste u jednoj vrsti "bricolage svetoga". Ovaj pojam potiče od istoimene francuske riječi koja označava bavljenje svim i svačim. „Bricolage - brikolaž možemo smatrati i kao proces učenja kojega obilježava fleksibilni i nehijerarhijski stil ali i kao način na koji se čačkanjem i igrom dolazi do informacija na Internetu – vlastitom voljom i vlastitim izborom. Nova je religioznost tijesno povezana sa suvremenom sekulariziranom, antropocentričnom kulturom i nudi subjektivističku duhovnost koja nije utemeljena na objavi vezanoj uz povijest. Ono što vrijedi sposobnost je pronalaženja načina da se osoba "osjeća dobro" (Gdje je tvoj Bog, str. 22).

 

 

 

„U korijenu takvog stanja nalazi se pokušaj da se nametne antropologija bez Boga i bez Krista. Takvo razmišljanje dovelo je do poimanja čovjeka kao 'apsolutnog središta stvarnosti, izvještačeno ga postavljajući na mjesto Boga i zaboravljajući da nije čovjek taj koji stvara Boga, nego je Bog onaj koji stvara čovjeka. Zaboravljanje Boga dovelo je do napuštanja čovjeka', pa se 'stoga ne treba čuditi ako je u tom kontekstu otvorio golem prostor za razvoj nihilizma na filozofskom području, relativizma na spoznajnom i ćudorednom području, pragmatizma pa čak i ciničnog hedonizma u svagdanjem življenju'. Europska kultura ostavlja dojam tihog otpadništva' prezasićena čovjek koji živi kao da Boga nema. (...) Suočeni smo s pojavom nove kulture, koja je uveliko pod utjecajem obavijesnih sredstava, čija su obilježja i sadržaji često protivni Evanđelju i dostojanstvu ljudske osobe.“ (Crkva u Europi br. 9.) Sadašnji Papa će na to upozoriti ovim riječima: «U jednom svijetu kao što je Zapad, gdje su novac i bogatstvo mjerilo svega, gdje model slobodnog tržišta nameće svoje neumoljive zakone svim vidovima života, autentična katolička etika čini se mnogima kao strano, daleko tijelo; kao vrsta meteorita koja je u kontrastu ne samo s konkretnim načinom života, već i s temeljnim načinom razmišljanja». Tada još kao kardinal, Ratzinger se ne boji prepoznati 'znak sotonskog u svijetu u načinu na koji se na Zapadu iskorištava tržište pornografije i droge'. «Da – kaže – postoji nešto đavolsko u perverznoj hladnoći kojom se u ime novca, kvari čovjek profitirajući njegovom slabosti, njegovom mogućnošću da bude zaveden i pobijeđen. Paklenska kultura Zapada koja uvjerava narod da su jedini cilj života užitak i osobni interes.» 

Analizirajući duhovno ozračje u današnjem globaliziranom svijetu u središtu onoga što nazivamo vjerska ravnodušnost ponovno se zapaža potreba za duhovnošću, piše između ostaloga u uvodu spomenutoga dokumenta 'Gdje je tvoj Bog?' kardinal Paul Poupard tadašnji pročelnik Papinskog vijeća za kulturu. Stoga se pitanje današnjeg kulturnog ozračja, čije ideje puno puta nesvjesno ili iz neznanja upijamo - a koje nam se u prvi mah učine prihvatljive - nameće kao veoma važan pastoralni problem kojemu bi naša Crkva trebala posvetiti puno veću pozornost. Prvi korak je pozorno praćenje te smirena kritička i stručna procjena našeg kulturnog stanja u svijetlu Evanđelja. Na temelju toga trebalo bi stvarati i kratkoročne i dugoročne pastoralne planove. Pastoralni ured koje ga bi vodile stručne osobe s raznih područja ljudskog djelovanja trebao bi biti prioritet svake biskupije ili Crkve u jednom narodu. «Istodobno treba promicati nove umjetničke izričaje vjere trajnim dijalogom s umjetnicima, napisao je blagopokojni Ivan Pavao II. u Postsinodalnoj pobudnici o Crkvi u Europi. br. 60.) te naglasio «jer je umjetnička ljepota, kao nekakva jeka Božjeg Duha, simbol otajstva, poziv na traganje za licem Boga koji je postao vidljiv u Isusu iz Nazareta.(…) Potičem vjernike angažirane na području obrazovanja da ustraju u svom poslanju noseći svjetlo Krista Spasitelja u svom specifičnom obrazovnom, znanstvenom i akademskom djelovanju». Kulturni i umjetnički izričaji posjeduju bogatstvo i sredstva za prenošenje kršćanske poruke. Međutim, prije svakoga konkretnog pastoralnoga plana i svake aktivnosti prema nevjeri i vjerskoj ravnodušnosti moramo imati na umu da se sve to rađa iz samoga života Crkve. S pozivom na svetost Sveti Otac Ivan Pavao II na početku trećeg milenija kršćanske ere iznova nas je podsjetio da prva i nezaobilazna točka svakog pastoralnoga programa mora biti molitva, nedjeljna euharistija, sakrament pomirenja, primat milosti, slušanje i naviještanje Riječ. Držim da ćemo složit kako toga upravo najviše manjka u našim crkvenim zajednicama, počevši od one obiteljske pa do one u općoj Crkvi.