Vjernik laik u crkvenim medijima

Polazište: Iskustvo Crkve i Krista

Crkveni mediji u širem smislu izravna su podrška evangelizacijskom djelovanju, dok su u užem smislu, aktivni evangelizatori komunikacije. No, u oba slučaja izrastaju iz Crkve i u crkvenosti, što za njihove djelatnike znači i korak više u odnosu samo na profesiju komunikatora. Naime, osim stručnoga znanja i komunikacijskih vještina, za rad na području evangelizacije, a time i u crkvenim medijima, potrebno je iskustvo Crkve. Njega nije moguće naučiti, već proživjeti sudjelovanjem u životu Crkve: „Onaj koji želi provjeriti vlastito mišljenje o Crkvi, mora imati na umu da stvarno razumijevanje života Crkve može postići jedino ako u njemu sudjeluje.“ (GIUSSANI, Luigi: Čemu Crkva?, Verbum, Split, 2007., str. 11.)

Uostalom, i uvjet za razumijevanje života je sudjelovati u njemu. Život Crkve je Isus Krist. Stoga je za djelatnika u crkvenom mediju nužna komunikacija s Kristom, jer bez njega je naše zanimanje za Crkvu „ograničeno na razinu socioloških ili političkih problema ili na problem udruživanja te je napadamo ili branimo ovisno o tim različitim gledištima.“ (Isto, str. 17.)

Vjernik laik nije „tek običan radnik u vinogradu“

Kada govori o vjerniku laiku, dokument Ivana Pavla II. „Christifideles laici“ polazi od biblijske slike radnika u vinogradu (Mt 20,1-4). IVAN PAVAO II: Christifideles laici, KS, Zagreb, 1997. Dalje: CL.). Rad u vinogradu sa sobom nosi i žegu dana, i čekanje plodova, ali i na kraju radost uživanja u urodu koji možda i ne odgovara našim očekivanjima. No, ne zaboravimo, Isusov način komunikacije “ne teži da dostigne određeni kvantitativni rezultat da napuni glave slušatelja apstraktnim spoznajama, već teži da slijedi autentične težnje ljudskoga srca.” (BALUKČIĆ, Ivo: Navještaj Riječi Božje kroz medije, na: www.TeoMediji.info.) Vrijedi primijetiti kako Ivan Pavao II. naglašava da se ne radi o običnim radnicima: „Laici nisu tek obični radnici koji rade u vinogradu, nego su dio samog vinograda: 'Ja sam trs, vi ste mladice' (Iv 15,5), kaže Isus“ (CL, br. 8.). Iz toga proizlazi važnost odnosa vjernika laika s Isusom Kristom, njihova uzajamna komunikacija u kojoj se gradi vjerodostojnost: „Vjernici laici, kao i svi drugi članovi Crkve, mladice su nacijepljene na Krista, pravi trs, koje On oživljuje i čini životvornima.“ (CL, br. 9.) Dakle, ne traži se samo vjerodostojnost laika, već svih u Crkvi, osobito onih koji su pozvani „gledati u lice ovome našem svijetu, njegovim vrednotama i problemima, njegovim nemirima i nadama, njegovim pobjedama i porazima…“ (CL, br. 3.)
U tom pogledu mora se vidjeti zainteresiranost za čovjeka, za život i istinu. A čovjek žeđa za istinom i u potrazi je za njom, što „pokazuju pozornost i uspjeh što su ih zabilježili toliki izdavački proizvodi, programi ili kvalitetna fikcija u kojima su istina, ljepota i veličina osobe, uključujući i njezinu vjersku dimenziju, prepoznate i dobro prikazane. Isus je rekao: 'Upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi' (Iv 8,32). Istina koja nas oslobađa je Krist, jer samo On može u potpunosti odgovoriti na žeđ za životom i ljubavlju koji su u čovjekovom srcu.“ (BENEDIKT XVI.: Poruka za XLII. Svjetski dan sredstava društvene komunikacije (2008.) Prenositelj poruke Crkve mora imati osjetljivost za tu žeđ u čovjekovom srcu, za primatelje – čitatelje, gledatelje ili slušatelje. A ona se postiže na temelju osobnoga životnog iskustva, promišljanja životne zbilje i ljestvice vrednota temeljene na Evanđelju i primjeru Isusa Krista.

Što vjernika laika uzdiže iznad „običnosti rada u vinogradu“?

Što nadilazi „običnost rada“ vjernika laika u crkvenom mediju? Kako smo već vidjeli u početku ovoga razmišljanja, to je iskustvo Crkve i Krista od kojih prima i živi istinu. A u susretu s Istinom koja je Isus Krist rađa se strast za prenošenjem tog novog iskustva života: „Onaj tko ga je susreo i postaje gorljiv za njegovu poruku doživljava nezadrživu želju da podijeli i komunicira tu istinu: 'Što bijaše od početka, što smo čuli, što smo vidjeli očima svojim – piše sveti Ivan – što razmotrismo i ruke naše opipaše o Riječi, Životu (…) navješćujemo i vama da i vi imate zajedništvo s nama…'“ (Isto.) Ovaj navještaj nije rezerviran samo za zaređene službenike Crkve. Drugim vatikanskim saborom otvorena su vrata vjernicima laicima za poslanje prenositelja Radosne vijesti u svijetu, pa tako i u medijima. Stoga djelatnici u njima, osobito u crkvenim medijima, imaju priliku biti suodgovorni nositelji zajedničkog evanđeoskog oduševljenja i javno svjedočiti: 'Vidio sam Gospodina.' (Usp. DABIĆ, Goran: Lik, narav i spasenjsko poslanje vjernika laika u Crkvi, u: Bogoslovska smotra (2008), br. 3, str. 580.)
Iz ovoga slijedi da običnost prenošenja činjenica, vijesti i kreiranja javnoga mnijenja logikom „začaranog kruga“ SKOKO, Božo: Crkva i mediji – kako iz začaranog kruga?, na: www.TeoMediji.info., crkveni mediji nadilaze snagom Istine koja im je povjerena u evangelizacijskom poslanju. Ipak, postoje pravila koja su jednaka za djelatnike svjetovnih i crkvenih medija. Vjerodostojno i objektivno prenijeti istinu kojoj si svjedok na terenu! Što to znači za Radosnu vijest i Riječ koju Crkva prenosi? To prvenstveno znači susret s Njom. No, kako se ne radi tek o običnoj informaciji, već o spasenjskoj poruci Božje ljubavi, glasnik koji je prenosi, i sam mora biti dionik te stvarnosti, kušati barem na trenutak njezinu snagu, jer „'Dobra vijest' ide za tim da u srcu i u životu čovjeka izazove obraćenje i osobno prianjanje uz Isusa Krista Spasitelja i Gospodina.“ (CL, br. 33.) U tom smislu valja imati na umu Isusove riječi: „Bez mene ne možete ništa učiniti“ (Iv 15,5), što je uvjet za donošenje roda, za vidljiv plod zahtjevnoga rada u vinogradu, kako to govori biblijska slika kojom se poslužio Ivan Pavao II.

Je li dovoljna samo profesionalna formacija?

Dokument “Communio et progressio” (PAPINSKO VIJEĆE ZA SREDSTVA DRUŠTVENOG PRIOPĆIVANJA: Communio et progressio, KS, Zagreb, 1971.) govori kako je za uspješnu komunikaciju putem medija od presudne važnosti, osim formacije korisnika, i formacija djelatnika u medijima. Nema sumnje u potrebu sustavnoga odgoja za korištenje medija, kao i za rad u njima. No, uz profesionalnu, politološku i/ili teološku formaciju, djelatnik crkvenih medija, kao i crkveni komunikator u širem smislu, mora biti i duhovno formirana osoba. Međutim, ovoj temi, čini se, ne daje se pozornost koju zaslužuje. Istina, hvale vrijedna su nastojanja Crkve u Hrvatskoj posljednjih godina u izradi pastoralnih smjernica za bolje razumijevanje i funkcioniranje Crkve i medija. No, u kontekstu govora o djelatnicima u crvenim medijima nedostaje govor o komunikatorima koji će poznavati dušu Crkve iznutra i imati njezino iskustvo, koji će, osim prenošenja Riječi Božje, biti i njezini slušatelji. I zato, dok na jednoj strani čini brojne napore za bolje razumijevanje govora medija i svoj nastup u njima, Crkva ne smije zanemariti odgoj za crkvenost i duhovnost svojih komunikatora, jer će se po tome prepoznati njezina vjerodostojnost. Pod pojmom duhovnosti ovdje smatram istinsku zrelost vjernika koja proizlazi iz osobnoga susreta s Bogom.

Duhovna formacija vjernika laika

Većina djelatnika u crkvenim medijima su laici. Njihov se identitet i izvorno dostojanstvo otkriva unutar otajstva Crkve, (Usp. CL, br. 8.) stoga im ne bi trebalo uskratiti trajnu duhovnu formaciju i dozrijevanje u kojem će živjeti to otajstvo i znati ga i drugima prenijeti. Bit toga dozrijevanja je istinsko razumijevanje Crkve i stvaranje nutarnjega raspoloženja „koje je sklono vršiti Božju volju (Iv 7,17). Potrebno je nešto još dublje: primiti onu nutarnju milost koja, prema obećanju proroka, čini čovjeka poučljivim za Božje naučavanje (Iv 6,44 sl).” (BALUKČIĆ, Ivo: Nav.mj.) Ova duhovna formacija predstavlja neprekidno dozrijevanje što ga, biblijski slikovito rečeno, živi mladica na svome trsu, vjernik na Kristu. Zato je i razumljiv naglasak koji Crkva stavlja na temeljni vid poslanja vjernika laika: „poziv na rast, trajno dozrijevanje, donošenje sve većeg roda.“ (CL, br. 57) Ono za što nas Crkva odgaja je da postanemo ljudi, a „traženje i iskustvo istine u koje nas ona uvodi s vremenom ocrtavaju autentičnu veličinu čovjeka koji od uvijek i neprestano žeđa za stvarnošću i pravim životom.“ (GIUSSANI, L.: Nav. dj., str. 319)
Nositelj evangelizacije u crkvenom mediju u sebi bi trebao gajiti osjećaj da u tom poslanju i sam treba biti evangeliziran. Poruka koju prenosi ne može proći pored njega ostavljajući ga ravnodušnim, već kroz njega i preko njega do primatelja. Takva komunikacija s Porukom nosi određeni rizik prvotne neprihvaćenosti u “začaranom krugu” koji vlada našom medijskom scenom. Poruka o Crkvi i Isusu Kristu teško će se probiti na naslovnice svjetovnih medija. No, ako je crkvenim medijima zaista stalo do te Riječi, ako je njezini djelatnici uistinu žive kao svoje iskustvo, onda će strast za njegovim prenošenjem i ljubav prema Riječi naći put do korisnika i bit će prepoznata kao vjerodostojna i stvarno istinita. Apostol Pavao kaže: „Tko vojuje, ne zapleće se u svagdanje poslove kako bi se vojskovođi svidio“ (2 Tim 2,4). Težak je to put i trnovit, i traži hrabre komunikatore koji će ujedno biti i svjedoci istine i znati „živjeti ovo doba komunikacije ne kao doba otuđenja i izgubljenosti, već kao dragocjeno doba traganja za istinom i za razvoj zajedništva među osobama i narodima.“ (IVAN PAVAO II., Poruka za XXXVI. Svjetski dan sredstava društvene komunikacije (2002.) Svojim radom djelatnici u crkvenim medijima imaju prilike „prosvijetliti savjesti pojedinaca, kao i pomoći im da razviju svoje mišljenje“ (BENEDIKT XVI., Poruka za XL. Svjetski dan sredstava društvene komunikacije (2006.), što nikada nije neutralan pothvat. Stoga „istinska komunikacija iziskuje hrabrost i odlučnost.“ (Isto).
No, osim hrabrosti, crkveni komunikatori trebaju i mudrost, onu do koje se dolazi u komunikaciji s Bogom. To je Mudrost koja zna što je milo Božjim očima i što je pravo po Njegovim zapovijedima: „Pošalji je s nebesa svetih i otpravi je od svoga slavnog prijestolja, da uza me bude i potrudi se sa mnom, i da spoznam što je tebi milo. Jer ona sve zna i razumije, ona će me razborito voditi u pothvatima mojim i štititi svojom moći“ (Mudr 9,10-11).
Ne zaboravimo da svijet danas zaista traži svjedoke. (Usp. Pavao VI.: Evangelii nuntiandi, KS, Zagreb, 1978., br. 41.) A svjedocima je Riječ Božja, osim što je prenose drugima, istodobno i osobna molitva i primljeno poslanje. „Ti se dakle, dijete moje, jačaj milošću u Kristu Isusu i što si od mene po mnogim svjedocima čuo, to predaj vjernim ljudima koji će biti podobni i druge poučiti“ (2 Tim 2,1-3).
Danas postoji mišljenje kako je laik „pozvan biti kršćanski genij koji će znati svakodnevno svoj život i rad prosuđivati u svjetlu evanđelja i tako omogućiti onu 'čudesnu razmjenu' između iskustva života i zahtjeva evanđelja.“ (DABIĆ, Goran: Nav.mj.) Za djelatnika u crkvenim medijima taj zahtjev za „genijalnošću“ još je veći, jer razmjenu iskustva života i zahtjeva evanđelja pokazuje „licu javnosti.“
 

Piše: Mr. sc. Tanja Popec