Svetica našeg vremena - Gianna Beretta Molla

Kriza braka i obitelji sigurno spada među goruće probleme današnjeg vremena kako je to naglasio već Drugi vatikanski sabor prije više od četrdesetak godina. Sve veća globalizacija ponašanja u ovo vrijeme na svim razinama još je teže pogodila bračni i obiteljski život. Raste broj rastava brakova, opada natalitet, sve je više problema s odgojem djece i mladih. Dok s jedne strane raste zlostavljanje djece, s druge strane raste i kriminalitet među djecom i mladima. I oni postaju sve više nasilni u nasilničkom okruženju. Svi ti problemi povezani su i u većini slučajeva imaju svoj izvor u nesređenim bračnim i obiteljskim odnosima.
Crkva proglašavajući pojedine osobe svetima želi ih kao svjedoke ljubavi prema Bogu i čovjeku staviti za uzore na čijem se životnom primjeru može ugledati svaka osoba. Sveta Giannu Beretta Molla koju je Sv. Otac Ivan Pavao II. proglasio svetom 16. svibnja 2006. jedna je od takvih osoba. „To je i prva majka obitelji koja je nakon prvih kršćanskih vremena i poslije srednjeg vijeka, prepoznata kao svetica cijele Crkve i za cijelu Crkvu», napisao je za L' Osservatore romano milanski nadbiskup Dionigi card. Tettamanzi u povodu kanonizacije ove nove svetice.

Obiteljsko ozračje

Gianna je rođena u Magnetu, od duboko kršćanskih roditelja Alberta i Marie De Micheli 4. listopada 1922. na blagdan sv. Franje Asiškog a krštena je 11. listopada iste godine pod imenom Giovanna Francesca. Bila je deseto od trinaestero djece, od koji je petero umrlo u ranoj dobi. Iz te brojne obitelji troje djece je izabralo duhovno zvanje: Enrico, koji uzima ime o. Alberto bio je kapucin i misionar u Brzilu; Giuseppe, svećenik u biskupiji Bergamo; Virginia, redovnica misionarka u Indiji.
Otac Albert želio je da sva njegova djeca završe studije a svojim kršćanskim životom bio je za svoju djecu primjer. Tako je svaki dan, prije odlaska na posao sudjelovao na Svetoj Misi. Majka Maria De Micheli, bila je energična ali i ponizna žena: govorilo se kako je hrabrila svoju djecu svojim pogledom. Bila je uvjek bliza svojoj djeci. Kao primjer te brižljivosti njezina djeca su govorila da je učila latinski i grčki kako bi ih mogla slijediti u njihovu studiju.
U takvoj obiteljskom duhovnom ozračju Gianna je odgojena u bitnome, s posebnom i konkretnom pozornošću prema potrebnima te zauzetošću prema misjima. Prvu Svetu Pričest prima s pet i pol godina (4.travnja 1928.) u Bergamu, gdje se je obitelj u međuvremenu preselila. Od tada je svakog jutra išla s majkom na Sv. Misu a Pričest je «postala njezina neizbježna hrana svakog dana». Krizmu prima 9. lipnja 1930. u katedrali u Bergamu. Bila je uvjek ozbiljna, darežljiva prema braći i sestrama, nikada se nije dosađivala: volila je lijepe stvari, glazbu, slikartso, izlete u planinu.

Duhovno sazrijevanje kroz Katolički akciju

U Quinto al Mare u blizini Genove gdje su se preselili radi bolesti oca uključuje se Katoličku akciju i pohađa klasičnu gimanziju. U to vrijeme prima novi zamah u duhovnom sazrijevanju na svom životnom putu. Ne zadovoljava se samo svakodnevnom Svetom Pričesti nego se od tada svakog tjedna ispovjeda kod istog svećenika i redovito pohađa duhovne vježbe. Upravo za vrijeme jednih takvih duhovni vježbi – od 16. do 18. ožujka 1938., u šesnaestoj godini života, doživljava odlučno duhovno iskustvo svoga života. U svojim zabilješkama piše: «Želim se bojati smrtnog grijeha kao da je zmija; radije tisuću puta umrijeti nego uvrijediti Gospodina». Nije joj manjkalo životnih kušnji. Na godinu dana mora prekinuti studij radi bolesti (1938./39.) a upravo u maturalnoj godini 29. travnja 1942 godini umire joj majka, a 10. rujna iste godine i otac.

S braćom i sestrama seli se u Magentu i upisuje se na studij medicine, najprije u Milanu a potom u Paviu, specijalizirajući se za pediatra.Njezina duhovnost sve više se izoštravala: svakodbevno sudjeluje u sv. Misi, pohađa Presveti Sakramenat i meditira, redovito moli krunicu. Sve više se angažira i u apostolatu. U to vrijeme sudjeluje na Konferencijama Sv. Vinka, Udruzi katoličkih studenata Italije i Katoličkoj akciji. Utisak koji je ostavljala sadržan je u zablješci jedne njezine kolegice iz gimanzije: «Gianna daje svoj otvoreni smjeh, pun slatkoće i mira, odraz zrele radosti i dubokog mira u duši». Ozbiljno je razmišljala da se potpuno posveti misijskom radu kao laikinja u Brazilu, ali potom je shvatila da je njezin životni put brak.

Brak - put svetosti

Godine 1954 susreće čovjeka svoga života, inžinjera Pietra Molla, pripadnika Katoličke akcije i angažiranog laika u svojoj župi u Mesero. Priprema se za «Sakramenat ljubavi» u molitvi, a što je preporučila i svom budućem mužu s kojim se udinjuje u braku 24. rujna 1955. godine u crkvi Sv. Martina u Magenti. Na svoj brak Gianna i Pietro prvenstveno su gledali očima vjere: «Ljubim te toliko, Pietro, - piše mu 10. lipnja 1955. – i neprestano si mi prisutan, počevši od jutra kada za vrijeme Sv. Mise, na prikazanju, prinosim sa svojim i tvoj rad, tvoje radosti, tvoja trpljenja, i zatim tokom čitavom dana sve do večeri».
Njihov je san bio da imaju puno djece a u stvarnosti su rođeni: Pierluigi (19. studenog 1956.), Maria Zita (Mariolina, 11. prosinca 1957.), Laura Enrica Maria (Lauretta, 15. srpnja 1959.). U trećem mjesecu četvrte trudnoće liječnici otkrivaju kod Gianne tumor na maternici. Bio je to početak njezina trpljenja. «Ako želimo sačuvati tvoj život, trebamo prekinuti trudnoću!», rekao joj je prof. Vitali inače po vjeri židov. «Profesore to ne dopuštam nikako!» odgovorila je odlučno Gianna. Prihvatila je je operaciju, tražeći izričito da tumor bude ostranjen ali bez da se naškodi životu čeda koje je nosila: «Ne brinite se o meni – govorila je kirurgu koji ju je trebao operirati i koji joj je predstavio opasnosti kojima se izlaže nastavljajući trudnoću – dosta je da bude dobro za dijete». Radosno je u molitvi i raspoloživosti posljednih šest mjeseci porižvljavala čekajući rođenje Gianne Emanele koja se je rodila na Veliku subotu 21. travnja 1962. u bolnici San Gerardo u Monzi.

Spremna sam na sve kako bi spasila svoje dijete

Nekoliko dana prije poroda, prisjeća se muž, rekla mi je izričito, s čvrstim i ozbiljnim tonom, s dubokim pogledom koji neću zaboraviti nikada: «Ako trebate odlučiti između mene i djeteta, nikave dvojbe; izaberite i to zahtjevam, dijete. Spasite njega». Poslije tjedan dana teških bolova zbog upale rane i sepse koja se proširila, Gianna je prebačena prema svojoj osobnoj želji u svoju kuću u Ponte Nuovo nekoliko sati prije smrti gdje umire u 8 sati u subotu 28. travnja 1962. Do posljednjeg trenutka ponavljala je riječi: «Isuse, ja te ljubim, Isuse, ja te ljubim».
Sahranjena je, na groblju u Miseru dok se je vrlo brzo širio glas o njezinoj svetosti zbog njezina života i zbog vrhunskog čina ljubavi kojim je okrunila svoj kršćanski život. Dijecezanski proces za beatifikaciju odvijao se u Milanu (1980.-1986.) i u Bergamu (1980. – 1984.). U međuvremenu 1977. u Grajaù u Brasilu, dogodilo se čudo po njezinu zagovoru: ozdravljenje jedne majke u njezinoj četvrtoj trudnoći. Čudo je odobreno 1992. U toku svete godine 2000., po njezinu zagovoru, dogoilo se još jedno čudo u biskupiji Franca (San Paolo- Brazil): jedna djevojčica, četvrto dijete jedne mlade obitelji u mjačinskoj utrobi usprskos nenadkonadiva gubitka liquido amniotico, rođena je potpuno zdrava.

Poruka sv. Gianne za naše vrijeme

Gianna može biti definirana kao «svetica svakodnevnice», žena koja nasuprot tolikih lica označeni pesimizmom i strahom toliko prisutnom u naše vrijeme, pokazuje put ljubavi, radosti, predanja Isusu. «Upravo jer njezina veličina - kako je rekao moj predčasnik Carlo Maria Martini – sastoji se u tome da je ona svakodnevno činila naše iste korake, imala je naše probleme i naše poteškoće, pokazujući kako se u 'normalnosti' može posvetiti. Ova majka obitelji potiče nas slijediti hrabro očaravajući poziv na svetost. Podsjeća nas kako je svetost za sve treba biti ostvarena i tumačena – kako piše Ivan Pavao II u Novo Milennio ineunte – kao «visoka mjera» redovitog kršćanskog života».

Pozivajući se na jednu rečenicu iz Giannina pisma svom budućem mužu u kojem ona između ostalog piše: «Ljubav je najljepši osjećaj koji je Gospodin postavio u dušu ljudi», u propovijedi prigodom proglašenjena svetom ove velike žene i majke Ivan Pavao II. će reći: «Po primjeru Krista »koji je ljubio svoje… do kraja ih je ljubio», ta je sveta majka obitelji herojski ostala vjerna zadaći koju je preuzela na dan vjenčanja. Krajnja žrtva koja je zapečatila njezin život svjedoči kako samo onaj koji ima hrabrosti posve se posvetiti Bogu i braći ostvaruje samog sebe. Naša epoha može otkriti preko primjera Gianne Beretta Molla čistu ljepotu, neporočnu i plodnu bračnu ljubav, življenu kao odgovor na božanski poziv!»

Posebna ljepota i zanimljivost ove kanonizacije sastojala se i u tome što su u tom činu sudjelovali i muž te tri kćerke sv. Gianne Beretta Molla. Izvjestitelji su primjetili posebno kako je najmlađa kći sv. Gianne četrdesetdvogodišnja Gianna Emanuela, lijčnica čitavo vrijeme držala za ruku svoga oca, ima isti onaj osmjeh kao što je imala njezina sveta majka. Uz njih je bila i mala Gianna Maria Comparini rođena 31. svibnja 2000 a koja je došla iz Brazila s roditeljima.

Piše: dr.sc. Ivo Balukčić