Svećenikova molitva u svećeničkoj godini

Braćo svećenici!
Dragi Božji narode!
U korizmi smo pozvani i na revniju molitvu. Nedavno nas je Sveti otac Benedikt XVI. pozvao da imadnemo hrabrosti uzeti si vremena za molitvu i ne smatrati to izgubljenim vremenom u mnoštvu dnevnih obveza. Htio bih, braćo, danas s vama malo o tome razmišljati. Ovo govorim nama svećenicima, ali se to na svoj način tiče i svih vas, braćo i sestre, Kristovi vjernici. Molite za svoje svećenike, molimo jedni za druge
Divan primjer molitve Bogu za svoj svećenički život, primjer i služenje donosi sveti irski opat Kolumban (oko 543-615) u svojoj meditaciji naslovljenoj Upute o skrušenosti (Časoslov 28. tjedna kroz godinu, utorak, drugo čitanje). Bogu se ovako obraća:
„O da bi se udostojao mene – tako neznatna, ali ipak slugu svojega – probuditi iz tromoga sna i zapaliti vatrom one božanske ljubavi kojom nad zvijezdama gori plamen njegove ljubavi, i njegove želje da nas ljubi, pa da i u meni uvijek gori božanski oganj.
O kad bih imao takve zasluge da moja svjetiljka uvijek gori noću u hramu Boga mojega i da svijetli svima koji ulaze u kuću Boga mojega! Gospodine, molim te, daj mi u ime Isusa Krista, tvoga Sina, moga Boga, ljubavi koja ne može nestati. Daj da se svjetiljka zna zapaliti, a ne zna ugasiti. Neka mene grije, a drugima svijetli.
Kriste, slatki naš Spasitelju, udostoj se zapaliti naše svjetiljke da trajno svijetle u tvome hramu i da od tebe, Vječnog Svjetla, prime trajno svjetlo, da bi naša mrkla tama postala svjetlost i da mrak ovoga svijeta od nas pobjegne.“
Božja ljubav gori i plamti „nad zvijezdama“, veli sv. Kolumban, tj. nad cijelim svemirom, nad svim stvorenim. Svećenik svoju baklju pali na tome plamenu. Zar ne, braćo misnici, kako je divno gorio taj plamen na dan našega svećeničkog ređenja, naše Mlade mise, naših prvih svećeničkih godina? A onda je došao „teret dana i žega“, poteškoće života, zamor, pa i nerazumijevanje subraće, možda i poglavara, razočaranje. Došle su i nevolje drugih vrsta. Tek što smo pomislili da smo se riješili agresivnog bezbožnog komunizma, nismo imali predaha. Ni naš naraštaj nije bio pošteđen od strahovitih ratnih stradanja. Gledali smo kako nam zlotvori ruše ono što smo s toliko ljubavi gradili, kako nam razgone vjernike za koje smo se godinama trudili, slušali vijesti kako nam ubijaju našu subraću svećenike s kojima smo do jučer živjeli i djelovali, družili se, štoviše, mnogi od nas mogao je lako podijeliti njihovu sudbinu.
Od bukteće baklje našeg mladenačkog oduševljenja, kad smo mislili da smo u stanju obratiti cijeli svijet, ostao je tek plamičak što još jedva tinja. A on se lako može posve ugasiti na propuhu i vjetrovima svijeta kojima smo izloženi. Kad se ljubav hladi, svjetiljka se gasi. U hramu i oko njega nastaje tama. A tama nikoga ne može privući. Od nje se bježi. Zato divno moli sveti opat u ime Isusa kojega je krenuo nasljedovati: za ljubav koja ne može nestati, koja se ne može potrošiti i iščeznuti. Divno to slikovito izriče: „Daj da se (moja) svjetiljka zna zapaliti, a ne zna ugasiti“. Jer svjetiljka koja se ugasi, više se ne razlikuje od tame. A Gospodin naš Isus reče: „Ako je dakle svjetlost koja je u tebi - tamna, kolika će istom tama biti?“ (Mt 6,23)
Svjetiljka se postavlja na svijećnjak, na istaknuto mjesto, da je svi vide i da sve obasjava. Svaki je kršćanin pozvan biti to svjetlo. Ne vrijedi li to posebno za svećenika još u puno većem stupnju? Ulja u svjetiljci ne smije nestati, akumulatori se ne smiju isprazniti, inače se svjetlo gasi. Moliti nam je Gospodina, osobito u ovoj Svećeničkoj godini, da se to ne dogodi, da se mi ne ispraznimo, da se naša ljubav prema Bogu i ljudima kojima smo poslani ne ohladi. Zato je veoma pogođena molitva da svjetiljka upaljena na Božjoj ljubavi „mene grije, a drugima svijetli“. Kako je dobro poznavao psihologiju čovjeka sveti opat.
Svjetiljke revnosti mnogih svećenika, osobito „na Zapadu“, nažalost, sve se više gase. Zna to dobro sveti otac Benedikt XVI. Zato nam je darovao Svećeničku godinu. Neka nam ona ne bude jedna od mnogih godina, koja će doći i proći, a da se ništa ne dogodi. Obnovimo svoju revnost, dolijmo božanskoga ulja u svoje svjetiljke ili napunimo svoje akumulatore, priključimo se ne izvor nepresušne energije, Isusovo srce, koje gori a ne izgara, grije na ne gubi snage, svijetli svakom onom tko između sebe i njega ne stavlja zapreke. Nađimo u ovoj svojoj, svećeničkoj, godini, malo više vremena za sebe, za svoju osobnu molitvu, za druženje s našim Gospodinom.
Drugi nas Vatikanski sabor uči da svi svećenici jedne mjesne Crkve sačinjavaju jedan prezbiterij. Kad smo jedno, onda i molimo jedni za druge. I posebno za one koji su se umorili, razočarali, koji su na kraju svojih snaga, pa i za one koji su odustali. Ne osuđujmo ih, pomozimo im! Znak je osobite ljubavi prema drugome moliti za njega. Tako učimo i svoje vjernike i drago nam je kad oni mole za nas. Činimo to i mi za sve koji su nam povjereni, ali i za svoju subraću, gdjegod se oni nalazili: na župama, u misijama, među prognanicima, u uredništvima medija koji na taj način šire Radosnu vijest, u upravama biskupija i redovničkih zajednica.
U društvu plemenita čovjeka i sami postajemo plemenitiji, u društvu našega Boga postajemo svetiji. Zato mi se čini prikladnim moliti upravo na način sv. Kolumbana da se naša svjetiljka, jednom zapaljena na Isusovoj ljubavi „ne zna ugasiti“. I neka trajno svakoga od nas „grije, a drugima svijetli“.
Molimo, braćo!

Anto Orlovac