Svećenik u novome vremenu s novim izazovima i zadaćama

U ovome izlaganju danas želio bih vam, poštovane kolege, izložiti dvije važne stvari: Usmjeriti vaš pogled i vaše razmišljanje na mjesto kršćanske poruke u mnogostruko promijenjenome svijetu danas i ukazati na mjesto i zadaću svećenika u takvome svijetu.

1. Što se tiče svijeta, treba reći da su se dogodile velike promjene s nestankom dviju velikih ideologija koje su odredile 20. st. To je njemački nacionalsocijalizam s idejom čiste rase gdje je pripadnost narodu određivala temeljnu vrijednost čovjeka i naroda. Znamo kako je ta ideologija završila i koliko je života odnijela i koliko patnja prouzročila ne samo njemačkom narodu nego i mnogim drugim narodima.
Druga, nama bliža ideologija bila je marksističko-staljinistička s idejom mesijanske izabranosti. Ona je proizvela tzv. „prosvijetljene, napredne ljude“ koji su se nalazili u Partiji kao avangardi i one „neprosvijećene“ koje je Partija trebala voditi svim sredstvima u neko bolje društvo. Ta su sredstva bila prisila, tlačenje, uhićenja, dugogodišnji zatvori i mučenja, logori i izolacije, bezboštvo i zastrašivanje, a često i skidanje glava onim „nepodobnima“. Obje su se ideologije teško ogriješile o čovjeka: za vrijeme njihove vladavine stradalo je više od 50,000.000 ljudi.
S povijesne pozornice obje su ideologije nestale: jedna u groznome ratu, a druga nečujno poput napada infarkta – osim na našim prostorima. Svijet je ostao bez čvrstoga okvira na koji se dotada bilo naviklo. S nestankom navedenih ideologija nastala je praznina: nestali su okviri koji su držali ovaj svijet, a sam se svijet razbio u komadiće kao kad se razbije veliko ogledalo. Mnogo malih komadića ilustrira svijet današnjice u kojemu pojedinac pokazuje svoju dominaciju.
Umjesto prosvijećene Partije sada je čovjek pojedinac sa svojom malom i sebičnom slobodom postao mjerilo vrijednosti. Pojedinci su počeli tražiti vlastiti put i uživati svoju vlastitu „malu slobodu“. Na društvenoj razini umjesto društvenoga sustava socijalizma došao je okrutni kapitalizam. Dok su nekoć Partija i vođa bili Bog, sada je to u kapitalizmu postao Interes. Marksizam je nekoć teoretski nijekao Boga, a danas se kapitalizam tako vlada kao da Boga i nema, i na taj način postaje opasniji od marksizma.

2. S promjenama u svijetu i društvu, dogodile su se neminovno promjene i u Crkvi. Naša su sela nekoć bila kompaktna, rekli bismo u potpunosti katolička. Župnik je posjedovao moć pa je s oltara određivao što se treba, a što ne treba činiti. Svojim autoritetom zahvaćao je u život pojedinca i obitelji. Sjećam se samo napetosti oko samodošli koje su osobito predstavljali velik problem u posavskim župama. Župnik je određivao da se dovedena djevojka prije vjenčanja ima vratiti u roditeljsku kuću, pa tek onda obaviti vjenčanje u Crkvi. Danas smo sretni da mladi ljudi uopće hoće sklopiti brak, a k tomu još i kršćanski brak. Isto tako, župnik je s oltara mogao s punim autoritetom odrediti da u korizmi nema javnih okupljanja, da nema vjenčavanja, da nema pjesama na javnim mjestima, niti bilo kakvoga oblika veselja.
Ljudi su dolazili u crkvu, ispovijedali se, u kućama se molilo, obitelji su bile na okupu. Nije bilo televizije, nije bilo radija, o politici se nije smjelo raspravljati, moral je bio određen, posao je određivao otac obitelji. Sve je izgledalo harmonično, sigurno, zadovoljno.
Odjednom je gotovo preko noći svega toga nestalo. Nestalo je takvih obitelji gdje je otac mogao narediti što će se raditi, kako će se ići u crkvu, kako će se Bogu moliti, za koga će se netko udati ili ženiti. Niti župnik nema danas tu moć kao nekoć, a niti ga ljudi bespogovorno slušaju kao nekoć. Među ljude se na različite načine sve više uvlači osjećaj slobode koji ih vodi sve dalje od Boga i od Crkve, pa i od drugih. Jedni drugima sve više postaju stranci. Osamljenost sve više prodire u srca ljudi. Sve više ljudi živi kao da Boga nema; obitelji se raspadaju, a na mala vrata uvlači se vrlo opasni praktični ateizam.

3. Ne samo da su se promjene dogodile u svijetu i u Crkvi općenito, nego su se promjene dogodile i na ovim prostorima – na području Posavine. Godine 1945. ovim je krajem tekla rijeka krvi mnogih nedužnih ljudi koji su branili kraj od partizana kao bezbožnika. Pobijeni su mnogi koji nisu bili uopće krivi. Bili su krivi jedino jer su branili svoja ognjišta i svoju vjeru u Boga. O broju ubijenih pisao je dr. Andrija Zirdum u Plehanskom dijelu Posavine, a fra Grga Vilić u ovome dijelu ovdje. Rezultat takve iskorjenjivačke politike bio je da su u ovom kraju ostale udovice s malom djecom, s golemom tugom u srcu i u velikim materijalnim poteškoćama oko preživljavanja. Volio bih kad bi se u ovome kraju podigao spomenik tim ispaćenim i uplakanim a ipak hrabrim udovicama-majkama kao znak sjećanja i zahvalnosti za sve ono što su učinile za ovaj kraj. One su ga iznijele na svojim plećima i pridonijele opstanku ovoga kraja sličeći u tomu velikim biblijskim ženama. Teške posljedice bile su pratički za sve: kraj je bio proglašen ustaškim, kažnjen, bez tvornica, bez radnih mjesta, bez budućnosti.
Onda se pojavila nova mogućnost rada u Njemačkoj, Švicarskoj, Austriji – i poglavito mladi ljudi su pohrlili tamo. Živjeli su daleko od svoga kraja, zarađivali mukotrpnim radom novac i ulagali u nove kuće i u svoja imanja. Godine 1991. za Božić sam blagoslivljao kuće u ovoj Potočanskoj župi i vidio prelijepe kuće prekrasno uređene. Pomislio sam tada: Kakav će plijen imati oni koji budu pljačkali te kuće!?
I dogodio se rat koji doista nismo željeli, niti ga izazvali. U ovome kraju se ponovno dogodila tragedija. Pokrenuto je stanovništvo, kraj je opljačkan i uništen, nova podjela dodijelila je čisto hrvatske i katoličke dijelove Republici Srpskoj. Rezultat je bio porazan, kao nikada u povijesti. Mnogi su se ljudi iselili u Hrvatsku ili još mnogo dalje, ali su se neki i vratili. Ostaje svima otvoreno pitanje: Jesmo li se svi mi iz ovoga rata nešto naučili i jesmo li se iznutra promijenili. Dobiva se dojam da nismo i da smo čak postali sebičniji i pohlepniji nego ranije, a na vjerskom planu još ravnodušniji.

4. Velike promjene su se dogodile i u obiteljima. Sve je manje obitelji s više djece. Dok su nekoć bile male kućice s puno djece, sada imamo goleme i lijepe kuće s jednim ili dvoje djece – gotovo prazne. Uz to iz rječnika današnjega čovjeka nestala je riječ žrtva i svaki oblik žrtvovanja za drugoga: u obitelji ali i znatno šire. Među ljudima je nestalo također solidarnosti i povezanosti, pa čak i među članovima jedne obitelji. Djeca držana nekoć blagoslovom, postala su sada teret, a stari ljudi su postali također opterećenje na svim razinama života. Kad se star čovjek negdje pojavi u bilo kojoj ustanovi, samo što ga ne pitaju: pa zar si ti još živ? Što nisi umro? Bilo bi svima lakše: i vlastitoj djeci i zdravstvenom i mirovinskom osiguranju i samoj državi – svima. Nekoć – i ne tako davno – stari su ljudi i djeca bili blagoslov obitelji.
Posljedica tako doista sebičnoga načina života je sve više neoženjenih pojedinaca ili neudanih djevojaka – rekli bismo samaca. Oni danas idu jedni pored drugih, ali nisu sposobni ni za kakav oblik zajedništva. Nisu sposobni ići jedni s drugima. Oni se ne bi željeli vezati ni uz koga: nisu sposobni ni za žrtvu, ni za zajednički život, ni za obitelj, a u konačnici ni za Crkvu. Takvi jednostavno misle: Lakše je živjeti sam. Ali da li je tomu tako? Danas dolazi do rastava brakova zbog sitnica. Ostaju djeca koja su tragičari. S druge strane sve je više onih koji bježe u svijet alkohola i droge i drugih poroka suvremenoga doba. Mogli bismo na kraju ustanoviti: životne su se okolnosti i vrijednosti posve promijenile, što je i te kako utjecalo na sam život, ali i na vjerovanje ljudi, a onda i na djelovanje svećenika u tim novim okolnostima.

5. Sada ostaje veliko pitanje: Što ovakvome promijenjenome svijetu, čovjeku i obitelji može ponuditi kršćanstvo, i to u ovome vremenu danas na ovim prostorima? Što u ovakvom svijetu, i opet na ovim prostorima, može uraditi svećenik i je li on uopće danas više potreban ovome svijetu? Čini mi se da je neophodno ponovno promisliti kršćansku poruku s jedne strane u novim okolnostima, novom vremenu i u ovome prostoru i to s biblijskoga stajališta i pokušati u pastoralnom radu pronaći spojnice prema suvremenom čovjeku i kršćaninu. Pri tomu bi trebalo postati jasno da je kršćanstvo nastalo na osobi, djelu i životu Isusa Krista, a ne na nekoj ideologiji. Svaki oblik ideologiziranja kršćanstva u bilo kojem pogledu donosi štetu samome kršćanstvu i njegovoj poruci. Kršćanstvo bi trebalo naviještati kao alternativu ovakvom sebičnome svijetu, ali ne toliko teoretski kritizirajući duge koliko praktično životom pokazujući suvremenom čovjeku-kršćaninu u praktičnim životnim pitanjima veličinu i neophodnost kršćanstva. Što bi danas u ovome svijetu, trebalo govoriti ljudima? Meni je svakako najbliže ono što sam danas u propovijedi govorio i u crkvi u Odžaku, iznoseći poruku Lk 15 o izgubljenoj ovci, izgubljenoj drahmi i izgubljenim sinovima. Svi su oni ponovno nađeni zahvaljujući nelogičnoj logici Božje ljubavi koja i izgubljenome u najširem smislu riječi daje novu mogućnost i otvara obzorja nove nade. Osim toga, tomu je bliska ona velika tema ljubavi prema bližnjemu, pa čak i prema onima koji drukčije misle, ponašaju se ili koji su nam neprijatelji. Kad bismo shvatili taj Isusov zahtjev u konkretnim okolnostima života, uvidjeli bismo koliko je aktualan i neophodan. Po mom mišljenju Isus je njime izvršio revoluciju ljubavi ili, kao što kaže jedan suvremeni bibličar, izvršio revoluciju vrijednosti.
Opravdano se postavlja pitanje, a zašto Isus ne govori o ljubavi prema svakome čovjeku nego oljubavi prema bližnjemu. Je li u pitanju samo jezična ili neka dublja razlika? Zar Isus misli da ne treba ljubiti svakoga čovjeka? I tko je za Isusa bližnji?Odgovori na ta pitanja mogu imati dalekosežne posljedice, koje će utjecati na čovjekov život u najširem smislu riječi. Osnovno polazište dalo bi se, prema tomu, sažeti: Koga to treba ljubiti čovjek kao sebe sama? I zašto?
Takvo pitanje bilo je postavljeno i Isusu: Tko je to moj bližnji? Isus na postavljeno pitanje nije odgovorio izravno, nego jednom usporedbom, koja se zove: Usporedba o milosrdnom Samarijancu (Lk 10,29-37). Srž usporedbe leži u razjašnjavanju i označavanju tko je bližnji, i koji su zapravo kriteriji za određivanje bližnjega. Isus je na izvrstan način dao primjeren odgovor na oba pitanja. Čovjek je zapao među razbojnike i bio opljačkan i ranjen. Pitanje je tko je pomogao čovjeku u takvom stanju.
Tko je bio bližnji onome čovjeku koji je zapao među razbojnike i bio opljačkan i izranjen: svećenik, levit, ili stranac Samarijanac? Odgovor nije ovisio ni o vjeri, ni o naciji, ni o službi, nego o odnosu čovjeka spram čovjeka koji se nalazio u nevolji. Samarijanac, stranac, pripadnik druge vjere, čija se služba uopće ne spominje, pokazao se bližnjim onome čovjeku u nevolji. Tko je Samarijancu bio bližnji? Očito čovjek koji je u nevolji i koji nužno trebao pomoć. Prema tomu, Isus ne govori o čovjeku apstraktno, nego uvijek konkretno. Bližnji može biti bilo koji čovjek, ali on nije određen ni vjerom, ni nacijom, ni službom, nego nevoljom i potrebom pomoći. Isto tako, i onaj koji je bližnji tom čovjeku u nevolji nije mu bližnji ni po službi, ni po naciji, ni po vjeri, nego po spremnosti pomoći čovjeku u nevolji.
Isus želi reći da je moj bližnji uvijek čovjek, koji se nalazi u nevolji i koji treba moju pomoć. To je veoma važna činjenica i prema toj činjenici postupao je i Isus, a i uopće Bog u Bibliji. Kad smo govorili o ljudima koji su počinili grijehe, pa ipak Bog im se smilovao i oprostio im, a oni postali veliki, rekli smo da je to Božja opcija. Bog tako postupa! Potrebno je vidjeti usporedbu o izgubljenom sinu, ženi preljubnici, cariniku Zakeju...Isus je došao grješnicima, a ne pravednicima. Bolesni trebaju liječnika, a ne zdravi.
Iz takvih Isusovih stavova trebali bi proizaći i čovjekovi stavovi u životu, jer su oni kriteriji ostvarivanja Božje vladavine. Tko je moj bliži i kome sam ja bliži? Zacijelo, ne onaj koji mi bliže stoji: makar on bio brat po krvi ili rodu, vjeri ili opredjeljenju, nego onaj koji treba moju pomoć. Ako se sada primijeni kriterij ljubavi, pa se kaže kako treba bližnjega ljubiti kao sama sebe, onda se time izriče kako moja ljubav treba biti usmjerena prvenstveno na bližnjega, jer ljubav nije nikada apstraktna. Kad bi se reklo kako se voli svakog čovjeka, to bi teoretski bilo ispravno, ali u praksi ne bi moralo značiti ništa. Ali kad se govori o ljubavi prema bližnjemu, onda je bližnji uvijek onaj kojemu smo dužni iskazati ljubav kao konkretnu pomoć.
Isusovim postavljanjem kriterija ljubavi napravljen je uistinu revolucionaran zaokret. Naša skrb trebala bi uvijek ići prvenstveno onima koji su najviše ugroženi, koji su u najvećoj nevolji, koji se nalaze u najvećoj opasnosti. Isus ne govori o kakvoj se ugroženosti, opasnosti ili nevolji radi. Očito se sve to treba uzeti veoma široko: sve ono što prijeti ugrožavanjem čovjeka u njegovu ljudstvu, u njegovu fizičkom i psihičkom životu. Božja pedagogija ide upravo tim putem, što proizlazi i iz Isusova odnosa prema ljudima - za njega nitko i nikada nije bio izgubljen, jer je najugroženijima Božja ljubav davala uvijek novu prigodu.
Čovjek u nevolji bio je bližnji Isusu i Isus je bio bližnji tome čovjeku. Isus je svojim propovijedanjem, a osobito svojim djelovanjem uvijek iznova pokazivao da se drži tih kriterija. On je došao bolesnima, a ne zdravima, grešnicima a ne pravednicima, izgubljenim a ne spašenima. Isus je jednostavno došao mijenjati stanje na bolje, on je došao spašavati ono što je izgubljeno.
No, ta pedagogija vrijedi jednako tako i za ljude u njihovu međusobnom ponašanju. Primjerice, u jednoj obitelji roditeljima bi trebalo da bude najbliže ono dijete koje je najzločestije, jer treba najviše njihovu pažnju i ljubav, budući da prema Isusovu iskustvu i kriterijima samo ljubav spašava čovjeka. Nadalje, u jednoj zajednici najviše pažnje trebalo bi pokazivati onima koji su socijalno najugroženiji, jer su oni najviše u nevolji i najviše trebaju pažnju i skrb društva. U jednoj župi svećenik bi najviše pažnje trebao pokazati, ne onim najboljim vjernicima, nego onima s ruba župne zajednice, jer oni, kao ljudi i kao vjernici, najviše trebaju njegovu pomoć. Crkva bi opet, po tom načelu, najviše pažnje trebala posvećivati onima koji ne vjeruju, jer njima bi, vjerojatno, najviše i trebala pomoć Crkve. Za sve bi, naravno, važilo pravilo kako se ne bi trebalo družiti samo s onim „čistim“ i dobrim ljudima, nego bi se također trebalo nastojati družiti i s onim ljudima koji u društvu stoje nisko ili su odbačeni i prezreni. Takvim postupcima davala bi se onim ljudima mogućnost vjere u novu budućnost koji su upravo bili izgubili vjeru i nadu u budućnost.
I sam Isus ističe kako će kriterij ulaska u Božje kraljevstvo biti zacijelo ovaj kojeg smo ovdje spomenuli. Neće ući onaj – veli Isus – koji mi govori: Gospodine, Gospodine! Niti će ući oni koji se budu pozivali na činjenicu da su s Isusom jeli i pili. Naprotiv, u Božje kraljevstvo ući će oni koji budu prema Isusu postupali drugačije. Te postupke Isus ocrtava ovako: „Jer bijah gladan i dadoste mi jesti; bijah žedan i napojiste me; bijah putnik i primiste me; bijah gol i obukoste me; bijah bolestan i pohodiste me, bijah u tamnici i dođoste k meni. Tada će mu reći pravednici: Gospodine kad te to vidjesmo gladna i dadosmo ti jesti, ili žedna pa ti dadosmo piti? Kad li te vidjesmo kao putnika i primismo te? Ili gola pa te obukosmo? Kad li te vidjesmo bolesna ili u tamnici te dođosmo tebi? A Isus će im odgovoriti: Meni ste učinili koliko ste učinili jednome od ove moje najmanje braće.“ (Mt 25,34‑40).
Iz Isusovih se riječi razaznaje kako se odnos prema Bogu posvjedočuje odnosom prema čovjeku, odnosno prema onima kojima naša pomoć najviše treba. Isus se jednostavno s takvima poistovjećuje, pa se, prema tomu, sve što se čini takvima, njemu čini. U tu svrhu naveden je cijeli niz onih koji su ugroženi u životu i koji nužno trebaju pomoć. Isus želi snažno istaknuti da biti njima bližnji, jer i oni najviše trebaju bližnjega, zapravo je zahtjev koji proizlazi iz sveopćeg zahtjeva ljubavi. Isus je takvima bližnji i oni su njemu bližnji, pa Isus ističe da je on u njima i s njima.
U tom smislu može se promatrati i tekst koji se naziva "Blaženstva" u Mt 5,3-10, koja, istina, nešto drukčije, ali u biti isto, govore o stvarnosti ljubavi kao stvarnosti Božjega kraljevstva. I tu su također u pitanju oni siromašni, oni koji su u žalosti, oni koji su krotki, oni koji su žedni i gladni pravednosti, mirotvorci i progonjeni – svi su oni baštinici Božjega kraljevstva i zajedništva s Bogom. To je na određen način sažeti manifest Božjega kraljevstva. Iz tog teksta (Mt 5,3-10) kao i iz onoga Mt 25,34-40 razvidno je kako je Isusova ljubav prema ljudima postala sasvim konkretna, te da ide do krajnosti, do poistovjećivanja Isusa s onim ugroženim. Takva ljubav postala je također jasan poziv svima da se uključe u pomaganje onih koji su u nevolji, koji su naši bližnji i kojima smo bližnji.
Usporedba Mt 20,1-16 također donosi poruku koja je danas aktualna jer ne ističe kriterij zasluge nego dobroteprema kojoj svitrebaju imati sredstva za život: i radnici prvoga kao i radnici zadnjega sata. Po svojoj je strukturi dobrano slična prethodnoj, Mt 18,23-35. I u njoj, kao i u prethodnoj, glavnu ulogu igra gospodar. I u jednoj i u drugoj gospodarevo ponašanje daje glavno obilježje događajima koji su tu opisani. Ipak, postoje također i neke razlike na koje treba ukazati. U prethodnoj se usporedbi, Mt 18,23-25, radi o Božjem opraštanju, koje nije uvjetovano ničim osim čistom i iskrenom zamolbom za oproštenjem. Ta činjenica ukazuje kako je Božje opraštanje uvjetovano samo ukoliko traži od čovjeka da i on oprosti drugima.
Što se tiče druge usporedbe o radnicima u vinogradu, tu je riječ o Božjoj dobroti koja ne povređuje načela pravednosti, ali koja ljudsku matematičku pravednost dovodi u pitanje, i daleko je nadmašuje. Bog uvažava pravednost, ali je uistinu daleko nadmašuje. Uglavnom se danas autori slažu kako usporedba seže do Isusa i kako ju je on zapravo ispričao. I ova usporedba počiva na kontrastu i već uobičajenom paraleliziranju. Ovdje se kontrastiraju prvi i zadnji, radnici i gospodar. Problem se zaoštrava upravo kroz naglašeno kontrastiranje, koje na kraju vodi sučeljavanju različitih razmišljanja i djelovanja.
Ponovo se pokazuje kako za Isusa ljudska logika razmišljanja nema presudnu važnost. Ako je netko prvi u okvirima ljudskog razmišljanja, ne mora imati apsolutnu prednost pred onim koji je zadnji. Prvenstvo se kod Boga ne kupuje formalnim datostima: pripadnosti jednome narodu, nekoj skupini, ili pak jednoj određenoj religiji. Bog u određivanju prvenstva ima posve drugačije kriterije. Kod Boga je pravednost podređena dobroti, koja, istina, ne isključuje pravednost, ali je značajno nadilazi. U iznesenom slučaju dobrota utemeljuje novi poredak, a time i novu Božju pravednost. S tog stajališta Božje kraljevstvo je vladavina dobrote, koja, istina, ne isključuje pravo, ali ga shvaća na sasvim drugačiji način. To pravo zbog toga postaje drukčijom, novom pravednosti. Isusova pravednost kao pravednost Božjeg kraljevstva nije pravednost koja mjeri istim matematičkim metrom, niti pak pravednost koja podupire gonjenje stvari mak na konac. Božja vladavina mijenja svijet dobrotom, a ne oružjem, pravednošću koja ne uništava drugoga nego mu omogućava da dalje živi i da se razvija.
Ovo su samo neki aspekti kršćanske vjere koji bi u ovome postmodernome svijetu mogli biti motivi i poticaji da mnogi mlaki kršćani ili oni koji su to praktično prestali biti ponovno premisle svoja životna opredjeljenja. U ovim točkama kršćanstvo će kao alternativna ponuda uvijek biti aktualno i prihvatljivo.

6. Što u ovakvome svijet, s ovakvim zadaćama treba činiti svećenik i je li on uopće potreban današnjem čovjeku? Treba upozoriti da Isus nije ostavio nacrt kakav bi trebao biti njegov svećenik. On je govorio o svojim učenicima i sljedbenicima, a to znači o onima koji su bili spremni prihvatiti njegov životni put, propovijedanje i sudbinu kao smisao vlastitoga životnoga puta. Uvijek iznova nailazimo na upozorenje da se treba slijediti onaj Božji put, a ne onaj ljudski. Na to Isus upozorava čak i Petra (usp. Mk 8,33 s), ali to vrijedi i za ostale Isusove učenike.
Poslanica Hebrejima govori o Isusu kao Velikome svećeniku i interpretira njegov životni put, njegovu sudbinu kao prinošenje žrtve Bogu – ali ne žrtvovanja drugih nego žrtvovanja sama sebe. Istodobno se u poslanici ističe ono što je Isusa učinilo da bude „veliki svećenik“, a što bi trebalo biti oznaka svakoga budućega svećenika: da bude ovjerovljen kod Boga,tj. da imadne pristup Bogu i da bude solidaran s braćom ljudima. U Heb 2,17 piše: „Stoga je trebalo da u svemu postane braći sličan, da milosrdan bude i ovjerovljen Veliki svećenik u odnosu prema Bogu kako bi okajavao grijehe naroda.“
Iz toga proizlazi da bi svaki svećenik trebao u svom životu imati postavljenu Vertikalu – odnos prema Bogu, te da bi iz tog i takvoga vertikalnoga odnosa trebao proizlaziti njegov horizontalni odnos – odnos prema ljudima. Iz Isusove perspektive nema njegova učenika, a to znači ni njegova svećenika, ako ne prihvaća ovakav Isusov put.
Isus je, kao što ističe francuski antropolog René Girard, svojom žrtvom dokinuo svaku žrtvu dotadašnjih religija u kojima se krivnja svaljivala na „žrtvenoga jarca“ i ostavio svojim sljedbenicima da iz sjećanja na tu žrtvu nepravedno osuđena posve nevinoga svjedoče svojim životom da je neizbježno ne činiti druge bilo kakvom žrtvom i bilo kojega nasilja i bilo u čije ime. Naprotiv, za Isusova učenika, a to znači i svećenika, ostaje temeljna zadaća –dekonstrukcija svih idola u religijama i društvu kao izvor svekolikoga nasilja, kao i temeljni zakon ponašanja – velika zapovijed ljubavi prema bližnjemu.
Današnji bi svećenik, po mom mišljenju, trebao prvenstveno promijeniti paradigmu razmišljanja. Što bi to trebalo značiti? To bi trebalo značiti da bi bilo neophodno pristupati ljudima onako kako je to činio Isus: ne okretati se stalno oko onih koji imaju vlast i novac nego se usmjeriti prema bijednima, potlačenima, napuštanima, osamljenima, starima, bolesnima – jednostavno s ruba društva ili pak župne zajednice. Trebao bi svoje poslanje shvatiti u okviru Isusove paradigme poslanja „izgubljenima“ u svakom pogledu. To bi značilo silazak među njih ne očekujući da se oni njemu obrate. Nekoć je paradigma bila takva da je svećenik čekao ljude da mu dođu a sada je potrebno ići ljudima. Na taj način svećenik bi izgrađivao svoj autoritet pomažući drugima i čineći kršćanstvo prihvatljivo današnjem čovjeku.
Današnji svijet treba svećenika, ali svećenika koji će imati srce za čovjeka u nevolji koji će poput Gospodinova Sluge biti spreman ponijeti bole i nevolje ljudi na ovim prostorima. A tih nevolja na ovim prostorima ne nedostaje. I Sluga Gospodinov i sam Isus su pokazali da se spasiti drugoga može ničim drugim nego zalaganjem vlastitoga srca. Nekoć se govorilo o žrtvi, a danas se ta riječ nerado čuje. Ipak današnji je čovjek željan onoga što se podrazumijeva pod pojmom žrtva.
U današnjem svijetu bio bi potreban svećenik koji bi bio spreman dijeliti sudbinu naroda s kojim živi. Suvremenim rječnikom rečeno to bi značilo da je potrebno da u sebi izgrađuje osjećaj solidarnosti s ljudima koji su ostali živjeti na ovim prostorima.
U ovome postmodernom vremenu potrebno je sliku svećenika pročišćavati ne na novim pokretima nego na osobi i djelu Isusa Krista. Ovo nam vrijeme može samo biti izazov da se uhvatimo u koštac sa svime što opterećuje današnjega čovjeka. Svećenik bi stoga trebao biti ono o čemu govori u poslanici Hebrejima – o Isusu kao Velikom svećeniku koji je otvoren prema Bogu i solidaran s čovjekom (Hb 2,17).

Prof. dr. fra Božo Lujić