Svećenik i kontinuitet povijesnog pamćenja

Sjećanje na prošlost - put u budućnost

U svome povijesnom hodu Vrhbosanska nadbiskupija ove godine stoji posebno pod znakom sjećanja (memorije) i solidarnosti. Htio bih s vama, braćo svećenici, glasno razmišljati o memoriji, sjećanju kao vitalnom dijelu života Crkve kao cjeline, pa onda i svake mjesne Crkve. Zašto se treba okretati prošlosti, sjećati se? Danas nas neprestano (dakako iz političkih motiva) pozivaju da zaboravimo prošlost i okrenemo se budućnosti. Ne može se živjeti u prošlosti, ne može se živjeti od sjećanja, kažu nam. A zapravo hoće da zaboravimo nešto što njima ne odgovara, kao da se čovjek može iščupati iz svog životnog okruženja, svoje prošlosti. s druge strane, danas je prava poplava traženja genealogije, ispitivanje svojih predaka, svoje obitelji, što mnogi ljudi poduzimaju, pa nam se često obraćaju tražeći podatke iz crkvenih matica. Očito je vlastita tradicija čovjekova potreba i nešto lijepo. A jedan mislilac je lijepo oboje pomirio, i prošlost i budućnost, kada piše: „Samo vjerno sjećanje na prošlost može osigurati dobro usmjeravanje prema budućnosti“. (Xavier LEON-DUFOUR, Rječnik biblijske teologije, pojam „sjećanje/spomen“).    I mi svećenici se sjećamo, ne zbog samog sjećanja, nego radi budućnosti. Možda previđamo da svakoga dana dobivamo isti poticaj da čuvamo sjećanje i da činimo određeno djelo kao čuvanje tog sjećanja. Na to nas potiče Crkva, točnije sam Isus u Crkvi. Mi te riječi ponavljamo i tako potičemo sve članove Crkve u svom vidokrugu, da to činimo. Dakako, riječ je o sv. Misi i Isusovim riječima koje izgovaramo u pretvorbi: „Ovo činite meni na spomen“. Cijela sv. misa, središnja molitva Crkve, jedan je veliki spomen-čin.

Euharistija kao spomen i zahvalnost

Crkva se sjeća. Čega? Onoga što je Bog za „nas i za sve ljude“ učinio po Isusu. Pokazao vrhunsku ljubav u darovanju života za nas i za druge ljude. Kao svećenici pozvani smo to svakodnevno činiti i na to poticati i druge: „Hajdemo se, ljudi, prisjetiti onoga što nam je Bog učinio!“. Mogli bismo posebno pod tim vidom gledati sv. misu. Tko se ne želi sjećati, lako će zaboraviti što je Bog učinio za njega. I možda će se okrenuti prema budućnosti i tražiti od Boga nove znakove i nova dobročinstva, a ona „stara“ zaboraviti. A većeg dara od onoga koji nam je već dao u svome Sinu nema i ne može biti. I još nešto: tko će ti dati novi dar, dok onaj prijašnji olako zaboravljaš?

Evo u korizmenom smo vremenu. Izabrani narod se sjećao svoga Izlaska, kako ga je Bog izveo „jakom rukom“, kako to čitamo ovih dana u misnim tekstovima i Časoslovu. I jedan od najvećih židovskih blagdana uopće – Pasha blagdan je sjećanja. Bog potiče Izraelce po Mojsiju i svojim prorocima da im djeca nikad ne zaborave onoga što im je Bog učinio. Neka to nose kao zapis uza se. Posebna vrst spomena za izabrani narod bilo je (pod)sjećanje na Savez s Bogom. Saveza je više, zapravo ima ih u svim vremenima; Bog ga sklapa s Noom, Abrahamom, Mojsijem, Davidom, ali na poseban način sjećanje je Pasha. Glagol zkr u hebrejskom znači: sjećati se, podsjetiti, spomenuti. Osobit načini sjećanja su: bogoslužje, žrtva, hram, blagdan, šabat. A zanimljivo je još nešto primijetiti u tom kontekstu: svaki puta kad je u izabranom narodu spomen bio zanemaren, zaboravljen je i prekršen Savez. Spomen je tu bio i način kako se ne iznevjeriti, kako ne pogaziti savez s Bogom.

Ovdje se i nama svećenicima nameće jedna paralela: i nama spomen može biti poticaj na vjernost. Spomen na Božja dobročinstva koja smo primili i darom sv. vjere, ali posebno darom izabranja za Božjega svećenika kao i tolika dobročinstva, možda ponekad malena, ali koja su baš meni puno značila. Svakodnevica nas koji put melje, donosi patnje i razočaranja, pa lako zaboravimo ono lijepo, poletno, mladenačko, svoju prvu svećeničku ljubav i revnost mladomisničkih godina, kako sam to spomenuo i u misnoj homiliji. Dobro je sjećati se svih tih lijepih dana, svih dobročinstava, sve one naše revnosti i vjernosti. Mi stariji koji smo svećenicima postali u vrijeme bezbožnog ateizma znamo koliko nam je značilo i koliko smo u to s ponosom ulagali, da ostanemo vjerni zvanju unatoč progonima, posebno u vojsci. (Eto, tu nam može biti veoma poticajno štivo knjiga don Ante Bakovića Batinama do oltara!). To nam sve može dati novi polet u vremenu kad osjećamo određeni zamor i frustracije. Braćo, Bog nas treba, Bog nas i danas bira, Bog nam daje određenu zadaću, Bog nas voli! Svećenik nikada nije suvišan, pa ni onda kad mu se to učini u vlastitoj patnji i napuštenosti, prividnom neuspjehu. Nije li tako bilo i s Isusom? I on nas je spasio onda kad je bio „nemoćan“, razapet, kad više ništa nije mogao „činiti“. A baš je tada bio najsnažniji. Sjećajmo se, braćo, i s tim iskustvom idimo naprijed!

Nova Pasha, Vazmeno otajstvo, što ga imamo povlasticu svaki dan slaviti, a svakog Dana Gospodnjega, koji Rusi lijepo zovu Voskresenije, i svetkovine zajedno s povjerenom nam zajednicom vjernika, za nas je takvo sjećanje. Tu smo kao misnici – kako lijepa riječ! – pozvani čuvati to sjećanje i vršiti iznova to Vazmeno otajstvo. A sjećanje na Božja dobročinstva potiče nas na zahvalnost. Pa i na obično ljudsko dobročinstvo koje smo primili. I sada se sjećam jednoga zimskog kaputa koji mi je kao mladu sjemeništarcu kupio pok. banjolučki biskup Alfred. Otac mi je nešto bio u ondašnjoj „recesiji“, novčanoj krizi. Nekim poslom navratili smo u biskupiju. Biskup me vidio u laganu kaputiću, a bilo je dosta hladno, i pita moga oca: „A što vam je dijete bez zimskoga kaputa?“ „Malo sam u krizi, ne mogu mu sada kupiti“, odgovorio je otac. „Evo, kupite mu i donesite mi račun!“, reče biskup i pruži novac mome ocu. Ne mogu to zaboraviti ni nakon gotovo pola stoljeća. Ne bismo smjeli zaboraviti ni Božjih dobročinstava. Ako se samo malo osvrnemo svaki na svoj život, naći ćemo ih obilno. I dobro bi bilo malo ponekad i o tome razmišljati. Eno, Isus nije dopustio, da padne u zaborav ni obično malo dobro djelo jedne raskajane žene grješnice, koja ga unaprijed pomaza za ukop, kako On reče. Dokle god se bude propovijedalo Evanđelje, reče On, govorit će se i o onome što ona učini. Eto, kolika je Božja memorija i zahvalnost! Ljudi dobročinstvo lako zaborave, Bog, na našu sreću, ne!

Mi od Boga očekujemo da čini dobročinstva. S pravom, jer Bog je takav i on ih rado čini. A smije li On od nas očekivati barem zahvalnost? Eto, to je memorija vjernika: sjećanje na Božja dobročinstva i trajno zahvaljivanje za njih. Ne zaboravimo, braćo,: u Euharistiji se mi ne samo sjećamo, nego se to dobročinstvo Božje trajno ponavlja. Zato je i trajna zahvalnost s naše strane na mjestu. Svećenik tu ima dvojaku ulogu: on je čuvar, ali i činitelj toga sjećanja, te memorije. Zato je i ovdje na mjestu pitanje što si svaki od nas mora uvijek postavljati: a kako ja to činim, kakav sam na oltaru u riječima, gestama, kako se pripremam, imaju li ljudi osjećaj svetoga kad me kao svećenika vide na oltaru ili kao da vide činovnika koji mrzovoljno radi nešto što radije ne bi. Sestre Misionarke ljubavi imaju u sakristijama svojih kapelica, baš tamo gdje se svećenik oblači za misu, ovaj podsjetnik: „Dragi svećeniče Božji, slavi ovu svetu misu kao da je to Tvoja prva sveta misa, Tvoja zadnja sveta misa, Tvoja jedina sveta misa“. Ne bi bilo zgorega ovoga se često sjetiti.

Slavljenje svetaca i mučenika kao memorija Crkve

Poseban vid memorije Crkve je Predaja, Tradicija. Katolička crkva ima dva stupa svoje povezanosti s Bogom Objaviteljem: prvi je Objava u Božjoj riječi, zabilježena u knjigama Svetoga pisma, a drugi upravo Predaja. Tradicija je i nositelj i tumač Objave. Dok je Objava jednom zabilježena i utvrđena, i čuva se onakvom kako je zabilježena, dotle Predaja postaje i tumač Objave i izraz rasta vjere Crkve kroz vjekove. Ona se nadopunjuje i obogaćuje i, dakako, konkretizira Objavu u promjenljivim okolnostima vremena. Božja se riječ (pisano i malim i velikim slovom: riječ i Riječ!) treba utjeloviti u svakom vremenu u Božjoj putujućoj Crkvi.

Ne znam jesmo li kada razmišljali o tome da je zapravo i slavljenje svetaca jedna – i to divna! – vrst memorije Crkve. Sveci su njezino veliko bogatstvo. Svi su oni sveti uzori i primjeri svima koji poslije njih žive. Ali oni su i bitno obogatili Crkvu, doprinoseći ono što „nedostaje mukama Kristovim“, kako kaže sv. Pavao. Slaveći svece čuvamo im spomen, ali nam njihov primjer služi kao poticaj. Gledajući u njima prošlost, vidimo budućnost.

Posebno mjesto među svecima imaju mučenici. Crkva je to zaista oduvijek shvaćala i brižno čuvala. Eno, u teškim progonima prve Crkve okupljaju se na grobovima svojih mučenika i tu slave Euharistiju, u rano jutro, noću. Time se sjećaju i Božjih dobročinstava t.j. Vazmenog otajstva koje slave, ali i žrtve mučenika, koji ostadoše Bogu vjerni i u žrtvi vlastitoga života. Kako je broj mučenika rastao, pravili su martirologije, popise mučenika, predstojnici Crkava pisali su pisma drugim Crkvama u kojima su im javljali o vjernosti pojedinog mučenika i tako mu sačuvali spomen. I danas je jednako poticajno čitati ta izvješća, bilo iz prvih kršćanskih vremena, bilo iz japanskih ili afričkih misija kasnijih stoljeća, bilo iz najnovijeg vremena.

Eto, mislim da je upravo to bio onaj temelj na kojemu je gradio osobito sluga Božji papa Ivan Pavao II. Sjećamo se da je uz pripravu na Veliki jubilej početka trećeg kršćanskog milenija 2000. godine na poseban način poticao Crkvu da čuva spomen na svoje najsjajnije članove, mučenike, i da prikuplja svjedočanstva o njihovoj vjernosti. Vidio je da smo to nekako zanemarili, osobito Crkva u nekim krajevima. Kao da smo bili spremni diviti se nekadašnjim mučenicima, a nismo prepoznavali one iz naše sredine i našeg vremena. A osobito u 20. stoljeću taj broj je enormno velik, podsjećao nas je Papa. Ti su mučenici žrtve triju velikih zala: fašizma, nacizma i komunizma. Na istoj je valnoj dužini i Sv. otac Benedikt XVI.

U tom kontekstu možemo radosno ustvrditi da je Crkva u našem narodu poslušala taj poziv. Znamo da gotovo pola stoljeća nije bilo moguće ni govoriti ni pisati o našim mučenicima, pa je puno toga već pomalo palo u zaborav. Ipak, u novije vrijeme dosta je toga učinjeno. Mnoge biskupije i redovničke zajednice imaju već objavljene svoje – veće ili manje – martirologije. Svakako je najznačajnije na tom području – unatoč svim opravdanim opaskama – djelo don Ante Bakovića, Hrvatski martirologij XX. stoljeća o 664 nositelja duhovnih zvanja koji su za vjernost svome zvanju i poslanju dali svoje živote. U prikazu te knjige napisao sam da je tu jezgra onoga što bi trebalo stajati u 664 knjige, jer je svaki od njih zaslužio posebnu knjigu. Dakako, među njima ima razlika, ali velik je broj pravih pravcatih mučenika u najeminentnijem kršćanskom smislu; osjećamo se katkad kao da čitamo spise iz prvih kršćanskih vremena. Svjesno su žrtvovali svoj život. A riječ je samo o nositeljima duhovnih zvanja. O bezbrojnim, često nepoznatim i anonimnim vjernicima laicima, da i ne govorimo.

Kao ilustracija, evo slučaja jednog banjolučkog svećenika, mučenika iz 1943. Zove se Anto Dujlović. On je slutio svoju mučeničku smrt i svjesno joj je išao u susret. U jednom nedatiranom pismu, samo nekoliko mjeseci prije svoje smrti, jednom svećeniku Banjolučke biskupije piše i ove riječi: “Dakle, ostajem na župi. Sigurno ćete se začuditi, ali šta ću. Sada sam najsigurniji za smrt. Ali uza sve to, ništa se skoro ne plašim, veseo sam i raspoložen. Prvi puta sam među partizanima, ali se čudim, da sam tako veseo. Blizu sam mučeništva. Moji ljudi su svaki dan i noć stalno kod mene. Rado ginem s njima. Molim Vas, molite se za mene, a to molim i drugu braću svećenike, da se mole, da ustrajem. Bog zna hoćemo li se ikada više vidjeti. Ako ne na zemlji, a u nebu sigurno” (Pismo u pismohrani Banjolučke biskupije). Mučeništvo mu se nije nekako „dogodilo“, on ga je svjesno prihvatio i podnio. Vrhbosanski svećenik dr. Julijan Kozinović piše mi o njemu u jednom pismu: “Eto i to je jedan svetac-mučenik i veći od Marije Goretti. Pok. Dujlović nije u svojoj pobožnosti zaostajao za Petrom Barbarićem, a uz to dade i svoj život u obrani katoličkoga morala.” (Pismo od 19. 8. 1998. u mome posjedu).

Već se podosta učinilo na pisanju o tim junacima vjere, ali puno posla još je pred nama. (Usput, ne zamjerite ako budem malo i kritičan: Vrhbosanska nadbiskupija još nema svoga martirologija, a ima toliko svećenika; mislim da je to velik propust. Bakovićevo djelo odnosi se na svećenike iz cijeloga hrvatskog naroda i, dakako, shematski je rađeno. Ono može biti samo dobro polazište za daljnje radove i istraživanja. Franjevci i druge biskupije učinili su već puno više. Ne mogu vjerovati da tako malo cijenimo svoje prethodnike. Imamo decimirane župe, osobito u RS-u, pa imamo više vremena; posvetimo se nečem korisnom i u tom pogledu! Za prikupljanje podataka ne treba neka velika stručnost. Svatko može nešto doprinijeti. Ne mora svatko knjigu napisati, ali može pribilježiti prikupljena svjedočanstva. Sačuvajmo im spomen. Tu je pitanje koliko ih volimo i poštujemo.)

Najvažniji dio posla tek je pred nama: pokretanje postupaka za njihovu beatifikaciju. U Vrhbosni je pokrenut postupak za „Drinske mučenice“, i to je hvalevrijedno. A u cijeloj našoj Crkvi nije ni za jednog svećenika-mučenika, osim hercegovačkih franjevaca i nešto u Istri. Neka mi bude slobodno reći da sam ja još odavno poticao svoga Ordinarija da izdvoji jednog svećenika za taj posao, jer to je područje gdje mi, kao teško stradala mjesna Crkva, možemo najviše dati općoj Crkvi. Imamo brojne i kvalitetne, prave mučenike. No uvijek se nađe nešto „važnije“. Ne slažem se s time da je važnije. Da su naši mučenici pripadnici nekih drugih naroda, davno bi već bili na oltaru. Pogotovo, jer postupci beatifikacija  mučenika idu puno brže nego procesi drugih svetih ljudi: priznavatelja ili djevica. Evo, proći će Svećenička godina, a da među 664 ne ćemo dobiti ni jednog blaženika. Propust je to ne samo Crkve u BiH, nego i u Hrvatskoj. Lijepo je da u Zagrebu forsiraju bl. Stepinca. A gdje su ostali mučenici? Ako ih mi ne cijenimo, tko će?

 Spomen na subraću svećenike prethodnike

Razmišljajući o memoriji Crkve kojoj pripadamo, nedavno sam u svojoj biskupiji predložio, pa si uzimam slobodu i ovdje to ponoviti, kao poziv nama svećenicima na čuvanje uspomene i drugih svećenika koji nisu bili ni mučenici ni sveci, ali jesu naša subraća, i djelovali su prije nas na našim župama. Mnogi od njih ostali su u lijepoj uspomeni našim vjernicima. Znaju nas pitati za njih. I tu postoji kontinuitet, memorija i valja je njegovati. Moramo biti svjesni da sa mnom nije ništa počelo, sa mnom ne će ni završiti; ja sam u jednom divnom nizu, lancu, samo jedna alka u njemu, ali njegov dio. Memorija je i savjesno pisanje kronika, matica, kartoteka. Što će ostati budućim naraštajima u eri telefona, SMS-ova, izbrisivih medija. Sve će se brzo zaboraviti. Samo zapisano ostaje: Scripta manent.

Biskup je prihvatio taj prijedlog i objavio u Službenom glasniku biskupije kao naš doprinos čuvanju memorije svojoj subraći. Tu su svećenici pozvani na dvije stvari: da ustanove Dan molitve za pokojne župnike u svojoj župi i da urede grobove pok. svećenika, ako ih ima u župi. Evo toga dopisa:

DAN MOLITVE ZA POKOJNE ŽUPNIKE
(prijedlozi za Svećeničku godinu)

Svećenička godina koju je proglasio Sveti otac Benedikt XVI. na svetkovinu Srca Isusova 19. lipnja 2009. a traje do iste svetkovine, 11. lipnja 2010. želi doprinijeti duhovnoj obnovi svećenika i njihovu boljem povezivanju u molitvi i djelovanju. Kako je već pola te godine isteklo, a kao trajan spomen na ovu godinu predlažem jedan način molitvene povezanosti s pokojnim svećenicima župnicima u pojedinim župama, kao izraz naše zahvalnosti. Naime, prema Direktoriju svaka je biskupija pozvana da na dan smrti svoga zadnjeg pokojnog biskupa slavi sv. misu i moli za sve pokojne biskupe svoje biskupije.

Čini mi se da bi, analogno tome, bilo vrlo prikladno da se u svakoj župi naše biskupije uvede sličan molitveni dan za pokojne župnike i to upravo na dan smrti posljednjega župnika, bez obzira je li umro u toj župi ili negdje drugdje. Taj bi se dan rezervirala sv. misa za sve pokojne župnike, dakako i župne vikare, ako ih je u župi bilo i pozvalo i puk da sudjeluje u tom molitvenom sjećanju.

Također bi bilo poželjno načiniti popis svih župnika koji su djelovali u župi, ispisati njihova imena krasopisom ili na računalu, te to uokviriti i izvjesiti u župnom uredu kao podsjetnik. (…) To bi Božji narod sigurno lijepo prihvatio i molio bi se za svećenika koji je djelovao u njegovoj župi te ga je možda krstio, vjenčao, imao mu vjeronauk ili spremao ga za Prvu Pričest ili krizmu.

Dakako da bi taj dan onda ostao kao trajan spomen, a ne samo u ovoj Svećeničkoj godini.

Isto tako bio bi lijep znak svećeničke povezanosti ako bi se uredili grobovi pokojnih svećenika koji su pokopani u dotičnoj župi. Neki su to župnici već lijepo učinili posljednjih godina. Pozivamo sve župnike u čijim župnim grobljima ima pokopanih svećenika da im urede i obilježe grobove. Znak je to i pijeteta prema pokojnima i naše zahvalnosti pokojnoj subraći.

Kratak sažetak

Evo, braćo misnici, koliko je sjećanje, memorija važna u životu Crkve. Bila je to već izabranom narodu koji se trajno sjećao dobročinstava koja mu je iskazao Gospodini, osobito u Izlasku, a Pasha je bila najbolji podsjetnik na to. Mi kao svećenici slavimo spomen čin Božjih dobročinstava u Euharistiji i time se sjećamo i zahvaljujemo Bogu, ali i uvijek iznova obnavljamo sebi i Božjem narodu Vazmeno otajstvo. Poseban način spomena Crkve je štovanje svetih, osobito mučenika. Imamo ih mnogo i iz naše sredine i pozvani smo prikupljati podatke o njima i čuvati im spomen. U ovoj Svećeničkoj godini bio bi lijep gest memorije naših župnih zajednica kad bismo uveli Dan molitve za pokojne župnike i druge svećenike koji su djelovali u našoj župi. Možda bi najprikladniji dan bio dan smrti posljednjeg (pokojnog) župnika ili nedjelja najbliža tome danu. A mogli bismo sa svojim vjernicima urediti i grobove pokojnih svećenika na grobljima naših župa i tako i na taj način čuvati spomen na svoju subraću, pokojne prethodnike.

Anto Orlovac