Šutnja (ni)je zlato

„Gdje vam je blago, ondje će vam i srce biti“ (Lk 12,34)

Rado bih s vama, dragi čitatelji podijelila razmišljanje o mojem blagu i srcu. Istinita je to priča o mojoj ljubavi koja se rodila prije dosta godina. Tiho se uvukla u mene, polako me osvajala i nosila u prostranstva ljepote i boli, traženja i nadanja. Bosna – ta je zemlja moja ljubav. Nemojte pritom očekivati neku romantičnu priču nalik onima s filmskoga platna. Ova se ljubav dogodila u spoznaji istine o zemlji koja mi je dugo bila nepoznata. S razlogom biram upravo osobni pristup ovoj temi, jer o Bosni se ne može pisati kao o nečemu što nas se ne tiče i na što ostajemo ravnodušni. Otkako sam je otkrila, postala sam njezin dio, i ona moj. U njezin svijet uvelo me povjerenje koje sam nezasluženo dobila od glavnih junaka njezine novije povijesti. I njima sada želim reći hvala, a vama skrenuti pozornost na ono što se događa u našem susjedstvu, u našem narodu i Crkvi! Možda vas upravo to osvoji snagom kojom je i mene privukla ta plemenita zemlja divnih i hrabrih ljudi.

Zavoljela sam njihove rane i odlučnost

Moj prvi susret s istinom o stradanju Crkve i Hrvata u BiH dogodio se nekako odmah nakon rata. Bila sam mlada novinarka lokalnoga radija, a urednik mi je povjerio intervju s banjalučkim biskupom Franjom Komaricom koji je u Podravinu stigao na proslavu jubileja sa svojim školskim kolegama. Do tada sam ponešto znala o njemu iz vijesti, kao i o njegovom kućnom pritvoru do 1996. godine. Bio je to intervju čiju snagu u tom trenutku još nisam mogla razumijeti. Uredniku sam donijela „priču“ i taj događaj sačuvala u uspomenama mojih prvih novinarskih koraka. Nekoliko godina kasnije, posao me ponovno vodio Bosni, s ekipom HKR-a i Katoličkog tjednika iz Sarajeva, a kroz rad na tribinama „Što je Hrvatima BiH“ pružila mi se prilika za jedan zreliji pristup životu i ranama ove zemlje. Dogodila su se i moja prva putovanja u Bosnu u kojima sam upoznala divne ljude. Dogodili su se i susreti s crkvenim pastirima, svećenicima, ali i vjernicima kod kojih sam uočila jedan poseban žar duše. I sama sam tada prolazila jedan trnoviti put stjecanja povjerenja vodećih ljudi Crkve u Hrvatskoj, jer, moram priznati, nije jednostavno „probijati se“ u tom svijetu kao djevojka laikinja. Dok sa zahvalnošću u srcu nosim nekoliko biskupa koji su me, kao mladu urednicu, prihvatili s ohrabrenjem i pružili mi potporu, moram reći da sam u BiH doživjela otvorenost o kakvoj se može samo sanjati. Široko srce biskupa Franje Komarice, očinski pristup kardinala Vinka Puljića, odlučnost i prodornost biskupa Ratka Perića, te pronicljivost biskupa Pere Sudara za mene su postala četiri temelja na kojima sam počela graditi sliku moje Bosne. Zavoljela sam njihovu bol i rane. Osvajao me i njihov smisao za humor zahvaljujući kojem su uzdignute glave prošli mnoge nevolje, vrijeme za druženje, spontanost, rasterećenost od procedure, ali više od svega uz njih me vezala njihova borba za ljude, za povratak i ostanak na ognjištima. Gledala sam kako svijetu svjedoče najbolnije poglavlje svoje povijesti, poglavlje u kojem se dogodilo fizičko iskorjenjivanje čak nekoliko stotina tisuća katolika u „etničkom čišćenju.“ Njihove poruke, pak, odjekivale su uvjerenjem i srcem koje je gorjelo za Boga i ljude! To se čulo u glasu, vidjelo u nastupu i čitalo u svakom napisanom retku! Bili su i ostali hrabri vizionari. U patničkoj Crkvi u BiH vidjela sam dušu koju, kada susretneš, ne možeš ne voljeti.

I danas je teško…

Koliko je današnje stanje dramatično, moguće je iščitati iz Poslanice biskupa BiH koju su krajem prošle godine uputili povodom 130. godišnjice uspostave crkvene organizacije kakvu poznajemo i danas u toj zemlji. Podaci su potresni: „Od oko 800.000 katolika u 1991. godini prešlo se na oko današnjih 440.000; u mnogim župama ostali su samo malobrojni starci; prema godišnjim statistikama Biskupijskih ordinarijata, broj katolika se ne prestaje smanjivati. Uzroci ove žalosne pojave su poznati: rat iz devedesetih godina prouzrokovao je teške gubitke u ljudskim životima i u crkvenim strukturama; izbjeglice se nisu vratile u broju kojemu se nadalo; teška ekonomska situacija prisiljava mnoge mlade da napuste zemlju, posebice zbog nedostatka posla. A postoji još jedan zabrinjavajući element koji se odnosi na opadanje stope nataliteta i posljedičan demografski pad.“ Razumljiv je stoga i današnji strah biskupa BiH za budućnost katolika i Crkve u ovoj zemlji. Razumljiv je i njihov vapaj za pomoć da katolička vjera ne nestane iz ove zemlje u čije se brazde utkala kroz protekla stoljeća.

U školi povjerenja i trajne nade

 Providnost me vodila u sva tri biskupijska sjedišta u BiH. Svako od njih ima svoje priče. Vrata biskupija, župa, samostana, sjemeništa uvijek su mi bila otvorena, a sa sugovornicima na svim razinama nikada nije bilo poteškoća, nisu bila potrebna uvjeravanja, dopisi, čekanja, pregovori. Izravnost koju imaju u komunikaciji velika je dragocjenost za nas u novinarskom svijetu. I osobno sam svoju dušu „hranila“ njihovim propovijedima i tekstovima s duhovnih vježbi, jer su to bile snažne riječi, govor o Kristovom križu s pokrićem u vlastitom križu i križu svoga naroda. To je ono što privlači. Kako ne osjetiti potresenost pred ispovijedi kardinala Puljića koji kaže da mu je bilo najteže mlade svećenike nakon rata slati u razrušene župe u kojima nisu imali niti krov nad glavom? „Sinko, ne znam gdje ćeš spavati.“ A narod ih treba. Željeli su ponovno izgraditi crkve da bi ljudi osjetili sigurnost, da ih Crkva ne ostavlja, te da budu odvažni i ostanu na svojoj grudi. Biskup Komarica je doslovno obilazio svijet i molio ljude da daruju domaće životinje kako bi povratnici imali od čega živjeti. Još za vrijeme rata, 1994. godine u Sarajevu je osnovan prvi KŠC. Prvi proročki i vizionarski korak za budućnost učinjen je u tada opkoljenom gradu kako bi potaknuo nadu u poštovanje čovjeka i zajednički život različitih naroda i vjera. (Danas KŠC djeluju u: Sarajevu, Tuzli, Zenici, Travniku, Žepču, Banja Luci i Bihaću. U njima je ukupno 13 osnovnih i srednjih škola. U Hrvatskoj, koja nije multietnička i multikonfesionalna sredina, do danas imamo 2 osnovne i 12 srednjih katoličkih škola.) S poštovanjem u srcu prebirem brojne uspomene koje su mi dali moji dragi ljudi Crkve u BiH. U svemu tome rođena je moja ljubav za Bosnu. Ona je postala i ostala moja simpatija. Nije se dogodila zaljubljenost na prvi pogled, jer tada ne bih vidjela rane Crkve koja i iznutra pati. Ne mogu zanijekati i određena razočaranja, jer Bosna nije pošteđena slabosti. To je vječna napast koja ne bira svoje žrtve. Uz svu pritješnjenost mukama izvana, Crkva u BiH nije pošteđena ljudskih slabosti. No, uvijek iznova vjerujem da ima snagu vjere izdići se iznad toga, upravo onako kako se križ izdiže iznad zemaljske krhkosti i vodi u Nebo. Kroz radosti i rane, ohrabrenja i razočaranja, ona je postala moja Bosna ponosna.

Zašto ju je Papa volio?

Bogu sam zahvalna što sam vidjela i čula koliko je moju Bosnu volio Ivan Pavao II. Što ga je privuklo u naravi ljudi? Otkrio je u Banja Luci 22. lipnja 2003. godine: „Vaše istinsko blago čini postojanost vašeg karaktera te vaša bogata ljudska kulturna i vjerska baština po kojoj se poznajete.“ Bile su to njegove riječi ohrabrenja i poticaj da budu graditelji svoje budućnosti: „Ne mirite se sa sudbinom! Uistinu, nije lako početi iznova. To traži žrtvu i postojanost, a zahtijeva također vještinu sijanja i strpljivost čekanja. Ali znajte da je ponovni početak ipak moguć. I uzdajte se u Božju pomoć, kao i u čovjekovu poduzetnost!“ Iako je još ratne 1994. godine želio doći u Sarajevo, i pripreme za njegov dolazak bile su završene, zbog sigurnosti hodočasnika to nije učinio. Ali je zato u Castel Gandolfu izrekao govor koji je namjeravao izgovoriti u Sarajevu. Tri godine kasnije došao je u taj grad. Kardinalu Vinku Puljiću predao je tada „Svjetiljku mira“ koju je za vrijeme rata u BiH dao zapaliti i postaviti u bazilici sv. Petra pred likom Gospe od pomoći kako bi svi oni koji posjete ovu baziliku zastali na trenutak i pomolili se za mir na ovim prostorima. Vrhbosanski nadbiskup nikada neće zaboraviti da ga je Sveti Otac nazvao u opkoljenom ratnom Sarajevu i rekao mu: „Kada sam ti stavljao križ kao nadbiskupu, nisam znao kakav teret na tebe stavljam!“ Biskup Franjo Komarica toliko je puta govorio da je pisao Ivanu Pavlu II. još dok je bio u kućnom pritvoru, a nakon izlaska iz pritvora 1996. godine posjetio ga je osobno. Sveti Otac tada mu je rekao kako osniva biskupije po cijelom svijetu, čak i tamo gdje nikada nisu postojale, u Kazahstanu i Sibiru: „A ovdje, preko puta Rima, ne mogu dozvoliti da tri biskupije nestanu preko noći. I nama Poljacima je bilo teško, 20 godina je bilo potrebno da počnemo praštati, a vi ste, biskupe Komarica, već za vrijeme rata to propagirali." Zato je i posjetio Bosnu i Hercegovinu, da joj pomogne, da lakše nastavi dalje. I sadašnji papa Benedikt XVI. Bosnu i Hercegovinu nosi na srcu. Preko svoga državnoga tajnika, kardinala Tarcisia Bertonea, kao da poručuje Crkvi u Hrvata: „Držite se zajedno!“ U pismu koje je uputio dvjema biskupskim konferencijama, HBK i BK BiH, povodom njihovoga zasjedanja krajem siječnja ove godine u Sarajevu, te uzimajući u obzir sadašnju situaciju u BiH, ističe: „Težina situacije zahtijeva da vi, kao pastiri i prvi odgovorni naroda Božjega u toj regiji, zajedničkim dogovorom intenzivirate svoje zauzimanje za budućnost Crkve u Bosni i Hercegovini. Mora se boriti protiv malodušnosti i rezignacije i mora se ohrabriti osobno uključivanje u pitanje preživljavanja. Potrebno je također potruditi se za poboljšanje uvjeta života svih stanovnika, osobito mladih koji trebaju radna mjesta da bi mogli ostati u Bosni i Hercegovini. Da bi se ostvarilo ove važne ciljeve, Crkva neće propustiti surađivati sa civilnim vlastima i sa svim osobama dobre volje.“

Tjedan solidarnosti

Osnovno pitanje je kako privući one koji su otišli iz BiH da se vrate na svoja ognjišta? Crkva sa svim svojim institucijama čini mnogo. Nakon rata, osim KŠC-a, otvorila je odgojne zavode za osobe s posebnim potrebama, domove za napuštenu i siromašnu školsku djecu i mlade, internate i konvikte, staračke domove, centre za medicinske usluge i dječje vrtiće. Obnovili su i nekoliko tisuća kuća povratnicima, otvorili su mnoga radna mjesta pokretanjem zadruga, a materijalno skrbe za više stotina tisuća korisnika, među kojima ima i nekatolika. No, da bi uspjela u svome poslanju, Crkva u BiH treba Crkvu u Hrvatskoj. Zbog toga je i nastala korizmena akcija Hrvatskoga Caritasa „Tjedan solidarnosti s Crkvom i ljudima u BiH.“ Održava se već šestu godinu za redom između 2. i 3. korizmene nedjelje. Odlukom dviju biskupskih konferencija godine 2007. pokrenuta je ova humanitarna akcija koja se, osim u prikupljanju financijskih sredstava, proširila i na jače povezivanje, kako u molitvi, tako i u jačanju svijesti o jednom narodu u dvije države. Tijekom pet godina prikupljeno je 15 milijuna kuna kojima je financirano 180 projekata u BiH. Radi se o pomoći u zdravstveno-socijalnoj skrbi, edukativnim programima, ali i potpori malim poduzetnicima koji žele nastaviti živjeti i raditi na svojoj rodnoj grudi, što u slučaju BiH nije nimalo jednostavno. Pomoć Bosni i Hercegovini neće biti tek korizmena obveza ako se malo dublje uđe u njezinu noviju povijest, ako se povežemo s ljudima koji ondje žive i rade.

Varaždinski biskup Josip Mrzljak, predsjednik Hrvatskoga Caritasa, u poslanici uz Tjedan solidarnosti piše: „Svjedočimo našim dragim sunarodnjacima iz raznih dijelova Bosne i Hercegovine da znamo što su proživjeli, da nam je poznata njihova duga kušnja, da znamo za težinu patnje koja svakodnevno prati njihov život, kao i za napast što na njih vreba.“