Stradanje Hrvata odžačkog kraja na kraju Drugog svjetskog rata

Zemljopisno Odžak se nalazi na sjeveru Bosne i Hercegovine s dvije strane s istoka i sjevera omeđen je rijekama Bosnom i Savom, a s juga i zapada gorjem Vučijaka, stoga se ovaj kraj naziva i Podvučijakom. Graniči s općinama Modriča, Bosanski Šamac i Bosanski Brod u Bosni Hercegovini, te preko Save s Republikom Hrvatskom. Pred Drugi svjetski rat Odžački kraj prema crkvenim statistikama brojio je oko 15.227 Hrvata katolika u pet tadašnjih župa: Pećnik, Odžak, Potočani, Svilaj i Gornja Dubica.

Drugi svjetski rat u Odžačkom kraju

Hrvati Podvučijaka kao većinski narod ovoga kraja, uspostavu Nezavisne države Hrvatske dočekali su s oduševljenjem. Vojno sposobni su otišli u vojsku na obranu granice, a jedan dio je ostao na svojim imanjima. Granicu na Drini branili su i mobilizirani mladići iz Podvučijaka, ojačani profesionalnom Hrvatskom vojskom. Srbi ovoga kraja osnivaju četnički odred pod zapovijedanjem vojvode Branka Kovačevića iz Donje Dubice i povlače se u gorije Vučijaka. Muslimani Odžaka odazvali su se na mobilizaciju u tadašnje regularne hrvatske vojne postrojbe u nešto većem broju od Srba. Treba napomenuti da je veliki broj žitelja Podvučijaka bio oslobođen vojne obveze kako bi osiguravali hranu za vojsku.

Podvučijak je administrativno potpao pod ispostavu Slavonski Brod. Za logornika Podvučijaka imenovan je odvjetnik dr. Zdenko Odić. Logornik Odić bio je ugledan i poštovan od svih žitelja Podvučijaka te se istinski zalagao za suživot Hrvata s Muslimanima i Srbima. Na to ukazuje i činjenica da je u žandarmerijskoj ispostavi u Odžaku ostavio žandare iz kraljevine Jugoslavije, a potreban broj popunio Hrvatima i Muslimanima. Organizirao je seoske noćne straže prema nacionalnoj pripadnosti sela; u hrvatskim selima bile su hrvatske seoske straže, u srpskim srpske, a u samom Odžaku muslimanske straže. Službeno uz žandare jedino su seoske straže smjele javno nositi oružje.

Početak nemira i stradanja Hrvata Podvučijaka bilo je ubojstvo kod Crvenih stijena logornika Odića, 8. ožujka 1943. godine. Četnički odred Branka Kovačevića, ohrabren tim ubojstvom počeo je sve učestalije pljačkati i ubijati po hrvatskim selima. Najteže je bilo u jesen 1943., zimi 1943./44. i u proljeće 1944. Oko tisuću vojnika Podvučijaka borilo se po svim ratištima Bosne i Hrvatske, a njihove žene i djeca živjeli su u strahu i nesigurnosti. Stoga veći dio hrvatski vojnika u ljeto 1944. godine nakon ljetnog dopusta samovoljno ostaje braniti svoje obitelji. Izgleda da su i nadređeni tih vojnika blagonaklono gledali na takvu njihovu odluku. Uspostavlja se dobro postavljena obrana Podvučijaka kojom su zapovijedali bojnik Ivan Čalušić, Ivo Rajkovačić (Rajkovac – Rajkovača) i Juro Ravnjak. Ta odbrana dala je i prve rezultate. U jednom od sukoba prigodom upada na teritorij koji su kontrolirali hrvatski branitelji ubijen je četnički vojvoda Branko Kovačević i svi iz njegova odreda. Stradao je i veliki broj hrvatskih branitelja.

Pogibijom vojvode Branka Kovačevića četnički odred se primirio i čekao partizanske jedinice. Tri mjeseca u Podvučijaku se mirno živjelo. Veza s Hrvatskom održavala se koridorom Slavonski Brod – Brusnica – Kadar. Naoružanje, municija i hrana redovito su stizali.

Mir nije dugo trajao. Na desnu stranu rijeke Bosne dolaze partizani iz Semberije – Srbi. Četnici iz ovoga kraja listom prelaze u partizane i kokardu zamjenjuju petokrakom. Također i muslimani Odžaka listom napuštaju Odžak zajedno s partizanima – muslimanima Tarevaca koji su im osiguravali odstupnicu, nepotrebno jer im od Hrvata nije prijetila nikakva opasnost. Krajem travnja i početkom svibnja 1945. godine partizani četnici i partizani muslimani Modriče i Odžaka pokušali su proboj uz brojne njihove gubitke. O tome svjedoči i danas spomenik na brdu Kadar gdje se spominje stradanje 540 partizana iz devet postrojbi.

Dok je Drugi svjetski rat u Europi službeno završen 9. svibnja 1945. godine, borbe u Odžačkom kraju se nastavljaju i partizani su uspjeli ući u Svilaj 15. svibnja 1945. godine i presjeći komunikaciju Podvučijak - Slavonski Brod. Nadolaskom drugih partizanskih jedinica Podvučijak je potpuno okružen sa svih strana. Tek tada počinju prvi razgovori jednoga dijela branitelja Podvučijaka s partizanima, dok je drugi dio odlučio i dalje braniti svoja ognjišta. Veći dio branitelji iz sela Garevca koji su držali crtu obrane uz rijeku Bosnu, uz partizansko obećanje da im se neće ništa dogoditi, ako nisu činili zlodjela - a tako su se svi osjećali – odlučio se predati partizanima. Odvedeni su 24. svibnja 1945 u Burića štalu u Garevac (govori se o brojci preko 500 branitelja) Osim jedne skupine od pedesetak osoba svi ostali su od 24 do 28. svibnja noću odvođeni na tri poznata stratišta i ubijeni te zatrpani u jame. Jedan dio ubijeni bačen je u rijeku Bosnu. Drugi dio branitelja ostao je na crti obrane u današnjoj Posavskoj Mahali ili Vlaškoj maloj i borio se do noći između 24. i 25. svibnja kada je skršen posljednji otpor branitelja Podvučijaka.

Iz te završne bitke oko 600 branitelja Podvučijaka uspjelo je preći Savu (kod sela Zorice). U Hrvatskoj su ih dočekali hrvatski partizani i vratili ih nazad u Bosanski Šamac. Većina njih je potom ubijena u samom Bosanskom Šamcu i Brčkom. Nakon pada odžačkog kraja išao je tzv. lanac čišćenja trena od „ustaša“. Svi muškarci koji nisu čekali pred svojim kućama bez riječi su ubijani. Oni koji su zatečeni kod kuće, išli su na saslušanje u Odžak, Bosanski Šamac i Modriču. Na saslušanju i suđenju koje su obavljali domaći Srbi-četnici i Muslimani – partizani većina je nakon brutalnog mučenja ubijana. Nešto malo ih se vraćalo kući uglavnom stari i bolesnih. Taj proces trajao je do kraja 1946. godine.

Stradanje hrvatskih branitelja odžačkog kraja

Prema do sada prikupljenim podacima fra Grge Vilića koje je on objavio u knjizi Vrijeme stradanja, ubijeno je 3.375 žitelja odžačkog kraja (Podvučijak) većim dijelom koncem II. svjetskog rata i neposredno nakon njega, i to uglavnom mlađe dobi i muškaraca. Od toga broja ubijeno je 672 civila i 2703 vojnika. Dobna granica stradanja civila je slijedeća: ubijeno je 94 djece; 19 ranjenika u bolnici u Prudu; 100 invalida i 460 uglavnom staraca i žena.

Kad su u pitanju pripadnici vojnih postrojbi brojke govore slijedeće:
- ubijeno je 1.175 domobrana;
- 765 civila organiziranih u seoske straže;
- 46 vojnika iz ustaških postrojbi.

U raznim postrojbama izvan teritorija Podvučijaka poginulo je 649 vojnika:
- 509 Domobrana;
- 60 ustaša;
- 65 osoba kao pripadnika njemačkih postrojbi;
- 11. pripadnika partizanski postrojbi
- 4 vojnika Jugoslavije.

Po europskim bojišnicama poginulo je još 162 vojnika iz Podvučijaka.

Bleiburg i križni put prošlo je prema do sada prikupljenim podacima 404 osobe, skoro svi su bili iz generacije rođenih između 1920. i 1925. godine i skoro svi neoženjeni. Preživjelo je samo desetak osoba.

Fra Grga Vilić u već spomenutoj knjizi donosi i podatke od koga su ubijani i Hrvati ovoga kraja.
- U borbama je poginulo 878 osoba.
- Od partizana 1754. (Napomena: Prema izjavama preživjelih svjedoka i zapisima u Maticama umrlih partizani su u Podvučijaku primijećeni tek početkom svibnja
- 1945. godine. )
- Četnici su ubili 158 osoba
- 78 osoba ubila je obrana sumnjajući u izdaju ili suradnju s neprijateljima.

Način na koji su ubijani. Za vrijeme borbi zarobljeni su uglavnom ubijani vatrenim oružjem, a manji dio je zaklan. No poslije pada Podvučijaka ubijanje je imalo svoj posebni ritual. Tada je manji dio ubijan vatrenim oružjem, nego su žrtve vezane odvođene pred jamu i ubijani su tupim predmetima te su sami padali u jamu i potom zatrpavani. Metkom su ubijani ako bi se netko pokazivao znakove života. Mnogi su ubijani na obalama rijeka Bosne i Save te bacani u te rijeke, mnoga od tih mrtvih tijela rijeke su potom izbacivale na kopno, ali pokojnici nisu smjeli biti sahranjivani nego su ponovno pod nadzorom partizanske straže bacani u spomenute rijeke. Bilo je i ubijanja nožem, tj. klanjem posebno od četnika, pečenja na ražnju, živog spaljivanja a ubijene žene su prije toga bile silovane.

Kad se ovim brojkama pridodaju šikaniranja, progoni, ponižavanja, zatvaranja Hrvata ovoga kraja kroz duže vrijeme postojanja komunističke Jugoslavije mogu se samo donekle naslutiti dimenzija stradanja Hrvata Odžačkog kraja. U tim stradanjima veliku žrtvu su podnijele žene i majke. Mnoge su ostale udovice s malom djecom koju je trebalo istražiti jer i njihova žrtva zaslužuje barem da ostane upisana i obilježena u našoj sve hrvatskoj povijesti novijeg doba.
 

Piše: Dr.sc. Ivo Balukčić