Snaga milosti

 Moć milosti

Nakon najave Izvanredne sinode, koja će se održati u listopadu 2014., o pastoralu obitelji, uslijedili su različiti interventi, posebno o pitanju razvedenih i ponovno vjenčanih vjernika. Kako bi se smireno produbila sve nazočnija tema pastoralnoga praćenja tih vjernika, u skladu s katoličkim naukom, objavljujemo opširan prilog nadbiskupa prefekta Kongregacije za nauk vjere.

Proučavanje problema vjernika koji su nakon razvoda sklopili novu civilnu ženidbu nije nov, i Crkva ga je uvijek pratila s velikom ozbiljnošću, s nakanom pomoći dotičnim osobama, jer ženidba je sakrament koji duboko prožima ljudsku osobnu, društvenu i povijesnu realnost. Budući da raste broj takvih osoba u zemljama drevne kršćanske tradicije, posrijedi je pastoralni problem velikih dimenzija. Danas se vjernici vrlo ozbiljno pitaju: zar Crkva ne može pristati, uz određene uvjete, na posluživanje sakramenata razvedenim i ponovno vjenčanim vjernicima? Jesu li Crkvi ruke zauvijek vezane u odnosu na to pitanje? Jesu li teolozi zaista razmotrili sve sadržaje, zahtjeve i posljedice u tom pogledu?

Tim se pitanjima treba baviti u skladu s katoličkim naukom o braku. Potpuno odgovoran pastoralni pristup pretpostavlja teologiju koja se prepušta Bogu koji se objavljuje „stavljajući mu na raspolaganje potpuno i odano služenje uma i volje, i dajući slobodan pristanak Objavi koju je on dao“.[1] Kako bi autentičan nauk Crkve bio razumljiv, moramo poći od Božje Riječi, koja je sadržana u Svetom Pismu, izložena u Tradiciji Crkve i protumačena na obvezujući način u Učiteljstvu.

Svjedočanstvo Svetoga Pisma

Promatranje našega pitanja izravno u Starom Zavjetu nije bez poteškoća, jer se ženidba tada još nije smatrala sakramentom. Ipak, Božja je riječ u Starom Zavjetu značajna s obzirom na to i za nas, jer Isus pripada toj tradiciji, i argumentira polazeći od nje. U Dekalogu se nalazi zapovijed: „Ne učini preljuba“ (Izl 20,14), ali drugdje se razvod smatrao mogućim. Prema Ponovljenom zakonu 24,1-4, Mojsije utvrđuje da čovjek može izdati ženi otpusno pismo i poslati je iz svoje kuće, ako ona više ne nalazi milosti u njegovim očima. Nakon toga, i čovjek i žena mogu sklopiti novu ženidbu. Uz dopuštenje razvoda, međutim, u Starom se Zavjetu nalazi i određena neugoda prema takvoj praksi. Usporedba koju proroci prave između Jahvina saveza s Izraelom i ženidbene veze, sadrži ne samo ideal monogamije, nego i ideal nerazrješivosti. Prorok Malahija izražava to s jasnoćom: „Ne budi nevjeran ženi svoje mladosti (…), ženi tvoga saveza“ (Mal 2,14-15).

Prijepori s farizejima dali su, iznad svega, Isusu povoda da se bavi ovom temom. On se izričito ogradio od starozavjetne prakse razvoda, koju je Mojsije dopuštao jer su muškarci „tvrda srca“, te se ponovno pozvao na izvornu Božju volju: „Od početka stvorenja muško i žensko stvori ih. Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo (…). Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja“ (Marko 10,5-9; usp. Matej 19,4-9; Luka 16,18).

Katolička se Crkva, u svom nauku i svojoj praksi, trajno pozivala na Isusove riječi o nerazrješivosti ženidbe. Vezu koja intimno i uzajamno spaja supružnike ustanovio je sam Bog. Radi se stoga o realnosti koja dolazi od Boga, i koja više nije u čovjekovoj raspoloživosti.

Neki egzegete danas smatraju da su već u apostolska vremena ove Gospodinove izreke bile primjenjivane s određenom fleksibilnošću: osobito ako je u pitanju pornèia (bludništvo, usp. Mt 5,32; 19,9) i u slučaju rastave između kršćanskoga i nekršćanskoga supružnika (usp. 1 Kor 7,12-15). Klauzule su o bludništvu bile predmetom prijepornih rasprava na području egzegeze, još od početka. Mnogi su uvjereni da se ne radi o iznimkama od nerazrješivosti ženidbe, nego o nevaljanim bračnim vezama. U svakom slučaju, Crkva ne može temeljiti svoj nauk i svoju praksu na kontroverznim egzegetskim pretpostavkama. Ona se mora držati jasna Kristova nauka.

Pavao određuje zabranu razvoda kao izričitu Kristovu volju: „A oženjenima zapovijedam, ne ja, nego Gospodin: žena neka se od muža ne rastavlja – ako se ipak rastavi, neka ostane neudana ili neka se s mužem pomiri – i muž neka ne otpušta žene“ (1 Kor 7,10-11). U isto vrijeme, oslanjajući se na vlastiti auktoritet, Pavao dopušta da se nekršćanska osoba može rastaviti od svoga supružnika koji postane kršćanin. U tom slučaju, kršćanin nije više „podložan ropstvu“, nije više vezan ostati neoženjen/neudana (1 Kor 7,12-16).

Polazeći od ovoga stava, Crkva je priznala da je samo ženidba između muškarca i žene koji su kršteni sakrament u pravom smislu, i samo za njih vrijedi bezuvjetna nerazrješivost. Ženidba je nekrštenih zaista određena za nerazrješivost, ali se može razriješiti u određenim okolnostima, zbog većega dobra (privilegium Paulinum). Ne radi se, dakle, o iznimci od Gospodnjega nauka: nerazrješivost sakramentalne ženidbe, ženidbe u okviru Kristova otajstva, i dalje ostaje.

Poslanica je Efežanima od velika značenja za biblijsko utemeljenje sakramentalnoga razumijevanja ženidbe, gdje se tvrdi: „Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju“ (Ef 5,25). I malo dalje, Apostol piše: „Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; dvoje njih bit će jedno tijelo. Otajstvo je to veliko! Ja smjeram na Krista i na Crkvu“ (Ef 5,31-32). Kršćanska je ženidba učinkovit znak saveza između Krista i Crkve. Ženidba među krštenima jest sakrament, jer označuje i priopćuje milost ovoga saveza.

Svjedočanstvo crkvene Predaje

Crkveni oci i Koncili donose potom važno svjedočanstvo u razvoju crkvenoga stava. Prema ocima, biblijske su upute obvezujuće. Oni odbacuju civilne zakone o razvodu kao nespojive s Isusovim zahtjevom. Otačka Crkva, poslušna Evanđelju, odbija razvod i drugu ženidbu; s obzirom na to pitanje, svjedočanstvo je otaca nedvosmisleno.

U otačko doba, rastavljeni vjernici koji su bili civilno ponovno vjenčani, nisu bili pripuštani na sakramente, čak ni nakon razdoblja pokore. Neki otački tekstovi daju naslutiti da zloporabe nisu uvijek bile strogo odbijane, i da su se katkada tražila pastoralna rješenja za vrlo rijetke granične slučajeve.

Kasnije je u nekim područjima, poglavito zbog rastuće uzajamne ovisnosti između Crkve i države, dolazilo do većih kompromisa. Na Istoku je ovaj razvoj nastavio svojim tijekom, i doveo, osobito nakon odvajanja od Petrove Stolice, do sve liberalnije prakse. Danas u pravoslavnim Crkvama postoje brojni razlozi za razvod, čije je opravdanje uglavnom oikonomìa, pastoralna popustljivost u pojedinim teškim slučajevima, što otvara put za drugu ili treću ženidbu, s pokorničkim karakterom. Ova praksa nije u skladu s Božjom voljom, jasno izraženom u Isusovim riječima o nerazrješivosti ženidbe, što predstavlja ekumensko pitanje koje ne treba podcijeniti.

Na Zapadu, gregorijanska se reforma usprotivila ovim liberalnim težnjama, i dala nov zamah izvornom razumijevanju Pisma i Otaca. Katolička je Crkva branila apsolutnu nerazrješivost ženidbe, čak i po cijenu velikih žrtava i patnja. Do raskola „Crkve u Engleskoj“, odvojene od Petrova nasljednika, nije došlo zbog doktrinarnih razlika, nego zato što Papa, poslušan Isusovim riječima, nije mogao udovoljiti zahtjevu kralja Henrika VIII. s obzirom na razrješenje njegove ženidbe.

Tridentski je koncil potvrdio nauk nerazrješivosti sakramentalne ženidbe i razjasnio da ona odgovara evanđeoskom nauku.[2] Ponekada se smatra da je Crkva de facto tolerirala istočnu praksu, ali to ne odgovara istini. Kanonisti su uvijek govorili o tome kao o zloporabi, i postoje svjedočanstva o pojedinim skupinama pravoslavnih kršćana koji su, kada bi postajali katolicima, morali potpisati ispovijest vjere, izričito navodeći nemogućnosti sklapanja druge ili treće ženidbe.

Drugi je vatikanski koncil ponovno izložio teološki i duhovno dubok nauk o ženidbi u pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes o Crkvi u suvremenom svijetu, iznoseći s jasnoćom i načelo njezine nerazrješivosti. Ženidba se shvaća kao potpuno tjelesno i duhovno zajedništvo života i ljubavi između muškarca i žene, koji se uzajamno daruju jedno drugomu kao osobe. Osobnim činom slobodna i uzajamna pristanka nastaje božanski ustrojena stalna ustanova, uređena na dobro supružnika i njihova potomstva, i neovisna o ljudskoj samovolji: „To intimno sjedinjenje kao uzajamno darivanje dviju osoba a i dobro djece zahtijevaju punu vjernost bračnih drugova i njihovo nerazdruživo jedinstvo“.[3]

Po sakramentu, Bog supružnicima podjeljuje posebnu milost: „Kao što je, naime, nekoć sam Bog savezom ljubavi i vjernosti prišao svome narodu, tako sada Spasitelj ljudi i Zaručnik Crkve dolazi u susret kršćanskim supruzima po sakramentu ženidbe. Ostaje i nadalje s njima da se u međusobnom predanju stalnom vjernošću ljube“.[4]

Po sakramentu nerazrješivost ženidbe postiže nov i dublji smisao: postaje slika Božje ljubavi za svoj narod i slika Kristove neopozive ljubavi prema svojoj Crkvi.

Ženidba se može razumjeti i živjeti kao sakrament samo u kontekstu Kristova otajstva. Ako se ženidba sekularizira, ili ako je se smatra posve naravnom zbiljom, pristup njezinoj sakramentalnosti ostaje zapriječen. Sakramentalna ženidba pripada redu milosti, i uvrštava se u konačno zajedništvo ljubavi između Krista i Njegove Crkve. Kršćani su pozvani proživljavati svoju ženidbu u eshatološkom horizontu, dolaska kraljevstva Božjega u Isusu Kristu, utjelovljenoj Riječi Božjoj.

Svjedočanstvo Učiteljstva u nedavnu razdoblju

Još uvijek temeljnim tekstom apostolske pobudnice Familiaris consortio, koju je objavio papa Ivan Pavao II., 22. studenoga 1981., nakon Biskupske sinode o kršćanskoj obitelji u suvremenom svijetu, izričito je potvrđen dogmatski nauk Crkve o ženidbi. S pastoralnoga gledišta, poslijesinodalna se pobudnica bavi također brigom za vjernike koji su ponovno civilno vjenčani, ali koji su još vezani ženidbom crkveno valjanom. Papa je pokazao visok stupanj brige i pozornosti.

U br. 84 („Razvedeni i ponovno oženjeni“) izložena su sljedeća načela:

1. Pastiri u dušobrižništvu obvezni su, zbog ljubavi prema istini, „dobro razlikovati situacije“. Ne može se sve i svakoga procjenjivati na isti način.

2. Pastiri i zajednica dužni su s „velikom ljubavlju“ pomoći vjernicima u takvu stanju; oni također pripadaju Crkvi, imaju pravo na dušobrižništvo i moraju biti u mogućnosti sudjelovati u životu Crkve.

3. Pripuštanje Euharistiji, međutim, ne može im se odobriti. Za to se navode dva razloga: a) „jer je njihovo stanje i njihov životni položaj u objektivnoj suprotnosti sa zajedništvom ljubavi između Krista i Crkve, što je označeno i uprisutnjeno u Euharistiji“; b) „ako se te osobe pripuste Euharistiji, vjernici bi bili uvedeni u zabludu i krivo bi shvaćali nauk Crkve o nerazrješivosti ženidbe“. Pomirenje u sakramentu pokore – koje bi otvorilo put sakramentu Euharistije – može se udijeliti jedino na temelju kajanja za ono što se dogodilo, i na temelju raspoloživosti za „takav život koji nije u suprotnosti s nerazrješivošću ženidbe“. Konkretno to znači da, kada se novo udruživanje, iz ozbiljnih razloga – na primjer radi odgoja djece - ne može rastaviti, tada partneri preuzimaju „obvezu da žive u potpunoj suzdržljivosti“.

4. Zbog teološko-sakramentalnih razloga, a ne zbog zakonskih prisiljavanja, kleru je izričito zabranjeno, dokle god traje valjanost prve ženidbe, održavati „bilo kakav obred“ za razvedene koji su ponovno civilno vjenčani.

Pismo Kongregacije za nauk vjere o primanju pričesti za vjernike koji su razvedeni i ponovno vjenčani, od 14. rujna 1994., potvrdilo je da se praksa Crkve u ovom predmetu „ne može mijenjati na temelju različitih okolnosti“.[5] Između ostaloga, razjašnjava se da takvi vjernici ne bi trebali pristupati svetoj pričesti na temelju suda svoje savjesti: „Ako bi takav vjernik smatrao da je to ipak moguće, pastiri i ispovjednici (…) strogo su dužni upozoriti ga da takav sud savjesti izravno protuslovi crkvenom nauku“.[6] U slučaju sumnji o valjanosti neuspjele ženidbe, to trebaju utvrditi sudska tijela mjerodavna za ženidbene slučajeve.[7]

Od temeljne je važnosti da se „brižnom ljubavlju čini sve što može vjernike koji se nalaze u neurednim bračnim prilikama utvrđivati u ljubavi Krista i Crkve. Samo će im tako biti moguće potpuno prihvaćati poruku kršćanskoga braka i u vjeri podnositi patnju svoga stanja. U pastoralnoj djelatnosti treba poduzeti sve napore da ljudi dobro shvate kako nije riječ ni o kakvoj diskriminaciji, nego samo o potpunoj vjernosti volji onoga Krista koji nam je iznova predao i povjerio nerazrješivost braka kao Stvoriteljev dar“.[8]

U poslijesinodalnoj pobudnici Sacramentum caritatis, od 22. veljače 2007., Benedikt XVI. preuzima i promiče rad prethodne Biskupske sinode o Euharistiji. On govori o stanju razvedenih i ponovno vjenčanih vjernika u br. 29, gdje se ne ustručava opisati to kao „osjetljiv i složen pastoralni problem“. Benedikt XVI. naglašava „praksu Crkve, utemeljenu na Svetom Pismu (usp. Mk 10,2-12), da ne pripušta sakramentima rastavljene i ponovno vjenčane“, ali u isto doba moli pastire da posvete „posebnu skrb“ prema takvim osobama „u želji da njeguju, koliko god je to moguće, kršćanski stil života sudjelovanjem na svetoj Misi (iako bez primanja pričesti), slušanjem Božje riječi, euharistijskim klanjanjem, molitvom, sudjelovanjem u životu zajednice, povjerljivim razgovorima sa svećenikom ili učiteljem duhovnoga života, vršenjem djela ljubavi, djelima pokore i kršćanskim odgojem djece“. Ponavlja se da, ako postoje sumnje u valjanost prekinuta zajedništva ženidbena života, to trebaju pozorno ispitati mjerodavni ženidbeni sudovi.

Suvremeni je mentalitet uvelike u sukobu s kršćanskim razumijevanjem ženidbe, osobito u pogledu njezine nerazrješivosti i otvorenosti životu. Budući da su mnogi kršćani pod utjecajem takva kulturalnog konteksta, ženidbe su u naše vrijeme vjerojatno nevaljane češće negoli u prošlosti, jer nedostaje volje za ženidbom u smislu katoličkoga ženidbenog nauka, a i pripadnost životnom kontekstu vjere znatno je smanjena. Stoga je važna provjera valjanosti ženidbe, i ona može pomoći rješenju problema.

Ondje gdje se ne može utvrditi ništetnost ženidbe, moguće je odrješenje i euharistijska pričest, ako se slijedi odobrena crkvena praksa da se nastoji živjeti zajedno „kao prijatelji, kao brat i sestra“. Blagoslove neregularnih zajednica treba „izbjegavati u svakom slučaju (…) kako među vjernicima ne bi nastale smutnje s obzirom na vrijednosti ženidbe“. Blagoslov (bene-dictio: odobrenje od Boga) odnosa koji se protivi božanskoj volji jest proturječje samo po sebi.

U propovijedi izgovorenoj u Milanu, 3. lipnja 2012., u prigodi sedmoga Svjetskog susreta obitelji, Benedikt XVI. navratio se na ovaj bolan problem: „Želio bih uputiti riječ i onim vjernicima koji su, premda prihvaćaju nauk Crkve o obitelji, obilježeni bolnim iskustvima neuspjeha i rastave. Znajte da vas Papa i Crkva podržavaju u vašoj muci. Ohrabrujem vas da ostanete sjedinjeni s vašim zajednicama, dok želim da biskupije ostvare primjerene inicijative za prihvaćanje i blizinu“.

Posljednja Biskupska sinoda na temu Nova evangelizacija za prenošenje kršćanske vjere (7.-28. listopada 2012.), nanovo se bavila stanjem vjernika koji su, nakon neuspjeha zajedništva ženidbena života – ne neuspjeha ženidbe, koja i dalje postoji kao sakrament – ušli u novu zajednicu i žive zajedno bez sakramentalna ženidbena veza. U završnoj poruci, sinodalni su se oci obratili takvim vjernicima ovim riječima: „Svima njima želimo reći da Gospodinova ljubav ne napušta nikoga, da ih i Crkva voli i da je ona kuća dobrodošlice za sve, da oni ostaju članovi Crkve, čak i ako ne mogu primati sakramentalno odrješenje i Euharistiju. Neka naše katoličke zajednice primaju sve koji žive u takvome stanju i podržavaju sve koji su na putu obraćenja i pomirenja.“

Antropološka i teološko-sakramentalna razmatranja

Nauk o nerazrješivosti ženidbe često se susreće s nerazumijevanjem u sekulariziranu okruženju. Ondje gdje su izgubljene temeljne postavke kršćanske vjere, puka konvencionalna pripadnost Crkvi više nije u stanju voditi prema važnim životnim odlukama ili pružati ikakvu potporu usred ženidbenih kriza, kao i u krizama svećeništva i posvećena života. Mnogi se pitaju: kako se mogu za čitav život vezati uz jednu ženu / jednoga muža? Tko može reći što će biti za deset, dvadeset, trideset, četrdeset godina? Je li uopće moguća definitivna veza sa samo jednom osobom? Brojna iskustva narušenih ženidbenih zajednica u današnjici, osnažuju skepticizam u mladeži u pogledu definitivnih životnih odluka.

S druge strane, ideal vjernosti između jednoga muškarca i jedne žene, utemeljen na redu stvaranja, nije izgubio ništa od svoje privlačnosti, kako pokazuju nedavna istraživanja među mladima. Veći dio njih teži za stabilnom i trajnom vezom, što odgovara i duhovnoj i moralnoj čovjekovoj naravi. Također, treba spomenuti antropološku vrijednost nerazrješive ženidbe: ona izvlači supružnike iz samovolje i iz tiranije osjećaja i duhoraspoloženja; pomaže im suočiti se s osobnim poteškoćama i nadići bolna iskustva; štiti nadasve djecu, koja trpe najveću patnju zbog raspada braka.

Ljubav je nešto više od osjećaja ili nagona; u njezinoj je naravi sebedarje. U bračnoj ljubavi, dvije osobe svjesno i voljno jedno drugomu kaže: samo ti – i ti zauvijek. Riječ Gospodnja: „Što je Bog združio“, odgovara obećanju para: „Uzimam tebe za svoga muža… Uzimam tebe za svoju ženu… Ljubit ću te i poštovati u sve dane života svoga, dok nas smrt ne rastavi“. Svećenik blagoslivlje savez koji su supružnici zapečatili između sebe pred Bogom. Tko god sumnja da ženidbeni vez ima ontološku kvalitetu, neka nauči iz Božje riječi: „Stvoritelj od početka muško i žensko stvori ih i reče: Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo? Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo“ (Mt 19,4-6).

Za kršćane vrijedi činjenica da ženidba krštenika, ugrađenih u Tijelo Kristovo, ima sakramentalan karakter, i stoga predstavlja nadnaravnu zbilju. Jedan od najtežih pastoralnih problema sastoji se u tome da danas mnogi prosuđuju ženidbu isključivo po svjetovnim i pragmatičnim kriterijima. Tko razmišlja po „duhu svijeta“ (1 Kor 2,12), ne može razumjeti sakramentalnost ženidbe. Crkva na sve veće pomanjkanje razumijevanja svetosti ženidbe ne može odgovoriti pragmatičnom prilagodbom na nešto što se čini neizbježnim, nego samo povjerenjem u „Duha koji je od Boga da znamo čime nas je obdario Bog“ (1 Kor 2,12). Sakramentalna je ženidba svjedočanstvo moći milosti, koja preobličuje čovjeka i priprema cijelu Crkvu za sveti grad, novi Jeruzalem, Crkvu opremljenu „kao zaručnica koja čeka svoga muža“ (Otk 21,2).

Evanđelje o svetosti ženidbe ima se naviještati s proročkom hrabrošću. Prilagođavajući se duhu vremena, mlak prorok traži svoje spasenje, ali ne spasenje svijeta u Isusu Kristu. Vjernost bračnim obećanjima proročki je znak Božjega spasenja koje Bog daruje svijetu: „Tko može shvatiti, neka shvati“ (Mt 19,12). Po sakramentalnoj milosti, ženidbena se ljubav pročišćava, jača i raste: „Ta ljubav koju potvrđuje uzajamna vjernost a nadsve posvećuje Kristov sakrament, ostaje nerazrješivo vjerna tijelom i dušom u sreći i nesreći. Zato isključuje svaki preljub i svaki razvod“.[9] Supružnici, dakle, sudjelujući u snazi sakramenta braka, u definitivnoj i neopozivoj Božjoj ljubavi, mogu biti svjedocima vjerne ljubavi Božje, njegujući stalno svoju ljubav u životu vjere i milosrdne ljubavi.

Istina, postoje situacije – svaki dušobrižnik to zna – u kojima bračni suživot postaje praktično nemoguć zbog teških razloga, kao što su, na primjer, slučajevi psihičkoga ili fizičkoga nasilja. U tim bolnim situacijama Crkva je uvijek dopuštala da se supružnici mogu rastaviti i više ne živjeti zajedno. Treba ipak napomenuti da ženidbeni vez valjano sklopljena braka ostaje stabilan pred Bogom, i pojedine strane nisu slobodne sklopiti novu ženidbu, dok je god drugi supružnik živ. Pastiri i kršćanske zajednice moraju se stoga zalagati oko promicanja pomirenja na svaki način, i u takvim slučajevima, ili, ako to nije moguće, pomagati takvim osobama kako bi se s poteškoćama nosile u vjeri.

Teološko-moralne primjedbe

Sve se češće predlaže da odluku o odlasku ili neodlasku na pričest treba ostaviti savjesti razvedenih i ponovno vjenčanih vjernika. Taj argument, koji se temelji na problematičnu konceptu „savjesti“, već je odbijen u pismu Kongregacije iz 1994. Naravno, na svakom slavlju Mise vjernici trebaju provjeriti u svojoj savjesti mogu li primiti pričest, mogućnost kojoj se postojanje teškoga neipovjeđena grijeha uvijek protivi. Oni imaju istodobno obvezu formirati svoju savjest i usklađivati je s istinom; na taj način mogu u posluhu slušati nauk Crkve, koji im pomaže „ne skretati s istine o čovjekovu dobru, nego radije, posebno u težim pitanjima, dostizati istinu sa sigurnošću i ostati u njoj“.[10]

Ako su razvedene i ponovno vjenčane osobe subjektivno u savjesti sigurne da prethodna ženidba nije bila valjana, to treba objektivno dokazati pred mjerodavnim ženidbenim sudom. Ženidba se ne tiče samo odnosa između dviju osoba i Boga, nego je i stvarnost Crkve, sakrament, o čijoj valjanosti ne odlučuje pojedinac za sebe, nego Crkva u koju je utjelovljen po vjeri i krštenju. „Ako je prethodni brak razvedenih i ponovno vjenčanih vjernika bio valjan, ova se njihova zajednica ni u kojem slučaju ne može smatrati zakonitom, a primanje se sakramenata ne može temeljiti na unutrašnjim razlozima. Savjest je pojedinaca beziznimno vezana ovom normom“.[11]

Čak se ni nauk epikeje, prema kojemu zakon može općenito biti valjan, ali ne može uvijek odgovarati ljudskomu djelovanju, ne može primjenjivati u tom slučaju, jer je nerazrješivost ženidbe norma božanskoga prava, kojim ne može raspolagati auktoritet Crkve. Ona ima, ipak, punu vlast – u skladu s Pavlovom povlasticom – razjasniti koji se uvjeti moraju zadovoljiti kako bi ženidba bila nerazrješiva u smislu koji joj je pripisao Isus. Na temelju toga, Crkva je ustanovila zapreke za ženidbu koje su razlog ženidbene nevaljanosti, i postavila je detaljnu sudsku proceduru.

Milosrđe je još jedan argument na koji se priziva radi pripuštanja razvedenih i ponovno vjenčanih na sakramente. Budući da se sam Isus solidarizirao s paćenicima, darujući im svoju milosrdnu ljubav, milosrđe bi stoga trebalo biti poseban znak autentična nasljedovanja. Ovo je točno, ali je to slab argument u teološko-sakramentalnim stvarima, jer je čitavo sakramentalno uređenje djelo božanskoga milosrđa i ne može se opozvati pozivajući se na isto načelo na kojem ono počiva.

Po onome što objektivno zvuči kao lažan poziv na milosrđe, riskira se obezvrjeđenje slike Božje, prema kojoj Bog ne može ništa drugo činiti nego praštati. Božjemu otajstvu pripadaju, osim milosrđa, također svetost i pravda; ako se prikriju ove Božje odlike, i ako se s ozbiljnošću ne uzme stvarnost grijeha, ne može se onda ljudima prenijeti ni Božje milosrđe.

Isus je susreo preljubnicu s velikim suosjećanjem, ali joj je i rekao: „Idi, i odsada više nemoj griješiti“ (Iv 8,11). Božje nas milosrđe ne oslobađa od Božjih zapovijedi i crkvenih pravila; štoviše, ono daje snagu milosti za njihovo puno pridržavanje, za ustajanje nakon pada, i za savršen život na sliku nebeskoga Oca.

Pastoralna skrb

Ako, zbog unutarnje naravi sakramenata, nema mogućnosti njihova primanja od strane razvedenih i ponovno vjenčanih, u korist tih vjernika treba uložiti dodatne pastoralne napore, kako bi se oni pridržavali pravila proizišlih iz Objave i crkvenoga nauka. Put kojim Crkva usmjerava takve osobe nije lagan, ali oni moraju znati da Crkva, kao zajednica ozdravljenja i spasenja, prati njihovo putovanje. Svojim opredjeljenjem za pridržavanje crkvene prakse i neodlaskom na pričest, supružnici daju svoje svjedočanstvo o nerazrješivosti ženidbe.

Briga za razvedene i ponovno vjenčane ne smije se svesti samo na pitanje primanja Euharistije. Radi se o širokom pastoralu, koji pokušava udovoljiti potrebama u različitim okolnostima. Važno je podsjetiti se, u tom pogledu, da osim sakramentalne pričesti, postoje i drugi načini zajedništva s Bogom.

Sjedinjenje s Bogom postiže se kada mu se obraća u vjeri, u nadi, i u ljubavi, u kajanju i u molitvi. Bog može dati svoju blizinu i svoje spasenje ljudima na različitim putovima, čak i ako se nađu u proturječnim životnim okolnostima. Kako naglašavaju nedavni dokumenti Učiteljstva, dušobrižnici i kršćanske zajednice pozvani su prihvaćati osobe koje žive u neregularnim okolnostima s otvorenošću i srdačnošću, stajati uz njih sa suosjećanjem i s pomoću, i dati im osjetiti ljubav Dobroga pastira. Ako je pastoralna skrb ukorijenjena u istini i ljubavi, uvijek će i iznova na ovom području pronaći put da se njime ide, kao i ispravne oblike.

Mons. Gerhard Ludwig Müller

L'Osservatore Romano, 23. listopada 2013.

Preveo:M.Glibić