Sjećanje kao bitna sastavnica identiteta jednoga naroda

 Tri su pojma s kojima se susrećemo u ovom izlaganju: sjećanje ili podsjećanjena identitet ili karakterističnost jednoga naroda, konkretno hrvatskoga. Osnovni pojmovi: memorija ili sjećanje, identitet ili karakterističnost, nacija ili narod.

1. Prva je natuknica sjećanje koje nas nužno podsjeća i odvodi u mnoštvo drugih sličnih izraza kao što su: osjećanje, suosjećanje, dosjetljivost, podsjetnik, sjeta kao neka tuga ili melankolija. Tu su također sinonimi s izvedenicama: spomen, spomenar, spomenik, spomenica, spomendan, uspomena. Memorija ili pamćenje, komemoracija ili zapamćenje. Vječnaja pamjat!

1.1. Talent pamćenja. Sjećanje je dozivanje u pamet predodžbe o minulu događaju ili susretu, osobi ili predmetu, iskustvu ili znanju, imovini ili domovini. Na primjer: sjećam se kako me u trećem razredu osnovne prozvao učitelj i pred razredom rekao: „Sada slušajte kako se odgovara!“ I postavi mi pitanje, a ja nisam umio ni beknuti. Kako sam samo osramotio i učitelja i sebe, a razred u grohot i učitelju i meni. Pamćenje ili sjećanje jest duhovna operacija - za bezbošca to je molekula, atom, neka slučajna kozmička pojava, koju treba tumačiti svakako samo ne povezano s Bogom, koliko god to bilo genijalno racionalno i racionalno nedokučivo. Pamćenje je jedna od triju kompozicijskih djelatnosti našega naravnog razuma:

prva je operacija razumijevanje ili shvaćanje,
druga je pamćenje ili prihvaćanje,
a treća je razmišljanje ili zaključivanje. Sve teža od teže i sve zahtjevnija od zahtjevnije. Što ćeš zaključiti, ako ne možeš upamtiti? Što li ćeš upamtiti, ako ne možeš shvatiti? Što li ćeš shvatiti, ako nemaš pameti, dara što nam ga višnji Bog je do?
Pamćenje je dakle datost, činjenica, duševna moć ili sposobnost, čisti Božji dar. Čovjek ne može svojevoljno ravnati svojom memorijom, kako bi želio, niti da nešto zapamti, niti da nešto zaboravi. Još je stari i pametni Ciceron govorio i zapisao: „Pamtim i ono što ne želim, a ne mogu zaboraviti što želim“. 1] Tako da je čovjeku još od zemaljskoga raja pamćenje jedini zemaljski vrt iz kojega svoja sjećanja bilo na zlo bilo na dobro ne može protjerati. Kad se čovjek počne sjećati svojih opačina i poniženja, ne može ih nikako isključiti iz svoje memorije. Samo mu sjećanja naviru u najgorim formama i slikama. Sjećanja stvaraju osjećanja. Bude ga po noći, progone po danu. Ne daju mu mira ni u podne ni u ponoći.

Grčki komediograf Aristofan šali se pišući u svojim Oblacima: „Ti želiš znati imam li dobru memoriju: Evo, ako mi je netko nešto dužan, pamćenje mi je odlično: ako li sam ja nekomu nešto dužan, oh, ne mogu se nikako sjetiti“. 2] 

Memorija zakazala. Da to uzdignemo na narodnu razinu: Odlično se sjećamo tuđih grješuljaka prema sebi, a nikako da nam dođe na pamet vlastita agresija prema drugomu. Ili obrnuto. Rimski filozof Seneka sasvim jasno i pošteno: „Slabo je sjećanje na dobročinstva, a čvrsto je sjećanje na uvrede.“3] Itd.

1.2. Činjenica zaborava. Suprotno sjećanju i svim sličnim pojmovima jest zaborav, zaboravljanje, nestanak sjećanja, prestanak pamćenja, nesjećanje, gubljenje podataka iz portala svijesti. Radi se o nesposobnosti da se zadrže podatci u pamćenju, pa ni uz najbolju volju. „E, ovo ne ću zaboraviti.“ Nisi ni rekao, i već ne znaš o čemu se radi! U svakom slučaju, ne možeš uvijek usjeći u pamet i zapamtiti ono što ti želiš. Pogotovo što stariji, to zaboravljiviji. Čovjek je, dakle, talent i za zaboravljanje.

Prije nekoliko godina, kako prenesoše mediji ako im je vjerovati, američki kirurzi operirali jednu ženu odstranivši joj pola mozga. Nakon operacije žena se sjeća svega što se zbivalo prije operacije, a ne može upamtiti uopće ništa što se događa i priča nakon operacije. Sve što joj govoriš, propada ko u crnu zemlju, ko voda kroz rešeto. Kao da je pamćenje ipak neka duhovna moć koja ne ovisi čak o centru u mozgu, osim da se nešto primarno upamti. Ali kad je upamćeno, otišlo je u duševni arhiv, nije ostalo u centru. I to imaš u sebi, dok je duše u tebi. Kada će i kako izroniti, ni sam ne znaš. Ona druga žena u bolnici priča hebrejski. Nikada učila toga jezika. Ali kako je bila čistačica u sobi jednoga profesora koji je predavao hebrejski i koji je naglas izgovarao pojedine riječi, ona, čisteći sobu, onako usput slušala, memorirala i – sada, u bolesti, ponavlja!

Zamisli da na računalu nema onoga operacijskog sklopa za pohranjivanje ili pamćenje podataka koje mjesecima utiskuješ, a na papir ne otiskaš. I samo nestanu, i to kada su ti najpotrebniji. Prava katastrofa!

Ali taj zaborav, o kojem govorimo, može biti zapravo dvostruk: nenamjeran i namjeran. Nenamjerna nepozornost, previd, nehaj. Malo nepažnje na cesti i evo te pod kamionom ili u jarku. Nisi htio, ali nastala je prava tragedija zbog ono malo vlastita nesvojevoljna zaborava.

Zaborav može biti namjeran: Prošli je put na sudu jedno govorio, a na sljedećem ročištu brani se nesjećanjem ili zaboravom da je uopće bio na sudu, a kamoli da je nešto govorio. Onaj je drugi odlučio zaboraviti svoje pokojne roditelje i nikada ih se ne će sjetiti ni u priči ni u Misi; onaj će treći namjerno zaboraviti žrtve i veličine u svome mjestu i narodu i nikada ih ne će ni slučajno spomenuti. A kada bude njihova komemoracija, ne će se pojaviti ni na skupu ni na groblju. Ovaj namjerni zaborav jest druga smrt, koja je nerijetko gora od one prve, prirodne smrti.

2. Druga je natuknica identitet kao skup osobnih ili osnovnih oznaka. Na latinskom idem = isti, ista stvar ili ista osoba. Odatle i pojam identitas = istost, istovjetnost, istoznačnost, trajnost u istosti osobe ili stvari unatoč nebitnim promjenama. U nas u hrvatskom od pokazne zamjenice „isti, ista“ dolazi i pojam „istina“: ono što je isto u glavi i u stvari (filozofi bi rekli: adaequatio rei et intellectus). Iz filozofije se također sjećamo pojmova supstancije i akcidenata, bîti i pripadaka. Bît ili supstancija jest konstanta, a akcidenti su varijante, promjenljive haljine. Bit je neprolazno blago, a akcidenti su prolazni glinen sudovi. Bit je identitet ili karakteristična osobina po kojoj je neka osoba stalno prepoznatljiva ili uopće poznata. Postoji osobni identitet nazvan također personalitet, zatim nacionalni identitet, recimo kroaticitet i konačno vjerski identitet, npr. katolicitet. 4]

2.1. Znakovi osobnog identiteta jesu u vanjskom pogledu: ime i prezime, oči, prsti, boja kože, visina. Oči su i u maloga djeteta i u staroga djeda iste. Pogledaj ih na slici! Ako ne želiš znati tko je na slici, premaži mu oči! Otisak prstiju, uvijek isti, osim ako su ruke spržene ili osakaćene. Talijani kažu za osobnu iskaznicu: carta d'identità. Postoje i unutarnji znakovi osobne identifikacije: krv, a osobito DNK - dezoksiribo-nukleinska kiselina. To je molekula ili kemijski sastojak poput magnetofonske vrpce koja nosi sve nasljedne osobine, svojstva, sve informacije i sve instrukcije potrebne za život stanice i cijeloga organizma. Savršen plan i program koji se stavlja u pogon kroz život da vidimo: „Što li će biti od ovoga djeteta?“ (Lk 1, 66). Možeš misliti što će biti od njega, ako znaš da uistinu, ruka Gospodnja bijaše s njime! DNK uzima se iz krvi, sjemena, sluzi, kose itd. Tim se fenomenom DNK služimo da identificiramo osobu, osobito borca koji je poginuo u obrani domovine ili krivca koji je prouzročio neki incident.

Osim toga, Bog ti je preko roditelja dao deset naravnih prstiju ručnih, deset prstiju nožnih, dao ti deset sustava tjelesnih od probavnoga do živčanoga, i dao ti Deset svojih zapovijedi. Radi rukama i nogama, misli mozgom, ljubi srcem, poštuj svoju tjelesnu građu, opslužuj zapovijedi, eto to je „sav čovjek“ (Prop 12, 13), sav tvoj identitet!

2.2. Oznake vjerskog identiteta. Vjerom pripadaš nekoj religioznoj zajednici, organiziranoj Crkvi, recimo katoličkoj. Dok smo čuvali katoličku vjeru, bili smo pripadnici hrvatskoga naroda, makar nas tlačili Mletci, Turci, Austro-Ugri. Čim se stala mijenjati vjera, otišli smo u neopredijeljene sa svim krajevnim pojmovima: jugoslavenstva, bosanstva, istrijanstva, dalmatinstva ili bunjevaštva.

S obzirom na taj religiozni osobni identitet - samomu sebi velim (ne ću tebe dirati):
Podsjeti se da si kršten prije 63 godine, drži se kršćanskoga dostojanstva!
Sjeti se da si postao svećenik prije 38 godina, drži se svećeničkoga dostojanstva!
Spomeni se da si zaređen za biskupa prije 15 godina, drži se biskupskoga dostojanstva!
Postoji dakle neko stabilno vjersko dostojanstvo - identitet - cijeloga života.

3. Treća je natuknica narod ili nacija

3.1. Rječnici narod definiraju kao „narodnosnu zajednicu povezanu zajedničkim imenom, kulturom, poviješću i sviješću“.[5] Tako talijanski, ruski, hrvatski, mađarski, srpski narod. Svaki od takvih naroda ima četiri spomenute oznake: ime, kulturu, povijest i svijest o tome.

3. 2. Znakovi nacionalnoga identiteta:
Jezik s pravopisom i gramatikom; kultura i umjetnost s raznovrsnim formama književnosti, slikarstvom, graditeljstvom itd.
Povijest: opisani događaji i kritički obrađeni koji su ostavili značajnijega traga na društveni razvoj. To je podsjećanje na osobe, narode, vremena i događaje. Pisani spomenar.
Područje: s ljudima, s određenom upravom i vlašću, s istaknutim ljudima. Recimo Grci su imali filozofe i umjetnike, židovski je narod imao proroke, razni narodi imaju svoje nacionalne heroje, Božji narod ima svoje svece.

Nacionalni identitet - Član si određenoga naroda, koliko znaš koljena iz rodoslovlja svoje obitelji i koliko stoljeća iz povijesti svoga naroda? Pripadnik si hrvatskoga naroda, njeguješ li hrvatski jezik kao svetinju! Ako se jezika odrekneš ili ti ga iščupaju iz usta i iz života, što ti je još ostalo? Kao što s pomoću onoga DNK otkrivamo identitet osobe, tako s pomoću sjećanja kao podsjećanja čuvamo i njegujemo svoj nacionalni identitet.

4. Biblija i religija ili vjera uči nas da sjećanje ili memorija čuva identitet naroda. Sva je Biblija sama memorija, biblioteka od 73 knjige, arhiv židovskoga i drugih naroda, galerija slika i krajolika, portreti likova koji su bitno utjecali na povijesni tijek.

4.1. Čitav je Stari Zavjet neka ozbiljna memorija. Najprije sjećanje na stvaranje: „Spomeni se dana pradavnih“ (Pnz 32,7). „Sjeti se da svetkuješ dan subotni“ (Izl 20, 8). Sjeti se, čovječe, da si prašina! Zatim sjećanje na izbavljenje iz Egipta – na Pashu: „Šema o Israel = Čuj, Izraele! (Izl 5, 20). Sjećanje na Savez na Sinaju, na Dekalog – spomen Pedesetnice. Jezik, zemlja, kultura, književnost, politika, teritorij, povijest, vlast, pravo, običaji, osjećaji - sve su to vanjski elementi jednoga naroda, vanjski identitet, istovjetnost. Ali Deset Božjih zapovijedi tvori među ljudima unutarnju složnost, ćudorednost, bitnu istovjetnost, narodni identitet, pripadnost Bogu. Zapovijedi mijenjaju ljude iz brašna u pogaču, iz kupusa u korpus, iz mase u naciju. 

4.2. U Novome Zavjetu najprije Blažena Gospa, Djevica i Majka Marija spominje se dva puta kako u svoje srce ili memoriju pohranjivaše sve te anđeoske pjesme i pastirske riječi kao i događaje iz Isusova djetinjstva i o njima intenzivno razmišljaše (Lk 2, 42. 51) – par coeur, by heart.

Gospodin Isus pripisuje Duhu Svetomu moć kojom će obdariti apostole da ih podsjeća, upućuje u svu istinu i doziva im u pamet sve što im je on za života govorio. A Isus je najviše govorio o Kraljevstvu nebeskome. Je li to Kraljevstvo već došlo? Yes, but not yet! Da, ali ne posve. Mi ga iščekujemo. Sjećanje nas vodi u budućnost. Sjećanje na prošlost jest svojevrsno usmjerenje na budućnost. S Kristom, koji je trajna nazočnost, događaju se dva velika čuda: čovjek se vraća k Bogu jer mu Bog oprašta grijehe. Isus je žrtva, gozba i spomen čin.

4. 3. Crkva ima posvećen pojam spomena, pamćenja, memorije, sjećanja. Ona pojedine dane i događaje posvećuje najprije Božanskim osobama: Ocu, Sinu, Duhu Svetomu, zatim svojim vlastitim sinovima i kćerima, koji su se odlikovali svetošću i pravednošću. Oni postaju zaštitnici, titulari, patroni grada, crkve, župe. Spomen na njih unosi se u oltar, u relikvije, u kanon Mise, u kipove koji se nose processionaliter da se pokaže kako župa ili biskupija pripada svecu, a svetac župi. Kao što je Isus najveći mučenik na svijetu, tako Crkva pridaje najveću slavu svojim mučenicima koji su dali svoje živote za vječne vrednote.

Identitet Katoličke Crkve najprimjerenije je opisao Drugi vatikanski koncil s ovih pet karakteristika. Božji narod, ili narod iz narodâ, populus ex populis, ima

za glavu - Krista Isusa
za srce - Duha Svetoga
za zakon - zapovijed Očeve ljubavi
za dostojanstvo - sinovstvo Božje
za svrhu - Kraljevstvo Božje.[6]

Mi u Prvom misnom kanonu i odmah nakon Posvete ili Podizanja molimo Communicantes et memoriam venerantes: U zajedništvu s cijelom Crkvom častimo uspomenu… Dok molimo zagovor svetaca, u memoriju uključujemo pročišćenje, odstranjenje svega onoga što nije u skladu s onih pet točaka. Memorija uključuje kajanje za propuste dobra koje smo morali učiniti i za počinjenje zla koje nismo smjeli počiniti.

Mi se od početka Mise kajemo, u Očenašu zazivamo Boga da nam oprosti kao što mi praštamo drugima, prije Pričesti molimo Gospodina: Ne gledaj naše grijehe, nego vjeru svoje Crkve! Neposredno pred Pričest molimo Krista da nas svojim Tijelom i Krvlju izbavi od svake opačina i svakoga zla i ne dopusti da se ikada odijelimo od njega. Pročišćenje memorije ulazi u identitet Crkve kao ljudskog elementa. 

Zaključak ili važnost sjećanja za identiteta naroda. Slično kao što je Koncil naveo onih pet oznaka identiteta Božjega naroda: glavu, srce, zakon, dostojanstvo i svrhu, tako bi svaki narod kao narodnosna zajednica morao imati te bitne oznake u svome narodnom korpusu, na narodnoj razini, da uzmogne živjeti i preživjeti.

Morao bi imati jednu glavu (a ne na primjer troglavo predsjedništvo i deseteročlani politički direktorij, tako da svatko vuče na svoju stranu). Ako nije jedna glava, to je toliko komično i tragično kao da u autobusu pet aktivnih vozača sjedi za volanom. Narod bi morao imati jedno srce, jedan duh pun poštovanja prema kulturi, prosvjeti, jeziku svake manjinske zajednice a pogotovo konstitutivnoga naroda.
Morao bi imati jedan i za sve jednakovrijedan zakon, koji je moguć, razuman i častan, utemeljen na pravdi i ravnopravnosti. A ne tri i pol godine s pozicije visokoga predstavnika, unatoč jasnim upozorenjima, favorizirati zakone koji oštećuju hrvatski narod i nakon službe do godinu i pol dana izjaviti da je pogriješio prema Hrvatima, a borio se za odnose između Sarajeva i Banje Luke. I za trideset godina čitat ćemo njegov dnevnik! Opet „mistake“ kao 1945.
Morao bi imati dostojanstvo u poštovanju ljudske slobode, u opsluživanju ljudske pravde i u izricanju ljudske istine.
Morao bi, napokon, imati za svrhu napredak svih fizičkih i duhovnih sposobnosti, u školi, u radu ili u mirovini, a sve u građanskom redu i miru i blagostanju, da ne bježi sa svoje grude, pogotovo da se ne može vratiti na svoju grudu.

Ratko Perić, Mostar