Razmišljanje uz ovogodišnji spomendan blaženoga Alojzija Stepinca

Jedna istočnjačka mudrosna priča govori o čovjeku koji je neprestano nekamo žurio. Nikad nije imao vremena niti za sebe da se odmori, a niti za druge da se s njima razgovori. Kad bi ga njegovi sumještani upitali zašto i kuda uvijek žuri odgovorio bi im 'žurim za dobitkom'. Jednoga dana susretne ga i jedan mudri i cijenjeni čovjek toga kraja pa ga i on upita kuda stalno žuri. Mudrac dobi isti odgovori 'trčim za dobitkom'. 'A otkud znaš da je dobitak ispred tebe', nije se dao zbuniti mudrac. Možda je iza tebe, pa je potrebno da usporiš i zastaneš da te dobitak sustigne.

U ovoj poučnoj priči, u čovjeku koji neprestano nekuda žuri, može se prepoznati današnji čovjek kao i brzi tempo života, s mnoštvom potrebnih ali i nepotrebnih obveza, koje sam sebi ili nam društvo nameće; kao i određenu filozofiju života koja nam se nudi kroz onu izreku „vrijeme je novac“.

S druge strane, Božja riječ nas poziva kroz svakodnevna i nedjeljna misna okupljanja, duhovne obnove, patrone, hodočašća, molitvu i druge sadržaje koji nam se nude u Crkvi da malo usporimo i zastanemo u svom životu. Da se okrenemo i u prošlost, u bliže ili daljnje povijesno iskustvo, bilo svoje, svoga naroda, opću povijest, povijest Crkve.

Potrebno je zastati da bismo stvorili u sebi i ozračje nutarnje otvorenosti kako bismo čuli Božja nadahnuća preko znakova vremena osvijetljenih Riječju Božjom i crkvenim iskustvom.

Potrebno je zastati da uvidimo 'trčimo' li u pravom smjeru, pravim putem, hoćemo li 'žureći' tim putem doista stići do životnog dobitka – ispunjenja ovo zemaljskog života istinskim i neprolaznim vječnim vrjednotama?

Kao što je potrebno je zastati, odmoriti se, kako bismo okrijepili tijelo ali i osvježili dušu. Tako je potrebno upitati se što je smisao moga života, čime ga ja ispunjam

Naša nas vjera uči da je 'dobitak' u ljudskoj osobi. Čovjek je najveća vrjednota, on koji je stvoren na sliku Božju, Bogu sličan. U njegovoj besmrtnoj duši i slobodnoj volji nalaze se nutarnje duhovne božanske snage koje je potrebno otkriti i koje nam mogu pomoći da izdržimo na svom životnom putu. I druga je istina naše vjere, jedino Bog može ispuniti težnje našega srca svojim vječnim neprolaznim vrjednotama. Sv. Augustin je to lijepo izrazio riječima: „Nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi Gospodine.“ Stoga s pravom možemo reći da je istinski, vječni i neprolazni dobitak u našoj vjeri koju smo kao baštinu i bogatstvo primili od Boga preko svojih roditelja, svećenika, Crkve kao otajstvenog tijela Kristova i Naroda Božjega ukorijenjenog u povijesti našeg vjerničkog hrvatskog katoličkog naroda. Potrebno stoga uvijek dobro paziti da tom bogatstvu ne pobjegnemo, da ga ne zanemarimo, ili da ga ne prepoznamo kao bogatstvo.

Crkva slaveći svetce preporuča ih kao primjere u koje se možemo ugledati i koje bi trebali nasljedovati kroz ljubav prema Bogu i čovjeku. Sadašnji prvi navjestitelj Radosne vijesti u Katoličkoj Crkvi, sv. Otac Benedikt XVI. uči da nas: „ništa snažnije ne povezuje s Kristovom ljepotom od svijeta lijepoga što ga stvara vjera i od sjaja na licu svetaca koji odražavaju njegov vlastiti sjaj.“ Da bi vjera danas mogla mijenjati svijet, kroz mijenjanje međuljudskih odnosa moramo sami sebe, ali i ljude s kojima se susrećemo, voditi prema susretu sa svecima, prema dodiru s ljepotom njihova života, a preko njih do susreta s Kristom.“Tako i naš blaženik Alojzije Stepinac na svoj način u konkretnim povijesnim okolnostima kroz svoj život i svoje djelovanje u konačnici otkriva nam Božju veličinu i ljepotu naše vjere.

 

Sluga Božji Ivana Pavla II. pozvao je Crkvu u apostolskoj pobudnici Crkva u Europi da „nikada ne zaboravi onaj veliki znak nade što ga tvore toliki svjedoci kršćanske vjere koji su živjeli u posljednjem stoljeću kako na Istoku, tako i na Zapadu. Oni su živjeli Evanđelje u situacijama neprijateljstva i progona, često sve do potpunog svjedočenja prolijevanja vlastite krvi. Ti svjedoci, osobito oni koji su podnijeli kušnju mučeništva, rječit su i veličanstven znak, koji smo pozvani razmatrati i nasljedovati“. S pravom možemo reći da i svako vrijeme oblikuje i svoje svece. Kad je ugrožen čovjek u svojim osnovnim pravima onda Bog podiže pojedine svece da preko njih kao svjetionika i svjedoka pokaže svoju veličinu, dobrotu .... Kad se spomene Stepinac uvjeren sam da većina hrvata katolika, spontano, najprije pomisli na njegovo rodoljublje i domoljublje. Međutim, podrobnijim proučavanjem njegova života i djelovanja on je prije svega velik u svom čovjekoljublju.

Blagopokojni kardinal Franjo Kuharić veliki promicatelj istine o Stepincu u teškim vremenima komunističkog režima u svojoj propovjedi za Stepinčevo 1982. reći će: ''Brigu za čovjeka možda je najsažetije izrekao blaženi Stepinac u jednoj od svojih propovjedi 1940. u ovim načelima: 'Da čovjek uzmogne živjeti, potrebno mu je: 1. Kruha, stana i odjela da sačuva život tijela; 2. Istine, dobrote i ljepote da sačuva život duše; 3. Slobode, pravde i ljubavi, da provodi život dostojan čovjeka' '' (Katolički list od 5. IX 1940.)

„Nadbiskupski dvori bili su tijekom čitavoga rata utočište i središte pomoći za progonjene i gladne. On se osobno brinuo za ratnu siročad. Nakon operacije na Kozari 1942. posredovanjem Nadbiskupa, napuštena su djeca bila povjerena Caritasu, prevezena u Zagreb, očišćena i odjevena, bila su predana raznim obiteljima, gdje su bila odgajana i opskrbljena. Na taj način spasilo oko 7.000 djece, uglavnom pravoslavne i partizanske. Caritas je organizirao čitavu mrežu sakupljanja živežnih namirnica i rublja, ne praveći nikakvu razliku između Židova, katolika, pravoslavni i muslimana. Komunistički vlastodršci iz toga vremena to su tumačili kako je blaženi Stepinac organizirao ova djela milosrđa samo s jednim ciljem da bi dobio nove obraćenike. Sam nadbiskup Stepinac, s obzirom na optužbe za karitativno djelovanje je rekao na sudu: „Vi mi prigovarate također djelovanje Caritasa. Ja ovdje opetujem, da je ta ustanova učinila velika dobročinstva našem narodu i vašoj djeci.“ 

„Blaženi Stepinac se nije pred nijednom vlašću odrekao svoje misije da bude zagovornik i zaštitnik Crkve i čovjeka. Smatrao je svojim biskupskim pozivom da bude branitelj. Susretao se s ljudima različitih životnih nazora, koji su bili u njegovo vrijeme nosioci javnih odgovornosti za sudbinu hrvatskog naroda, ali je svima govorio istinu; davao je tim susretima sasvim određeni sadržaj; intervenirati u interesu onih koji su bili potrebni zaštite i obrane: Pred svakom je vlašću stajao uspravan i ispravan u svojoj savjesti jer mu je bilo u srcu samo dobro“, reći će kardinal Kuharić u svojoj propovjedi u zagrebačkoj katedrali 10. veljače 1982.

Blaženi Alojzije Stepinac kad se suočavao sa zabludom, nepravdom i nasiljem, govor mu je bio tvrd i ne dvosmislen; 'bez dlake na jeziku' udarao je po zlu, nikada po čovjeku kojemu je uvijek želio samo dobro, mjereno evanđeoskim mjerilima. Proročki je ukazivao u istinske probleme i prave rane; postavljao je u svjetlu Božje riječi dijagnozu različitih nevolja svijeta; razmišljao je objavom Svetoga pisma i poput proroka je pozvao ljude na obraćenje. Tako na Uskrs 1939, propovijeda u katedrali: „Danas se daje prednost stroju pred osobnošću čovjeka, čak i u onim zemljama i kod onih naroda, koji naglašavaju konstantno da se bore za spas europske kulture makar bi morali već jednom uvidjeti svi, da nam nisu potrebni bolji strojevi nego bolji ljudi. Kad Krist bude opet centrom europskog života, gorjet će Europa svetim plamenom koji se rađa iz kontakta s Bogom. Ali onda će se automatski vatra, koja gori u nutrini duše prenijeti i na vanjske okolnosti i bit će uspostavljen red u međunarodnom, narodnom, gospodarstvenom i socijalnom životu, oko čega se već decenijima uzalud trude svi državnici i stručnjaci u tim pitanjima. Europska kultura može ozdraviti samo pod uvjetom, da joj se duša vrati, da joj se vrati Isus Krist Bog“ (Kat. List od 13. IV. 1939.) Ove proročanske riječi i te kako su aktualne u ovo današnje vrijeme globalizacije, europskih integracija, kada se voljom i dogovorom moćnika ovoga svijeta nameće 'nova etika', 'nova ljudska prava'. Danas se ljudska prava smatraju proizvodom stalnog pregovaranja, budući da više nije moguće – tako se kaže – zajednički doći do istine o čovjeku i o njegovoj vrijednosti. Za posljedicu to ima da od sada, primjerice, tradicionalna moralna norma: 'Ne ubij!' mora biti preoblikovana. Pravo na život, već prema pojedinim situacijama i prema senzibilitetu onih koji sudjeluju u procesu odlučivanja. Od sada pa nadalje, ljudska se prva nameću jer proizlaze iz volje onih koji pristaju na konsenzus, odnosno, jer proizlaze iz volje većine. Tako se i 'nova etika' prikazuje kao tolerantna, svatko može po volji izabrati svoju trenutačnu istinu i svoje trenutačne etičke norme. Ta doktrinarna tolerancija – tako kažu – osigurat će mir među ljudima. Međutim, premaMichel Schooyansumirovljeni profesor Sveučilišta u Louvainu koji se bavi istraživanjima političke filozofije, suvremene ideologije i populacijske politike UN, 'nova etika' i izokrenuto shvaćanje 'novih ljudskih prava' znaci su koji najavljuju nasilje bez presedana u povijesti, nasilje koje se usmjeruje prema svačijem fizičkom i psihološkom 'ja', prema obitelji u kojoj se taj 'ja' oblikuje. Tako shvaćena 'nova ljudska prava' i 'nova etika' teže ozakoniti pobačaj, eutanaziju, istospolne zajednice zakonski uzdignuti na razinu braka, samo su neke praktične naznake ako se napusti božanska istina o čovjeku. 

Cijelim svojim srcem bio je utkan u brige ljudi i tjeskobe svoga naroda. „Ovo je post koji mi je po volji, kidati okove nepravedne, puštati na slobodu potlačene, podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnika, odjenuti onoga koga vidiš gola i ne kriti se od onoga tko je tvoje krvi.

U svojoj propovijedi u zagrebačkoj Katedrali na Papin dan Pija XII., dana 14. ožujka 1843. kardinal Stepinac govori o dostojanstvu čovječje osobe: „Bez sumnje je jedna od najteži zabluda našega vremena, da je vrijednost ljudske osobe pala na ništa... jer bez obzira, da li vjeruje ili ne vjeruje u osobnoga Boga, svaki, pa i poklonik materijalističkoga nazora na svijet, osjeća u dubini svoje duše i ispovijeda to čitavim svojim životom, da on nije i ne može biti isto što i njegov pas, da on nije i ne može biti isto što i kotačić u jednoj mašini. (...) Svaki čovjek, bez obzira kojoj rasi ili naciji pripadao nosi pečat Boga Stvoritelja i ima neotuđiva prava, koja mu ne smije oteti, ni samovoljno ograničiti nijedna ljudska vlast.

Odgovarajući na neke optužbe, ponovno se navraća na osnovne principe vječnoga Božjega zakona u propovjedi 31. listopada 1943. na blagdan Krista Kralja. „Jedni me optužuju da nismo pravodobno i da nismo kako bi trebalo ustati protiv zločina, koji su se zbili po pojedinim krajevima naše domovine. Njima odgovaramo prije svega, da nismo niti želimo biti bilo čija politička trublja, koja prilagođuje svoj glas časovitim željama i potrebama pojedinih političkih stranaka ili pojedinaca. Mi smo uvijek u javnom životu naglašavali principe vječnoga Božjeg zakona, bez obzira radili se o Hrvatima, Srbima, Židovima, Ciganima, katolicima, muslimanima, pravoslavnima ili kome drugomu. Ali mi ne možemo zvati na uzbunu, ili koga fizički siliti, da te vječne zakone vrši, jer svaki čovjek ima slobodnu volju, i svaki će za svoja djela odgovarati prema riječima Apostola, da će 'svaki svoje breme nositi' (Gal 6, 5). U jednom ovakvom tekstu ne moguće je iznijeti sve ono što je nadbiskup Stepinac poduzimao u obranu čovjekova dostojanstva i njegove slobode. Evo samo nekih činjenica:

-         14. svibnja 1941. godine upućuje Paveliću službeni pismeni prosvjed protiv smaknuća 260 Srba u Glini od ustaša;

-         Tjedan dana kasnije, 22. svibnja 1941. godine u pismu ministru unutarnjih poslova Pavelićeve vlade ukazuje na mjere progona poduzete protiv Židova i Srba;

-      17. prosinca 1941. na zasjedanju hrvatskih biskupa u Zagrebu donosi se prosvjedna nota protiv progona Srba i njihova nasilnog privođena u katoličku Crkvu;  

-         U veljači 1942. godine prosvjeduje također kod ministra unutarnjih poslova protiv rušenja pravoslavnih crkava u senjskoj biskupiji, a u ožujku iste godine protiv deportacije i zatvaranja Židova.

 

„Na sve optužbe, koje su protiv mene iznesene odgovaram, da je moja svijest mirna. Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prezir i poniženje, nego – jer mi je savjest čista – pripravan sam svaki čas i umrijeti. (...) Stotinu puta je ovdje ponovljen izraz 'optuženi Stepinac'. Ali nitko nije toliko naivan, da ne bi znao, da iza toga 'optuženog Stepinca' sjedi ovdje na optuženičkoj klupi nadbiskup zagrebački, hrvatski metropolita i predstavnik Katoličke Crkve u Jugoslaviji. Obični Stepinac ne može imati taj utjecaj, nego samo nadbiskup Stepinac. (...) Nisam bio persona grata ni Nijemcima ni ustašama. Nisam bio ustaša, niti sam položio njihovu zakletvu, kako su učinili vaši činovnici, koji su ovdje. Hrvatski se narod plebicitarno izjasnio za Hrvatsku državu i ja bi bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo Hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji. Rekao sam: Hrvatima se nije dozvoljavalo da napreduju u vojsci ili da uđu u diplomaciju osim da promjene vjeru ili ožene inovjerku. Tu je faktična baza i pozadina mojih poslanica i propovjedi. (...) Što sam govorio o pravu hrvatskog naroda na slobodu i nezavisnost, sve je u skladu s osnovnim principima saveznika, istaknutim na Jalti i u Atlanskoj povelji. Ako prema ovim zaključcima svaki narod ima pravo na svoju nezavisnost, zašto bi se to onda branilo samo hrvatskom narodu.

Konačno da kažem par riječi i o komunističkoj partiji, stvarnom mojem optužitelju. Nisam protiv tome, da radnici dođu do većih prava u tvornicama, jer je to u duhu papinskih enciklika, niti što imam protiv provedenih reformi, ali neka nam dozvole pristaše komunizma, ako je slobodno propovijedati i širiti materijalizam, da bude i nama pravo ispovijedati i propagirati naša načela. Katolici su za ta prava umirali i umrijet će. (...)

 

 „Nadbiskup i kardinal Alojzije Stepinac bio je izvršitelj ljubavi prema svakom čovjeku, prema svom narodu i prema Crkvi. Stoga mi tog svjedoka ljubavi ne želimo nipošto i nikada imati kao neku zastavu mržnje bilo prema kome. Mi želimo štujući Stepinca svjedočiti i braniti istinu i ne damo da itko lomi naše zajedništvo, da unosi podjele u iskrenu povezanost biskupa, svećenika, vjernika u jedinstvu vjere i ljubavi u našoj Crkvi. Želimo časno služiti duši i savjesti svoga naroda kojem pripadamo rođenjem, savješću i srcem. Tako nas uči Evanđelje, tako nas je učio Bl. Alojzije Stepinac. Dao Bog da svi to ostvarimo u svom životu“, proročanske su riječi blagopokojnog kardinala Kuharića izgovorene 10. veljače 1981. u zagrebačkoj katedrali koje su i te kako aktualne i danas za našu Crkvu i naš hrvatski narod.