Propovijed protojereja-stavrofora Darka Đoge na Ekumenskom bogoslužju Riječi u sarajevskoj katedrali

Vaša Eminencijo,

Uvaženi časni Oci,

Dragi hrišćani grada Sarajeva,

 

Izuzetna mi je čast i nemala obaveza da ove godine govorim u ime Srpske Pravoslavne Crkve, tačnije, u ime Mitropolije Dabrobosanke u sarajevskoj katedrali. Zahvaljujući na pozivu uzoritog Vinka kardinala Puljića u ime Njegovog Preosveštenstva Episkopa zahumsko-hercegovačkog i primorskog i administratora Mitropolije Dabobosanske G. Grigorija, želim da istaknem da smatram izuzetnom počastvovanošću priliku da kao pravoslavni sveštenik i teolog mogu da podijelim neka svoja razmišljanja o biblijskim mjestima koja su izabrana za čitanje u okviru teksta Molitvenih osmina koje su ove godine pripremili litvanski hrišćani.

 

Međutim, dozvolite mi da, prije nego što pokušam da donesem bogatstvo pravoslavne egzegeze upravo slušane spasavajuće riječi Svetoga Pisma, najprije odam i Vas zamolim da zajedno odamo počast hrišćanima koji od prošle godine nisu sa nama, a čiji odlazak pred Lice Božije u mom ličnom životu, ali i životu nas hrišćana sigurno nije mogao biti nezapažen. Najprije, želim da Vas podsjetim da se u prošloj godini upokojio naš Mitropolit dabobosanski, Gospodin Nikolaj, čovjek od nesumnjivo velikog značaja za razvoj odnosa između Katoličke i Pravoslavne Crkve na ovim prostorima. Iako je i u Dalmaciji i Australiji i u Bosni i Hercegovini u svom dugom, napornom i trudom ispunjenom životu mogao vidjeti sve lijepe i tužne stranice suživota Katolika i Pravoslavnih, on nikada nije napuštao jednu osnovnu misiju – misiju hrišćanskog pastira pozvanog da širi duh jevanđelja i razumijevanja. Čak i moje lično prvo poimanje molitvenih osmina vezano je za njegovo objašnjenje svrhe i mjesta pravoslavnog pastira u njima: na moje pitanje šta jesu molitvene osmine i zašto pravoslavni episkop ili sveštenik idu u sarajevsku katedralu, on mi je, svojim dostojanstvenim, učiteljskim ali i otačkim glasom odgovorio: „Gospodine moj, ako su nas ti ljudi (tj. Katolička Crkva) pozvali da tumačimo riječ Božiju, onda je naša krivica ako ne odemo, a ne ako odemo.“ Duboko mi se u sjećanje urezala jednostavnost i širina njegovog odgovora koji je toliko jevanđeoski, a opet dubok: problem jeste u zatvorenosti u sebe, u bolesnoj autarkiji, a suština u riječi Božijoj koju smo svi pozvani da dublje razumijemo i da joj se predamo.

 

Dozvolite mi da, također, uputim svoje misli i molitve i svim sirijskim i libijskim mučenicima kojima možda imena ne znamo, ali koji danas predstavljaju nesumnjivo svjetlo hrišćanstva, ispunjenje svega onoga o čemu kao hrišćani pričamo i propovijedamo. Znam, kao pastir i teolog, da možda kao Crkve nismo u stanju da lako i brzo prevaziđemo teološke nesporazume koji i dalje postoje između Katolika, Orijentalnih Pravoslavnih i Pravoslavnih Crkava. Pa, ipak, kada gledamo sirijsko dijete sa puškom u ustima ili one ponosne ljude u narandžastim odijelima, kada vidimo nepobjedivu pobjedu Hrišćanstva, pogled hrišćanskog koptskog mučenika čas prije nego što će postradati za našega Bogočovjeka – kome tada uopšte može pasti na pamet pitanje da li je u pitanju Kopt, Melkit ili antiohijski Pravoslavac? Kad vidimo razoreno srce hrišćanstva, ona sela u kojima još zvuče aramejske riječi kojima se nama obraćao Hristos Isus, Jošua Mešiha, kad vidimo drevne manastire gdje se začelo monaštvo i u kojima Bog odzvanja i u praznoći - ko smo mi i odakle nam pravo da sumnjamo u mučeništvo tih ljudi i njihovu predanost Carstvu Božijem? Zato, povrh sve zahvalnost za veleljepnost crkava u kojima imamo čast da propovijedamo, molim Vas da se sjetimo naše braće Hrišćana u kolijevci Hrišćanstva, u našoj zajedničkoj i istinskoj prapostojbini.

 

Kao što smo vidjeli iz prigodnog materijala, ovogodišnji materijal su spremili litvanski hrišćani. Vjerovatno da se litvanska situacija nekako čini naročito bliskom i poznatom nama u bivšoj Jugoslaviji: sa jedne strane, u pitanju je istorijom bogata i prelijepa zemlja, sa nesumnjivim hrišćanskim korijenima i velikom prošlošću u kojoj nije nedostajalo ni sjaja starih kraljevstava ali na žalost ni međuhrišćanskih tragičnih konflikata i nerazumijevanja. Današnje litvansko društvo pati od sličnih simptoma koje imamo i mi ovdje, a koji se djelimično mogu objasniti, ali nikako sasvim opravdati prošlošću. Krah socijalističkog sistema privrede i vrijednosti otvorio je mnoge perspektive od kojih su neke ispunjene, ali mnoge, naročito one vezane za bolje i pravednije društvo. Česzo iznevjerene. Iako je sloboda vjeroispovjesti neuporedivo veća, u odnosu na vremena boljševičkog ateističkog terora, hrišćanska vjera je pred izazovom nove društvene stvarnosti podjednako ugrožena, makar i ne toliko vidljivo. Odbacujući tamne strane socijalističke ideologije, litvansko društvo, za nijansu manje od estonskog, stalno je u prijetnji od istorijskog revizionizma, od prošglašenja čitavih naroda i jezika „okupatorskim“ i „agresorskim“. Ukratko: jedna velika zemlja i njeni hrišćani, suočeni sa duhovnim izazovima savremenosti od kojih jeste najveći onaj da povjerujemo da je sukob neminovna sudbina data u svakoj drugačijosti, a hantingtonovske linije razdvajanja Istoka i Zapada – nepremostive linije konflikta Pravoslavlja i Zapadnog svijeta. Kako sama Litvanija, baš kao i Bosna i Hercegovina, leži na toj liniji, naša odgovornost nije plod zainteresovanosti za veliku spoljnopolitičku igru šaha, nego stvar elementarne pastirske brige da povjerene nam pastve, ukoliko je to ikako moguće, više nikada ne stradaju u tragičnim međuhrišćanskim dešavanjima.

 

Otuda možda i ne čudi toliko da su litvanski hrišćani izabrali dva izuzetno zanimljiva biblijska pasaža za današnje čitanje.

 

Najprije, tu je Isaijino veliko eshatološko proročanstvo:

„55. Oj žedni koji ste god, hodite na vodu, i koji nemate novaca, hodite, kupujte i jedite; hodite, kupujte bez novaca i bez plate vina i mlijeka.

2. Zašto trošite novce svoje na ono što nije hrana, i trud svoj na ono što ne siti? Slušajte me, pa ćete jesti što je dobro, i duša će se vaša nasladiti pretiline.“

 

Iako bi novija biblijska egzegeza imala mnogo šta da nam kaže o kontekstu i istorijskom značenju ovog isaijanskog očekivanja, dozvolite mi da sada zanemarim tu perspektivu i da ovaj tekst pročitam na jedan eminentno hrišćanski način: kao blagovjest o Hristu – Vodi života, istinskome Čokotu koji daje istinsko vino-Njegovu životvornu Krv kojom se, prema njegovim riječima, pričešćuju svi oni koji žele da imaju život vječni. Zanimljiva je opomena: u ovom iščekivanju, za koje je naglašeno da je besplatno, što znači: da nije ničim zasluženo, da jeste slobodni dar Božiji – u tom iščekivanju zvuče i nama danas naročito opominjuće riječi: „. Zašto trošite novce svoje na ono što nije hrana, i trud svoj na ono što ne siti? Slušajte me, pa ćete jesti što je dobro, i duša će se vaša nasladiti pretiline.“ Zaista: zašto trošimo naš novac, naš život, naše biće na sve ono što nije hrana vječita, na sve ono što nas i dalje zadržava u besciljnom krugu sitosti, želje, gladi i privremenog zasićenja koje izaziva još više sitosti i gladi? Evo, već je nekoliko desetljeća kako je genijalni prorok savremenosti, o. Aleksandar Šmeman prihvatio i ujedno potpuno preosmislio zajedljivu Šopenhauerovu primjedbu da je čovjek ono što jede. Jeste, složio se Šmeman: ali kako je njegova najvažnija hrana zapravo Tijelo i Krv Bogočovjeka, čovjek jeste, i kada jede, biće Bogočovjeka, biće vječnosti. Čovjek je ono što jede, ponavlja Šmeman, a novi čovjek traži i ima novu hranu. Međutim, savremeni svijet uglavnom živi u dvije slike koje je u genijalnoj jednostavnosti dao Antoan de Sent Egziperi: u slici pijanca koji šije da bi zaboravio da se stidi, a stidi se upravo zato što pije, kao i u slici žurnog čovjeka koji štedi vrijeme pijući pilule koje mu utažuju žeđ i tako štede vrijeme da bi u to slobodno vrijeme otišao da traži izvor. Bilo da pijući preživljava da bi zaboravio tragiku svoga bića ili da ne pijući preživljava da bi potražio ono što mu je već dato, današnji čovjek, kakvi svi pomalo jesmo, „troši novac na ono što nije hrana i trudi se zbog onog što ne siti“, kako veli veliki prorok. Zato je poziv na življenje novog života u Crkvi zaboravio Isaijin poziv i iščekivanje da čovjek postane ono što jede, a što ga čini sitim, ili, bolje reći: ispunjenim. A čovjek je ispunjen samo ako je našao svoje utočište u Bogočovjeku jer, kako veli veliki Avgustin: „ti si nas za sebe stvorio i srce je naše nemirno dok se ne smiri u tebi“.

 

A upravo iz te nove perspektive svima nam se obraća Sv. Ap. Petar riječima koje su temeljno značajne za samoodređivanje i samopoimanje hrišćana kroz vijekove, a opet, riječi koje smo, izgleda, svi često zaboravljali:

 

„. A vi ste rod izabrani, carsko sveštenstvo, narod sveti, narod zadobijen, da objavite vrline Onoga koji vas dozva iz tame na čudesnu svjetlost svoju; 10. Koji nekad ne bijaste narod, a sada ste narod Božiji; koji ne bijaste pomilovani, a sada ste pomilovani.“

 

O teologiji carskog sveštenstva bi se mogli napisati doktorati samo sa tematikom različitog shvatanja ovog izraza kod protestantskih teologa sa jedne strane i rimokatoličkih, pravoslavnih i dohalkidonskih sa druge (štaviše, čak je i unutar najprominentnijih pravaca protestantske misli tumačenje ovog izraza vrlo raznoliko i ne uvijek dosljedno pozicijama samih reformatora). Ipak, oni što je obnavljanje svetottačke misli donijelo u pravoslavnoj teologiji 20. Vijeka jeste ponovno shvatanje važnosti učenja o tome da Crkva nije i ne može biti samo jerarhijska organizacija piramidalno ustrojenog klira nego upravo kao zajednica roda izabranog, carskog sveštenstva – Crkva jeste jedan poseban način postojanja u kome niti klir može bez vjernog naroda, niti narod bez klira, a čitava zajednica nije prosti sbir ljudi pretplaćenih na spasenje, nego pozvanih da u jedinstvu i uzrastanju u saznanju dosegnu konačno naznačenje i komosa i Crkve – a to je Carstvo Božije. Laik više nikada ne smije biti sinonim za neznalicu i neposvećenika nego ime podjednako sveto koliko i ime episkopa, prezvitera ili đakona: upravo zato laik više nikada ne smije biti prepušten da bude dio pobožne mase bez jasne svijesti o učenju i životu Crkve. Međutim, čak i kada se posvetimo laiku, i on nama, ostaje jedan problem koji današnje hrišćanske zajednice, na žalost, teško rješavaju. Taj problem je najjednostavnije postaviti kao pitanje: kada Sv. Ap. Petar govori da je blagodat Božija od Hrišćana, koji „ne bijahu narod“ načinila narod – šta on time želi da kaže? Kakav smo mi to narod? Tačnije: nije li samo svetopisansko svjedočanstvo takvo da ne priznaje tadašnjim, a ni hrišćanima svih vremena, kao dovoljnu ili čak jedino bitnu odrednicu onu etničku, koju smo navikli da podrazumijevamo kao prvi odgovor na pitanje: „kome narodu pripadamo?“ Sv. Ap. Petar kazuje: Crkva jeste narod Božiji. Na našem i dalje trusnom i dramatičnom području, inercijom stradanja kroz koje smo svi prošli, često smo skloni da zaboravimo ovu petrovsku opomenu. Pa, ipak. Riječ Božija ostaje do vijeka, a mi postajemo autentični hrišćani samo ukoliko sebe saobrazimo Riječi i Svetim Ocima, a ne ukoliko ih zaboravimo zato što nam nisu prijatni ili popularni. Zato je ovu petrovsku opomenu potrebno upisati u dušu svakog hrišćanina koji teži ka autentičnosti življenja i svjedočenja. Tek zapravo tada možemo govoriti o blagovijesti vrline Boga koji nas izvede iz tame u svjetlost Novog Života koja jeste On sam. Zanimljiva je razlika u prevodu koja postoji između dva teksta koja imamo pred sobom: tako Duda-Fućak prevode grču riječ „aretas“ kao „silna djela“, dok komisijski prvod SPC zadržava riječ „vrline“ što nas dovodi do pitanja: kako to hrišćanin objavljuju vrline Božije i samim tim: kakvo poimanje vrline se tu podrazumijeva? Kao poziv na jedno egzegetsko promišljanje može da nam posluži ona istočna aksetska tradicija koja je u vrlini gledala ono što od početka pripada čovjekovoj prirodi, upravo kroz sličnost ili ikoničnost čovjeka prema Bogu. Vrlina tako prestaje biti oponent poroku (kakia), kako je često poimana, nego se shvata kao prvobitno stanje koje vrlinski Bog saopštava čovjeku koga stvara po svojoj slici i prilicu (tj. ikoni i podobiju). Tako vrlina jeste susretište Boga i čovjeka, a Evagrije Pontijski objašnjavajući taj vječiti pokret čovjeka ka vrlini tj. kao vrlinskome Bogu govori: „bilo je vremena kada zla nije bilo i opet će biti vremena kada ga neće biti. Ali nikada nije bilo niti će biti vremena kada vrline nije bilo jer su sjemena vrline neuništiva.“ Objavljivati vrlinu Boga znači ne odustati od čovjeka čak i kada sam čovjek odustaje od sebe, ponižen od samoga sebe. A taj poziv jeste suštinski poziv svakog Hrišćanina pozvanog da drugog čovjeka vidi očima Božijim.

 

Dozvolite mi da ovu priliku da Vam se obratim večeras okončam pokušajem tumačenja jednog od suštinskih tekstova hrišćanstva, Hristove Besjede na gori. Zanimljivo je da, uprkos izazovu koji je mogao da postoji, litvanski hrišćani se nisu opredijelili za paralelni tekst Lukinog Jevanđelja, koji svojom jednostavnošću i socijalnom komponentom nekako više odgovara prostorima na kojima vlada siromaštvo (Luka prosto kaže: Blaženi siromašni, a ne samo: „siromašni Duhom“). Ipak, bogatstvo Matejevog teksta je i većo egzegetski izazov i daje nam mogućnost za dublje perspektive. Ovaj tekst, koji Pravoslavna Crkva čita na svim liturgijama, ujedno nam je blizak, ali na takav način da uvijek možemo da tu bliskost doživimo na poseban način. Dozvolite mi zato nekoliko crtica o blaženstvima:

 

1. A kad on vidje narod mnogi, pope se na goru, i sjede, i pristupiše mu učenici njegovi.

2. I otvorivši usta svoja učaše ih govoreći:

3. Blaženi siromašni duhom, jer je njihovo Carstvo nebesko;

 

Otačka misao u „siromaštvu Duhom“ uglavnom vidi smirenje, odricanje od uzdizanja Duhom, tj od posezanja za Duhom kao nekom vrstom „imovine“. Dakle, siromašni Duhom su oni koji ne smatraju za sebe da su se pretplatili na raspolaganje Duhom Svetim – što je, na žalost, čest sindrom današnjih Hrišćana. Dakle: blaženi su smireni, nepretenciotni, ljudi lišeni ambicije da nastupe iz pozicije superiornosti.

 

4. Blaženi koji plaču, jer će se utješiti;

 

Kao i ostala blaženstva, Hristos kazuje o eshatološkom stanju: zapravo, da bismo došli do utjehe u Njemu, mi moramo proći kroz krsnu smrt, a samim tim i kroz Getsimaniju, kroz rastanak i plač. Ali ćemo se utješiti: zapravo, izaći ćemo iz kola privremenog plača i privremene utjehe kada Bog, po Pavlovim riječima, bude sve u svemu.

 

5. Blaženi krotki, jer će naslijediti zemlju;

 

„Naslijediti zemlju“ jeste jedno od osnovnih obećanja Božijih kroz Stari Zavjet. Izrailj, narod Božiji, naslijeđuje zemlju prema Božijem obećanju, poslije lutanja po pustinji. Tako i Novi Izrailj naslijeđuje kosmos, vaseljenu, prekida istoriju – a Novi Izrailj jeste krotak. Tačnije: da bi čovjek pripadao Novom Izrailju koji naslijeđuje zemlju on najprije mora da se odrekne farisjesjkog ponosa zbog toga što smo „djeca Avramova“, mora da se odrekne gordosti zbog svoje Bogoizabranosti. Pitanje za sve nas jeste: gdje smo prema krotosti koja se od nas traži?

 

6. Blaženi gladni i žedni pravde, jer će se nasititi;

 

Okrenimo se oko sebe: svako koga poznajem ima poriv da dijeli pravdu, da sebe predstavi gladnim i žednim pravde: od sitnih nepravdi administracije i države, do velikih nepravdi prema narodima i državama. Ali poriv čovjeka da dijeli pravdu uglavnom dovodi do umnoženja nepravde- stari je rimski pjesnik rekao „fiat iustitia ne pereat mundus“ ali izgleda da je svijet uglavnom podjednako propadao od nepravde koju čovjek čini i od uzvraćanja na nepravdu kako čovjek uzvraća. Zato smo svi gladni i žedni pravde, ali se nje možemo samo nasititi ako se sjedimo pravde kakvu nam je Bogočovjek dao: a to je pravda kao vjernost Boga svojim obećanjima i svome narodu koga neće ostaviti u vjekove.

 

7. Blaženi milostivi, jer će biti pomilovani;

 

Milostivi su oni koji postaju slični Bogu koji je milostiv, a to su ljudi koji ne žive društvenu inerciju po kojoj daješ zato što se tebi daje ili, u našem slučaju, ne daješ zato što se tebi ne daje. Milostivi daje bez razloga jer voli bez razloga; milostiv daje upravo zato što mu neko ne može vratiti i voli onoga koji njega ne može očima smisliti: kao takvi milostivi bivaju pomilovani jer u sebi nose tajnu bića Božijeg.

 

8. Blaženi čisti srcem, jer će Boga vidjeti;

 

Pomenusmo nemirno srce Avgustinovo gdje je srce sinonim za cijelog čovjeka nesmirnog dok ne nađe smisao u Bogu. Srce je, prema Svetom Makariju Egipatskom, centar čovjekovog bića i Bogopoznanja: čovjekov život jeste čišćenje srca ili sjedinjenje srca i uma, svih naši sila – emocionalnih, intelektualnih, etičkih, psiholoških. Blaženi su čisti srcem jer u njima nema ogorčenosti toliko karakteristične za današnjeg čovjeka. Ili, ukratko: blaženi su čisti srcem koji su poput Malog Princa. Čovjek samo srcem dobro vidi. Suština je očima nevidljiva. A to što Mali Princ dobro vidi svojim srcem nije niko drugi nego Bog.

 

9. Blaženi mirotvorci, jer će se sinovi Božiji nazvati;

 

Hrišćanstvo bi bilo neuporedivo lakše da ne zahtijeva od nas da budemo mirotvorci da bismo se mogli nazvati sinovima Božijim. A mi ni za šta manje nismo stvoreni nego da po daru usinovljenja vičemo „Ava Oče!“ Pa opet: da samo imamo ovaj izuzetak, da je nekako moguće mrzjeti, sve bi bilo lakše. Čovjek kada mrzi, kada sebi obrazloži, nekom od lažnih logika, da je mržnja neophodna, da je zlo – dobro, da je rat – mir, sve mu je lakše. Ali takvo hrišćanstvo ne bi bilo hrišćanstvo, takav Bog bi bio samo još jedan poziv u rat. Gdje smo mi danas prema ovim riječima Božijim?

 

10. Blaženi prognani pravde radi, jer je njihovo Carstvo nebesko.

11. Blaženi ste kada vas sramote i progone i lažući govore protiv vas svakojake rđave riječi, zbog mene.

12. Radujte se i veselite se, jer je velika plata vaša na nebesima, jer su tako progonili i proroke prije vas.

 

Čovjek, kao i svako drugo biće, ne može da uživa u tome da biva mučen, čak ni da biva osramoćen, proganin: čak i sitna zloba nekako nađe načina da nas se dotakne. Jer, normalan čovjek nije mazohista. Ali hrišćanin se razlikuje i od komformiste i od mazohiste: on zna da život nije poziv na stalnu udobnost, zna da je put Bogočovjeka –krsni put i da njegov ne može biti nikako drugačiji, ali u isto vrijeme on se ne može predati uživanju u toj patnji. Neizreciva je patnja svakog čovjeka. Mi ćemo patiti svakako, čak ćemo svakako i biti progonjeni. Ali suština nije u nama, nego u njemu, u Hristu: bitno je da to podnosimo Njega a ne nas radi. Jer tek tako nas čeka velika plata – uzdarje za dar samožrtvovanja. A uzdarje jeste sam Bogočovjek.

 

13. Vi ste so zemlji: ako so obljutavi, čime će se osoliti? Ona već neće biti ni za šta osim da se prospe napolje i da je ljudi pogaze.

 

Hrišćani su so zemlji: kako li je danas teška za razumijevanje ova metafora! Sa jedne strane, naša vječita želja da hrišćana, da soli, bude što više: pa opet: vi ste so zemlji! Dakle postoji i uvijek će postojati razlika između soli i zemlje, a naše jeste da budemo so: ono što daje ukus, ma koliko ga bilo. Nije li to zapravo u suprotnosti sa svim kvantitativnim nastojanjima Hrišćanstva kroz vjekove, hrišćanstva opsjednutog brojevima, onoga koje bi da so postane zemlja, a zemlja – so. So je velika metafora ukusa. Iskrenosti. Ona je posebno bitna danas kada je mnogo toga obljutavilo ili tek može da obljutavi. Ovaj imperativ bivanja solju je bitan i za nas danas, za naše pitanje: zašto smo tu? Da li da bismo tek ispunili neku formalnost? Da li zato što vjerujemo da mogućnost da so Bogočovjeka i dalje može da dadne ukus cijelom jednom gradu, u kome nas sveukupno malo taman koliko soli u ukusno osoljenom jelu?

 

Pitanja je mnogo i ostaju svakome od nas. Nadam se da sam uspio da sa vama podijelim dio prebogatog iskustva pravoslavne teologije i još jednom zahvaljujem na prilici da Vam se večeras obratim.