Dan sjećanja na žrtve Domovinskoga rata i žrtvu Vukovara i Škabrnje

Dan sjećanja na žrtve Domovinskoga rata i žrtvu Vukovara i Škabrnje odlukom Hrvatskoga sabora obilježava se 18. studenoga u sjećanje na dan kada je 1991. godine slomljena herojska obrana Vukovara i kada je u Škabrnji počinjen stravičan zločin nad civilnim stanovništvom. Toga dana se spominjemo i iskazanoga junaštva hrvatskih branitelja iz mjesta Saborsko, Slunj, Cetingrad i Rakovica.

Bitka za Vukovar započela je 25. kolovoza, a završila 18. studenoga 1991. godine. U njoj je sudjelovalo oko 1800 branitelja. Do sloma obrane grada poginule su 1624 osobe, a ranjeno više od 2500. U srpske koncentracijske logore odvedeno je oko 7000 zarobljenih branitelja i civila, a iz grada je prognano oko 22 tisuće stanovnika. Vukovar traga za još nekoliko stotina zatočenih i nestalih osoba.

Uz žrtvu Vukovara, ovoga se dana prisjećamo i pokolja 43 hrvatska civila u Škabrnji koji su 1991. godine počinili pripadnici JNA, srpske paravojne snage SAO Krajine i dobrovoljačke skupine iz Srbije i Bosne i Hercegovine. Škabrnja je spaljena i u potpunosti uništena, a katolička crkva do temelja srušena. Nakon što je selo opustošeno, četnici su minirali cijeli kraj.

Dan sjećanja na žrtve Domovinskoga rata i žrtvu Vukovara i Škabrnje i ove je godine obilježen prigodnim programima u oba mjesta. Kao i dosadašnjih godina, središnje obilježavanje započelo je i u Vukovaru i u Škabrnji navečer 17. studenoga paljenjem svijeća i molitvom, ispred Nacionalne memorijalne bolnice „Dr. Juraj Njavro“ u Vukovaru i na početku Ulice 18. studenoga 1991. u Škabrnji.

Središnji događaj obilježavanja Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje 1991. godine i ove je godine Kolona sjećanja. Program pod geslom „Vukovar – mjesto posebnoga domovinskog pijeteta“ započeo je u 10 sati u dvorištu Nacionalne memorijalne bolnice „Dr. Juraj Njavro“, a potom se kolona uputila ulicama grada do Memorijalnoga groblja žrtava iz Domovinskoga rata. Kolonu su predvodile hrvatske braniteljice zajedno sa suborcima, članovima obitelji poginulih, nestalih, ubijenih, nasilno odvedenih i umrlih hrvatskih branitelja Vukovara.

Svetu misu za sve žrtve Domovinskoga rata predvodio je biskup šibenski mons. Tomislav Rogić. U koncelebraciji je uz nadbiskupa domaćina mons. Đuru Hranića sudjelovalo 18 biskupa i više od 50 svećenika. Posluživali su bogoslovi Đakovačko-osječke nadbiskupije i drugih biskupija. Liturgijsko pjevanje animirao je akademski zbor „Pro musica“ iz Mostara pod ravnanjem maestra don Dragana Filipovića i uz orguljsku pratnju prof. Emila Bevande.

Na početku misnoga slavlja nadbiskup Hranić pozdravio je hrvatske branitelje, civilne stradalnike, članove udruga proisteklih iz Domovinskoga rata, članove obitelji svih stradalih i nestalih čija mrtva tijela još uvijek traže, kao i nazočne nadbiskupe, biskupe, svećenike, đakone, provincijalne poglavare i poglavarice, bogoslove, sjemeništarce, redovnike, redovnice i njihove kandidate i kandidatice. Osobito je pozdravio predvoditelja misnoga slavlja mons. Rogića i zahvalio mu na predvođenju ovoga misnog slavlja te zahvalio akademskomu zboru „Pro musica“ za animaciju liturgijskoga pjevanja.

Pozdrave je uputio i predstavnicima najviše državne vlasti na čelu s predsjednicima Vlade i Sabora, nazočnim ministrima i saborskim zastupnicima. Pozdravio je i predstavnike kulturnoga, gospodarskoga, političkoga i društvenoga života, diplomatskoga zbora, župane te sve gradonačelnike i načelnike općina. Srdačne pozdrave uputio je predstavnicima hrvatske vojske i policije, članovima akademske zajednice, predstavnicima medija i svim službama koje stoje na raspolaganju tijekom ove komemoracije. Kazao je kako nas je danas „sve okupila žrtva hrvatskih branitelja i civila grada Vukovara, Škabrnje i čitave Domovine. Njihovu žrtvu želimo združiti s Kristovom žrtvom na križu da ona bude spasonosna za sve poginule i pokojne, plodonosna za sve nas i pomirna za sve zaraćene i sukobljene narode kako bismo svi prionuli izgradnji sveopćega bratstva i mira u svijetu“.

U propovjedi je biskup Rogić istaknuo da je Božja Riječ uvijek živa i životna, upućuje i oživljava, hrani nadu i daje životnu snagu i tako je i na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara – dan Spomen hodočašća u Vukovar.

„Ime ovoga grada već 34 godine drugačije se izgovara. Drugačije odjekuje. Traži poštovanje. Izaziva duboko suosjećanje boli i ponosa. Spomen na stradanje grada, njegovih stanovnika, naroda, čovjeka. Sjećanje na nevolju, muku, patnju, ono kad su narod – biblijskom slikom – ujedale ljutice. Ali ne zmije kao Izraelce na putu u Obećanu zemlju, nego granate, mine, ispaljeni metci agresora, osvajača, rušitelja, a još više neshvatljiva, neobjašnjiva mržnja koja razara, uništava i gazi ljudsko dostojanstvo u ime nekih svojih ciljeva, sve pretvara u nečovječnost, u pakao – odsutnost smisla, dobrote i ljubavi. Što onda ostane od života“, tumačio je šibenski biskup.

Istaknuo je da je Vukovar postao poseban zbog svega što je pretrpio, da je postao više od svoga imena kojim bi se zvao jedan grad. Poručio je da taj grad „traži da se prema njegovu spomenu i sjećanju odrediš, sjetiš, pomoliš, uspomenu čuvaš i bdiješ da se to nikada više ne dogodi. Nigdje, ni u tvojoj, ni u mojoj duši. Da rane jednom zacijele. Da se životni polet nadvije nad svaku podnesenu patnju. Da svako novo svitanje bude novi dah nade, života i radosti koja pokazuje budućnost Obećane zemlje.“

Biskup Rogić ispričao je svjedočanstvo jedne medicinske sestre iz Španjolske koja je njegovala teško bolesnog mladog čovjeka koji se, unatoč otporu, prije smrti obratio. Protumačio je da „biti zahvalan Bogu za patnju, za poteškoće, jer te našao dostojnim da s Njim nosiš križ – to čovjeku vraća dostojanstvo a patnji daje smisao.“

Pojasnio je da „sin Božji na križu traži naš pogled vjere i istine. I 1991. i danas 2025.“ te da „i naša povijest traži pogled vjere i istine, i raskrinkavanja svake laži.“

„Čudesna je snaga vjere: gleda u Raspetoga i nada se da to nije kraj, vjeruje da to nije kraj. Vjeruje da je ‘pobijeđeni’ zapravo ‘pobjednik!’ Od Izraelaca koji putuju do obećane zemlje – preko žrtve Božjeg jedinorođenca kao naše Pashe – prijelaza do otvorenih vrata Neba po Isusovu uskrsnuću. Nada i vjera stalno se isprepliću. – Jednako tako isprepliću se sumnja, nevjerica i opasnost beznađa. Ako nas beznađe obuzme, nevjera zaslijepi, a sumnja sputa u prihvaćanju životnog križa, onda se i cilj izgubi iz vida i nastupa sebičnost i besmisao. Ali ako je Gospodin pastir moj, pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim jer Ti si sa mnom“, pojasnio je mons. Rogić.

Istaknuo je da „danas u Vukovaru prije svega molimo: sve stradale, preminule, sve žrtve rata neka Bog zamiluje svojim beskrajnim božanskim milosrđem, oproštenjem svakog grijeha. I neka nagradi vječnom radošću svaku podnesenu žrtvu i bol, svako dobro djelo i iskazanu ljubav prema drugom čovjeku. Da rane jednom zacijele. Da se životni polet nadvije nad svaku podnesenu patnju. Da svako novo svitanje bude novi dah nade, života i radosti koja pokazuje budućnost Obećane zemlje. Da nad svakom kolijevkom bude nada, a plač novorođenčeta da se pretvori u radost novog života. Da svi budemo istinski hodočasnici nade s pogledom vjere u Isusa Krista. I da nikada više ova zemlja ‘ne čuje oružja zvuk’.“

(kta)