Propovijed fra Bože Lujića u Posavskoj Mahali

Sestre i braćo, dragi vjernici ovoga dijela Posavine,

Proslavom ove svete mise na ovome mjestu mi se prisjećamo prave tragedije koja se dogodila ljudima ovoga kraja nakon završetka 2. Svjetskoga rata kada je u ovome malome dijelu Bosanske Posavine prema istraživanju pokojnoga fra Grge Vilića u kratkome vremenu pobijena trećina cjelokupnog pučanstva ovoga kraja: od 10 tisuća ljudi preko 3300 jednostavno je bilo izbrisano s lica zemlje. Ubijeni su zacijelo s jedne strane jer su voljeli ovaj kraj u kojem su rođeni, odrasli, trpjeli i umirali, jer su voljeli svoje obitelji i htjeli su ih zaštiti, jer su voljeli svoj narod i njegovo ime, a s druge jer su vjerovali u Boga vjerom svojih predaka a nova komunistička ideologija koja se valjala pod partizanskim imenom javno se izjašnjavala ne samo da ne vjeruje u Boga nego i da je protiv Boga. I u tim dvjema ljubavima: prema ovome kraju, narodu i obitelji i prema Bogu ovi su ljudi ovdje u svibnju 1945. stajali na braniku vrijednosti što se u to vrijeme nije moglo obraniti.

Izginuli su mahom mladi ljudi, ostale su brojne obitelji s malom djecom i mlade žene udovice koje provodile svoje dane u tuzi i neimaštini – i što je još gore – ne smijući ni spomenuti da su imale muža jer su njihovi muževi, očevi, braća i sestre bili narodni neprijatelji. Ovaj su ojađeni kraj oživjele, nosile i podigle majke udovice, kao u biblijskom vremenu. Zato pozivam sve ljude ovoga kraja, političku, duhovnu vlast, a i vas, dragi vjernici, da se pokrene akcija za podizanje lijepoga umjetničkoga spomenika majci udovici, i to na vidljivom i dostojnom mjestu. Time bi se odužili tim samoprijegornim ženama čije su žrtve dio nas i ovoga kraja.

Nova komunistička vlast je u potpunosti zanemarila ovaj kraj ostavljajući da u bijedi i tuzi sam izumre u potpunoj poniženosti koja ubija ljudsko dostojanstvo. Nametnuti su teški porezi, osnovane zemljoradničke zadruge, ljudi su prisiljavani da daju zemlju, jedino što su još imali. Ponosni ljudi ovoga kraja: katolici i Hrvati morali su skrivati što su. Bila je to tragedija koja je govorila da je možda došao i kraj ovome kraju.

Jedino su još Crkva i njezini predstavnici na ovome području bili uz narod, patili s njime i bili jedina utjeha i nada tom narodu. Iako su i brojni svećenici bili ubijeni, a potom i zatvarani za banalne stvari, ipak je Crkva opstala na ovome području, u siromaštvu i neimaštini, noseći svjetlo vjere i nade biblijske i narodne mudrosti: da nije nikome do zore pjevati.

A onda se pružila nova prilika: otvoren je put u inozemstvo, u pečalbu. Politika je mislila: neka idu i neka se kraj isprazni, a i nama koji smo ovdje neće biti loše jer će pristizati devize. Neka ih taj „truli Zapad“ izgrize i uništi. I stasali mladi ljudi, potomci pobijenih ljudi ovoga kraja, krenuli su u svijet i svojim radom podigli opet ovaj kraj. Podigli su ga iz bijede, iz materijalne neimaštine, iz potlačenosti i stvorili svijest da mogu čak i u stranome svijetu opstati. Izgrađene su nove kuće, uređena krasna dvorišta, nabavljeni novi kućanski aparati i automobili, asfaltirane ceste samodoprinosom. U jednu riječ: kraj je iz pepela uskrsnuo na nov život – opet kao u biblijskom smislu.

Nakon godina žalosti i straha odjednom se ta naizgled neuništiva komunistička ideologija, koja je vladala polovicom svijeta, počela ljuljati u svojim temeljima i raspadati poput mrtvaca. Preko noći je nestalo moćnih komunističkih država i njihove nekad moćne i zamamne ideologije. Gotovo da se mogla primijeniti ona slika iz knjige Proroka Danijela o moćnim kraljevstvima koja nestaju pod Božjim dahom.

I ponovno su ljudi ovoga kraja, sinovi slavnih boraca iz Drugoga svjetskoga rata, ustali u obranu ovoga kraja. I opet je došlo do tragedije: dijelom našom vlastitom a dijelom i tuđom krivnjom. Otišli smo odavde, kraj je sada razrušila jedna druga ideologija: ideologija osvajanja, mržnje i osvete. Sve su crkve i kapelice bile do temelja porušene, kuće opljačkane i zapaljene, cijeli kraj zapravo u potpunosti devastiran. Izgledalo je opet da je došao kraj ovome kraju. I opet tomu nije bilo tako: ljudi su se vratili, započeli život na ovoj mučeničkoj i krvlju natopljenoj zemlji podižući nove kuće, crkve i groblja. Sjećali su se svojih pokojnika, izražavali im svoju zahvalnost i sjećanje, svoju ljubav, svoje suze i tugu, ali i svoju vjeru da će ovaj kraj i ljudi koji imaju svoje ime i ime svoga naroda, koji imaju svoju vjeru imati pravo i moći ovdje živjeti u miru , u ljubavi pored drugih i s drugima – kao što su to uvijek i činili.

I zato, sestre i braćo, ova naša molitva na grobovima pobijenih nevinih žrtava, pobijenih zato što su branili svoje ime, ime svoga naroda i svoju vjeru jest s jedne strane znak sjećanja na to što se dogodilo, na njihovu žrtvu, na moć zla koje može postati opasno, a s druge strane molitva Bogu za sve one koji su položili svoj život za druge, za svoje obitelji, za svoj kraj i za svoju vjeru. Upravo to dvoje ujedinjuje nas ovdje danas: sjećanje i molitva.

Mi ne pozivamo na osvetu, mi ne želimo drugima zlo, mi nikome ovdje danas ne prijetimo. Nismo to nikada ni u prošlosti činili, a ne činimo to ni danas. Naša je molitva upućena Bogu koji spašava i otvara novu budućnost i čovjeku pojedincu i narodu. On je činio Vertikalu vrijednosti ljudi koji su stoljećima živjeli u ovome kraju. Bog i moralne vrijednosti bile su ono za što su ljudi ovoga kraja davali svoje živote. Mi se danas molimo na grobovima onih koji su za to život dali da ne zaboravimo te vrijednosti: Boga koji je činio i čini temelj našega sveukupnoga života, obitelji u kojima su se rađala nova stvorenja i koja su u roditeljskoj kući bila oplemenjena vjerom, ljubavlju, poštivanjem svoga i tuđega, hrabrošću i ponosom, hrvatskoga naroda koji je u većini živio u ovome kraju u toleranciji i poštivanju drugih.

Zato Vas, sestre i braćo, pozivam danas upravo na ovome svetome mjestu: Ostanimo vjerni našim predcima, njihovoj vjeri u Boga, njihovoj hrabrosti, njihovu ponosu i njihovu poštenju. Nemojmo dopustiti da ovaj lijepi kraj ostane prazan i pust. Neka u njemu bude i dalje izgrađenih kuća i brojnih obitelji, neka u njemu cvate život prožet kršćanskim vrijednostima, neka ovim krajem odjekuju zvona crkvi koje ljude pozivaju na molitvu i sjećanje, na pokope i vjenčanja, na nadu i budućnost, neka u njemu odjekuje pjesma mladih ljudi. I nemojmo zaboraviti ovoga kraja i ljudi koji su ovdje dali svoje živote.

I padaju mi na pamet riječi koje su molili judejski prognanici u Babilonu a koje se nalazi u Ps 137: „nek mi se osuši desnica moja, Jeruzaleme, ako tebe zaboravim! Nek mi se jezik za nepce prilijepi ako spomen tvoj smetnem ja ikada, ako ne stavim Jeruzalem vrh svake radosti svoje!“ I mi bismo se, dragi vjernici, trebali češće sjećati riječi ovoga psalma: Nek se i nama ruka osuši, nek se i nama jezik za nepce zalijepi, ako ikada zaboravimo ovaj kraj i ljude koji su u njemu živjeli i za njega umirali, ako zaboravimo njihovu žrtvu, njihovu tragediju i nesreću onih koji su ostali ovdje živjeti.

I na kraju, ispričao bih vam jedan događaj, što se zbio u jednoj tvrđavi u Izraelu 72. godine poslije Krista. Nakon neuspjeloga izraelskoa ustanka 70. godine po Kr. i rušenja Jeruzalema i hrama mnogi su se židovi i pripadnici kumranske zajednice povukli u tvrđavu koja se zvala Masada. To je bila nepristupačna tvrđava na obali Mrtvoga mora. Iako je bila u pustinji, u kišnome razdoblju oko 1000 ljudi žena i djece imali su vode za nekoliko godina, a također i hrane. Rimljani su htjeli zauzeti i ovu utvrdu. Poslali su poznatu 10. legiju na čelu sa zapovjednikom Flavijom Silvom, koja je zauzela Jeruzalem, i to s 10.000 profesionalnih vojnika i s brojnim pomoćnim postrojbama koje su služile kao logistika. Zapovjednik Masade bio je Eleazar ben Jair.

Prema izvješću Josipa Flavija, Silva je opkolio utvrdu malim zidom i postavio vojsku tako da nitko nije mogao niti ući a niti izaći iz utvrde. Opkoljavanje je trajalo godinu dana jer su morali napraviti čvrstu i visoku podlogu na koju su mogli postaviti bacače kamena i vatre. S druge strane i branitelji Masade su se također pripremali. Oni su zidine oblagali prućem i glinom tako da se kamen odbijao od meke zemlje. Rimljani su se potom dosjetili i počeli bacati vatru. Međutim, vjetar im je bio nepovoljan i počeo je vraćati vatru natrag. Ali iznenada se dogodilo čudo. Vjetar je promijenio smjer.

Braniteljima je postalo jasno da se ne mogu nikako izvući. Imali su izbor: ili se predati i biti ubijeni ili se sami poubijati. Odlučili su se za ovo drugo. Očevi su nakon oproštaja od svojih najbližih pobili svoje obitelji, a onda i sami legli pored njih da budu ubijeni, i tako je išlo redom. Bilo je oko 1000 stanovnika. Ostalo je sakriveno nekoliko žena i djece koje su ispripovjedili Rimljanima što se dogodilo. Kad su Rimljani sljedećega dana zauzeli Masadu, nisu se mogli radovati. Našli su poubijane ljude, žene i djecu. Divili su se stanovnicima Masade koji su bili spremni na tu žrtvu u korist vlastite slobode.

Unatoč porazu Masada je ostala za Židove simbol otpora i nepobjedivosti. Budući naraštaji divili su se ljudima koji su više cijenili slobodu u smrti nego život u ropstvu. Masada je zapravo pala, ali je živio duh Masade. Jedan izraelski pjesnik izrekao je riječi koje su postale zakletvom današnjim izraelskim vojnicima: Masada ne smije više nikada pasti!

Sestre i braćo! Na grobovima ove naše Masade u kojima se ljudi nisu sami poubijali nego su bili ubijeni trebamo i mi danas reći: Ovaj kraj ne smije više nikada pasti. Vrijednosti ovih ljudi ne smiju s njima umrijeti. Njihov duh kao duh ljubavi prema svome kraju, obiteljima, narodu vjeri i Bogu morao bi živjeti i u nama. Neka i nama to danas bude zakletva na ovome mjestu. Amen