Predavanje biskupa Vukšića na europskom susretu ravnatelja Papinskih misijskih djela

Drugi vatikanski sabor je objavio šesnaest dokumenata, od kojih su neki konstitucije, drugi se nazivaju dekretima a treći deklaracijama. Među njima su svakako najvažnije dvije dogmatske konstitucije: jedna o božanskoj objavi Dei verbum, a druga o Crkvi Lumen gentium, te potom dvije pastoralne konstitucije: o svetoj liturgiji Sacrosanctum concilium, koja je bila prvi saborski dokument, i o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes. Na trećem mjestu po važnosti su dokumenti iz kategorije dekreta, a Sabor ih je objavio devet, i nakon njih slijede deklaracije kojih ima tri.

Saborski dokument, kojim se ovdje bavimo, naziva se „Dekret Ad gentes o misijskoj djelatnosti Crkve“ te je iz samoga njegova službenog naziva jasno da se svrstava u srednju kategoriju saborskih dokumenata, to jest dekreta, ako ih promatramo kroz vrstu kojoj pripadaju i autoritet koji proizlazi iz njihove naravi.

U ovom izlaganju najprije će biti ukratko predstavljen proces nastanka Dekreta Ad gentes. Potom će biti govora o teološkom i praktičnom sadržaju ovoga dokumenta, te o teologiji koja se, u vezi s misionarskim poslanjem i djelovanjem, bavi spasenjem ljudi u stanju njihove pripadnost nekršćanskim religijama. Bit će spomenuti također neki poslijesaborski dokumenti crkvenog učiteljstva o misijama i, na kraju, predstavljene neke novije teorije o dijalogu i misijama.

Nastanak Dekreta Ad gentes

Ovdje je svakako zgodno također podsjetiti da je Drugi vatikanski sabor prvi sabor u povijesti općih sabora na kojemu se pojavljuje tema misija tako da se njome bavi jedan cijeli dokument. Kao što je poznato, istina je da je i na Prvom vatikanskom saboru bila predviđena i priređena jedna studija na temu misija, kojom se taj sabor namjeravao baviti, ali tada posao nije priveden kraju zbog povijesnih okolnosti koje su nastale i posljedica koje su iz toga proizašle. Međutim, tijekom prve polovice 20. stoljeća temom misija se više puta bavilo crkveno učiteljstvo i na najvišoj razini: tako na primjer papa Benedikt XV., zatim papa Pio XI. koji je prozvan papom misija, te Pio XII. i Ivan XXIII. Usporedno, misijska djelatnost u to vrijeme ubrzano je napredovala, posebice nakon što je Crkva za biskupe započela imenovati svećenike iz misijskih krajeva. Tako se polako stvarala domaća misijska hijerarhija te su na Drugom vatikanskom saboru sudjelovali brojni saborski oci iz misijskih zemalja Afrike, Kine, Japana, Indije, Vijetnama, Indonezije. Sve to unijelo je novi duh, novu metodologiju, nove pravne aspekte, novi način razmišljanja, s kojima se nikada prije nije susretalo na saborima, a da se pri tomu ništa nije gubilo od osnovne misijske dimenzije i poleta.

Izrada saborskoga Dekreta Ad gentes trajala je cijelih pet godina. Sve je počelo u listopadu 1960. godine kad je započelo raditi saborsko Pripravno povjerenstvo (Commissio Praeparatoria), te potom izrađen prvi nacrt radnoga materijala za saborska zasjedanja, i trajalo do 7. prosinca 1965. kad je izglasan Dekret o misijskoj djelatnosti Crkve, odnosno kad ga je istoga dana, nakon izglasavanja, potpisao papa Pavao VI. No rad na pripravi Dekreta Ad gentes pojačan je posebice nakon 28. studenoga 1962. kad je, kao jedna od pet pripravnih potkomisija, svoje prvo zasjedanje održalo Pripravno povjerenstvo za misije (Commissio praeparatoria de missionibus).

Izrada saborskoga dokumenta o misijama bio je vrlo težak i zahtjevan posao. Vodile su se teške rasprave kako o samoj naravi dokumenta tako o rasporedu njegova sadržaja. A koliko je to bio delikatan posao, dijelom oslikava i podatak da je Dekret o misijskoj djelatnosti Crkve izglasan i potpisan doslovce pretposljednjega dana Sabora, koji je završio na svetkovinu Bezgrešnoga začeća Blažene Djevice Marije, 8. prosinca 1965. A da priprava teksta napreduje teško bilo je jasno već u jesen 1964. kad je saborskim ocima podijeljen izvještaj o razlozima koji su ravnali izradom nacrta (Relatio circa rationem qua schema elaboratum est) u kojoj je objašnjen dotadašnji rad na izradi nacrta budućega dokumenta o misijama i predstavljena njegova shema. Tada su saborski oci izviješteni da je obavljen težak posao, da se oci u Povjerenstvu nisu slagali o naravi nacrta niti o rasporedu sadržaja. Učinjeno je to ovim riječima: „Durus fuit labor. Patres Commissionis inter se non conveniebant de natura schematis... unde iterum ordinatio materiae sub lite posita est... Excusatos nos habeatis: materia fuit ardua... durus fuit labor Commissionis.“ (Acta Synodalia Sacrosancti Concilii Oecumenici Vaticani Secundi, III/VI, pp. 333-336).

Na kraju, kad je 7. prosinca 1965. glasovano o Dekretu Ad gentes, pristupilo je 2399 saborskih otaca, od kojih je 2394 glasovalo za izrađeni tekst, a samo petorica su glasovala protiv.

Prikaz Dekreta Ad gentes

Cijeli tekst Dekreta sastoji se od 42 broja i završne formule kojom je papa Pavao VI. odobrio tekst, što su ga saborski oci prethodno prihvatili, i odredio da bude proglašen.

Osim uvoda (br. 1) i zaključka (br. 42), Dekret Ad gentes sastoji se od šest poglavlja. Prvo poglavlje nosi naslov „Doktrinarna načela“ (br. 2-9) i – kako tamo čitamo – podsjeća da je Crkva po svojoj naravi misionarska jer potječe iz slanja Sina i slanja Duha Svetoga po odluci Boga Oca. Naime, Isus je pozvao k sebi Dvanaestoricu da ga prate te ih šalje da propovijedaju (usp. Mk 3,13; Mt 10,1-42). Odatle Crkva ima dužnost širiti Kristovu vjeru i spasenje. Tu dužnost ima Crkva na osnovu izričitoga naloga, koji je od apostola naslijedio red biskupa s Petrovim nasljednikom i vrhovnim pastirom Crkve. Od njega, kako poučava sveti Pavao, „cijelo tijelo, skupa povezano i skupa držano svakovrsnom opskrbnom vezom prema djelotvornosti što je svakom pojedinom dijelu odmjerena – ostvaruje svoj rast na izgradnju samoga sebe u ljubavi“ (Ef 4,16).

Misija se dakle Crkve ispunjava djelovanjem kojim ona postaje činjenično potpuno prisutna svim ljudima i narodima – pokoravajući se Kristovoj naredbi i potaknuta milošću i ljubavlju Duha Svetoga – da ih primjerom života i propovijedanjem, sakramentima i ostalim sredstvima milosti privede k vjeri, slobodi i Kristovu miru, da im se tako otvori slobodan i siguran put do punog udioništva u Kristovu misteriju. Ova se misija nastavlja i kroz tijek povijesti razvija poslanje samoga Krista koji je poslan naviještati evanđelje siromasima. Stoga Crkva treba, poticana Duhom Kristovim, koračati istim putom kojim je koračao sam Krist. Tako su u nadi hodili svi apostoli koji su mnogim iskušenjima i mukama dopunjali ono što nedostaje Kristovim mukama, za Tijelo njegovo, koje je Crkva (usp. Kol 1,24). Krv kršćana bijaše često također sjeme kršćana, kako je pisao Tertulijan.

Ova služba jest jedna i ista, svagdje i u svim okolnostima, iako se zbog različitih prilika ne vrši na isti način. Stoga razlike, koje valja priznati u tom djelovanju Crkve, ne proistječu iz unutarnje naravi same misije, već iz uvjeta u kojima se ta misija vrši. Ti pak uvjeti ovise i o Crkvi i o narodima, o skupinama ili o ljudima kojima je poslanje upravljeno. Općenito rečeno, „misijama“ se nazivaju osobiti pothvati kojima vjesnici Evanđelja, poslani od Same Crkve, idući u svijet vrše zadaću propovijedanja i zasađivanja same Crkve u narode i skupine koje još ne vjeruju u Krista.

Vlastita svrha ove misijske djelatnosti jest evangelizacija i zasađivanje Crkve u narodima i skupinama gdje se još nije ukorijenila. Tako imaju iz sjemena Riječi Božje izrasti posvuda u svijetu dovoljno utvrđene autohtone partikularne Crkve, opskrbljene vlastitim snagama i zrelošću. Ta djelatnost širi spasiteljsku vjeru Crkve, širenjem ostvaruje njezino katoličko jedinstvo, nošena je njezinim apostolicitetom, izražava kolegijalnu svijest njezine hijerarhije, svjedoči, širi i promiče njezinu svetost. Tako se misijska djelatnost među nekršćanima razlikuje i od pastoralne aktivnosti za vjernike i od pothvata koji se imaju poduzeti da se ponovno uspostavi jedinstvo kršćana. Razlog misijske djelatnosti proizlazi iz volje Boga „koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do potpune spoznaje istine. Jer jedan je Bog, jedan je posrednik između Boga i ljudi, čovjek Krist Isus, koji dade samoga sebe kao otkup mjesto sviju“ (Tim 2,4-6).

Misijska djelatnost najuže je povezana s ljudskom naravi i njezinim težnjama jer, objavljujući Krista ljudima, Crkva im otkriva pravu istinu o njihovu stanju i cjelovitom pozivu, jer je Krist počelo i model obnovljenoga čovječanstva u kojemu se nadilazi svaka posebnost rase ili naroda pa se nitko i nigdje ne može smatrati tuđincem. Misijsko djelovanje koje se, kao vršenje Isusove zapovijedi, smješta između dva njegova dolaska, nije ništa drugo doli očitovanje i ispunjenje Božje odluke u svijetu i njegovoj povijesti u kojoj Bog, upravo po misijskom djelovanju, vidljivo ostvaruje povijest spasenja i po kojemu se spasenje događa u povijesti i teži prema eshatološkoj punini.

Drugo poglavlje nosi naslov „Misijska djelatnost u sebi“ (br. 10-18). Crkva je pozvana svima njima donijeti misterij spasenja svojim prisutnošću, svjedočenjem života i dijalogom. Svi su vjernici dužni primjerom života i svjedočanstvom riječi očitovati novoga čovjeka, kojega su krštenjem obukli, i snagu Duha Svetoga kako bi ostali ljudi, promatrajući njihova dobra djela, slavili Oca nebeskoga (usp. Mt 5,16). S ljubavlju i poštovanjem trebaju se povezivati s tim ljudima, suživjeti se s njihovim narodnim i vjerskim predajama, poticati i pratiti preobrazbu u tim ljudima. Prisutnost vjernika među takvim ljudima treba biti nadahnuta kršćanskom ljubavlju koja se proteže na sve ljude. S njima dijeli radosti i žalosti, poznaje njihove životne težnje i neizvjesnosti, s njima trpi i raduje se. Vjernici sa svima njima surađuju kako bi se na najbolji način uredilo gospodarsko i socijalno pitanje, a posebnu pozornost trebaju posvetiti odgoju mladeži u školama. Kršćani ovim ljudima pružaju svjedočanstvo o Kristu, čak i tamo gdje ne mogu posvema slobodno Krista naviještati.

Naviještanje evanđelja i skupljanje naroda Božjega drugi je oblik misijske djelatnosti među nekršćanima. Obraćenje nekršćana je početak koji omogućuje da obraćenik uvidi kako je otkinut od grijeha i uveden u misterij ljubavi Boga koji ga zove da u Kristu s njim ima osoban odnos. Novoobraćenik polazi na duhovni put koji će ga dovesti do čovjeka dovršena u Kristu (usp. Kol 3,5-10; Ef 4,20-24). Taj prijelaz mora se pokazati i u svojim društvenim posljedicama i razvijati se.

Misionari, kao suradnici Božji, trebaju izgrađivati kršćanske zajednice, podizati takve kršćanske zajednice koje će živjeti dostojno poziva kojim su pozvani. Na taj način zajednica kršćana postaje znak Božje prisutnosti u svijetu. Nova zajednica vjernika mora biti otvorena bogatstvu kulture vlastitoga naroda i duboko ukorijenjena u narodu. Treba izgrađivati ekumenski duh među novokrštenima i širiti uvjerenje da su svi kršteni Kristovi učenici i jačati suradnju s odijeljenom braćom i sestrama kršćanima, kako na osobnoj razini vjernika tako isto među Crkvama i vjerskim zajednicama.

Kršćani su pozvani gajiti odgovoran osjećaj prema domovini jer njih od drugih ljudi ne dijeli ni posebna vlast, ni poseban govor ni političko uređenje. U svakom narodu Crkva pušta dublje korijene ako iz istoga naroda ima vlastite službenike spasa, to jest biskupe, svećenike i đakone. Svećenički odgoj, priprava ketehista i redovnika treba voditi računa o pastoralnim potrebama kraja, ali u skladu s odredbama Koncila o zahtjevima naobrazbe u filozofskim i teološkim strukama.

Treće poglavlje Dekreta Ad gentes posvećeno je misijskim partikularnim Crkvama (br. 19-22) koje, kao mlade zajednice, jesu dio sveopće Crkve, s njom osjećaju i žive, a cijela crkva im pruža takvu pomoć koja služi prvenstveno rastu i zrelosti kršćanskoga života partikularnih Crkava. One same pak trebaju poduzimati pastoralni napor i prikladne pothvate da se brojčano povećaju, bolje organiziraju i uspješnije razvijaju duhovna zvanja kako bi se sve više mogle brinuti same za sebe i drugim pružiti pomoć.

Crkva živi punim životom i na ispravan način je utemeljena samo ako, zajedno s hijerarhijom, djeluje laikat. Ta djelatna prisutnost vjernika laika vrlo je važna jer oni istovremeno pripadaju narodu Božjemu i građanskom društvu, svom narodu u kojemu su rođeni s kojim ih spajaju mnogostruke veze. Njihov glavni zadatak jest svjedočiti Krista, životom i riječju, u obitelji, u društvenom krugu i na području svoga zvanja ali, tamo gdje je potrebno, trebaju biti spremni da, u izravnoj suradnji s hijerarhijom, ispunjavaju zadaću naviještanja Evanđelja i kršćanskoga nauka. Pri tomu od osobite je važnosti uvažavanje različitih tradicija kao sastavnica crkvenoga jedinstva. Stoga će se kršćanski život prilagoditi duhu i značaju svake kulture, a pojedinačne će se tradicije preuzeti u katoličko jedinstvo

Četvrto poglavlje posvećeno je misionarima (br. 23-27). Naime, iako naviještanje evanđelja ostaje obveza svakoga njegova učenika, Krist Gospodin uvijek poziva i bira iz sveukupnog broja učenika neke, koje sam hoće, da budu s njim i da ih šalje k narodima radi propovijedanja. To jest, posebnim su zvanjem odlikovani oni svećenici, redovnici, redovnice i laici koji, obdareni misijskom duhovnošću, odgovarajućim sposobnostima i darovima, prihvaćaju misijski rad.

Misionarski poziv okupio je mnoge pojedince u zajednice da udruženim radom vrše svoje poslanje. Tim zajednicama, koje su podnosile i podnose velik teret misionarskoga rada, Crkva je često povjeravala cijela područja radi evangelizacije, a pozvane su da svojim iskustvom formiraju i pomažu također one pojedince koji se posvećuju radu u misijama na neko vrijeme.

Peto poglavlje nosi naslov „Uređenje misijske djelatnosti“ (br. 28-34) i poziva da napori evanđeoskih vjerovjesnika budu međusobno povezani na svim područjima misionarske djelatnosti. Pri tomu posebnu odgovornost imaju biskupi. Na razini cijele Crkve misijskom djelatnošću ravna Kongregacija za širenje vjere. Pri tomu od velike je važnosti umijeće usklađivanja poslova koje vode različite redovničke ustanove i crkvena udruženja, što potpada pod nadležnost mjesnog ordinarija u svemu što se tiče misionarskoga djelovanja, te dijalog s nekršćanskim religijama i kulturama.

Posljednji brojevi Dekreta Ad gentes posvećeni su temi suradnje (br. 35-41) svih vjernika u misijskom apostolatu. Ta obveza proizlazi iz činjenice da su krstom, potvrdom i euharistijom pritjelovljeni Kristu te svi imaju odgovornost prema svijetu, prema evangelizaciji i prema rastu Crkve. To prvenstveno postižu tako da duboko žive svoju vjeru. Iz toga će molitvom pratiti djelo misionara da Bog oplodi njihovo djelovanje.

Sve biskupijske i župne zajednice trebaju sudjelovati na djelu evangelizacije, a biskupi su posvećeni za svoju službu ne samo radi jedne biskupije nego i za spasenje svega svijeta. Kristov nalog da se propovijeda evanđelje svemu svijetu tiče se prvenstveno biskupa i biskupskih konferencija. Njihova je zadaća buditi svijest među vjernicima vlastite zajednice, a među mladima i svećenicima rado podupirati misionarska zvanja, „a navlastito papinska misijska djela“ (br. 38). Papinskim misijskim djelima – nastavlja Dekret – pravo je dati prvo mjesto jer su sredstvo da se katolici već od djetinjstva prožimaju pravim sveopćim i misijskim duhom i da se potakne uspješno skupljanje pomoći na dobrobit svih misija prema potrebama svake od njih. Također, misijske dužnosti i odgovornosti svećenika, redovničkih ustanova i vjernika laika, kao suradnika biskupskoga reda u djelu evangelizacije, vrlo su velike i svatko ih vrši u skladu s vlastitim zvanjem i poslanjem.

Pripadnost nekršćanskim religijama i spasenje

Osim što je Dekret Ad gentes bio plod teškoga rada i rezultat velikih rasprava, te se pojavio predzadnjega dana saborskoga djelovanja, neke osnovne postavke ovoga dekreta su u određenim teološkim krugovima još za vrijeme njegove izrade dovođene u pitanje, a nakon objave primljene s velikim rezervama. Na drugim stranama Dekret je dočekan kritikama zbog relativizirajućega stava prema misijskom djelovanju kojega su zauzimale iste teološke struje. Pri tomu su se pozivali i na neke čine najviše crkvene vlasti i neke dokumente crkvenog učiteljstva, pa i samoga Drugoga vatikanskog sabora, u kojima su im naoko pronalazili uporište i podršku.

Naime, još za vrijeme izrade Dekreta Ad gentes papa Pavao VI. je 14. svibnja 1964. osnovao Tajništvo za nekršćane, čija je zadaća graditi odnose dijaloga s nekršćanskim religijama, a malo nakon toga, 6. kolovoza iste godine, isti papa je objavio encikliku Ecclesiam suam o tri puta kojima Crkva treba hoditi u vršenju svoga poslanja: o duhovnom putu, o moralnom i o putu dijaloga. To jest, ako je dijalog put Crkve, i ako je osnovana ustanova za dijalog s nekršćanima, čemu klasično misionarsko djelovanje, smatrali su i pitali ovi? K tomu, Drugi vatikanski sabor je 21. studenoga 1964. objavio Dogmatsku konstituciju Lumen gentium o Crkvi. Poglavlje br. 17 njezina teksta posvećeno je misijskom značaju Crkve, a u njemu se ponavlja klasičan crkveni nauk na ovu temu. No ovi krugovi su to poglavlje svjesno ili previđali ili tumačili na svoj način, ali su se rado pozivali na njezino prethodno poglavlje i tumačili ga na svoj način.

Konstitucija Lumen gentium je to svoje 16. poglavlje posvetila nekršćanima (de non christianis), a ne nekršćanskim religijama, što nije uvijek dovoljno jasno uočeno. Kao što nije uvijek dovoljno naglašeno da se u slučaju ovoga dokumenta, za razliku od drugih koji se bave misijskom tematikom, radi o dogmatskoj konstituciji iz čega proizlazi i njezina drukčija obvezujuća snaga. U tom svom dijelu ova Konstitucija izričito kaže kako spasenje mogu postići i oni koji ne poznaju Krista i Crkvu, što je izraženo sljedećim riječima: „Napokon su i oni, koji još nisu primili evanđelje, na različite načine usmjereni prema Božjemu narodu. U prvom redu, dakako, onaj narod kojemu su bili dani savezi i obećanja i iz kojega je potekao Krist po tijelu (usp. Rim 9, 4-5), narod po izabranju zbog otaca vrlo drag: Bog se, naime, ne kaje za svoje darove ni za svoj poziv (usp. Rim 11, 28-29). No naum spasenja obuhvaća i one koji priznaju Stvoritelja, među koje pripadaju u prvom redu muslimani; priznavajući da drže Abrahamovu vjeru, oni se s nama klanjaju Bogu jedinomu i milosrdnomu, koji će suditi ljude na Sudnji dan. Bog nije daleko ni od onih koji u sjenama i slikama tragaju za nepoznatim Bogom jer on svima daje život i dah i sve (usp. Dj 17, 25-28), a kao Spasitelj on hoće spasiti sve ljude (usp. 1 Tim 2, 4). Vječno spasenje mogu, naime, postići i oni koji bez krivnje ne poznaju Kristovo evanđelje i njegovu Crkvu, a ipak iskrena srca tragaju za Bogom te pod utjecajem milosti nastoje djelom ispuniti njegovu volju koju su spoznali po glasu savjesti. Božanska providnost ne uskraćuje pomoć potrebnu za spasenje ni onima koji bez svoje krivnje još nisu došli do izričitoga priznanja Boga te nastoje, ne bez božanske milosti, ispravno živjeti. Sve dobro i istinito, što se kod njih nalazi, Crkva smatra pripravom za evanđelje i danim od Onoga koji rasvjetljuje svakoga čovjeka kako bi napokon imao život. No ljudi su se, obmanuti od Zloga, češće gubili u svojim mislima te su Božju istinu preokrenuli u laž tako da su više služili stvoru negoli Stvoritelju (usp. Rim 1, 21 i 25) ili se, pak, izlažu krajnjem očaju jer u ovom svijetu žive i umiru bez Boga. Zbog toga Crkva nastoji njegovati misije radi promicanja Božje slave i spasenja svih ljudi, spominjući se Gospodnjega naloga: 'Propovijedajte evanđelje svakomu stvoru'“ (Mk 16,15).

Svoj jasan nauk o misijskom poslanju i obvezi Crkve, te o dijalogu s nekršćanskim religijama, Drugi vatikanski sabor je ponovio i u Deklaraciji o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama Nostra aetate, koja je objavljena 28. listopada 1965. Najprije kaže: „Svi su, naime, narodi jedna zajednica; imaju isti iskon, jer je Bog sav ljudski rod nastanio po svoj površini zemaljskoj; svima je posljednji cilj Bog, čija se providnost i svjedočanstvo dobrote, a i naum spasenja protežu na sve, dok se ne sjedine izabrani u svetom gradu koji će osvijetliti Božji sjaj, gdje će narodi hoditi u njegovu svjetlu. Ljudi očekuju od različitih religija odgovor o skrivenim zagonetkama ljudske egzistencije koje, kao nekada tako i danas, duboko uzbuđuju ljudska srca: što je čovjek, što je smisao i cilj našega života, što je dobro a što je grijeh, odakle boli i zašto, koji put vodi do istinske sreće, što je smrt, sud i nagrada nakon smrti i što je napokon onaj konačni i neizrecivi misterij koji obuhvaća našu egzistenciju i odakle smo došli i kamo idemo?“ (br. 1). A onda nešto kasnije dodaje: „Katolička crkva ne odbacuje ništa što u tim religijama ima istinita i sveta. S iskrenim poštovanjem promatra te načine djelovanja i življenja, te zapovijedi i nauke koje, premda se u mnogome razlikuju od onoga što ona sama drži i naučava, ipak nerijetko odražavaju zraku one Istine što prosvjetljuje sve ljude. Ali ona bez prekida naviješta i dužna je naviještati Krista, 'koji je put, istina i život' (Iv 14, 6), u kome ljudi nalaze puninu religioznog života, u kome je Bog sve sa sobom pomirio“ (br. 3).

Nakon Drugoga vatikanskog sabora pisano je vrlo mnogo o saborskom poimanju misijskoga poslanja Crkve i misionarske djelatnosti, kao i o temama koje su usko s time povezane, pa i o spasenju nekršćana. No ovdje svakako treba upozoriti kako uvjerenje da je spasenje moguće, na način kako to Providnost Božja zna i čini, također u stanju u kojemu se nalaze oni koji, bez svoje krivnje, nisu prihvatili Krista i Crkvu, koliko god da je suvremeno, nikako nije u Crkvi prvi put registrirano tek na Drugom vatikanskom saboru, niti se prvi put pojavilo neposredno prije toga, kako se to ponekada može čuti.

Otvorenost prema mogućnosti spasenja onih, koji slijede „nebiblijska“ religiozna uvjerenja, nije rezultat suvremenoga teološkog razmišljanja ili posljedica kompromisa, koji bi proizašao iz praktičnoga mišljenja 20. stoljeća. Ona se temelji na Svetom Pismu i mišljenjima nekih crkvenih otaca iz prvih stoljeća povijesti Crkve.

Ako podsjetimo, primjera radi, samo na biblijske likove Abela, Henoka, Melkisedeka, Joba i Nou, postat će nam jasno da njih već biblijski prikazi Staroga Zavjeta ne samo pozitivno ocjenjuju nego ih Izabranom Narodu predstavljaju kao primjer bogobojazna držanja i poštena razmišljanja, u koje se treba ugledati. Stoga, neovisno o spomenutim suvremenim relativizirajućim stanovištima prema misiji Crkve i misionarskom djelovanju, i naspram njima, treba uočiti da se teološki korektno razmišljanje o „svetim poganima“ (usp. Jean Danielou, Die heiligen Heiden des Alten Testaments, Stuttgart 1955.) temelji upravo na biblijskim prikazima spomenutih osoba i njihova djelovanja.

Kad se na ovu temu raspravlja iz perspektive Novoga Zavjeta, redovito se spominje lik rimskoga satnika iz Kafarnauma, poganina, i njegov susret s Isusom. U Lukinu evanđelju o tom susretu čitamo: „Pošto dovrši sve te svoje besjede narodu, uđe u Kafarnaum. Nekomu satniku bijaše bolestan sluga, samo što ne izdahnu, a bijaše mu veoma drag. Kad je satnik čuo za Isusa, posla k njemu starješine židovske moleći ga da dođe i ozdravi mu slugu. Kad oni dođoše Isusu, usrdno ga moljahu: 'Dostojan je da mu to učiniš jer voli naš narod, i sinagogu nam je sagradio.' Isus se uputi s njima. I kad bijaše već kući nadomak, posla satnik prijatelje s porukom: 'Gospodine, ne muči se. Nisam dostojan da uđeš pod krov moj. Zato se i ne smatrah dostojnim doći k tebi. Nego - reci riječ da ozdravi sluga moj. Ta i ja, premda sam vlasti podređen, imam pod sobom vojnike pa reknem jednomu: `Idi` - i ode, drugomu: `Dođi` - i dođe, a sluzi svomu: `Učini to` - i učini.' Čuvši to, zadivi mu se Isus pa se okrenu mnoštvu koje je išlo za njim i reče: 'Kažem vam, ni u Izraelu ne nađoh tolike vjere.' Kad se oni koji su bili poslani vratiše kući, nađoše slugu zdrava.“ (Lk 7,1-10).

Isusove riječi da ni u Izraelu nije našao tolike vjere, kolika je bila u ovoga satnika poganina, jesu riječi Objave, a običaj Crkve da u slavlju Euharistije neposredno prije pričesti uvijek izgovara ove riječi poganina satnika kao izraz vlastite vjere u Kristovu ozdraviteljsku prisutnost i Isusov dolazak „pod moj krov“ ponajbolje oslikavaju klasičan stav Objave i crkvene vjere. Međutim, uočavanje ozdraviteljske snage vjere, koju mogu imati i pogani, nije bila zapreka Isusu da kaže svojim učenicima: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!“ (Mt 28,19-20).

Među crkvenim ocima, koji su velike filozofe grčke kulture poštovali kao „proroke pravoga Boga“, jer da su svojim naukom pogane pripravljali na Kristov dolazak, svakako treba spomenuti svetoga Justina i Klementa Aleksandrijskoga.

Poslijesaborsko učiteljstvo o misijama

Poslije Drugoga vatikanskog sabora crkveno učiteljstvo je objavljivalo posebne dokumente koje je, izravno ili neizravno, posvećivalo temi i djelu misija, od kojih bismo spomenuli samo neke, koji su najvažniji.

Na prvomu mjestu, po vremenu svoga pojavka, je apostolska pobudnica pape Pavla VI. Evangelii nuntiandi koju je objavio 8. prosinca 1975. na završetku jubilarne godine. Tema ove pobudnice je evangelizacija u suvremenom svijetu, a objavljena je deset godina nakon završetka Drugoga vatikanskog sabora.

Još važnija je enciklika pape Ivana Pavla II. Redemptoris missio koju je objavio 7. prosinca 1990., točno na 25. obljetnicu Dekreta Ad gentes i 15 godina poslije apostolske pobudnice Evangelii nuntiandi. Papina je nakana bila pozvati Crkvu na novo misijsko zalaganje, potvrditi zalaganje svojih prethodnika i potaknuti obnovu vjere i kršćanskoga života. Između ostaloga, tamo čitamo: „Doista, misija obnavlja Crkvu, učvršćuje vjeru i kršćanski identitet, ulijeva novi žar i daje nove poticaje. Vjera se snaži dok se daje! Nova evangelizacija kršćanskih naroda naći će nadahnuće i potporu u poslu sveopćega poslanja. (…) Nužnost misijske evangelizacije jest činjenica da je ona prvo služenje, koje Crkva može pružiti svakom čovjeku i cijelom čovječanstvu u današnjem svijetu, koji znade za uistinu čudesne pobjede, ali je, kako se čini, izgubio osjećaj za najviše stvari i za sam život“ (br. 2).

U povodu 25. obljetnice saborske Deklaracije Nostra aetate o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama, pročelnik Kongregacije za evangelizaciju naroda Jozef Tomko, i predstojnik Papinskoga vijeća za međureligijski dijalog Francis Arinze, objavili su 1991. godine zajednički dokument „Dijalog i navještaj. Razmišljanja i upute o međuvjerskom dijalogu i o naviještanju Isusa Krista“, kojega je Misijska središnjica iz Sarajeva u prijevodu na hrvatski jezik objavila već sljedeće godine. O odnosu navještaja i dijaloga ovaj dokument na jednomu mjestu sažeto kaže: „Svi su kršćani pozvani da budu osobno zahvaćeni ovim dvama putovima kako bi se ispunilo jedincato poslanje Crkve, to jest naviještanje i dijalog. Način na koji to čine ovisit će o okolnostima i o stupnju njihove pripravljenosti. Ipak, moraju stalno imati pred očima da dijalog, kao što je već rečeno, ne predstavlja cijelo poslanje Crkve i ne može jednostavno nadomjestiti naviještanje ali ostaje upućen na naviještanje ukoliko u njemu dinamički postupak evangelizatorskoga poslanja Crkve dostiže svoj vrhunac i puninu“ (br. 82).

Posebno mjesto u cijeloj ovoj raspravi svakako zauzima Dominus Iesus. Deklaracija o jedincatosti i univerzalnosti Isusa Krista i Crkve, koju je objavila Kongregacija za nauk vjere 2000. godine. Ova izjava ponavlja saborsku teologiju općega Božjega plana spasenja, naglašava vjeru u Isusa Krista jedinoga spasitelja te, u vezi s tim, poziva se na kristocentričnu ekleziologiju u kojoj se Crkva promatra u odnosu najprije na Krista pa onda i u odnosu na svijet, na način da su ta dva odnosa međusobno uvjetovana i komplementarna. Zapravo, Sabor je tako stavio Crkvu u odnos s njezinim početkom i njezinim poslanjem u svijetu. A dio modernoga evangelizacijskog poslanja Crkve je i teološki dijalog s kršćanima i s nekršćanima.

Ova je Izjava, čim se pojavila, izazvala brojne reakcije po svijetu: katolika, kršćana nekatolika i službenih predstavnika njihovih zajednica (anglikanaca, protestanata, pravoslavaca, starokatolika), ali i nekih nekršćana. Jedni su sadržaj Izjave prihvatili kao znak kontinuiteta katoličkoga nauka. No, s druge strane, neki od komentara bili su negativni: često vrlo burni, ponekad pretjerano emotivni i novinski površni. Reagirali su i protestanti u Republici Hrvatskoj koji su za Izjavu rekli da je 'hladan tuš' na mnoga ekumenska nastojanja nakon Drugoga vatikanskog koncila i pozvali Katoličku crkvu u Hrvatskoj da se distancira od nje, dok su je neki u srpskom pravoslavlju nazvali izrazom rimocentričnog ekumenizma koji se uvijek svodio na uniju.

Neke novije teorije o dijalogu i misijama

Već spomenute teološke teorije su, još u vrijeme saborskih zasjedanja, inzistirale na korjenitom redimenzioniranju spasenjskoga posredovanja Crkve, kao i samoga njezina poslanja, a sve u ime međureligijskoga dijaloga i u ime pretpostavljene jednakosti religija. U tom izjednačavanju sve religije se smatraju putovima spasenja koji bi bili paralelni kršćanskoj objavi. I vjerojatno nije daleko od istine da je upravo to potaknulo saborske oce da ojačaju doktrinarni sadržaj Dekreta o misijskom djelovanju, pa su upravo teološkom utemeljenju posvetili cijelo njegovo prvo poglavlje. A s obzirom da se ovaj Europski susret ravnatelja Papinskih misijskih djela održava u godini obilježavanja 50. godišnjice od završetka Drugoga vatikanskog sabora, te da je zadani naslov ovog izlaganja „Dekret Ad gentes – 50 godina kasnije“, posvema je opravdano postaviti pitanje: jesu li danas nadvladane nekadašnje zabrinutosti saborskih otaca, odnosno spomenute teološke teorije, koje su ih navele da se ozbiljno pozabave doktrinarnim utemeljenjem misijskoga poslanja Crkve i same misionarske djelatnosti?

Na vrlo sličan način pitanje je postavio i papa Ivan Pavao II. u svojoj enciklici Redemptoris missio. Naime, nakon što se pozabavio pitanjem sveopćega poslanja Crkve, koje proizlazi iz vjere u Isusa Krista, kao što se kaže u trojstvenoj ispovijesti vjere sadržanoj u Nicejsko-carigradskom vjerovanju, postavio je pitanje današnje aktualnosti misija jer, zbog „današnjih promjena i novih ideja, neki se pitaju: 'Da li je još uvijek prikladna misija među nekršćanima? Nije li na njezino mjesto došao dijalog među religijama? Nije li joj dovoljna svrha promicanje čovjeka? Zar poštivanje savjesti i slobode ne isključuje svako nuđenje obraćenja? Zar se čovjek ne može spasiti u bilo kojoj religiji? Čemu dakle misija?'“ (br. 4).

U pokušaju odgovora na postavljeno pitanje niti je moguće niti je ovdje mjesto izraditi iscrpan prikaz. Stoga se, samo ilustracije radi, i podsjećanja na složenost ovoga pitanja, ograničavam na kratko spominjanje samo nekoliko teorija koje su se u posljednje vrijeme pojavile u nekim katoličkim časopisima (usp. Ilaria Morali, „I principi dottrinali del Decreto Ad Gentes: significato ed attualità dell’opzione conciliare”, Studia Missionalia 63/2014,45-129).

Tako na primjer Jose Panadan, koji bi mogao biti indijski isusovac, koristeći neke odlomke iz saborskih tekstova, 2013. godine piše o mogućnosti da kršćanin ima čak „dvostruk ili mnogostruk vjerski identitet“, ali u naslovu svoga teksta postavlja retoričko pitanje da li bi to bio misijski problem ili projekt.

Na španjolskom govornom području, Paolo Suess smatra da je Drugi vatikanski sabor otvorio mogućnost „spasenjskoga priznanja nekršćanskih religija“ te da se razlikovanje između krštenih i nekrštenih ne bi više sastojalo u posjedovanju spasenja. Tako bi se na Saboru dogodio prijelaz „od spasenjskoga monologa prema međureligijskom dijalogu“. To bi kao rezultat imalo različite posljedice, također u tumačenju pojma misija. To jest ne bi se više radilo o misijama ad gentes nego o misijama inter gentes.

Jonathan Tan iz Malezije također piše o misijama inter gentes i smatra da teologija misija saborskoga Dekreta odražava viziju tipičnu za europskoga misionara: donijeti Krista nekrštenima i zasaditi Crkvu među narodima. On smatra da je takvo saborsko razmišljanje plod kolonijalnoga razumijevanja misija, što je karakteristično za zapadnu misao. Ta teologija, prema njegovu mišljenju, u međuvremenu je nadvladana kao logična posljedica prisutnosti i djelovanja Riječi i Duha u drugim religijama.

Indijac Roy Lazar u svojim spisima predlaže „uzajamnu evangelizaciju“ kao alternativan oblik onomu tradicionalnom. To jest, poslanje azijskoga kršćanina trebalo bi se sastojati u uzajamnoj razmjeni s članovima drugih religija, da bi se hodilo zajedno, svatko svojim putom, prema cilju božanskoga kojega se shvaća prema vlastitoj religijskoj predstavi. Dijalog s pripadnicima drugih religija je dakle tim više potreban da bi kršćanin mogao primiti dodatno svjetlo i dodane istine od svojih sugovornika i od njih tako biti „evangeliziran“.

Zaključak

Završavajući ovo razmišljanje, predlažem, i kao svoj zaključak, neke misli iz Doktrinarne note o nekim aspektima evangelizacije koju je Kongregacija za nauk vjere objavila 2007. godine. To zato što u tom odlomku još jednom nalazimo podsjećanje na teološki temelj evangelizacijskoga poslanja Crkve i misionarskoga djelovanja i kratak odgovor na suvremene teorije koje ga dovode u pitanje.

Doktrinarna nota u br. 3 uočava kako se danas, usprkos Kristovoj zapovijedi, događa rastuća konfuzija koja za posljedicu ima da mnogi ne slušaju više Kristov nalog o propovijedanju evanđelja niti ga primjenjuju. Često se smatra da je svako nastojanje da se druge uvjerava u vjerska pitanja ustvari ograničavanje slobode. Bilo bi zakonito samo izložiti vlastite ideje i pozivati osobe da djeluju prema vlastitoj savjesti, a da se ne promiče njihovo obraćenje Kristu i na katoličku vjeru. Kaže se da je dovoljno pomoći ljudima da budu više ljudi i više vjernici u svojoj religiji, da je dovoljno izgraditi zajednice sposobne da djeluju za pravdu, za slobodu, za mir, za solidarnost. Osim toga, neki smatraju da ne bi trebalo naviještati Krista onomu tko ga ne poznaje, niti promicati pristajanje uz Crkvu, jer bi bilo moguće spasiti se također bez izričitoga poznavanja Krista i bez formalnoga pritjelovljenja Crkvi.

Nakon što se potom pozabavila nekim antropološkim, ekleziološkim i ekumenskim posljedicama, u završnom odlomku Doktrinarna nota kaže: „Evangelizacijsko djelovanje Crkve nikada ne može nestati, jer nikada neće prestati prisutnost Gospodina Isusa u snazi Duha Svetoga, prema samom njegovu obećanju: 'Ja sam s vama u sve dane, do svršetka svijeta (Mt 28,20). Današnji relativizmi i pomirbenjaštva na religijskom području nisu vrijedan motiv da bi se iznevjerilo ovaj težak ali zadivljujući zadatak, koji pripada samoj naravi Crkve i 'njezina je prvotna zadaća'. (…) Stoga, kako podsjeća papa Benedikt XVI., 'navještaj i svjedočenje Evanđelja su prva služba koju kršćani mogu učiniti svakoj osobi i cijelom ljudskom rodu, kao što su pozvani da svima priopćavaju ljubav Boga, koji se je očitovao u punini u jedinom Otkupitelju svijeta'. Ljubav koja dolazi od Boga, sjedinjuje nas s njim i preoblikuje nas u jedno Mi koje nadvisuje naše podjele i čini od nas jedno, dok na kraju Bog ne bude 'sve u svima'“ (br. 13).

Mons. Tomo Vukšić,
vojni biskup u BiH