Održan Međunarodni studijski dan u povodu obljetnice progona Hrvata, Bošnjaka i drugih s područja Banjolučke regije (1995. - 2015.)

Dvadeset godina pod teretom progona, nepravde i prešućivanja

Pod ovim sloganom u Banjoj Luci je, u srijedu 13. studenog 2015., u organizaciji Europske akademije Banjolučke biskupije, održan Međunarodni studijsku dan u povodu dvadesete godišnjice od protjerivanja Hrvata, Bošnjaka i drugih sa šireg područja banjolučke regije. U proteklih dvadeset godina ovih se tragičnih događaja jedino sjećala Katolička Crkva odnosno Banjolučka biskupija molitvenim okupljanjima, Misnim slavljima te konferencijama za tisak, koje je svakog kolovoza sazivao biskup banjolučki mons. dr. Franjo Komarica. On je, poput glasa u pustinji, upozoravao javnost na proživljene ljudske patnje i nepravde koje su nakon toga nastale za Hrvate Banje Luke i šire banjolučke regije.

Onima kojima je to trebala biti zakonska briga i obveza, ova tema je postala nepoželjna i nepoćudna. Činilo se sve da potpuno potone u zaborav. Možda bi u tome i uspjeli da nije bilo biskupa banjolučkog i Katoličke Crkve. Prisjetimo li se kakve su sve sitnice i trivijalnosti bile teme mnogih okupljanja na lokalnoj, državnoj i međunarodnoj razini, i pri tome se trošilo mnogo proračunskog novca, za ovo pitanje brutalnog istjerivanja Hrvata banjolučke regije nije bilo mjesta. Premda ga je premrežila teška šutnja i nametnuti zaborav, oni koji su to nametnuli, nisu ostajali mirni na povremeni javni govor koji je dolazio iz redova Katoličke Crkve u BiH. Naprotiv, besramno su krenuli u krivotvorenje činjenica proglašavajući da su Hrvati i Bošnjaci šire banjolučke regije otišli sami, da ih nitko nije protjerao.

Zato je ovaj Međunarodni studijski dan došao u pravom trenutku kako bi se krenulo u obranu činjenica, njihovo spašavanje od krivotvorina, i po prvi puta nakon 20 godina, sustavno, studiozno, kroz multidisciplinarni pristup, uz pomoć dostupne povijesne građe i svjedočenja živih svjedoka, razmotrile, sve činjenice vezane za protjerivanje Hrvata, Bošnjaka i drugih s ovog područja 1995 godine. Naposljetku, i to s ciljem da se znanstvenim pristupom utvrdi tko i zašto opstruira povratak Hrvata na ova područja RS-a.

Na skupu su svoja izlaganja imali domaćin, biskup banjolučki biskup mons. dr. Franjo Komarica, kardinal Vinko Puljić, nadbiskup vrhbosanski, Patsy Sorensen, bivša članica Europskog parlamenta iz belgijskog grada Antwerpena, mons. dr. Miljenko Aničić, direktor Europske akademije, mr. Šimun Penava, Hrvatski institut za povijest Slavonije i Baranje, mr. Srđan Šušnica iz Banje Luke, dr. Josip Jurčević iz Instituta dr.Ivo Pilar iz Zagreba, dr. Mujo Begić iz Instituta za nestale osobe BiH, dr. fra Velimir Blažević, umirovljeni profesor, mons. mr. Ivica Božinović, ravnatelj Katoličkog školskog centra Ivan Merz u Banjoj Luci, gospodin Andrej Plenković, član Europskog parlamenta i potpredsjednik Odbora za vanjske poslove Europskog parlamenta, dr. Ivo Miro Jović sa Sveučilišta „Vitez“ iz Viteza, dr. Miodrag Živanović s Filozofskog fakulteta u Banjoj Luci, gospodin Alojz Jakirčević, bivši načelnik općine Davor u vrijeme kada je bio progon nesrpskog življa čamcima do mjesta Davor, mr. FranoPiplović, voditelj Europske akademije, Gordana Katana, novinarka Oslobođenja te mr. Davor Čordaš, ministar za izbjeglice i raseljena lica RS-a.

Na susretu su bili prisutni i brojni predstavnici prognaničkih udruga iz BiH i Hrvatske, predstavnici međunarodne zajednice i međunarodnih organizacija, veleposlanstava, diplomatski predstavnici Veleposlanstva RH u Sarajevu, Generalnog konzulata RH u Banjoj Luci, generalni konzul Zlatko Kramarić, dopredsjednik RS-a g. Josip Jerković, predsjednik Kluba Hrvata u Vijeću naroda RS-a Tomislav Tomljanović. Iako su uredno pozvani, pojedini članovi Vijeća naroda RS-a, Narodne Skupštine i Vlade RS-a, koji su na tim dužnostima kao pripadnici hrvatskog naroda, nisu se odazvali po svemu sudeći zato što im je ovo bila teška problematika naroda kojega bi oni trebali zastupati u tijelima javne vlasti RS-a

Nepravda nužno rađa zlom

Uvodno predavanje podnio je dr. Franjo Komarica, biskup banjolučki, koji se godinama neumorno zalaže da se s ovog pitanja skine teška naslaga prinudne šutnje i ignoriranja od strane nadležnih.

- Izražavam svima srdačnu dobrodošlicu na ovaj Studijski dan koji je zaslužio da bude organiziran. Na ovom mjestu bilo je više „studijskih dana“ i „okruglih stolova“ s problematikom vezanom uz prognanike i izbjeglice iz rata 90–ih godina. Na zadnjem „okruglom stolu“, održanom prije 11 mjeseci, uz sudjelovanje vodećih hrvatskih političara iz BiH izražena su očekivanja i dana obećanja da će se konačno odlučnije i djelotvornije založiti za održivi povratak mnogih koji to još uvijek uporno žele. Na žalost, nastavljen je i dalje kontinuitet poratne nebrige od strane političara za tisuće i desetke tisuća njihovih obespravljenih sugrađana.

Nama biskupima BiH je uspjelo „nagovoriti“ papu Franju da proljetos dođe k nama - ne samo katolicima nego svim stanovnicima naše zemlje. Izrekao je snažne , poticajne riječi u korist pomirenja i izgradnje pravednog mira za sve stanovnike ove zemlje.

Mi smo u našem gradu i kraju svjedoci da su brojni mirotvorci nasilno protjerani i da im je sve do sada onemogućen održivi povratak u njihova rodna mjesta. Prema međunarodnom pravu to je zločin – genocid, za koji netko mora odgovarati. To je istina koju se ne smije zaboraviti.

U našoj zemlji već dvije i pol decenije vlada zakon jačega i bezočnijega. Političari dijele svoju milost kada, kome i koliko hoće. Građani pak traže od njih pravdu, jer nepravda nužno rađa zlom za mnoge. Osobito velika nepravda je učinjena katoličkoj populaciji, odnosno hrvatskom narodu na području RS. Više od 90% predratne te populacije danas nedostaje na ovom području s tendencijom da ih bude još manje, jer im njihov održivi povratak nije bio omogućen – politički ni ekonomski a često ni pravno, niti ga se danas učinkovito podržava.

To je plod zabrinjavajuće dehumanizacije odgovornih ljudi u domaćoj politici ali i nekih današnjih utjecajnih krugova u međunarodnim odnosima. Sličan „rukopis“ njihove nehumanosti prepoznajemo osobito zadnjih godina i mjeseci u sudbinama stotina tisuća pripadnika nekih drugih naroda istočno i jugoistočno od naše zemlje.

Kao članovi velike obitelji ljudskog roda moramo se naučiti na međusobno uvažavanje u našim različitostima te na obvezu solidarnosti sa slabijima, obespravljenima i zapostavljenima. S pravom se očekuje od svakog istinoljubivog, pravdoljubivog, miroljubivog stanovnika ove zemlje i susjedstva da se odlučno i neumorno bori protiv ozakonjenja potpunog iskorjenjivanja ovdašnjih domicilnih naroda, a s njima i njihovih vjerskih zajednica. Tome treba doprinijeti i ovaj Studijski dan, - naglasci su iz izlaganja banjalučkog biskupa dr. Franje Komarice.

Priznanje malim dobročiniteljima i hrabrim svećenicima

O stradanju Katoličke Crkve na prostoru Vrhbosanske nadbiskupije u RS-u govorio je nadbiskup vrhbosanski kardinal Vinko Puljić. Osvrćući se na Daytonsko-pariški mirovni sporazum, istaknuo je da je 20 godina tako brzo prošlo, a tako sporo se provodilo ono što se dogovorilo i potpisalo, i to bez Hrvata u BiH. Upućujući na njegove nepravilnosti i nepravde nanesene hrvatskom narodu u BiH, upozorio je da u strukturi vlasti nema korektnosti u smislu da ono što traži za svoj narod priznaju i drugome. Upozorio da dogovora nema bez istih polazišnih točaka.

Istaknuvši da je Vrhbosanska nadbiskupija poslije rata izgubila više od 300 tisuća katolika Hrvata, odnosno 65,43 posto ih je manje nego prije rata, donio je i neke od važnijih statističkih podataka. „Vrhbosanska nadbiskupija imala je prije rata 529.049 katolika, uglavnom Hrvata, a krajem 2014. samo 182.843 katolika što znači da je izgubila 334.266 katolika ili 65,43 posto. U nadbiskupiji tijekom rata i poraća potpuno je uništeno 690 crkvenih objekata. Tko je odgovoran što sam ostao bez više od dvije trećine svojih vjernika? Zar sam kriv što na to upućujem ne prozivajući ime, nego politiku", upitao je kardinal Puljić, istaknuvši da su obnovili gotovo u cijelosti sve u ratu porušene župne crkve i crkvene objekte. Sve su to učili mali dobročinitelji i hrabri svećenici kojima danas odajem posebno priznanje, zaključio je kardinal Puljić.

Etno-nacionalna homogenizacija

Mr. Srđan Šušnica govorio je o procesu i posljedicama nasilne etno-nacionalne homogenizacije 90-tih godina u Banjoj Luci i Bosanskoj Krajini.

- Zločini, etničkih istrebljenja, protjerivanja i genocida nisu bili posljedica, već cilj agresivnog i profiterskog rata koji je pokidao i uništio krhki i dragocjeni društveni supstrat Bosne i Hercegovine te njenih međuetničkih zajednica. Politička ucjena vojno nadmoćnije beogradske elite, koja je glasila „ako se odcijepite biće rata“ od početka je kao alternativu imala vojno i paramilitarno organiziranje, a zatim i političku etno-nacionalnu homogenizaciju građana BiH koji su sebe percipirali kao Srbe ili pravoslavce. Za tako nešto je bila potrebna snažna medijska indoktrinacija i viktimizacija Srba - pravoslavaca , ali istovremeno i medijska kriminalizacija i dehumanizacija onih „drugih“, komšija. Za etno-nacionalnu homogenizaciju na zamišljenoj i zacrtanoj „srpskoj zemlji“ u BiH nedostajao je jedan važan uvjet, a taj je demografski istrijebiti i protjerati većinu nesrba i uspostaviti etno-ekskluzivnu teritorijalno-političku tvorevinu zvanu „Republika Srpska“.

Demografski genocid i zločine, pratili su istovremeno potpuno brisanje, uništavanje i zaborav nesrpskih i ideološki nepodobnih kulturno-političkih identifikacija i narativa od naziva ulica do vjerskih objekata. Ovaj svojevrsni kulturocid kao i posljedice onog demografskog, osjećaju se i dan danas kako na ulicama Banja Luke i drugih mjesta u RS, tako i na razini službenih politika kroz selektivno sjećanje i zaborav. Ono što je bilo predviđeno beogradskim vojno-strateškim planom RAM, uglavnom je provedeno kroz kampanje genocida i etničkog istrebljivanja. Ove kampanje, u svom organiziranom i masovnom obliku, počinju terorom nad katoličkim i muslimanskim stanovništvom u Bosanskoj Krajini, Prijedoru, Banjoj Luci, Kotor Varoši te Sanskoj dolini, a završavaju se Srebrenicom i ponovnom kampanjom protjerivanja preostalog nesrpskog stanovništva Bosanske Krajine. Krug se zatvorio tamo gdje je počeo, -sažetak je izlaganja mr. Srđana Šušnice čija je obitelj bila također žrtva zbog otpora i suprotstavljanja etno-nacionalnoj homogenizaciji i teroru nad hrvatskim i muslimanskim stanovništvom Banja Luke.

Prijedor, paradigma zločina

„Genocid u Prijedoru kao paradigma zločina u Bosanskoj Krajini“ bila je tema izlaganja dr. Muje Begića iz Instituta za nestale osobe BiH.

- Prisilno napuštanje općine Prijedor od strane Bošnjaka i Hrvata bilo je iz razloga što su uvjeti života postali nepodnošljivi. Bošnjaci i Hrvati bili su svakodnevno izloženi progonima, nezakonitim zatvaranjima, ubijanjima, mučenjima, pljačkanju, silovanjima, neizvjesnosti i drugim nehumanim radnjama i postupcima. Ono što je ključno jest da su ta krivična djela činila dio kampanje progona. Srpske vlasti u Prijedoru su omogućile i odobravale uspostavu nemogućih uvjeta života. To je bio dio plana da se kroz uspostavu nemogućih uvjeta za život prisili ciljane skupine, Hrvate i Bošnjake na napuštanje Prijedora. Nasilni progoni Bošnjaka i Hrvata bili su dio smišljene i planirane kampanje nametanja takvih uvjeta života da su mnogi pristajali na sve uvjete srpskih vlasti općine Prijedor kako bi se spasili od tortura i mučenja kojima su bili izloženi oni i članovi njihovih obitelji.

Dr. Begić je iznio kao eklatantan primjer dijelove iz presude MKSJ u predmetu Radoslav Brđanin gdje je sud utvrdio da je  postojala smislena, dosljedna strategija etničkog čišćenja i da je isključiva namjera vlasti bosanskih Srba, kod prisilnog premještanja bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata unutar i izvan Autonomne Republike Krajina, bila osigurati trajan odlazak tih stanovnika. Na to ukazuje činjenica da su njihovi domovi, radnje i vjerski objekti razoreni, a njihova imovina konfiscirana ili bez naknade predana u posjed Srpskoj Republici BiH. Nema sumnje da su vlasti bosanskih Srba smatrale da će etničko čišćenje biti uspješno samo ako se bosanski Muslimani i bosanski Hrvati trajno uklone, istaknuo je u svom izlaganju dr. Begić. Osvrnuo se i na posljedice provođenja genocidne politike na području općine Prijedor prezentiravši najvažnije činjenice u brojkama, kao i prezentaciju razmjera zločina pokazavši iskapanja žrtava zločina iz Tomašice, najveće pojedinačne grobnice na ovim prostorima, možda i u Europi.

U Prijedoru je oko 3.500 ubijenih i nestalih stanovnika, među kojima je 102 djece i 263 žene. Najmlađa ubijena osoba je Velid Softić – beba od 3 mjeseca, a najstarija osoba Zlata Krkić, koja je imala 95 godina. Do sada su na više od 450 mjesta pronađeni posmrtni ostaci žrtava genocida, a ekshumirano je 70 masovnih grobnica. Na prijedorskom području u 58 logora smrti i drugih mjesta zatočenja bilo je zatočeno oko 31.000 Bošnjaka i Hrvata, a ukupno je protjerano više od 50 000 Bošnjaka i Hrvata. Porušene su 32 džamije i 11 župnih i područnih katoličkih crkava . Sva naselja, u kojima su živjeli Bošnjaci i Hrvati, su opljačkana - naglasci su iz izlaganja dr. Muje Begića.

O razmjerima učinjenih ratnih zločina na području banjolučke regije, govorio je dr. Josip Jurčević iz Instituta dr. Ivo Pilar iz Zagreba, s posebnim osvrtom na izvješća povjerenstva Ujedinjenih naroda zahvaljujući kojem su mnogi zločini dospjeli u javnost.

Dr. Jurčević je u svom izlaganju govorio o prirodi agresije i zločinima koji su se događali na području šire banjolučke regije, uspoređujući ih sa zločinima u Vukovaru, Srebrenici i drugim mjestima. Agresija nad Hrvatima i Bošnjacima šire banjolučke regije odvijala se korištenjem niza zabranjenih oružja i metoda. Napose su u ovom prostoru korištene u značajnoj mjeri najrazličitije paravojne i dragovoljačke postrojbe te skupine. Etničko čišćenje se provodilo svim vrstama zastrašivanja i zlostavljanja, masovnim ubojstvima, masakriranjem, zatvaranjem u logore i progonstvima. Glavne mete su bili civili, njihova imovina te kulturna baština (crkve, groblja, naselja) sa svrhom uništavanja i iskorjenjivanja povijesnog identiteta u ovom prostoru, naglasio je dr. Jurković.

Osvrćući se na izvješća povjerenstva Ujedinjenih naroda posebno je apostrofirao izvješće Tadeuša Mazovjeckog o etničkom čišćenju u Banjoj Luci i banjolučkoj regiji. Tadeus Mazovijecki bio je specijalni izvjestitelj Komisije za ljudska prava UN-a o situaciji na teritoriju bivše Jugoslavije. U travnju 1995. godine podnio je izvještaj Komisiji i Vijeću sigurnosti UN-a, o najnovijoj etapi kampanje „etničkog čišćenja, koju provode bosanski Srbi u banjolučkoj regiji. Prema tom izvješću bosanski Srbi su „de facto“ namjerno i bez rizika da budu kažnjeni, kršili brojna ljudska prava nesrpskog stanovništva, koji žive u ovom prostoru, izravno i neizravno, ne poduzimajući preventivne akcije prema paravojnim i drugim nezakonitim grupama. Kao rezultat ovakve sistematske etničke kampanje, koja je počela prije tri godine etničko čišćenje ovih prostora gotovo je završeno. Zahvaljujući ovom izvješću g. Mazovijeckog, koji je nakon ovog izvješća podnio ostavku na dužnosti specijalnog izvjestitelja UN-a, počela se mijenjati percepcija o učinjenim i provedenim zločinima nad nesrpskim stanovništvom na području banjolučke regije, kazao je g. Jurčević

Zauzimanje pape Ivana Pavla II za mir u BiH

Etničko čišćenje na području BiH nije bilo provođeno samo na područjima gdje je bilo vojnog djelovanja, već i onim mjestima na kojima rata nije bilo, a u koje spada i dio banjolučke biskupije. O zauzimanju ondašnjeg Sv. Oca pape Ivana Pavla II, današnjeg sveca Katoličke Crkve, za izbjeglice i prognanike BiH i njegovo suprotstavljanje etničkom čišćenju govorio je dr. fra Velimir Blažević

- Tijekom cijelog tog razdoblja papa Ivan Pavao II. je mnogo puta skretao pozornost svjetske javnosti na rat i njegove tragične posljedice u Bosni i Hercegovini, te pozivao zaraćene strane da prekinu ratovanje i uspostave mir, a također apelirao na međunarodnu zajednicu da se aktivno uključi u zaustavljanju ratnih sukoba i stradanja nedužnih civila. Isto je činila i vatikanska diplomacija u međunarodnim tijelima, prije svega KESS-a i OESS-a, te na sastancima nekih odborâ i tijelâ OUN-a, na kojima je Sveta Stolica imala svoje predstavnike.

U svom angažiranju Ivan Pavao II. i vatikanska diplomacija su se bavili posebno i pitanjem ratnih izbjeglica i prognanika te etničkog čišćenja, a to je i tema moga izlaganja na ovom Međunarodnom studijskom danu.

Ivan Pavao II. je na generalnoj audijenciji već 6 svibnja 1992. ukazao na strahote kojima su izvrgnuti toliki ljudi i obitelji u Bosni i Hercegovini, koji su morali napustiti vlastiti dom i potražiti drugdje utočište i siguran zaklon. Ponovno je 20. svibnja 1992. na generalnoj audijenciji govorio o odlasku iz Bosne i Hercegovine znatnog broja izbjeglica koji su potražili utočište u susjednim republikama Hrvatskoj i Sloveniji, te da kreću prema Italiji, Austriji i drugim prijateljskim zemljama, te istaknuo potrebu solidarnosti s njima.

I kasnije je u više navrata skretao pozornost svjetske javnosti na izbjegličku dramu i na etničko čišćenje u Bosni i Hercegovini, te istovremeno pozivao na solidarnost i pružanje pomoći izbjeglicama i prognanicima, zahvaljivao svima koji su priskakali u pomoć, i osuđivao svako nasilje nad nedužnim pučanstvom i etničko čišćenje bilo koje manjine na nekom području.

Sinkronizirano i u potpunom suglasju s istupima i stajalištima pape Ivana Pavla II. nastupala je i vatikanska diplomacija i predstavnici Svete Stolice u brojnim međunarodnim tijelima, tako na zasjedanjima i sastancima Odbora za ljudska prava OUN-a, Izvršnog odbora Visokog povjerenstva OUN-a za izbjeglice, Trećeg komiteta OUN-a, Komiteta visokih dužnosnika KESS-a, Ministara vanjskih poslova OESS-a i Visokog vijeća OESS-a, opetovano ukazujući na problem izbjeglica i prognanika i potrebu da im se pomogne i omogući povratak u njihovu domovinu, te snažno osuđujući zločine etničkog čišćenja.

Glas Ivana Pavla II. i predstavnika Svete Stolice i njihovo jasno i odlučno istupanje pred svjetskom javnošću ulijevalo je nadu i djelovalo ohrabrujuće na one koji su bili žrtve rata i beskrupuloznog progona i etničkog čišćenja. Ali njihova upozorenja, poticaji, apeli, molbe, proklamacije i moralne osude, mogli su biti djelotvorni samo onoliko koliko ih je netko čuo i poslušao. A takvih je u međunarodnoj zajednici i među svjetskim moćnicima, koji su mogli mnoga zla spriječiti, a nisu, i koji su mogli učiniti puno više da se nanesene nepravde isprave i da se ono što je ratom uništeno obnovi, da se zločini sankcioniraju, i da se izbjeglicama i prognanicima omogući povratak, bilo jako malo - naglasci su iz izlaganja dr. fra Velimira Blaževića.

Tri puta s pištoljem u ustima

Gospodin Alojz Jakirčević, tadašnji načelnik općine Davor predstavio je ondašnje teške okolnosti, pregovore s tadašnjim predsjednikom Skupštine općine Srbac, Milošem Milinčićem, teške razgovore i sukobe na rubu incidenta s ondašnjim generalima JNA Uzelcem, Subotićem, Talićem, Savićem Lukićem, kapetanima Ševarikom i Kovačevićem, s ondašnjim predsjednicima RS-a i ministrima oko spašavanja i prihvaćanja ranjenih, zarobljenih i prognanih, te preuzimanju tijela poginulih i ubijenih. Tri mu je puta, dok su pregovarali, general Aleksandar Subotić stavljao pištolj u usta, posljednji put kada se Davor spremao u kolovozu 1995. godine prihvatiti sve prognane i protjerane s područja banjolučke regije .

- Godine 1995. počelo je učestalo prelaženje civila, gotovo svakodnevno po nekoliko osoba iz Banje Luke ili okolice, uglavnom intelektualaca, profesora, liječnika i kulturnih radnika.Na taj način do 14. kolovoza je prešlo 614 osoba. Masovni progon i prelazak je krenuo 14. kolovoza 1995. kada prelazi 1.448 civila, 15. kolovoza 1.737 a 16. kolovoza prelazi 2.050 osoba. Od 14 kolovoza pa do 21. rujna je prešlo 22.054 osobe; od toga 14.058 Hrvata, 7.782 Muslimana ili Bošnjaka, 117 Roma, 57 Srba, 22 Čeha, 12 Talijana, 5 Slovenaca i 1 Nijemac  - opisao je g. Jakirčević pomoću brojki prvih, nekoliko kolovoskih dana, kada je počelo protjerivanja banjolučkih Hrvata i Bošnjaka.

Europska budućnost BiH

Hrvatski europarlamentarac u Europskom parlamentu i potpredsjednik Odbora za vanjsku politiku EP gospodin Andrej Plenković govorio je o pogledima Europske unije prema budućnosti Bosne i Hercegovine .

- Ove godine obilježavamo dvadesetu obljetnicu Daytonsko-pariškog okvirnog mirovnog sporazuma, kao i niza važnih događaja koji su okončali rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. U suočavanju s progonima i ostalim ratnim stradanjima Crkva i njezino vodstvo odigrali su značajnu ulogu, čime su još jednom potvrdili svoju stoljetnu brigu za vjeru i blagostanje Hrvata u Bosni i Hercegovini. Danas je Bosna i Hercegovina napreduje na svom europskom putu. Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, potpisan 16. lipnja 2008., stupio je konačno na snagu 1. lipnja 2015. Ovotjedno Izvješće Europske komisije o napretku u procesu proširenja za 2015. značajno je povoljnije od prethodnih izvješća o BiH. Međutim, put prema EU zahtijeva ispunjavanje niza kriterija, te na njemu nema prečica, kao što pokazuje i iskustvo RH. Bila bi povijesna nepravda kada bi BiH bila zadnji vagon u vlaku zemalja jugoistočne Europe prema EU. Hrvatski zastupnici u Europskom parlamentu to prepoznaju te kontinuirano pružaju snažnu podršku Bosni i Hercegovini na njenom europskom putu.
 

Recentne rezolucije Europskog parlamenta o Bosni i Hercegovini naglašavaju da je za preobrazbu BiH u učinkovitu, uključivu i potpuno funkcionalnu državu nužno provesti ustavne reforme na načelima federalizma, decentralizacije, supsidijarnosti te legitimne predstavljenosti čime bi se zajamčila odgovarajuća integracija BiH u EU. Jedino tako moguće je osigurati potpunu ravnopravnost sva tri konstitutivna naroda i drugih. Opstojnost Hrvata u Bosni i Hercegovini od strateškog je interesa i za Republiku Hrvatsku. Zbog toga će Hrvatska ostati najodlučnija zagovornica europske budućnosti Bosne i Hercegovine, a uloženi napori u transformaciju zemlje na kraju će biti nagrađeni punopravnim članstvom u EU, - naglasci su iz izlaganja g. Andreja Plenkovića.

Belgija - BiH, sličnost i razlike...

Gospođa Patsy Sörensen iz Antwerpena bila je posebna gošća ovog Međunarodnog studijskog dana. U svom izlaganju je iznijela iskustva iz Belgije koja je isto tako kao i BiH multikulturna, multietnička zemlja koja nije lišena sličnih problema s kojima se suočava BiH, ali je ipak pronašla „modus vivendi“.

- Ovdje samo kako bih vam rekla da ste vi svi žrtve nepravde i igara moći drugih. Znam iz vlastitog iskustva da prije nego žrtve mogu ostaviti svoja traumatična iskustva iza sebe, one trebaju biti prepoznate kao žrtve nepravde. Je li ovo moguće? Možemo li ponovno stvoriti osjećaj sigurnosti? Kako se to radi? Jesu li svi uvjeti prisutni da pomognu i podrže stanovnike teško narušenih krajolika? Nakon rata...nema pobjednika samo gubitnika.

Znate li što o Belgiji? O naše četiri regionalne vlade i federalnoj vladi? Naša četiri jezika: flamanski, francuski, njemački čak i engleski koji se sve više i više čuje u Briselu? O svim različitim nacionalnostima koje žive u našoj zemlji? U mom gradu žive zajedno 164 različite nacije, više nego u New Yorku. Mnoge različite religije također...nije jednostavno ali funkcionira. Ponekad se čuju glasovi koji zagovaraju odvajanje, drugi kažu da se trebamo držati zajedno. Za mene, demokracija je glagol. Morate aktivno raditi na njoj svakog dana i političari moraju raditi za svoje građane i za sve one koji prebivaju u toj zemlji.

Za ovo, trebate političku volju i stabilnost.

Morate nastaviti gledati naprijed, ovo dugujemo generaciji mladih koja želi studirati, raditi i graditi budućnost. Jesmo li spremni to učiniti? Kao bivša političarka, znam da je poprilično teško ući u politiku i da moraš dvaput razmisliti prije nego daš neku izjavu. Kao političarka stalno sam se morala skrivati od agresije i prijetnji jer sam se borila protiv korupcije i organiziranog kriminala koji je prisutan čak i u Belgiji. Čak sam napisala i knjigu o tome pod naslovom Maska dolje.

Dok sam bila gradski vijećnik također sam pomogla mnogim ljudima iz vaše zemlje koji su došli u Antwerpen tražiti azil. Osnovala sam svoju organizaciju Payoke 1987. bez ikakvih sredstava ili podrške i s mnogo političkih oponenata. Od tada, pomogli smo mnogim žrtvama trgovine ljudima, pomogli im da počnu ispočetka i zajedno smo dali njihovim životima novu perspektivu. Mi znamo koliko je teško vjerovati opet u svijetlu budućnost nakon što ste izgubili svoje voljene, kada ste bili poniženi, protjerani, potlačeni, iskorištavani...kada ste bili žrtve bešćutnog nasilja.

Ali dobro je znati povijest, istraživati i razumjeti razloge. Naša djeca zaslužuju odgovore. Ali mi smo naučili da nas ovo mora voditi naprijed, u budućnost. Ljutnja oko toga što se dogodilo može i treba biti izražena. Samopoštovanje se mora ponovno izgraditi. Iz Belgije i Zapadne Europe, rat na Balkanu je daleko, ali za vas je još uvijek vidljiv i opipljiv svakog dana. Mislim da trebamo naći ravnotežu između prošlosti i budućnosti i što vaša zemlja ima ponuditi u svom bujnom krajoliku, planinama koje oduzimaju dah i bogatoj povijesti.

Jedna je poruka koju želim ponijeti sa sobom kući: da sam ovdje u Banjoj Luci upoznala mnogo ljudi koji su snažni, vjeruju u suradnju, zajedno se bore protiv siromaštva i žele stvoriti zaposlenost, prilike, kako bi ovaj svijet bio bolje mjesto, da stvari funkcioniraju, da budu ljudi koje nitko ne zastrašuje, - naglasila je Patsy Sörensen.

Konstitutivnost Hrvata u RS-u izvrgnuta ruglu

O položaju Hrvata u RS u kontekstu načela jednakopravnosti konstitutivnih naroda govorila je gospođa Gordana Katana, stalna dopisnica sarajevskog Oslobođenja iz Banje Luke. Ona se fokusirala na ustavne mogućnosti koje daje Ustav RS, nakon donošenja amandmana temeljem implementacije Odluke Ustavnog suda BiH o konstitutivnosti naroda. Trinaest se godina ova ustavna kategorija o konstitutivnosti naroda provodi, ali kada su u pitanju Hrvati kao narod i njihovi politički predstavnici u pogledu ostvarenja ove mogućnosti da kroz načelo konstitutivnosti zaštite svoj i najmanji nacionalni, vitalni interes, takva se mogućnost pretvorila u ruglo.

- Trinaest godina kasnije princip jednakopravnosti konstitutivnih naroda i njihova participacija u vlasti shodno popisu stanovništva iz 1991. godine dosljedno se provodi samo u sudskoj vlasti i to ponajprije iz razloga što je za izbor nositelja pravosudnih funkcija, osim za Ustavni sud RS, nadležno Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH.

U zakonodavnoj i izvršnoj vlasti princip jednakopravnosti, pogotovo u slučaju hrvatskog naroda, izvrgnut je svojevrsnom ruglu. Činjenica da stranke s hrvatskim predznakom u više mandata u Narodnoj skupštini RS nisu imale svoje zastupnike dovela je do toga da se hrvatski predstavnik u rukovodstvo entitetskog parlamenta birao iz redova neke od stranaka koje su bile dio vladajuće većine.

U Vladi RS situacija je gotovo identična. A čak i u slučajevima kada je neko od ministara član stranke s hrvatskim predznakom, ta pozicija, kao što je to slučaj u dva posljednja izborna ciklusa plod je političkog dogovora SNSD-a i HDZ-a BiH.

No najdrastičniji je primjer izvrgavanja ruglu principa jednokopravnosti, a koji je ujedno i najpogubniji za hrvatski narod, svakako je Vijeće naroda RS. Osim prvog konstituiranja ovog parlamentarnog doma 2002. godine, kome je osnovni zadatak zaštita vitalnih nacionalnih interesa konstitutivnih naroda i ostalih, kada su većinu od osam delegata činili predstavnici stranaka s hrvatskim predznakom, samo u 13 slučajeva hrvatski delegati glasali su za povredu vitalnog nacionalnog interesa. Ovaj podatak, tim je više poražavajući ima li se u vidu niz zakona i odluka Narodne skupštine koji su direktno ograničavali, negirali i vrijeđali vitalne nacionalne interese nesrba u Republici Srpskoj.

Stranačka pripadnost i benefiti koje za sobom nosi, tako su postali prioritet nad interesima Hrvata koji bi u institucijama RS trebali štititi njihove interese. Tako isti postaju potpuno otuđena grupacija, a štetnost njihovog političkog nedjelovanja, na žalost odražava se kako na veoma nizak procenat povratka, ali i na održivost života onih koji su se vratili u svoja prijeratna prebivališta, - akcenti su iz izlaganja Gordane Katane

Hrvati u RS-u - stanje i perspektive

O današnjem položaju i perspektivama Hrvata u RS-a izlagao je Frano Piplović. Iz njegovog opširnog izlaganja izdvajamo nekoliko naglasaka o političkoj i stvarnoj poziciji Hrvata u RS-u.

- Današnji bosansko-hercegovački entitet Republika Srpska Hrvatima je bio najbrojnije nastanjivan na područjima Bosanske Posavine te Banja Luke i šire banjolučke regije. Prvi prostor su izgubili u ratu, a iz drugog su brutalno istjerani, uz svekoliku pomoć politike i političara, u završnici rata. U oba slučaja glavni osumnjičenici i krivci za takav ishod su politike i političari kako iz tzv. domaćih redova, tako i uz veliku podršku bjelosvjetskih politika i političara. U prvom su se slučaju oružjem borili za prevlast i ostanak u prostoru Bosanske Posavine, a u drugom, u Banjoj Luci i širem banjolučkom području, odbijali primiti bilo kakvo oružje i gandijevski trpjeli sve nedaće i poniženja, očekujući bolje dane, koji nisu došli. Dilema, boriti se oružjem ili gandijevskim metodama za Hrvate ovih bh. prostora rezultat je bio isti. Morali su napustiti te prostore milom ili silom. Stradali su jednako u ratom zahvaćenoj Bosanskoj Posavini kao i u banjolučkoj regiji u kojoj nije bilo rata. Nije bilo rata, ali je bilo terora.

Prema popisu stanovništva Bosne i Hercegovine iz 1991. godine, naglasio je Piplović, na današnjem prostoru Republike Srpske, u 39 općina i gradova bilo je 152.975 stanovnika hrvatske nacionalnosti. Od tog ukupnog broja, 145 tisuća Hrvata živjelo je u prostoru od Bosanskog Šamca do Bosanskog Novog/Novigrada. Konkretno u prostoru Bosanske Posavine, u pet gradova i općina: Derventa,Doboj, Modriča, Bosanski Brod i Bosanski Šamac živjelo je 73.508, u prostoru Banje Luke i šire banjalučke regije, u 15 gradova i općina bilo je 71.527 građana hrvatske nacionalnosti. Na ostalim područjima RS-a – područje Semberije, Podrinja i Istočne Hercegovine, prema popisu stanovništva iz 1991. godine, nastanjivalo je oko 8 tisuća Hrvata. U odnosu na popis iz 1991. godine danas u Bosni i Hercegovini manjka 208 tisuća Hrvata, 66.353 Bošnjaka te 127.085 Srba. U odnosu na prijeratno razdoblje, u RS - nedostaje ni više ni manje nego 92,62% Hrvata. Brojem i slovima Hrvata je samo 4.564 na današnjem području RS-a.

Oduvijek su Hrvati s područja Bosanske Posavine i banjolučke regije odlazili i vraćali se svom zavičaju, istakao je Piplović u svom izlaganju, međutim progon 90-tih godina nije imao obilježja iz prethodnih seljakanja. On je rezultat rata i vrlo sumnjivih politika iz devedesetih godina koje su imale za cilj preseljenje naroda i razmjene teritorija. Posavina je iseljena i raseljena nakon ratnog poraza dok nad pražnjenjem područja u široj banjolučkoj regiji koja su nastanjivali Hrvati stoji velika sumnja i trajno pitanje nije li nestanak, istjerivanje, i protjerivanje Hrvata rezultat, upravo tajne, nagodbenjačke politike o preseljenju naroda i razmjeni teritorija!?

S područja banjolučke regije Hrvati su nestajali u nekoliko turnusa, nakon proživljenih i doživljenih pritisaka, brutalnosti svih vrsta, premlaćivanja, zločina, ubojstava, zatvaranja, ugrožavanja članova obitelji te ugroze i kršenja svih ljudskih prava. U kolovozu 1995. godine na ovim prostorima susrele su se dvije ljudske prognaničke tragedije, dvije velike ljudske i humanitarne nevolje, izbjegli hrvatski Srbi iz Krajine i preostali Hrvati banjolučke regije. Glavni izbjeglički koridori su kao slučajno išli onim pravcima gdje je još ostalo Hrvata, koji su odlučili ostati i nakon svih doživljenih patnji. Zaista monstruozno, dopustiti ili isplanirati da nevolja ide na nevolju. Predstavnicima Međunarodnog komiteta Crvenog križa nije palo na pamet zatražiti da se spriječi bliski susret hrvatskih Srba i banjolučkih Hrvata. Naprotiv nakon svih tih bliskih susreta nakon čega su nastupile pljačke i mnoga još uvijek nerazjašnjena ubojstva nedužnih Hrvata banjolučke regije predstavnici MKCK svesrdno ponudiše svoju posredničku ulogu u sigurnom preseljenju Hrvata i njihovom „dragovoljnom“ odlasku.

Govoreći o jednoj velikoj zloupotrebi instituta „konstitutivnost“ koju po ustavu imaju Hrvati kao jedan od tri konstitutivna naroda, Piplović je kazao: Ustavom RS-a (čl.1.) zagarantirano je   - „ravnopravno i bez diskriminacije sudjelovanje u vršenju vlasti u Republici Srpskoj-,i - zagarantirana je nacionalna ravnopravnost i zaštita vitalnih nacionalnih interesa naroda“- (čl.5 Ustava),. Pogledajmo kako u praksi stvarno izgleda konstitutivnost Hrvata u RS-u? Ona je deklarirana ali još nije konzumirana, a pitanje je i kada će. Implementacijom Odluke Ustavnog suda BiH o konstitutivnosti naroda Hrvati i Bošnjaci su postali konstitutivni narod u RS-u, a Srbi u Federaciji BiH. Zapravo konstitutivnost nije plod, do tada zdravog političkog djelovanja i promišljanja političkih bh. čimbenika i stvorene povoljne društvene i političke klime već je oktroirana, jer je svima poznato da je prostor RS-a građen politički i teritorijalno kao prostor ekskluzivan samo za jedan narod, srpski narod. Stoga je teško biti konstitutivan u nacionalnoj etniji, koja je kao projekt trebala biti svekoliki prostor za jedan narod, gdje je sve naše, srpsko, pa i zrak, istaknuo je Piplović.

Iznio je, između ostalog, stanje u predstavničkim tijelima RS-a u pogledu zastupanja hrvatskih interesa. U proteklih 20 godina u NS RS bilo je 12 poslanika s hrvatskim nacionalnim predznakom. Od ukupnog broja Hrvata u Narodnoj skupštini RS-a dva poslanika su izabrana s liste hrvatske političke stranke, a ostalih 10 s jedne od političkih stranaka koje nose predznak „srpski“ ili su „srpski“ programski orijentirane. Kako je većina poslanika u skupštinu ušla preko stranačkih listi, oni su dužni u parlamentu provoditi stranačku politiku i zastupat stavove stranke koja ih je iznjedrila u parlament. Nisu ih mogli izabrati Hrvati, izabrali su ih birači većinskog naroda.

Zar nije smiješno i pomalo tužno očekivati da će jedan poslanik sa stranačke liste iz jednog konstitutivnog naroda zastupati interese drugog konstitutivnog naroda, zapitao se gospodin Piplović u svom izlaganju te nastavio: Svih ovih godina, premda su u skupštinskim klupama sjedili ovakvi Hrvati, nikada u NS RS-a nije pokrenuto ni jedno vitalno pitanje u vezi položaja hrvatskog naroda u RS-u. Čak nije pokrenuto ni jedno poslaničko pitanje koje bi se odnosilo na životna pitanja Hrvata u RS-u. Ne treba za to kriviti dosadašnje poslanike. Oni su, statirajući, u parlamentu odradili svoju ulogu u ime hrvatske konstitutivnosti u RS-u, držeći se stranačke stege i zacrtane stranačke politike. Forma je zadovoljena, a što je sa suštinom? Ona kao da nije bitna! Naprotiv bitna je ali se, na ovakav način, do suštine ne može doći, i tu je jedan od ključeva razjašnjenja ovakvog teškog, ponižavajućeg i frustrirajućeg položaja Hrvata na području RS-a - istaknuo je, između ostalog, gospodin Frano Piplović.

Vrlo opširnu i do u detalje opisanu kronologiju, metode i etape etničkog čišćenja Hrvata i Bošnjaka na banjolučkom području u razdoblju 1992. – 1995. godine iznio je mr. Šimun Penava iz Instituta za povijest Slavonije i Baranje.

Niti u Hrvatskoj trebate Srbe, niti ovdje trebamo Hrvate!

O reagiranjima Biskupskog ordinarijata u Banjoj Luci u odnosu na etničko čišćenje u mjesnoj Crkvi i zauzimanje za povratak prognanika govorio je mons. Ivica Božinović, ravnatelj KŠC-a Ivan Merz iz Banje Luke. Mons. Božinović je svoje izlaganje počeo iznošenjem laži i krivotvorina koje se uporno, službeno pronose o progonu Hrvata s ovog područja:

„Nedavno se na nekim portalima pojavilo reagiranje dr. Srboljuba Živanovića na knjigu intervjua biskupa Komarice: „Ljubav. Sila. Domišljatost. Skidanje maski.“ u kojem on otvoreno optužuje biskupa za širenje mržnje prema pravoslavnim Srbima. I dodaje: „Nisu Srbi proterivali Hrvate iz Bosne i Hercegovine, već je to ustvari činila država Hrvatska, koja je tada podelila hrvatske pasoše i proglasila svojim državljanima sve katolike Hrvate. Svo hrvatsko stanovništvo je tada prešlo u Hrvatsku koja ih je naselila u kuće i stanove proteranih preko 200.000 Srba, koji su morali da hitno napuste svoje domove i da pobegnu u Srbiju da sačuvaju goli život. To je razlog zašto je biskup Komarica u Banja Luci ostao bez svojih vernika, rimokatolika Hrvata“.