O kaldejskom obredu po kojem će Papa predslaviti euharistiju u Iraku


Križevci,  Čet, 04. Ožujak 2021.

Pričest u istočno-sirskom obredu

Pričest u istočno-sirskom obredu

Papa Franjo će tijekom pohoda Iraku od 5. do 8. ožujka predslaviti euharistiju na kaldejskom ili istočno-sirskom obredu. Donosimo prilog đakona Križevačke eparhije Livija Marijana o toj kršćanskoj liturgijskoj baštini.

Povijesna veličina i tragedija drevnih Crkava

Od 5. do 8. ožujka papa Franjo će posjetiti Irak i tom prigodom slavit će euharistiju na kaldejskom ili istočno-sirskom obredu. Taj je obreBeogradd jedan od istočnih kršćanskih obreda kojim se služe katolički Kaldejci u Iraku i katolički Siro-malabarci u Indiji. Njime se služi i njihova majka Crkva – Asirska Crkva Istoka, iz koje je Kaldejska katolička Crkva i nastala kada se jedan dio stare nestorijanske Asirske Crkve ujedinio s Rimom 1552. godine. Premda je u Katoličkoj Crkvi većinski obred rimski ili latinski, ravnopravno s njim su legitimni i svi istočni obredi, i jednako su katolički kao i rimski. To su:

  1. istočno-sirski ili kaldejski, nastao u Mezopotamiji
  2. zapadno-sirski ili siro-antiohijski, nastao oko Antiohije u Siriji
  3. koptski
  4. etiopski obred, nastali u krugu drevne kršćanske Aleksandije
  5. armenski na Kavkazu i naposljetku najveći istočni obred koji je nastao u bizantskom Carigradu
  6. bizantski ili grčki.

Papa, kao sveopći poglavar Katoličke Crkve, na neki način je i poglavar svih obreda te može slaviti euharistiju i sakramente po bilo kojem od njih, a ne samo po rimskom. Sve istočne katoličke Crkve imaju svoju obrednu blizanku, odnosno majku-Crkvu iz koje su nastale i s kojom dijele isti obred. Tako grkokatolici s pravoslavnima dijele bizantski obred, kaldejci s asircima dijele istočno-sirski obred, maroniti i siro-katolici dijele sa siro-jakobitima zapadno-sirski obred.

Postoje dva ”sirska” obreda, oba nastala u krugu rane Crkve istočnog Mediterana gdje je materinji jezik stanovništva bio Isusov materinji siro-aramejski jezik. Zapadno-sirski se razvio uz obalu i unutrašnjost Sirije, oko kršćanske Antiohije, i ima jake helenističko-rimske elemente. Istočno-sirski ili siro-kaldejski obred razvio se na području Mezopotamije odnosno Perzije današnjeg Iraka. Zajednički su im glasoviti sirski crkveni oci rane Crkve: Tacijan (2. st.), koji je prvi sastavio harmonizirani tekst svih četiriju evanđelja spojen u jednu cjelinu, zatim Bardesan (154. – 222.), tvorac sirijske i općekršćanske himnografije i poezije, zatim veliki kršćanski teolog i pjesnik sv. Efrem Sirski (306. – 373.), pa glasoviti teolozi Teodor Mopsuestijski (350. – 373.) i Diodor iz Tarza (+390.). Svi su ti sirski oci dio općekršćanske teološke i liturgijske baštine. Međutim, u siro-aramejskom kulturnom krugu razvile su se dvije obredne tradicije, dijelom i zato jer su se istočno-sirski Asirci odvojili od opće Crkve poslije Efeškog sabora 431. i zapali pod utjecaj nestorijanstva (otuda i naziv za njih ”nestorijanci”), dok su zajednice zapadno-sirskog obreda otpale od opće Crkve nakon Kalcedonskog sabora 451. i zapale u monofizitstvo (naziva ih se siro-jakobitima). Međusobno su se smatrali krivovjercima i raskolnicima. Kad su se pojedine zajednice iz tih Crkava vraćale u zajedništvo Katoličke Crkve u kasnijim stoljećima, promijenile su i svoje nazive. Tako su katolici zapadno-sirskog obreda poznati kao Maroniti i Siro-katolici, a katolici istočno-sirskog obreda kao Kaldejci (Kaldeja je stari naziv za Mezopotamiju). U Iraku danas postoje oba ta sirska obreda i još uvijek žive i te stare predkalcedonske Crkve kao i katoličke Crkve tih obreda. Papa Franjo pohodit će u Bagdadu i siro-katoličku katedralu koja je zapadno-sirskog obreda, a predslavit će euharistiju na sjeveru Iraka po kaldejskom ili istočno-sirskom obredu koji je ondje većinski.

Jednu od najfascinantnijih, ali i izrazito tragičnih povijesti u kršćanstvu imala je Crkva Perzije, zvana i ”Crkva Istoka” ili jednostavno ”Asirska Crkva” ili pak ”nestorijanska”. Bila je to Crkva Perzijskoga Carstva kojoj su prema usmenoj tradiciji prvi vjerovjesnici bili apostoli Toma, a zatim Tadej (Addai) i Bartolomej (Mari). Do 13. st. bila je to najveća kršćanska Crkva na svijetu. Asirski kršćani su vrlo rano stigli do Indije, gdje su poznati kao Tomini kršćani te postoje i danas. Ta Crkva je prva prodrla u Kinu (635.) i Mongoliju. Ondje ju je susreo i Marko Polo te je o njoj pisao. Već u 6. i 7. stoljeću prisutna je i na Tibetu. Prva je prevela Bibliju na kineski jezik. U 13. st., katolikos-patrijarh Asirske Crkve Istoka upravljao je s 25 metropolija i 230 biskupija, do samih obala Pacifika. Zbog obrazovanosti i kulture, asirski kršćani postali su posrednici između grčke kulture i Arapa. Međutim, tragična prekretnica dogodila se potkraj 13. st. kada su Mongoli prešli na islam, pred kojim je kršćanstvo Azije moralo ustuknuti. Mongolski kan Tamerlan je u 14. st. gotovo u cijelosti uništio Asirsku Crkvu Istoka. Nakon velikih progona, asirski kršćani, njihovi ”ostaci ostataka”, povukli su se na visoravan oko Urmijskoga jezera (sjeverni Irak – jugoistočna Turska), na područje Kurdistana, gdje su čitavu povijest proživljavali teška progonstva od Kurda i Osmanlija. Živjeli su u malim selima nepristupačnog gorja Hakari, a njihov patrijarh stolovao je u selu Kochianis, gdje je skromna kamena crkvica (čiji zidovi i danas stoje) služila kao patrijarhalna katedrala. Za vrijeme i nakon Prvoga svjetskog rata, doživjeli su genocid od strane Turaka i Kurda, tako da je najkompaktnija zajednica Asiraca, u gorju Hakarija u Turskoj, gotovo potpuno nestala. Poseban udarac doživjela je u najnovijim islamističkim ratnim razaranjima pa su njezini vjernici danas uglavnom u izbjeglištvu u zapadnim zemljama, a malo ih je tek ostalo u sjevernom Iraku (Erbil, Mosul, Alqosh) i Bagdadu. Također, malo ih još ima u Teheranu (Iran), Mardinu (Turska), Aleppu (Sirija) i na Cipru.

Kršćani asirske ili istočno-sirijske tradicije sebe nazivaju jednostavno Asirci (i etnički i vjerski naziv), ili šuryani (sirijci) ili kršćani (u odnosu na muslimane u svojoj sredini) ili mešihaje (prema mesiji Isusu Kristu) ili pak nazareni, nazrani (prema Nazarećaninu). Ako su katolici – nazivaju se kaldejci. U nedavnim islamističkim progonima bili su prisiljeni na svoje kuće staviti arapsko slovo nun – ( ن – N kao ”Nazarećani”). U Indiji za sebe upotrebljavaju naziv malabarci ili siro-malabarci ili Tomini kršćani (po apostolu Tomi).

Prije donedavnih islamističkih progona pripadnika Asirske crkve Istoka bilo je oko 400 tisuća, razasutih po Bliskome istoku (Irak, Iran, Cipar, Libanon, Sirija), u Rusiji, Europi, SAD-u i Australiji. S njom u jedinstvu, Asirska Crkva Indije ima oko 50 tisuća pripadnika. Kaldejska katolička Crkva nije bila toliko izvrgnuta progonima, pa je danas brojnija od matične Asirske te je najbrojnija kršćanska zajednica u Iraku. Do terorističkog djelovanja tzv. ISIS-a imala je oko 600 tisuća vjernika (Irak, Iran, Jordan, Libanon, Egipat, Sirija, SAD, Kanada, Australija). Najbrojnija Crkva toga obreda je Siro-malabarska katolička Crkva u Indiji s više od 4 milijuna vjernika.

Kaldejski ili istočno-sirski obred

Specifičnost kaldejskog ili istočno-sirskog obreda je njegov snažan semitski pečat i arhaičnost. Oblikovavši se u miljeu istočnjačke, semitske kulture, u malim judeo-kršćanskim zajednicama gotovo monaškoga ruralnog karaktera, udaljen i odvojen od Bizanta, Rima i Antiohije, ovaj je obred najjednostavniji i najarhaičniji što ga tradicionalno kršćanstvo poznaje. Opisi toga obreda, prvenstveno kod anglikanskih misionara i putopisaca koji su boravili među Asircima u planinama Hakkarija u jugoistočnoj Turskoj, u 19. st., kod zapadnog čitatelja još uvijek pobuđuju fascinaciju.

Crkve su vrlo male, četvrtaste i mračne, sagrađene često na stijenama, s ravnim ili svodnim krovom te vrlo niskim ulaznim vratima. Nemaju nikakve oznake osim nekada križa na vratima kojega svi pri ulasku ljube. Svetište s kamenim oltarom je u posebnoj niši prema istoku, podignuto nekoliko stepenica, a na ulazu visi zastor. Oltar je ponekad natkriven nebnicom (baldakin), na oltaru je križ bez korpusa i dvije svijeće. Pred ulazom stoje dva niska postolja, poput ambona, prekrivena platnom: na jednom, zvanim “Golgota“ položen je križ, a na drugom knjiga Evanđelja, najčešće neko staro rukopisno izdanje. Svatko tko ulazi u crkvu izuva obuću, prilazi te ljubi izloženi križ i Evanđelje. U crkvi vise uljne svjetiljke te snopovi mirisavih trava – zavjetni darovi. Nema nikakvih slika, ni kipova, premda ih kod katoličkih Kaldejaca danas već ima. Uz svetište je obično i druga niša u kojoj je krstionica, a nerijetko još i prostorija s peći u kojoj svećenik i đakon mijese i peku euharistijski kruh pred samo bogoslužje. Vjernici stoje ili sjede na podu za vrijeme bogoslužja, u kojem svi zajedno sudjeluju pjevanjem napamet na siro-aramejskom jeziku. S jedne i druge strane ulaza u svetište, pokraj malih postolja, stoje skupine đakona i podđakona, neki još u dječačkoj dobi, koji iz rukopisnih knjiga antifonalno pjevaju psalme i druge dijelove bogoslužja. Svećenik na sebi ima bijelu albu, štolu i pojas s izvezenim križevima te plašt, a đakoni nose bijele tunike, pojas i štolu preko jednog ramena. Za vrijeme bogoslužja zastor se otvara i zatvara. Na pričesti svećenik dijeli vjernicima komadić posvećenog euharistijskog kruha, a đakon svakom pruža kalež. Ta tradicija nije poznavala ikone i kipove, čak ni korpus na križu. Križ je poznat kao ”perzijski križ” i ima ornamentalni oblik s krakovima koji se razvijaju u listove. U starija su vremena crkve sirijske tradicije imale ”bemu” – oveću, ograđenu platformu nasred lađe, kao židovske sinagoge, na kojoj se nalazila biskupova katedra, sjedala za kler i amboni.

Skromna i arhaična struktura obredâ odiše asketskom strogoćom i meditativnošću. Duga i monotona psalmodija izmjenjuje se pred zidom svetišta s čitanjima, antifonama i himnima (od kojih mnogi potječu još od sv. Efrema Sirskog). Molitve se izvode otegnutim i recitativnim istočnjačkim napjevima, nekada i ritmički uz pratnju cimbala. Dok se Asirci i Kaldejci u liturgiji služe siro-aramejskim i arapskim jezikom, Siro-malabarci u Indiji rabe domaći indijski jezik malayam. Premda je veći dio obreda danas na arapskom, neki su dijelovi još uvijek na siro-aramejskom, a vjernici ih znaju napamet.

Euharistijsko slavlje naziva se ”quddaša” (posvećenje) ili ”qurbono” (žrtva), a služi se samo nedjeljom i blagdanom. Ta je liturgijska tradicija u potpunosti sačuvala praksu prvobitne Crkve da se svagdanom čitava zajednica vjernika okuplja u crkvi na molitvu Jutarnje i Večernje. Većina poznaje psalme napamet. Koriste tri liturgije (misni obrazac):

  1. najčešće Svetih apostola Mar Addaia (Tadeja) i Mar Marija,
  2. Mar Nestorija,
  3. Mar Teodora Mopsuestijskog.

Razlikuju se samo po anafori – euharistijskoj molitvi ili kanonu. Njihova posebna i jedna od najstarijih euharistijskih molitava uopće, ”Anafora Mar Addaia i Mar Marija” ima neobičnu karakteristiku, a ta je da joj nedostaju same riječi pretvorbe. Veliku ulogu u liturgiji ima priprema euharistijskog kruha, u koji se kao kvasac umeće djelić preostao od prethodne euharistije. Nema svetohraništa jer se euharistija ne pohranjuje, već se drže toga da od mane i vazmenoga janjeta nije ništa smjelo preostati. Svećenik i đakon peku euharistijski kruh moleći psalme neposredno prije same liturgije. I svećenici i đakoni su redovito oženjeni. Mnoštvo đakona služi na obredima i najčešće podijeljeni u dva kora pjevaju. Taj je obred ostao vrlo ”demokratičan” i pučki. Naime, nije došlo do stvaranja elite pjevača ili zborova ni do sofisticirane liturgijske glazbe kao kod drugih kršćanskih tradicija, već sav puk predvođen svećenicima i đakonima pjeva i sudjeluje u obredima. I žene su okupljene u poseban kor pjevačica te nose liturgijske tunike slične đakonima i pokrivaju glave bijelim velima.

Vrlo je impresivan sačuvan stari obred otpuštanja još nekrštenih (nekad katekumena) iz crkve prije euharistijske posvete. Đakoni s evanđelistarom i križem, u pratnji svjećonoša, izlaze pred svetište i pjevaju: ”Tko nije primio sveto Krštenje, neka se povuče! Tko nije primio znak života, neka iziđe!” Tako i pred samu posvetu darova đakon opominje vjerne pjevajući: ”Uspravite se na nogama i promatrajte što se zbiva: svete i strašne Tajne se posvećuju, svećenik se približio i moli nad njima! Naklonite svoje glave i nitko neka ne prozbori!” Nakon zaziva Duha Svetoga (epikleza) i umakanja kruha u kalež, svećenik proglašava: ”Razdijeljene su, posvećene, dovršene, sjedinjene, pomiješane, sastavljene, svezane i zapečaćene jedna s drugom, ove svete, slavne, životvorne i božanske Tajne…” Zajednica na to kliče: ”Amen! Vjerujemo i ispovijedamo!”

Zanimljivo je da se i maloj djeci može podijeliti svećenički red (ali ne kod katoličkih Kaldejaca i Siro-malabaraca). Paralelno s devet anđeoskih korova razlikuju i devet stupnjeva svetoga reda:

  • vrhovni svećenici (katolikos, metropoliti i biskupi);
  • svećenici (korepiskopi, arhiđakoni i obični svećenici)
  • te službenici (đakoni, podđakoni i lektori).

Liturgijsko ruho je vrlo skromno u odnosu na zapadno-sirski, armenski ili bizantski obred, a sastoji se od bijele albe, pojasa, štole i plašta s izvezenim križevima. Klerici su nosili crne dugačke kaftane (halje) i crne turbane. Mnoštvo je postova u godini. Ne poznaju bolesničko pomazanje. Česta je uporaba svetog ulja u sakramentima, pa i kod ispovijedi, kao i posvete crkava i pravljenja euharistijskog kruha. Ispovijed je za teške i javne grijehe javna, pred cijelom zajednicom.

Uoči velikih blagdana (Božić, Uskrs) svi vjernici sudjeluju na velikom noćnom bdjenju kada se ispjeva cijeli psaltir. Vrlo je zanimljiv istočno-sirski časoslov koji je sačuvao ranokršćanski oblik i elemente židovske sinagogalne molitve. Ne obiluje obilnom liturgijskom poezijom kao zapadno-sriski ili bizantski, ni velikom ceremonijalnošću. Veliko blago tog obreda ostavili su brojni ranokršćanski sirski oci i pisci. Posebno se ističe rani himnograf Bardesan († 222.) koji zapisa: “Budući da se svi mi po samom imenu Krista, u kojem god kraju bili, nazivamo kršćanima, te se u dan Gospodnji sakupljamo, a u određene se dane od jela suzdržavamo.“ Napisao je broje himne na sirskom i smislio za njih melodije te se smatra začetnikom kršćanskog antifonalnog, ali i responzorijalnog pjevanja, gdje se iza pojedinih strofa pjeva pripjev. Njegovo je djelo dalje razvijao veliki sirski teolog i himnopisac sv. Efrem Sirski († 373.), danas nadaleko poznat i štovan u svim kršćanskim Crkvama. Istočno-sirski časoslov ima samo tri glavna molitvena časa: bdjenje (lilyo), jutarnju (šapra) i večernju (ramša), što je također starokršćanska tradicija, a manji časovi i povečerje javljaju se samo u vrijeme posta. Na svakoj se službi moli himan ”Laku Mara”: Tebe, Gospode, Bože svega, ispovijedamo! Isuse Kriste, Tebe slavimo! Jer Ti naša tijela uskrisuješ, Ti naše duše spašavaš!

Središnji čin jutarnje i večernje molitve je svečano prinošenje kâda, kada se pjeva „onitha” (antifona): ”Kao ljepotu dragocjenih pomasti i kao miomiris slatkog tamjana, primi, Gospode, prošnje i molitve vjernih svojih.” Molitve su najčešće upravljene Bogu Ocu po Kristu.

Liturgijska godina podijeljena je na cikluse od sedam tjedana: Navještenje (kao vrsta Došašća), Bogojavljenje, Veliki post, Uskrs, Vrijeme apostola, Vrijeme Svetoga Križa, Vrijeme Mojsija i Vrijeme Posvete crkve. Nedjelje se nazivaju prema vremenima (npr. Prva nedjelja Navještenja). Većina svetačkih spomendana se slavi petkom. Uz Veliki post (korizmu) ima još 4 posta: Post Djevica nakon prve nedjelje Bogojavljenja, pa Ninivski post (spomen na Ninivljane i Jonu) 70 dana prije Uskrsa, pa Marijanski post prije Usnuća (Uznesenja) Marijina. Predma je u vrijeme kada se Crkva Perzije odijelila kao “nestorijanska“ u kršćanstvu bio poznat samo jedan Marijin blagdan, danas istočno-sirski obred ima sve Marijine blagdane kao i druge kršćanske baštine jer se među tradicijama i Crkvama tijekom stoljeća ipak komuniciralo i preuzimalo.

Budući da su kršćani i Crkve istočno-sirske tradicije živjeli u siromaštvu i pod stalnim progonima, nije čudno da u početku nisu imali tiskanih liturgijskih knjiga. Osobito manje seoske crkve služile su se drevnim rukopisnim liturgikonima (misal) i časoslovima. Rim je za potrebe Kaldejaca s vremenom tiskao liturgijske knjige, ali je pri tom dolazilo i do tzv.”latinizacije” (mijenjanja ili napuštanja izvornih obreda i tradicija, i uvođenje rimokatoličkih običaja, formula i molitava). Danas se stoga istočno-sirski obred kod Asiraca i Kaldejaca nešto malo i razlikuje, jer su Kaldejci od 15. st. ipak pod utjecajem Rima i zapada pa su prilagođavali neke obrede i običaje. U posljednje vrijeme, osobito nakon Drugoga vatikanskog koncila, Kaldejska katolička Crkva uglavnom se vraća izvornim istočno-sirskim tradicijama svoga obreda, premda za razliku od Asirske Crkve, u Kaldejskim Crkvama još se nailazi na zapadne elemente (euharistija se nekad služi prema narodu, a ne prema istoku kako je izvorno, blagoslovljena voda na ulazu u crkvu, kipovi i slike, pobožnost krunice i križnog puta). Uz blagoslov Svete Stolice, dogovorom Kaldejske i Asirske Crkve, od prije nekoliko godina dozvoljeno je međusobno primanje pričesti i dijeljenja sakramenata između ove dvije Crkve koje su još uvijek crkveno-pravno odijeljene, ali koje dijele isti obred, istu tradiciju i istu apostolsku vjeru. Zbog velikog egzodusa kršćana iz Iraka, Sirije i Turske u zapadno-europske i prekomorske zemlje, danas se istočno-sirski obred u dijaspori služi i na engleskom te na drugim jezicima, premda se dobro čuva i siro-aramejski jezik koji je posebna poveznica sa samim Isusom i apostolima.

(kta/ika)

Marijansko hodočašće Gospi u Olovo

Olovo,  Sub, 01. Svi. 2021.

Marijansko hodočašće Gospi u Olovo

Patron samostana i župe Plehan

Plehan,  Ned, 25. Tra. 2021.

Patron samostana i župe Plehan

Duhovna priprava za 58. svjetski dan molitve za zvanja

Sarajevo,  Ned, 18. Tra. 2021.

Duhovna priprava za 58. svjetski dan molitve za zvanja

Za duhovna zvanja molit će od 18. travnja do 25. travnja 2021. sve redovnička zajednice koje djeluju na području Bosne i Hercegovine

Papa moli za žrtve vulkanske erupcije na Svetom Vincentu

Vatikan,  Pet, 23. Tra. 2021.

Papa moli za žrtve vulkanske erupcije na Svetom Vincentu

Papa Franjo izrazio je u brzojavu objavljenom u Vatikanu 23. travnja blizinu i molitvu žrtvama vulkanske erupcije na karipskom otoku Sveti Vincent, prenosi IKA

Kardinal Reinhard Marx odlikovan visokim ordenom SR Njemačke za zasluge

Berlin,  Pet, 23. Tra. 2021.

Kardinal Reinhard Marx odlikovan visokim ordenom SR Njemačke za zasluge

Njemački kardinal Reinhard Marx odlikovan je visokim ordenom Savezne Republike Njemačke za zasluge - Veliki križ sa zvijezdom

Noć knjige 2021. u Kršćanskoj sadašnjosti!

Hrvatska,  Pet, 23. Tra. 2021.

Noć knjige 2021. u Kršćanskoj sadašnjosti!

Noć knjige prati popust od 20 do 70 % u knjižarama i web knjižari Kršćanske sadašnjosti

Proslava patrona u župi Morančani

Morančani,  Pet, 23. Tra. 2021.

Proslava patrona u župi Morančani

U petak, 23. travnja, župa Morančani kod Tuzle proslavila je svoj patron – Sv. Jurja. Euharistijsko slavlje u skromnim uvjetima zbog pandemije "koronavirusa" predslavio je župnik u vjerničkoj zajednici Krista Kralja Cer vlč. Jozo Batinić