O kaldejskom obredu po kojem će Papa predslaviti euharistiju u Iraku


Križevci,  Čet, 04. Ožujak 2021.

Pričest u istočno-sirskom obredu

Pričest u istočno-sirskom obredu

Papa Franjo će tijekom pohoda Iraku od 5. do 8. ožujka predslaviti euharistiju na kaldejskom ili istočno-sirskom obredu. Donosimo prilog đakona Križevačke eparhije Livija Marijana o toj kršćanskoj liturgijskoj baštini.

Povijesna veličina i tragedija drevnih Crkava

Od 5. do 8. ožujka papa Franjo će posjetiti Irak i tom prigodom slavit će euharistiju na kaldejskom ili istočno-sirskom obredu. Taj je obreBeogradd jedan od istočnih kršćanskih obreda kojim se služe katolički Kaldejci u Iraku i katolički Siro-malabarci u Indiji. Njime se služi i njihova majka Crkva – Asirska Crkva Istoka, iz koje je Kaldejska katolička Crkva i nastala kada se jedan dio stare nestorijanske Asirske Crkve ujedinio s Rimom 1552. godine. Premda je u Katoličkoj Crkvi većinski obred rimski ili latinski, ravnopravno s njim su legitimni i svi istočni obredi, i jednako su katolički kao i rimski. To su:

  1. istočno-sirski ili kaldejski, nastao u Mezopotamiji
  2. zapadno-sirski ili siro-antiohijski, nastao oko Antiohije u Siriji
  3. koptski
  4. etiopski obred, nastali u krugu drevne kršćanske Aleksandije
  5. armenski na Kavkazu i naposljetku najveći istočni obred koji je nastao u bizantskom Carigradu
  6. bizantski ili grčki.

Papa, kao sveopći poglavar Katoličke Crkve, na neki način je i poglavar svih obreda te može slaviti euharistiju i sakramente po bilo kojem od njih, a ne samo po rimskom. Sve istočne katoličke Crkve imaju svoju obrednu blizanku, odnosno majku-Crkvu iz koje su nastale i s kojom dijele isti obred. Tako grkokatolici s pravoslavnima dijele bizantski obred, kaldejci s asircima dijele istočno-sirski obred, maroniti i siro-katolici dijele sa siro-jakobitima zapadno-sirski obred.

Postoje dva ”sirska” obreda, oba nastala u krugu rane Crkve istočnog Mediterana gdje je materinji jezik stanovništva bio Isusov materinji siro-aramejski jezik. Zapadno-sirski se razvio uz obalu i unutrašnjost Sirije, oko kršćanske Antiohije, i ima jake helenističko-rimske elemente. Istočno-sirski ili siro-kaldejski obred razvio se na području Mezopotamije odnosno Perzije današnjeg Iraka. Zajednički su im glasoviti sirski crkveni oci rane Crkve: Tacijan (2. st.), koji je prvi sastavio harmonizirani tekst svih četiriju evanđelja spojen u jednu cjelinu, zatim Bardesan (154. – 222.), tvorac sirijske i općekršćanske himnografije i poezije, zatim veliki kršćanski teolog i pjesnik sv. Efrem Sirski (306. – 373.), pa glasoviti teolozi Teodor Mopsuestijski (350. – 373.) i Diodor iz Tarza (+390.). Svi su ti sirski oci dio općekršćanske teološke i liturgijske baštine. Međutim, u siro-aramejskom kulturnom krugu razvile su se dvije obredne tradicije, dijelom i zato jer su se istočno-sirski Asirci odvojili od opće Crkve poslije Efeškog sabora 431. i zapali pod utjecaj nestorijanstva (otuda i naziv za njih ”nestorijanci”), dok su zajednice zapadno-sirskog obreda otpale od opće Crkve nakon Kalcedonskog sabora 451. i zapale u monofizitstvo (naziva ih se siro-jakobitima). Međusobno su se smatrali krivovjercima i raskolnicima. Kad su se pojedine zajednice iz tih Crkava vraćale u zajedništvo Katoličke Crkve u kasnijim stoljećima, promijenile su i svoje nazive. Tako su katolici zapadno-sirskog obreda poznati kao Maroniti i Siro-katolici, a katolici istočno-sirskog obreda kao Kaldejci (Kaldeja je stari naziv za Mezopotamiju). U Iraku danas postoje oba ta sirska obreda i još uvijek žive i te stare predkalcedonske Crkve kao i katoličke Crkve tih obreda. Papa Franjo pohodit će u Bagdadu i siro-katoličku katedralu koja je zapadno-sirskog obreda, a predslavit će euharistiju na sjeveru Iraka po kaldejskom ili istočno-sirskom obredu koji je ondje većinski.

Jednu od najfascinantnijih, ali i izrazito tragičnih povijesti u kršćanstvu imala je Crkva Perzije, zvana i ”Crkva Istoka” ili jednostavno ”Asirska Crkva” ili pak ”nestorijanska”. Bila je to Crkva Perzijskoga Carstva kojoj su prema usmenoj tradiciji prvi vjerovjesnici bili apostoli Toma, a zatim Tadej (Addai) i Bartolomej (Mari). Do 13. st. bila je to najveća kršćanska Crkva na svijetu. Asirski kršćani su vrlo rano stigli do Indije, gdje su poznati kao Tomini kršćani te postoje i danas. Ta Crkva je prva prodrla u Kinu (635.) i Mongoliju. Ondje ju je susreo i Marko Polo te je o njoj pisao. Već u 6. i 7. stoljeću prisutna je i na Tibetu. Prva je prevela Bibliju na kineski jezik. U 13. st., katolikos-patrijarh Asirske Crkve Istoka upravljao je s 25 metropolija i 230 biskupija, do samih obala Pacifika. Zbog obrazovanosti i kulture, asirski kršćani postali su posrednici između grčke kulture i Arapa. Međutim, tragična prekretnica dogodila se potkraj 13. st. kada su Mongoli prešli na islam, pred kojim je kršćanstvo Azije moralo ustuknuti. Mongolski kan Tamerlan je u 14. st. gotovo u cijelosti uništio Asirsku Crkvu Istoka. Nakon velikih progona, asirski kršćani, njihovi ”ostaci ostataka”, povukli su se na visoravan oko Urmijskoga jezera (sjeverni Irak – jugoistočna Turska), na područje Kurdistana, gdje su čitavu povijest proživljavali teška progonstva od Kurda i Osmanlija. Živjeli su u malim selima nepristupačnog gorja Hakari, a njihov patrijarh stolovao je u selu Kochianis, gdje je skromna kamena crkvica (čiji zidovi i danas stoje) služila kao patrijarhalna katedrala. Za vrijeme i nakon Prvoga svjetskog rata, doživjeli su genocid od strane Turaka i Kurda, tako da je najkompaktnija zajednica Asiraca, u gorju Hakarija u Turskoj, gotovo potpuno nestala. Poseban udarac doživjela je u najnovijim islamističkim ratnim razaranjima pa su njezini vjernici danas uglavnom u izbjeglištvu u zapadnim zemljama, a malo ih je tek ostalo u sjevernom Iraku (Erbil, Mosul, Alqosh) i Bagdadu. Također, malo ih još ima u Teheranu (Iran), Mardinu (Turska), Aleppu (Sirija) i na Cipru.

Kršćani asirske ili istočno-sirijske tradicije sebe nazivaju jednostavno Asirci (i etnički i vjerski naziv), ili šuryani (sirijci) ili kršćani (u odnosu na muslimane u svojoj sredini) ili mešihaje (prema mesiji Isusu Kristu) ili pak nazareni, nazrani (prema Nazarećaninu). Ako su katolici – nazivaju se kaldejci. U nedavnim islamističkim progonima bili su prisiljeni na svoje kuće staviti arapsko slovo nun – ( ن – N kao ”Nazarećani”). U Indiji za sebe upotrebljavaju naziv malabarci ili siro-malabarci ili Tomini kršćani (po apostolu Tomi).

Prije donedavnih islamističkih progona pripadnika Asirske crkve Istoka bilo je oko 400 tisuća, razasutih po Bliskome istoku (Irak, Iran, Cipar, Libanon, Sirija), u Rusiji, Europi, SAD-u i Australiji. S njom u jedinstvu, Asirska Crkva Indije ima oko 50 tisuća pripadnika. Kaldejska katolička Crkva nije bila toliko izvrgnuta progonima, pa je danas brojnija od matične Asirske te je najbrojnija kršćanska zajednica u Iraku. Do terorističkog djelovanja tzv. ISIS-a imala je oko 600 tisuća vjernika (Irak, Iran, Jordan, Libanon, Egipat, Sirija, SAD, Kanada, Australija). Najbrojnija Crkva toga obreda je Siro-malabarska katolička Crkva u Indiji s više od 4 milijuna vjernika.

Kaldejski ili istočno-sirski obred

Specifičnost kaldejskog ili istočno-sirskog obreda je njegov snažan semitski pečat i arhaičnost. Oblikovavši se u miljeu istočnjačke, semitske kulture, u malim judeo-kršćanskim zajednicama gotovo monaškoga ruralnog karaktera, udaljen i odvojen od Bizanta, Rima i Antiohije, ovaj je obred najjednostavniji i najarhaičniji što ga tradicionalno kršćanstvo poznaje. Opisi toga obreda, prvenstveno kod anglikanskih misionara i putopisaca koji su boravili među Asircima u planinama Hakkarija u jugoistočnoj Turskoj, u 19. st., kod zapadnog čitatelja još uvijek pobuđuju fascinaciju.

Crkve su vrlo male, četvrtaste i mračne, sagrađene često na stijenama, s ravnim ili svodnim krovom te vrlo niskim ulaznim vratima. Nemaju nikakve oznake osim nekada križa na vratima kojega svi pri ulasku ljube. Svetište s kamenim oltarom je u posebnoj niši prema istoku, podignuto nekoliko stepenica, a na ulazu visi zastor. Oltar je ponekad natkriven nebnicom (baldakin), na oltaru je križ bez korpusa i dvije svijeće. Pred ulazom stoje dva niska postolja, poput ambona, prekrivena platnom: na jednom, zvanim “Golgota“ položen je križ, a na drugom knjiga Evanđelja, najčešće neko staro rukopisno izdanje. Svatko tko ulazi u crkvu izuva obuću, prilazi te ljubi izloženi križ i Evanđelje. U crkvi vise uljne svjetiljke te snopovi mirisavih trava – zavjetni darovi. Nema nikakvih slika, ni kipova, premda ih kod katoličkih Kaldejaca danas već ima. Uz svetište je obično i druga niša u kojoj je krstionica, a nerijetko još i prostorija s peći u kojoj svećenik i đakon mijese i peku euharistijski kruh pred samo bogoslužje. Vjernici stoje ili sjede na podu za vrijeme bogoslužja, u kojem svi zajedno sudjeluju pjevanjem napamet na siro-aramejskom jeziku. S jedne i druge strane ulaza u svetište, pokraj malih postolja, stoje skupine đakona i podđakona, neki još u dječačkoj dobi, koji iz rukopisnih knjiga antifonalno pjevaju psalme i druge dijelove bogoslužja. Svećenik na sebi ima bijelu albu, štolu i pojas s izvezenim križevima te plašt, a đakoni nose bijele tunike, pojas i štolu preko jednog ramena. Za vrijeme bogoslužja zastor se otvara i zatvara. Na pričesti svećenik dijeli vjernicima komadić posvećenog euharistijskog kruha, a đakon svakom pruža kalež. Ta tradicija nije poznavala ikone i kipove, čak ni korpus na križu. Križ je poznat kao ”perzijski križ” i ima ornamentalni oblik s krakovima koji se razvijaju u listove. U starija su vremena crkve sirijske tradicije imale ”bemu” – oveću, ograđenu platformu nasred lađe, kao židovske sinagoge, na kojoj se nalazila biskupova katedra, sjedala za kler i amboni.

Skromna i arhaična struktura obredâ odiše asketskom strogoćom i meditativnošću. Duga i monotona psalmodija izmjenjuje se pred zidom svetišta s čitanjima, antifonama i himnima (od kojih mnogi potječu još od sv. Efrema Sirskog). Molitve se izvode otegnutim i recitativnim istočnjačkim napjevima, nekada i ritmički uz pratnju cimbala. Dok se Asirci i Kaldejci u liturgiji služe siro-aramejskim i arapskim jezikom, Siro-malabarci u Indiji rabe domaći indijski jezik malayam. Premda je veći dio obreda danas na arapskom, neki su dijelovi još uvijek na siro-aramejskom, a vjernici ih znaju napamet.

Euharistijsko slavlje naziva se ”quddaša” (posvećenje) ili ”qurbono” (žrtva), a služi se samo nedjeljom i blagdanom. Ta je liturgijska tradicija u potpunosti sačuvala praksu prvobitne Crkve da se svagdanom čitava zajednica vjernika okuplja u crkvi na molitvu Jutarnje i Večernje. Većina poznaje psalme napamet. Koriste tri liturgije (misni obrazac):

  1. najčešće Svetih apostola Mar Addaia (Tadeja) i Mar Marija,
  2. Mar Nestorija,
  3. Mar Teodora Mopsuestijskog.

Razlikuju se samo po anafori – euharistijskoj molitvi ili kanonu. Njihova posebna i jedna od najstarijih euharistijskih molitava uopće, ”Anafora Mar Addaia i Mar Marija” ima neobičnu karakteristiku, a ta je da joj nedostaju same riječi pretvorbe. Veliku ulogu u liturgiji ima priprema euharistijskog kruha, u koji se kao kvasac umeće djelić preostao od prethodne euharistije. Nema svetohraništa jer se euharistija ne pohranjuje, već se drže toga da od mane i vazmenoga janjeta nije ništa smjelo preostati. Svećenik i đakon peku euharistijski kruh moleći psalme neposredno prije same liturgije. I svećenici i đakoni su redovito oženjeni. Mnoštvo đakona služi na obredima i najčešće podijeljeni u dva kora pjevaju. Taj je obred ostao vrlo ”demokratičan” i pučki. Naime, nije došlo do stvaranja elite pjevača ili zborova ni do sofisticirane liturgijske glazbe kao kod drugih kršćanskih tradicija, već sav puk predvođen svećenicima i đakonima pjeva i sudjeluje u obredima. I žene su okupljene u poseban kor pjevačica te nose liturgijske tunike slične đakonima i pokrivaju glave bijelim velima.

Vrlo je impresivan sačuvan stari obred otpuštanja još nekrštenih (nekad katekumena) iz crkve prije euharistijske posvete. Đakoni s evanđelistarom i križem, u pratnji svjećonoša, izlaze pred svetište i pjevaju: ”Tko nije primio sveto Krštenje, neka se povuče! Tko nije primio znak života, neka iziđe!” Tako i pred samu posvetu darova đakon opominje vjerne pjevajući: ”Uspravite se na nogama i promatrajte što se zbiva: svete i strašne Tajne se posvećuju, svećenik se približio i moli nad njima! Naklonite svoje glave i nitko neka ne prozbori!” Nakon zaziva Duha Svetoga (epikleza) i umakanja kruha u kalež, svećenik proglašava: ”Razdijeljene su, posvećene, dovršene, sjedinjene, pomiješane, sastavljene, svezane i zapečaćene jedna s drugom, ove svete, slavne, životvorne i božanske Tajne…” Zajednica na to kliče: ”Amen! Vjerujemo i ispovijedamo!”

Zanimljivo je da se i maloj djeci može podijeliti svećenički red (ali ne kod katoličkih Kaldejaca i Siro-malabaraca). Paralelno s devet anđeoskih korova razlikuju i devet stupnjeva svetoga reda:

  • vrhovni svećenici (katolikos, metropoliti i biskupi);
  • svećenici (korepiskopi, arhiđakoni i obični svećenici)
  • te službenici (đakoni, podđakoni i lektori).

Liturgijsko ruho je vrlo skromno u odnosu na zapadno-sirski, armenski ili bizantski obred, a sastoji se od bijele albe, pojasa, štole i plašta s izvezenim križevima. Klerici su nosili crne dugačke kaftane (halje) i crne turbane. Mnoštvo je postova u godini. Ne poznaju bolesničko pomazanje. Česta je uporaba svetog ulja u sakramentima, pa i kod ispovijedi, kao i posvete crkava i pravljenja euharistijskog kruha. Ispovijed je za teške i javne grijehe javna, pred cijelom zajednicom.

Uoči velikih blagdana (Božić, Uskrs) svi vjernici sudjeluju na velikom noćnom bdjenju kada se ispjeva cijeli psaltir. Vrlo je zanimljiv istočno-sirski časoslov koji je sačuvao ranokršćanski oblik i elemente židovske sinagogalne molitve. Ne obiluje obilnom liturgijskom poezijom kao zapadno-sriski ili bizantski, ni velikom ceremonijalnošću. Veliko blago tog obreda ostavili su brojni ranokršćanski sirski oci i pisci. Posebno se ističe rani himnograf Bardesan († 222.) koji zapisa: “Budući da se svi mi po samom imenu Krista, u kojem god kraju bili, nazivamo kršćanima, te se u dan Gospodnji sakupljamo, a u određene se dane od jela suzdržavamo.“ Napisao je broje himne na sirskom i smislio za njih melodije te se smatra začetnikom kršćanskog antifonalnog, ali i responzorijalnog pjevanja, gdje se iza pojedinih strofa pjeva pripjev. Njegovo je djelo dalje razvijao veliki sirski teolog i himnopisac sv. Efrem Sirski († 373.), danas nadaleko poznat i štovan u svim kršćanskim Crkvama. Istočno-sirski časoslov ima samo tri glavna molitvena časa: bdjenje (lilyo), jutarnju (šapra) i večernju (ramša), što je također starokršćanska tradicija, a manji časovi i povečerje javljaju se samo u vrijeme posta. Na svakoj se službi moli himan ”Laku Mara”: Tebe, Gospode, Bože svega, ispovijedamo! Isuse Kriste, Tebe slavimo! Jer Ti naša tijela uskrisuješ, Ti naše duše spašavaš!

Središnji čin jutarnje i večernje molitve je svečano prinošenje kâda, kada se pjeva „onitha” (antifona): ”Kao ljepotu dragocjenih pomasti i kao miomiris slatkog tamjana, primi, Gospode, prošnje i molitve vjernih svojih.” Molitve su najčešće upravljene Bogu Ocu po Kristu.

Liturgijska godina podijeljena je na cikluse od sedam tjedana: Navještenje (kao vrsta Došašća), Bogojavljenje, Veliki post, Uskrs, Vrijeme apostola, Vrijeme Svetoga Križa, Vrijeme Mojsija i Vrijeme Posvete crkve. Nedjelje se nazivaju prema vremenima (npr. Prva nedjelja Navještenja). Većina svetačkih spomendana se slavi petkom. Uz Veliki post (korizmu) ima još 4 posta: Post Djevica nakon prve nedjelje Bogojavljenja, pa Ninivski post (spomen na Ninivljane i Jonu) 70 dana prije Uskrsa, pa Marijanski post prije Usnuća (Uznesenja) Marijina. Predma je u vrijeme kada se Crkva Perzije odijelila kao “nestorijanska“ u kršćanstvu bio poznat samo jedan Marijin blagdan, danas istočno-sirski obred ima sve Marijine blagdane kao i druge kršćanske baštine jer se među tradicijama i Crkvama tijekom stoljeća ipak komuniciralo i preuzimalo.

Budući da su kršćani i Crkve istočno-sirske tradicije živjeli u siromaštvu i pod stalnim progonima, nije čudno da u početku nisu imali tiskanih liturgijskih knjiga. Osobito manje seoske crkve služile su se drevnim rukopisnim liturgikonima (misal) i časoslovima. Rim je za potrebe Kaldejaca s vremenom tiskao liturgijske knjige, ali je pri tom dolazilo i do tzv.”latinizacije” (mijenjanja ili napuštanja izvornih obreda i tradicija, i uvođenje rimokatoličkih običaja, formula i molitava). Danas se stoga istočno-sirski obred kod Asiraca i Kaldejaca nešto malo i razlikuje, jer su Kaldejci od 15. st. ipak pod utjecajem Rima i zapada pa su prilagođavali neke obrede i običaje. U posljednje vrijeme, osobito nakon Drugoga vatikanskog koncila, Kaldejska katolička Crkva uglavnom se vraća izvornim istočno-sirskim tradicijama svoga obreda, premda za razliku od Asirske Crkve, u Kaldejskim Crkvama još se nailazi na zapadne elemente (euharistija se nekad služi prema narodu, a ne prema istoku kako je izvorno, blagoslovljena voda na ulazu u crkvu, kipovi i slike, pobožnost krunice i križnog puta). Uz blagoslov Svete Stolice, dogovorom Kaldejske i Asirske Crkve, od prije nekoliko godina dozvoljeno je međusobno primanje pričesti i dijeljenja sakramenata između ove dvije Crkve koje su još uvijek crkveno-pravno odijeljene, ali koje dijele isti obred, istu tradiciju i istu apostolsku vjeru. Zbog velikog egzodusa kršćana iz Iraka, Sirije i Turske u zapadno-europske i prekomorske zemlje, danas se istočno-sirski obred u dijaspori služi i na engleskom te na drugim jezicima, premda se dobro čuva i siro-aramejski jezik koji je posebna poveznica sa samim Isusom i apostolima.

(kta/ika)

Ljetno druženje sjemeništaraca i bogoslova s kardinalom Puljićem

Cavtat,  Sri, 04. Kol. 2021.

Ljetno druženje sjemeništaraca i bogoslova s kardinalom Puljićem

Osim duhovno-rekreativnog sadržaja tijekom trajanja kolonij,a kardinal Puljić održao je i nekoliko prigodnih predavanja o vjeri i molitvi gdje su sudionici mogli iznijeti i vlastita razmišljanja

U Gorici svečano proslavljen sv. Stipan Prvomučenik

Gorica,  Sri, 04. Kol. 2021.

U Gorici svečano proslavljen sv. Stipan Prvomučenik

Svetu misu predslavio je fra Stipe Rotim, župni vikar u Tomislavgradu

Dominikanci se nadaju skoroj kanonizaciji bl. Augustina Kažotića

Zagreb,  Sri, 04. Kol. 2021.

Dominikanci se nadaju skoroj kanonizaciji bl. Augustina Kažotića

O. Anto Gavrić u razgovoru za Hrvatski katolički radio najavio je proslavu 700. obljetnice Kažotićeve smrti, koja će biti proslavljena 2023. godine

Split,  Sri, 04. Kol. 2021.

"Most Zajedništva" - razmišljanje nadbiskupa Barišića uz konačno teritorijalno spajanje Hrvatske

Donosimo razmišljanje splitsko-makarskog nadbiskupa Marina Barišića o konačnom teritorijalnom spajanju Hrvatske uz njegov prijedlog da se Pelješki most nazove "Mostom Zajedništva"