Rubriku uređuje dr.sc. Ivo Balukčić
U ovogodišnjoj pouci za Svjetski dan sredstava društvenog priopćivanja koja nosi naslov 'Istina, navještaj i autentičnost života', Sv. Otac Benedikt XVI., između ostaloga piše:''Nove tehnologije ne mijenjaju samo način komuniciranja, već komunikaciju u njoj samoj, zbog čega se može reći da prolazimo kroz razdoblje goleme kulturne preobrazbe. Zahvaljujući tom načinu širenja informacija i spoznaja javlja se novi način shvaćanja i razmišljanja, s do sada nezabilježenim mogućnostima za uspostavu odnosa i izgrađivanje zajedništva.'' Stoga masovni mediji postaju integrirajućim dijelom antropološkog pitanja, koje izranja na površinu kao ključni izazov trećeg tisućljeća kad su u pitanju nove tehnologije komuniciranja.
Od jutarnjeg buđenja pa do odlaska na noćni počinak, raznovrsni mediji sa svojim programima svakodnevno prate osobe različitih uzrasta. Prema nekim istraživanjima mediji dolaze na treće mjesto, poslije rada i spavanja na što čovjek troši svojih dvadeset i četiri sata. Uvođenje medija u svakodnevni život, na svim područjima prema nekim antropolozima utječu i na samu bit ljudskog bića. Neke od karakteristika tih promjena vrlo je lako odrediti, druge su između ostalog nastale sustavnim djelovanjem medija. Znanstvenici koji prihvaćaju tu tezu dokazuju to tvrdnjama kako je današnji čovjek više čovjek slike nego logike, više senzitivan nego racionalan, više intuitivan nego čovjek razgovora, više osoba trenutka nego procesa, više informiran nego komunikativan. Doskora se osobna realnost izgrađivala po onome što je svatko bio, na bazi svoga vlastitog bića, na bazi vlastitih prirodnih mogućnosti. U određenom smislu čovjek se prirodno uklapao u ambijent u kojem je živio, a i sam taj ambijent određivao je proces formacije-identifikacije, u definiranju onoga što se postaje. Stoga se može reći da današnja medijska izmjena vijesti i informacija svake vrste, utječu na mišljenje i življenje osoba i prihvatljivog društvenog ponašanja.[1]
Kod današnjeg čovjeka pod utjecajem medija u globalnom komuniciranju razvija se jaka univerzalistička tendencija. Sredstva društvenog priopćivanja uvode 'svijet' u osobnu svijest i savjest i u isto vrijeme osobna 'savjest' uvedena je u svijet preko medija. Preko sredstava priopćivanja moguće je upoznati različite i raznolike realnosti, načine življenja i razmišljanja. Bez da se pomakne iz kućne fotelje, današnji čovjek, može biti svugdje, ući u život poznatih osoba, proživljavati trenutak za trenutkom, velike povijesne događaje. Svijet koji ulazi u čovjeka, u njegovu svijest, tako da može potaknuti čovjeka da se osjeća aktivnim sudionikom toga svijeta i on se pita koja je moja uloga u tom svijetu, što može razvijati svijest odgovornosti. Takva je univerzalistička tendencija, s jedne strane pozitivna, jer može proširiti čovjekova obzorja. S druge strane povećani broj informacija može dovesti i do gubljenja osjećaja osobne odgovornosti. Kod osobe naviknute preko masmedija na svekolika događanja može izazvati ravnodušnost prema zlu i nepravdi koje postoji u njegovoj okolini. To vodi do jedne vrste osiromašenja osobnosti koje kreira nove granice psihološkog tipa: univerzalnost viđena iz kućnih zidova ili koja preoblikuje odnose s realnošću u čisto informativni kuriozitet (općenitost transformirana u jednu seriju podataka i primljenih informacija); ili koja vodi u određenu vrstu amorfne pasivnosti bez ikakve kritičnosti i emotivnosti. Sve je stavljeno na istu ravan. Upravo je to jedan od najvećih problema današnjeg čovjeka; zatvoriti se u zidove vlastite kuće i živjeti duhovno siromaštvo u punoj epohi i bogatstvu informacija. Tako obilje informacija koje slikom i riječju neprestano bombardiraju današnjeg čovjeka onemogućuju mu u stvaranju ljestvicu vrjednota.
Do pojave masovnih medija i velikih mogućnosti sredstava komunikacije što je preoblikovalo 'zemaljsku kuglu u globalno selo' prevladavalo je neposredno iskustvo. Danas zahvaljujući masmedijima uronjeni smo u posredno iskustvo, virtualnu realnost koja otvara novu dimenziju i omogućuje nam da živimo kao da smo uronjeni u realnost, iskustva koja čine dio imaginarne sfere i sna. Uklonjena je odvojenost između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, da bi se u prvi plan stavila jaka vrijednost sadašnjosti, koja apsorbira u sebe druge dvije vremenske dimenzije, prošlost i budućnost. Danas se živi pod znakom neprestanih promjena koje se prilagođavaju novim situacijama. To može stvoriti jaki osjećaj nesigurnosti, privremenosti i tjeskobe. Mnogo je lakše usredotočiti se na sadašnjost nego postaviti pitanje budućnosti. Složenost budućnosti koja se pojavljuje pred današnjim čovjekom, koji s jedne strane živi svoj život pod znakom krajnje nesigurnosti (upravo je proširena informacija ona koja omogućuje spoznaju i svijest privremenosti našega života) s druge strane živi se kao da život neće završiti nikada. Smrt, bolest, patnja gledaju se kao incidenti koji pogađaju uvijek druge. Takva realnosti koja nam je neprestano pred očima, jer ju mediji neprestano pokazuje, ali koja je s onu stranu ekrana i našeg života i koja u određenom smislu nije ništa te čini da se mirno živi svakodnevnica. Ne gleda se na prošlost, niti na budućnost. Živi se intenzivno sadašnjost.
Osim toga današnji mediji doprinose da se zabo-ravlja sigurnost tradicije, a gube se i oni solidni i stalni životni vodiči, koji imaju linearnu logiku knjige. Za današnjeg čovjeka nije važna čvrsta racionalna temeljna formacija, već samo biti ‘in’ ići u korak s vremenom, biti u ‘trendu’. Čovjek bombardiran mnoštvom informacija i mišljena, ne temelji život na svom osobnom razmišljanje, već razvija pripadnost svijetu. Ne živi oslanjajući se na unutarnju istinitost svoga uvjerenja, već se savršeno i neprestano prilagođava onome što ga okružuje. “Ne osjeća se podržavan od unutarnje idejne strukture, već od pripadnosti grupi i intuitivnog odnosa neprestanih stimulansa ovoga svijeta.”[2]
Posljedice svega ovoga za današnjeg čovjeka su: da je imaginarno realnije od realnoga; da je umjetno naravnije od naravnog, da je posredno bliže od neposrednoga. Nalazimo se pred čovjekom u kojemu pojednostavljenje ide na štetu racionalnoga, neprestani konzumizam nadoknađuje kreativnost, imitacija i obred postaju samo sredstva pripadanja grupi. Takav proces osiromašuje osobnosti u korist sve više proširene masovnosti. Pod snažnim utjecajem medija za današnjeg čovjeka zabava postaje sredstvo za bijeg od tjeskobnih situacija, dok magija i iracionalno postaju idealna klima da bi se pobijedio strah i podsvjesno što duboko dominira u ljudskim srcima. Svakim danom susrećemo sve više novih ljudi, a sve manje starih prijatelja. Dok mediji povezuje jedne s drugima, eliminirajući vrijeme i prostor, ti isti mediji obezvrjeđuju skoro sve što je kroz prošla stoljeća smatrano kao naša individualnost i osobni identitet.
[3]
Komuniciranje i shvaćanje života
Onaj tko želi odgovorno djelovati, treba razmišljati o pretpostavkama i uvjetima svoga ponašanja. Čovjek kao razumno biće oduvijek je osjećao potrebu tumačenja sebe samoga, svojih početaka i svijeta u kojem živi. Razumijevanjem sebe samoga i svijeta u kojem se živi, a koje proizlazi iz ovog procesa tumačenja, oblikuju se postupno također forma i sadržaj koji se želi dati osobnom životu. Neizmjerna je perceptivna moć i mogućnosti da se uđe u odnose s vlastitim okolinom, osobama i stvarima. Svatko može birati, odlučivati, organizirati svoj način života. Ljudski duh načelno je otvoren svemu. Prema tome treba izvršiti temeljnu opciju s obzirom na uspjeh svoje egzistencije. Ovaj proces interpretacije i orijentacije nikada nije zaključen. Zahtijeva sposobnost opraštanja i hrabrost novog započinjanja. Ova nerješiva napetost između izazova i pogrešaka, između oprosta i želje da se iznova započinje, predstavlja unutarnju napetost koja zahtijeva pokret života.
[4]
U procesu formacije osobnog identiteta, slika o sebi i svijetu ima neospornu važnost u najmanje ruku jednaku kao tjelesne potrebe. Starenje npr. može biti opisano kao biološki procesi. Proces starenja može biti interpretiran kao slabljenje važnih životnih energija, kao postajanje nekorisnim ili kao jedna zrelost nagomilanog iskustva i sposobnost prosudbe. Prema atributima kako pojedina kultura razvija sliku o staroj osobi, nalaze se kriteriji vrednovanja i različita ponašanja prema starim osobama.
[5]
Kršćanska tradicija bila je i jest jedno od sredstava po kojem se interpretira i orijentira život. Kroz jezik, slike, simbole i obrede postavljane su zajedničke temeljne činjenice života, u nastojanju da se odredi putokaz u mnogostrukosti prividno kaotičnog života. U kršćanskoj tradiciji, temeljna struktura ljudskog života opisana je i izražena preko pojmova duh, osoba i vjera. Biti ljudsko biće ne znači automatski naći naravni put u život. Ovaj opći princip nalazi potvrdu u drevnoj teoriji, prema kojoj ljudsko biće nije samo tjelesnost, već također duhovna bit, otvoren dimenziji grijeha koji se proteže izvan vidljivog i materijalnog svijeta. Prema kršćanskoj vjeri, biti osoba postaje se i definira preko činjenice da čovjek ne živi samo od odnosa čistih datosti osjetilnog svijeta. Dosljedno tome, ljudska osoba ima mogućnosti da razvije također određenu nezavisnost i slobodu u odnosu na taj svijet, od kojeg se udaljuje koncipirajući svoj život na drugačiji način u odnosu na druga živa bića, koji su uvjetovani od njihova ambijenta.
[6]
Princip dostojanstva ljudske osobe uključuje činjenicu da se čovjekova bit ne manifestira potpuno u objektivnom svijetu i da nijedan unutar svjetovni odnos ne može potpuno odrediti njegovu vrjednotu. Vrjednota osobe ne može biti utemeljena niti na temelju svojih odlika niti na temelju svojih akcija. Ta vrjednota, nepromjenljivo dosto-janstvo osobe, proizlazi iz slobodnog predanja Bogu. Po ovom odnosu utemeljenom u Kristu, kršćanstvo shvaća i tumačiti ljudski život. Iz ovih odnosa mogu se izvesti kriteriji za jedan oblik života koji odgovara ljudskoj slobodi. U toj perspektivi, vjera se shvaća kao zauzimanje stava u odnosu na temeljnu dimenziju našega života, koji se usmjeruje tako prema volji Božjoj kao vrhunskom izrazu dobra i ostvarenog života. U cilju etičkog usmjerenja, ovo znači da kršćani ne mogu očekivati od nijedne ljudske akcije potpunu realizaciju dobra i stoga stvaranja jednog novog bića. Unatoč toga kršćani su pozvani da uzmu udjela u stvaralačkom Božjem djelu, što će reći, pozvani su da promiču svaku akciju, tehniku, društveni oblik života i komuniciranja koji pomažu svim stvorenjima da žive ostvarenu egzistenciju.
Na putu ostvarenje slobode svakog ljudskog bića, oblici tumačenja ljudskog života imaju odlučnu ulogu, u koliko ga uvode u vrednovanje onoga što je i što bi trebalo biti ljudsko biće. Prema modelima tumačenja života koriste se i sredstva i načini djelovanja za postizanje određene forme života. U kršćanskoj koncepciji pojavljuje se stoga očito interes da se život usmjeri prema odgovarajućim modelima koji predstavljaju svoje mnogostruke dimenzije sa svojim tenzijama i kontrastima. To znači da osoba nije samo stvorenje koje ima isključivo duhovne i intelektualne potrebe, ali je isto tako istina da nasilje i seksualnost nisu sami po sebi odlučujući faktori u ostvarenju jedne osobe. Ako ljepota i radost nisu jedine komponente života, također nisu manje ni patnja i bol. Dakle snaga života izvire iz mnogostrukosti životnih relacija.
[7]
Komuniciranje kao duhovni fenomen
U filozofskoj i teološkoj tradiciji fenomeni koji danas ulaze u definiciju «komuniciranja» bili su kroz dugi period promatrani pod čisto duhovnim vidom. Pod pojmom «duh» podrazumijeva se ona dimenzija koja nadilazi materijalni svijet, u kojem se ljudsko biće shvaća, interpretira i zauzima poziciju u odnosu na odnose koji prate njegovu egzistenciju i iz koje crpe neophodnu snagu za oblikovanje njegova života. Prema kršćanskoj koncepciji, dostojanstvo ljudskog života, i u isto vrijeme, svi faktori koji ga kompromitiraju nalaze se zatvoreni u ovom planu. Imajući u vidu činjenicu da je u biti slika Božja, ljudska osoba je pozvana da usmjeri svoj život u slobodu i da odlučuje u svom hodu. Iz ovog je vidljivo da ljudski život nije samo uspjeti nego i ne uspjeti. Čovjek može upotrijebiti svoju slobodu da si kreira život bogat ljudskim odnosima. Ali je također u stanju da ga razori sa svojim razumom i svojim mogućnostima svekolikog života. Takve proturječne realnosti, koje su potencijalno uključene također i u medijske tehnike i tehnike telekomunikacija, prožimaju i različiti faktori, kao što su tehnika, pravo, ekonomske strukture, odgoj i politička volja. Svijest o ovoj mnogostrukosti koja prati ljudsku egzistenciju pripada bogatstvu iskustva, na temelju koje kršćanska tradicija definira svoje tumačenje života i sugerira kako njime upravljati.
[8]
Proširenjem osnovnih prostora slobode i s umnažanjem mogućnosti socijalizacije pojačava se u isto vrijeme, imperativ odgovorne uporabe takve slobode. Brza preobrazba medijske panorame neizmjerno proširuje prostor djelovanja za čovječanstvo. Međutim, proces transformacije otkriva neke mogućnosti zlouporabe do sada nepoznate, radikalizirajući tako problem odgovornosti. Kad se govori o odgovornoj uporabi slobode misli se na filozofiju života koja ne razara, već ojačava, pretpostavke slobode svih ljudskih bića, koja osim toga osjeća da i drugi manifestiraju osobne darove i koji u procesu komuniciranja, ustaju u obranu dostojanstva drugih. Takva upotreba slobode u svakom slučaju, nije jedna naravna datost. Iz toga slijedi da je s jedne strane, trajna zadaća na razini odgoja i s druge strane, da trebaju biti stvarane takve pretpostavke političkog i pravnog karaktera za jedan medijski sustav u kojem se ova upotreba slobode može učinkovito ostvariti. U tom smislu su poželjne konstitutivne forme koje po sebi odgovaraju karakteru slobode i dostojanstva. U realizaciji ove zadaće dobro je ne izgubiti iz vida racionalne sposobnosti samoodređenja i sklonost ka odgovornosti voljnog instikta u ljudskoj osobi, polazeći od koncepcije ljudskog bića stvorenog na sliku Božju. Tvrdnja po kojoj ljudski odnosi određuju temelj oko kojega svako ljudsko biće tumači i oblikuje svoj život, može biti formulirano i s duge točke gledišta: komuniciranje je ona dimenzija duha u kojoj se mi izdižemo iznad naše biološke stvarnosti i našeg bića povezanog s prirodom. To bi trebalo imati bitnu funkciju za razvoj razumijevanja nas samih i svijeta.
Komuniciranje i vjernost
Komuniciranje u svim svojim formama je razmjena preko koje osobe postižu suglasnost ili razmimoilaženje. U tom procesu, osoba nalazi potvrdu svog identiteta ili je stavljena u pitanje. Shvaćanje vrijednosti i značenja vlastite egzistencije razvija se u i preko ovog komunikativnog procesa. Koliko su više u igri velike životne teme, toliko je više evidentno da vjernost – također s velikim različitostima – neophodna je pretpostavka svake vrste komuniciranja. Jedna osoba je spremna da uđe u odnos sa drugom i da se iznutra otvori samo kada osjeća da je sugovornik shvaća ozbiljno i da ne zlouporabljuje njezino povjerenje. Drugim riječima izigrati povjerenje jedne osobe znači prekinuti svaki oblik komuniciranja s njom. Tko nastavlja širiti pogrešne vijesti gubi povjerenje drugih i nije više pouzdan. Komunikativni procesi imaju moć da potvrde ili razore sigurnosti života.
[9]
Vjernost ima bitnu ulogu ne samo u međusobnim odnosima. Važnost povjerenja je postala sve važnija s razvojem novih medija. Predstavljanje realnosti preko medija rezultat je jednog selektivnog procesa u odnosu na mnogostruke aspekte. U budućnosti neće biti lako označiti granice između iluzije i moći. Nove tehnike nose u sebi mogućnost manipuliranja do sada nepoznate i može nestati crta koja razdvaja fikciju od realnosti. Neophodno je da se razvija ovaj osjećaj s obzirom na rizike povezane sa manipuliranjem posebno sa strane medijskih djelatnika, ali također i sa strane korisnika. U perspektivi ljudskog dostojanstva, naša je obveza svesti na što manju mjeru «slijepu pripadnost» preko edukativnih, informativnih akcija i pojašnjavanja o metodama rada i utjecaju medija. Stvaranje odgovornog medijskog društva treba imati u vidu također ove unutarnje mehanizme.
Komuniciranje kao posredovanje između osobe i društva
Komunikativne strukture mogu otkriti ali mogu i zapriječiti nove putove tumačenja i oblikovanja života. Ovo je razlog zbog kojeg je kršćanska tradicija oduvijek polagala veliku pozornost komunikativnim odnosima između osoba zbog njihovog odlučujućeg utjecanja na oblikovanje modela ponašanja i vizije svijeta. Kršćanska tradicija stavila je naglasak na osobnu odgovornost koja vodi osobu da odlučuje u kojim će odnosima živjeti. Poštivanje osobnog dostojanstva zahtijeva veliku odgovornost strategija koje rješavaju društvene i osobne probleme, a koji pretpostavljaju osobnu odgovornost pojedinca. Takva sposobnost treba međutim biti usvojena. Iz tog razloga etički je imperativ stvoriti pretpostavke koje stavljaju osobu u uvjete da oblikuje vlastiti život pozivajući se na svijest osobne odgovornosti. Također ako nitko ne može delegirati na drugoga zadatak da tumači život, istina je također da nijedna osoba ne živi sama za sebe. Nitko nije u stanju da potpuno razvije uzore za tumačenje vlastitog života. Takvi modeli su uvjetovani od društva i kulture u kojoj žive, od tradicije u kojoj se razvijaju, iz različitih vizija budućnosti koje jedni drugima prenosimo. Rezultat su složenog procesa odgoja, koje imaju svoje korijene u povijesti i u kulturi određenog mjesta i vremena.
[10]
Prema ova dva pola, individualnosti i društvenosti, orijentira se također kršćanska vizija ljudskog bića: s jedne strane svaka osoba je jedinstveno i neponovljivo biće, s vlastitim dostojanstvom. Prema kršćanskoj tradiciji dostojanstvo ljudske osobe nalazi se u njegovoj biti stvorenja. Kao takva njegova bit se definira preko njegovih odnosa s Bogom. U svakoj osobi prepoznaje se slika Božja. Prema ovoj koncepciji, sloboda i dostojanstvo vlastiti svakom ljudskom biću, ne mogu proizlaziti ni iz jednog čina autoriteta, niti mogu biti plod političke odluke. Iznad svega one su pretpostavka svake ljudske akcije. Ovaj odnos s Bogom, koji izvire iz stvaranja, s druge strane je konstitutivan za sva ljudska bića. Prema kršćanskoj vjeri, ovaj odnos ne osigurava privilegije kršćanima, ukoliko bez razlike pripada svim osobama. Iz koncepta dostojanstva proizlazi ideja jednakosti. U mjeri u kojoj se treba poštivati individualnost svake pojedine osobe, ona se treba promatrati kao društveno biće, određeno da živi u ljudskoj zajednici.
[11]
Jedan od temeljnih principa kršćanske tradicije sastoji se u tome kako svi imaju ista temeljna prava u životu. Danas ponuđene mogućnosti od sredstava društvenog priopćivanja na neki način određuju kvalitetu života, stoga je neophodno osigurati medijski sustav za sve. Također u obadva pojma “sloboda” i “društvenost”, kao temeljnim pojmovima za kršćanski socijalni nauk i sloboda komuniciranja nalazi se u središtu aktualnih razgovora socijalne etike. Pojam slobode povezan je s ljudskim dostojanstvom i u temeljima je zapadne kulture i uz pomoć vjere, pravno je regulirano.Ta zakonska regulacija služi zaštiti i poboljšanju osobne slobode. Ideal slobode bio je konkretiziran kao pravo na samoodređenje. Ovaj koncept predstavlja dva aspekta: zaštita protiv uvjetovanih vanjskih oblika (pravo na zaštitu) i sudjelovanje u procesu odlučivanja (zahtijevanju prava). Etički princip, koji proizlazi iz ljudske slobode, može biti izražen ovim riječima: društvo treba stvarati kulturu, odnose i institucije, u kojima njihovi članovi žive, na način da uklone opasnost na slijepu pripadnost, te istodobno favoriziraju svrsisho-dnost slobodnog samoodređenja. Ostvarenje slobode pojedinca nalazi svoje ograničenje tamo gdje se krši sloboda drugih. Budući da masmediji danas lako nadilaze granice pojedinih država efikasni način zaštite slobode pojedinca nalazi se u međunarodnim zakonima.
[12]
Komuniciranje i kulturni korijeni
Svaka osoba u koliko traži svoj ljudski ideal i vjeruje u svoju viziju svijeta, izražava to kroz društveni i kulturni kontekst. U svim medijima može se utvrditi ova bipolarna dinamičnost između pojedinca i društva. Također kada osobe govore zajedničkim jezikom, ista se riječ međutim upotrebljava na osobni način. Bilo koji simbol, pa i onda kada izražava nešto apsolutno individualno, živi unutar simbolične konstalacije jednoga društva. Briga za zaje-dničku kulturu i promicanje mogućih izražaja na individualnoj razini usko su povezani. Komuniciranje se prožima uvijek s povijesnim počecima i kulturom. Pitanje koje se postavlja kod svakog oblika komuniciranja da li doprinosi održavanju života i promiče pretpostavke koje ga čine mogućim, ili ga umanjuje i razara. Ovo vrijedi posebno za slobodu mišljenja. Ta sloboda stvara danas temelje za moderne medije. U biti ovo su pretpostavke jednog otvorenog komuniciranja, koje je dovelo do poštivanja slobode i poštivanja svake ljudske osobe. Snaga i sposobnost razvoja parlamentarne demokracije izvire također iz činjenice međusobnog kruženja i konkurencije ideja. Jasno je da masmediji imaju veliku važnost u očuvanju demokratičnosti društva. Garancija pluralizma i ujednačenosti službi informiranja za što veći mogući broj osoba predstavlja, iz ove perspektive, etički važnu činjenicu.
[13]
Etičnost medija ima trajnu vrijednost. Ona ne može biti žrtvovana drugim interesima, posebno ne onima samo tržišta. Dinamika tržišta također zahtijeva da se uspostave ne samo politički uvjeti. Također tržište treba računati na slobodne i vjerodostojne informacije koje će prihvatiti narod. Stalno zanimanje Crkve s obzirom na to u kojem će se smjeru razvijati mediji, ne gleda u prvom redu tehnička pitanja, politička i financijska. Za Crkvu je važno kakvi će odgovori biti na pitanja: Na koji način mediji utječu na shvaćanje nas samih i svijeta? Favoriziraju ili priječe mogućnosti prema oblicima suživota u kojoj će čovječnost biti poštovana i moći se ostvarivati u svim svojim dimenzijama. Služe li u istinu sredstva društvenog komuniciranja među-osobnoj komunikaciji i društvenom životu? Poslije odgovora na ova pitanja, druga pitanja su relativna kao što su politička, tehnička, financijska ili pravna.
[14]
Piše: dr. sc. Ivo Balukčić
[1] Usp. M. C. CARNICELLA, Comunicazione ed Evangelizazione nella Chiesa, Ed.Paoline Milano 1998. str. 23. - 40
[2] R.ZANGOLI, Proliferazione dei linguaggi: comunicazione o Babel u Via Verita e Vita 129/ 1990. str. 6.
[3] Usp. MARIA CRISTINA CARNICELLA, op.cit, str. 40.
[4] Usp. Perspektive i rizici društva medija... str.74.
[8] Usp. A. ZANACCHI, La sfida dei mass media, Ed. Paoline, Milano 1990. str. 184. – 207.
[10] Usp. R.ZANGOLI, Proliferazione...
[12] Usp. N. ALKOVER IBANEZ, Uvod u medije... str. 57.
[13] Usp. A. ZANACCHI, La sfida dei mass media... str. 124.
