"Nova ljudska prava"

Početkom 2006. godine u izdanju nakladničke kuće Verbum iz Splita s francuskog na hrvatski jezik prevedena je knjiga Skriveno lice UN-a. Prema novoj svjetskoj vladi. Autor ove knjige Michel Schooyans umirovljeni profesor Sveučilišta u Louvainu član je nekoliko uglednih znanstvenih institucija: Papinske akademije za društvene znanosti (Rim), Kraljevskoga instituta za međunarodne odnose (Bruxelles), Instituta za političku demografiju (Pariz), Instituta za istraživanje pučanstva (Washington). Do sada je napisao dvadesetak knjiga koje se bave društvenom problematikom. Područje njegova istraživanja su politička filozofija, suvremene ideologije i populacijska politika. Onaj tko pozornije pročita ovu knjigu moći će bolje razumjeti određena idejna usmjerenja u današnjem globaliziranom svijetu koja se sustavno promiču pod pojmovima 'nove etike' 'novih ljudskih prava' i na ovim našim prostorima.

Michel Schooyans u Uvodu u knjigu Skriveno lice UN-a. Prema novoj svjetskoj vladi jasno naznačuje njezin cilj: „otvoriti oči pred sadašnjim podmuklim totalitarizmom nove ideologije koji se, napredujući malim koracima, već čvrsto ukorijenio i koji ima namjeru nametnuti se na obzorju ovog tisućljeća pod vidom 'nove etike' i takozvanih 'novih ljudskih prava.“

Holističko usmjerenje

Nova ideologija koja podrazumijeva tzv. nova prava je holistička. Čovjek postoji samo zato što je dio Zemlje – Majke, Geje, kojoj se mora klanjati. Poput svih živih bića, čovjek je proizvod evolucije stoga on mora prihvatiti stegu što mu nameće ekosustav koji ga nadilazi. Prof. Schooyans uspoređujući Opću je deklaraciju o pravima čovjeka iz 1948. godine piše da je ona bila „antropocentrična, te dosljedno tome priznavala da je u središtu svijeta i vremena čovjek, razuman, slobodan, odgovoran, sposoban za solidarnost i za ljubav. Od sada – prema UN- u - čovjek je prolazna čestica svemira. Više se ne nalazi u središtu vremena otvorenog prema onostranosti; on je proizvod evolucije; stvoren je za smrt. Više nije osoba, nego pojedinac, više ili manje koristan, u potrazi za užitcima. Ljudi više nisu sposobni prepoznati istinu i s njom uskladiti svoje ponašanje; oni pregovaraju, odlučuju prema aritmetici probitka i uživanja. To je glavni izvor takozvanih 'novih ljudskih prava'. Ljudska prava prema takvom razmišljanju više nisu ni priznata ni objavljenja; o njima se pregovara, trguje ili ih se nameće voljom jačega. Vrijednosti, kao takve, samo su odraz onoga što se nekome više sviđa.

'Nova etika'

Glavni promicatelj tih novih ljudskih prava, po mišljenju ovog priznatog znanstvenik su UN. Umjesto da štiti i primiče temeljna ljudska prava UN i neke od njegovih ustanova sve otvorenije djeluju tako, kao da su dobile mandat kako bi razradile novu koncepciju ljudskih prava koja se korijenito razlikuje od one izložene 1948. godine. Prof. Schooyans svoju analizu potkrepljuje navodima poznate hrvadske profesorice Mary Ann Glendon prema kojoj su SAD laboratoriju te nove koncepcije ljudskih prava. Prema logici svojih sadašnjih vođa, SAD moraju uništiti tradicionalno shvaćanje ljudskih prava kako bi mogle u svoju korist učvrstiti 'etiku odgovornosti' u čijoj je službi i za to prikladan pravni pozitivizam. U svojoj daljnjoj analizi autor podsjeća da je Max Weber uveo poznatu razliku između etike uvjerenja – to je etika proroka i svetaca koji žele činiti dobro i izbjegavati zlo, i etike odgovornosti – to je etika političara koji se ne zamaraju razmišljanjem o dobru i zlu. U ime etike odgovornosti političar mora osvojiti vlast, vršiti ju i na njoj se održati, primjenjujući, ako je potrebno, 'opravdano nasilje'.

Nove vrjednote proizlaze iz dogovora

'Nova prava' moraju oblikovati način života, prožeti ga 'vrijednostima', koje djeluju na ponašanje. 'Nove vrijednosti', rezultat konsenzualnih postupaka, uvode mimetičko ponašanje. Ovaj pojam potječe od francuskog filozofa René Girarda koji 'mehanizmom mimetičke zaraze' naziva oponašanje nasilja kojemu podliježu drugi. Što to konkretno znači profesor Schooyans pojašnjava na primjeru rasprava diljem svijeta pa i u UN da se i pobačaj uključi u ta 'nova prava' . „Oponašaju se i slave pioniri nezakonitog pobačaja, čestita im se na njihovoj 'hrabrosti'. Pobačaj više nije kažnjiv; uskoro postaje legaliziran; konačno, on bi trebao postati univerzalno prihvaćeno 'novo pravo' čovjeka. Kao i ostala 'nova prava'.“ Ta imitativna ili mimetička zaraza danas je jedan od najvažniji znakova vremena koje predstavlja izazov za kršćane i za sve ljude dobre volje. Premalo je reći da temeljno pravo ljudskog bića na život postaje sve slabije; treba dodati da je to pravo sve teže i teže obraniti. Nagli imitativni konsenzus uništava to pravo. Svi bi ljudi trebali oponašati držanja koja su uzdignuta na razinu dostojanstva 'novih prava' i pristati na nove 'vrijednosti što ih ta 'nova prava' trebaju ostvarivati u svakodnevnom životu. Mediji na sebe preuzimaju promicanje takvih težnji za oponašanjem u cjelokupnome društvu. Uz to se financiraju nevladine organizacije koje potiču takva stajališta te se vrše pritisci na države da usvoje zakone njima po volji. UN danas ljudska prava smatra proizvodom stalnog pregovaranja, budući da više nije moguće – tako se kaže – zajednički doći do istine o čovjeku i o njegovoj vrijednosti. Za posljedicu to ima da od sada, primjerice, tradicionalna moralna norma: 'Ne ubij!' mora biti preoblikovana. Pravo na život, već prema pojedinim situacijama i prema senzibilitetu onih koji sudjeluju u procesu odlučivanja, treba relativizirati. Od sada pa nadalje, ljudska se prva nameću jer proizlaze iz volje onih koji pristaju na konsenzus, odnosno, jer proizlaze iz volje većine.

Dalekosežne posljedice

Kao i svaki sustav koji teži totalitarizmu, UN, kakav je danas, trpi od neizlječiva poroka, a to je nedostatak istine. UN odbija priznati dostojanstvo čovjeka, obitelji, građanskog društva, nacija država. Takav UN želi preoblikovati cjelokupno čovječanstvo i prilagoditi ga svojoj ideološkoj utopiji. Akademik Schooyans drži da UN radi na nametanju 'nove etike', 'novih prava' koja prividno povećavaju slobodu pojedinca - a pod tim shvaćamo slobodu da čini bilo što. Ta se 'nova etika' prikazuje kao tolerantna, svatko može po volji izabrati svoju trenutačnu istinu i svoje trenutačne etičke norme. Ta doktrinarna tolerancija – tako kažu – osigurat će mir među ljudima
Međutim, prema Schooyans 'nova etika' i izokrenuto shvaćanje 'novih ljudskih prava' znaci su koji najavljuju nasilje bez presedana u povijesti, nasilje koje se usmjeruje prema svačijem fizičkom i psihološkom 'ja', prema obitelji u kojoj se taj 'ja' oblikuje. „Dramatični slučaj pobačaja (govori se o više od pedeset milijuna pobačaja godišnje u svijetu) mnogo je više od jednoga slikovitog primjera među mnogim drugim. Pobačaj je, zapravo, glavni slučaj koji pokazuje da se težnja prema oponašanju izvrće u nasilje uzdignuto na razinu prava, u usmrćivanje kao izraz suverene volje. Doista, u slučaju pobačaja potpuno nedužan čovjek proglašava se krivcem. On je zlo neuspješne kontracepcije; on je preprjeka karijeri i udobnosti; on je nedopustiva preprjeka mojoj slobodi; on je kočnica obogaćivanju i razvoju. Potpunoj nedužnosti odgovara apsolutno nasilje. Nedužan mora biti linčovan. Dakle mora biti žrtvovan, ispaštati tuđu krivnju, mora biti obilježen kao žrtva, žrtveni jarac, pa čak i žrtva koja je kriva, te se prema njemu tako treba postupati, nasiljem koje će ga ušutkati i uništiti.“

Kršćanski stav

U zaključku svojih analiza na koncu knjige autor upozorava: 'nije sigurno da su svi kršćanski krugovi svjesni u kojoj se mjeri to izokrenuto shvaćanje ljudskih prava širi'. Crkva mora biti budna, ukazivati na zablude UN-a te da poput Krista bude znak osporavan, pa i uz cijenu 'progona koji je, zapravo, već počeo', smatra prof. Schooyans, „Ona ne može prihvatiti ni 'jedinstvo' ni 'univerzalnost' koji bi bili ovisni o subjektivnoj volji pojedinaca, ili nametnuti od strane neke javne ili privatne instancije. (...) Ona danas mora objaviti da je već počeo novi rat: opći rat protiv čovjeka. Rat koji će najprije osakatiti, a zatim uništiti čovjeka. Rat koji želi otuđiti čovjekov razum i njegovu volju u kojima se izražava njegova predivna sličnost s Bogom. To je luđački rat u kojemu bi cijena smrti Boga bila – smrt čovjeka.“ Osim što je pozvana 'ukazivati na slijepe ulice i na zamke', Crkva mora odlučnije 'postavljati putokaze, a posebno ukazivati na nadu koju kršćani nose i čiji su svjedoci', tj. još ustrajnije provoditi novu evangelizaciju današnjeg svijeta, završna je poruka ove knjige.
 

Piše: dr.sc. Ivo Balukčić