Ne može slijepac slijepca voditi

Ponedjeljak 12. listopada 2015.

Isus reče za svoj naraštaj da je opak. Ljudi imaju oči, a ne vide. Svjedoci su bili ozdravljenja: gubavaca, slijepih, gluhih, hromih… Vidješe mrtve koji su oživjeli. Čudesa im nisu čuda, pa traže nešto drugo. Vide, ali ne vide, ne prepoznaju Čudotvorca. Imaju uši, a ne čuju. Dive se nauku: “Nitko tako nije govorio kao on” – ali ne razumiju i ne prihvaćaju govor s neba koji im Isus donosi. Čude se odakle mu to znanje – ali ne će priznati kad im kaže da je on sišao odozgo, da je “Istina, Put i Život”. Ne samo farizeji, već i učenici ga napuštaju.

Dobro bi bilo pogledati kakav smo mi naraštaj danas – ljudi u kršćanskoj Europi, u našoj domovini, koja je svojevrsno “predziđe kršćanstva”! Zar nema sve više onih koji u divnoj prirodi naše zemlje, plodovima koje uživaju svaki dan – ne vide Stvoritelja Boga.

Premda pomoću usavršenih dalekozora vide mnoge zvijezde i zviježđa u savršenu redu, mikroskopima promatraju savršenstvo u atomima – ipak ne će prepoznati Stvoritelja i Redatelja svega toga savršenog reda.
Radije će reći da je to sve plod nerazumne prirode – slučaj trenutka i eksplozije – nego priznati da je to odraz razumna Stvoritelja.

Toliki bezbošci, toliki agnostici, toliki ukopani u materijalno i tjelesno – ovozemaljsko. Toliki koji čitaju Bibliju i evanđelja, ali ne vjeruju da je nagoviještan po prorocima Spasitelj ljudi došao! Toliki koji se dive ljepoti Isusove nauke ne vjeruju da je on zaista Bog!

Ali, braćo kršćani, pogledajte i one koji kažu da vjeruju u Boga Stvoritelja, koji se zovu kršćanima – a žive kao da Bog ne postoji, kao da poslije smrti nema života, kao da nikad nisu čuli predivan nauk Isusov – koji žive kao pogani!

Je li moguće da vjernici, kršćani, ne žele djecu – da umjesto djeteta uzimaju kućnog ljubimca i s njime žive? Kako je moguće da vjernici, kršćani mogu javno vikati i reklamirati istospolne brakove? Nije li to doista bezumlje? Pravo kaže narodna izreka: “Kad Bog hoće čovjeka kazniti, onda mu oduzme pamet!”

Još žalosnije je kad kršćani, katolici – dakle deklarirani vjernici – žive u stvarnosti kao da Boga nema, ne drže se nauka Kristova, niti nauka Crkve. Ne mole, ne idu na misu – sve manje je mladih, djece na vjeronauku, na misi – a i oni koji idu, vladaju se u životu nekršćanski.

Vjernici, kršćani, katolici biraju za vođe predsjednike, premijere, gradonačelnike, sabornike… bezbošce, agnostike – da ih vode! Kamo?! U propast, gdje se i sami nalaze. “Ako slijepac slijepca vodi, oba će pasti u jamu!”

Kao i u Isusovu vremenu, ono što ne će uvidjeti niti prihvatiti u Europi, a nažalost, sve više i kod nas – prihvaćaju i vjeruju nekoć poganski narodi. U Africi, u mojoj Ruandi, neuki ljudi vide Boga Stvoritelja u stvorenjima. Sjećam se još davne 1982. godine, kad sam počeo razumijevati i govoriti domaći jezik kiniyarwanda, kako su me pitali: “Je li istina da kod vas u Europi ima ljudi koji ne vjeruju u Boga? “Na moj potvrdan odgovor čudom su se čudili i dalje pitali: “Ma, kakvi su to ljudi, je li njima sve uredu u glavi?”

Doista, u Africi, gdje je tek počelo upoznavanje kršćanskog nauka i Biblije, život je normalniji nego u kršćanskoj Europi. Ne shvaćaju niti prihvaćaju ludosti rodne ideologije! Ljudi žive u siromaštvu, ali kao muž i žena, i vesele se djeci kao daru Stvoritelja, koji im je dao tu moć nastavka života. S pouzdanjem kažu i po tome žive: “Tko ima Boga, Isusa – ima sve!”

Novokrštenik, star, oženjen čovjek, nakon godinu dana što je postao kršćanin, na pitanje svećenika da se ispovijedi, iskreno kaže: “Oče, kakvi grijesi – ta ja sam se zakleo da se odričem đavla i svih djela njegovih, da ću vjerno služiti Bogu – ja nemam grijeha!”

S tim razmišljanjem, uz današnje evanđelje, želim svima vama koji ćete u nedjelju slaviti Misijsku nedjelju – da zaista nastavite borbu za kraljevstvo Božje u svijetu. Da najprije mi postanemo pravi Isusovi učenici, da bismo mogli biti primjer svima oko nas – a to stvarno znači, da budemo svi pravi misionari. Zato ćemo mi u Africi moliti za vas, a vi molite za nas.

Molitva vjernika

Nakon što smo čuli Isusove riječi upućene ljudima njegova vremena te pokušali vidjeti današnji naš naraštaj, uputimo svoje molbe dobromu Ocu Nebeskomu.

Recimo zajedno: Oče, usliši nas!

1. Dobri Oče, daj da Katolička Crkva bude uvijek nositeljica Svjetla ovomu naraštaju, vjerna tebi, Stvoritelju, i nauku tvojeg Sina Isusa, molimo te.

2. Dobri Oče, daj nam svojeg Duha, da možemo upoznati tebe, svojeg Boga i Stvoritelja, tolike divote u nama i oko nas, molimo te.

3. Dobri Oče, daj nam svojeg Duha, da upoznamo tvojeg Sina Isusa, našeg Spasitelja, Vođu i Učitelja – da ga slijedimo u svojem životu, molimo te.

4. Ne daj da nas Sotona i njegovi sluge, sa svim svojim zamamnim ponudama, ikad odijele od tebe – učini nas pobjednicima u svim kušnjama duše i tijela, molimo te.

5. Daj nam Duha jakosti, da mognemo svjedočiti svoju vjeru u tebe i u tvojeg Sina Isusa, u ljubavi prema tebi i svima s kojima živimo, molimo te.

6. Svim pokojnim misionarima, misionarkama i prijateljima misija udijeli radost u svom kraljevstvu, gdje se i mi nadamo jednom stići, molimo te.

Dobri Oče, ti si nas stvorio iz ljubavi. Očuvaj nas u svojoj ljubavi i učini nas svjedocima te iste ljubavi u svijetu u kojem živimo. To te molimo po Isusu, tvom Sinu i našem Spasitelju. Amen.

Don Danko Litrić, misionar u Ruandi
Svećenik salezijanac
Rođen je 21. srpnja 1942. u Žeževici kod Omiša. Zavjete je položio 16. kolovoza 1959. godine. Zaređen je za svećenika 29. lipnja 1968. godine. U misijama je od 19. prosinca 1981. godine.