Ljepota vjere na licu svetaca

Na svetkovinu Svih Svetih Crkva se sjeća, slavi i predlaže živima kao uzore za nasljedovanje, ne samo one svece čija imena nalazimo u kalendaru i koje je Crkva službeno proglasila svetima, već i one mnogobrojne osobe ljudima nepoznate ali Bogu i te kako poznate. To su osobe koje su znale ''Božjom pomoću držati i još usavršiti, živeći prema njoj, prvotnu svetost primljenu na krštenju'', kako nas uči Drugi vatikanski sabor u svojoj konstituciji o Crkvi. (LG 40). Na Spomen svih vjernih mrtvih – Dušni dan, 'putujuća' Crkva ovdje na zemlji kroz molitvu se sjeća onih svojih članova koji su kroz smrt ''prešli iz ovoga života i sad se čiste'' (LG 49). Obadva spomendana stavljaju naglasak na vjeru i nadu u vječni život, čvrsto oslonjeni na Božju riječ sadržanu u Svetom pismu. „Duše su pravednika u ruci Božjoj, i njih se ne dotiče muka nikakva. Očima se bezbožničkim čini da oni umiru, i njihov odlazak s ovoga svijeta kao nesreća, i to što nas napuštaju kao propast, ali oni su u miru“, čitamo u Knjizi mudrosti. Kršćanski pogled na smrt nije kao neki skok u ništavilo nego u Božji naručaj. To je osobni susret s Bogom da osoba s njime živi u ljubavi i radosti prijateljevanja. Pred uzašašće k Ocu Isus to jasno potvrđuje riječima: „U kući Oca mojega ima mnogo stanova. (…) Idem pripraviti vam mjesto (…) da i vi budete gdje sam ja“ (Iv 14, 2-4). Odgovor na pitanje o smrti je ključno u odgovoru i na ono drugo pitanje 'koji je smisao ljudskog života?'. Ne možeš biti načistu sa životom ako nisi načistu sa smrću. Život postaje pun smisla ili pun besmisla, ovisno o tome kako razumijemo i shvaćamo smrt. Smrt je dakle ključ. Ključem možemo otvoriti ili zatvoriti – zaključati ili otključati. Mogu okrenuti ključ ulijevo i zaključati se u svoj kratki, zemaljski život koji završava u grobu. Ili mogu okrenuti ključ na drugu stranu i otvoriti vrata koja me vode u bezgranične prostore. Za kršćane je smrt ključ koji otvara, a ne zatvara. Zbog Isusova prolaska kroz smrt i zbog uskrsnuća, smrt je definitivno postala 'otvorena vrata'. ''Bio sam mrtav, ali evo, živim u vijeke vjekova i imam ključeve smrti i podzemlja'' (Otk 1,18). Kad sam život prolazi kroz smrt u vjeri u Krista, tada se sama smrt preoblikuje i postaje početak pravoga života. ''Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo?'' Marta, Lazarova sestra na to pitanje je odgovorila vjerom u Isusovo božansku svemogućnost i ako vjerojatno nije mogla dokučiti svojim razumom dubinu Isusovih riječi: ''Da, Gospodine! Ja vjerujem da si Ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!''

Uvijek je kroz povijest Crkve bilo suvremeno pitanje kako naviještati Radosnu vijest spasenja konkretnom čovjeku u određenom vremenu, prostoru, kulturi i uopće društvenom ozračju. Stoga i današnja Crkva razmišlja o metodama, sredstvima, jeziku tj. kojim putem stići do srca današnjeg čovjeka. Može se komunicirati samo ono što se vjeruje i živi. Prvi kršćani – apostoli, učenici, crkveni oci i generacije prvih obraćenika – nastojali su slijediti što dosljednije primjer Isusa Krista. Temeljnu poruku – Krist je umro i uskrsnuo komunicirali su u prvom redu svojim životom. Sv. Petar piše u svojoj Prvoj poslanici da ljepota čista i smjerna života „bez riječi pridobiva čak i one koji su neposlušni Riječi.“(Pt 3,1). Papa Pavao VI., pozivajući se upravo na te riječi sv. Petra, u Apostolskom nagovoru o evangelizaciji u suvremenom svijetu Naviještanje Evanđelja br. 41. napisat će: „Današnji čovjek radije sluša svjedoke negoli učitelje – ili ako sluša učitelje sluša ih zato što su svjedoci.“

Promatrajući današnji život i djelovanje kršćana izgleda kako se kršćanski život svjedoči na prilično osrednjoj razini, iznoseći na vidjelo stvarnu poteškoću obrazlaganja vlastite vjere. Ta poteškoća ne potječe samo od utjecaja sekularizirane kulture, već također od određenog straha od hrabrog ponašanja u službi vjere, što je posljedica pomanjkanja kršćanskog odgoja koji nije pripravljao na pouzdavanje u snagu Evanđelja i koji nije znao ispravno vrednovati osobni susret s Kristom preko molitve i sakramenata. Tako se širi određeni praktični ateizam, također i među onima koji se i dalje priznaju kršćanima. „U korijenu takvog stanja nalazi se pokušaj da se nametne antropologija bez Boga i bez Krista. Takvo razmišljanje dovelo je do poimanja čovjeka kao 'apsolutnog središta stvarnosti, izvještačeno ga postavljajući na mjesto Boga i zaboravljajući da nije čovjek taj koji stvara Boga, nego je Bog onaj koji stvara čovjeka. Zaboravljanje Boga dovelo je do napuštanja čovjeka', pa se 'stoga ne treba čuditi ako je u tom kontekstu otvorio golem prostor za razvoj nihilizma na filozofskom području, relativizma na spoznajnom i ćudorednom području, pragmatizma pa čak i ciničnog hedonizma u svagdanjem življenju'. Europska kultura ostavlja dojam tihog otpadništva' prezasićena čovjek koji živi kao da Boga nema“. (...) Suočeni smo s pojavom nove kulture, koja je uveliko pod utjecajem obavijesnih sredstava, čija su obilježja i sadržaji često protivni Evanđelju i dostojanstvu ljudske osobe“, upozorit će blagopokojni papa Ivan Pavao II. u enciklici Crkva u Europi br. 9.

Kad se danas govori o novoj evangelizaciji koja je itekako potrebna, bitno je kako kaže sadašnji Papa da “mi današnji kršćani nastojimo oko toga da naš pojam Boga ne ostaje izvan rasprave o čovjeku.“ Radosna Vijest nije prvenstveno skup spoznaja ili apstraktni istina, već je jedno svjedočanstvo neizmjerne ljubavi. Ljubavi Božje u susretu s čovjekom. Ljubav toliko velika da preuzima vidljivi, stvarni oblik u Kristu i u njegovoj Crkvi. I ta ljubav treba biti naviještana svim ljudima.“ Ljubav se komunicira samo ljubeći. Govoriti danas o istini Evanđelja zahtijeva sučeljavanje s činjenicom kako se Istina pojavljuje u siromaštvu nemoćnoga, Onoga koji je iz ljubavi prihvatio smrt na križu. U tom smislu istina i ljubav su nerazdvojne: "U našem vremenu istina biva često zamijenjena s mišljenjem većine. Osim toga, rašireno je uvjerenje kako se istinom treba služiti i protiv ljubavi ili obrnuto. Ali istina i ljubav trebaju jedna drugu. U homiliji prigodom kanonizacije Edith Staein Ivan Pavao II. između ostalog će reći: „Sestra Tereza Benedikta od Križa svima nam poručuje: 'Ne prihvaćajte ništa kao istinu što je bez ljubavi. I ništa ne prihvaćajte kao ljubav što je bez istine! Jedna bez druge postaje pogubna laž'." Tako je "samo ljubav dostojna vjere". Ona postaje veliki znak vje¬rodostojnosti kršćanstva jer nije rastavljena od istine.

U kulturi globalizacije gdje 'činiti', 'stvarati' i 'raditi' zauzima glavno mjesto, Crkva je pozvana promicati 'biti', 'hvaliti' i 'razmatrati' kako bi otkrili dimenziju Lijepoga (pisano velikim slovom). Dostojevski će reći misleći na Krista: Ljepota će spasiti svijet? „Ništa nas snažnije ne povezuje s Kristovom ljepotom od svijeta lijepoga što ga stvara vjera i od sjaja na licu svetaca koji odražavaju njegov vlastiti sjaj. Da bi vjera danas mogla rasti, moramo sami sebe, ali i ljude s kojima se susrećemo, voditi prema susretu sa svecima, prema dodiru s ljepotom“, uči nas papa Benedikt XVI. (Na putu Kristu, str. 33.- 43.).
 

Piše: dr.sc. Ivo Balukčić