Komentar uz četvrtu obljetnicu smrti svetog oca Ivana Pavla II.

„Raširenih ruku vas grlimo i očinskom ljubavlju primamo ovdje na grobu svetoga Petra prigodom značajne obljetnice vjernosti Hrvata Svetoj Stolici, a što je ujedno spomen i očinske naklonosti Petrovih nasljednika prema vama. (...) Dragi moji Hrvati! Papa vas voli, Papa vas grli, Papa vas blagoslivlja“ .

Te riječi izgovorene 30. travnja 1979. na hrvatskom jeziku Sluge Božjega Ivana Pavla II., samo nešto više od šest mjeseci nakon što je izabrana za Kristova namjesnika i Petrova nasljednika ovdje na zemlji postat će temelj uzajamne ljubavi Hrvatskog naroda i Pape Poljaka i Slavena, čija se zajednička pradomovina „Bijela Hrvatska“ nalazila na prostorima današnje Poljske. Od tog susreta pa kroz čitavo vrijeme svoje, 26 i pol godina Papinske - Petrove službe, ta uzajamna ljubav iskazivat će se na razne i mnogobrojne načine. 

Hrvatski narod će papu Ivana Pavla II. zasigurno najviše pamtiti po njegovu izraženu prijateljstvu. U vrijeme kada se naš narod borio za svoju slobodu, samostojnost i opstojnost, Sveta Stolica je bila prva koja je priznala nove države otvarajući time cijeli slijed međunarodnoga priznanja. Svoju blizinu i prijateljstvo prema našem narodu izrazio je i kroz pet pastirskih pohoda, tri pohoda Republici Hrvatskoj i dva pohoda Bosni i Hercegovini.

U ono teško ratno vrijeme kad smo imali osjećaj da smo ostavljeni od svih, naš Papa je pred očima svijeta opetovano govorio: „Niste sami! S vama smo i bit ćemo s vama sve više i više. A prigodom drugog svoga pohoda Bosni i Hercegovini u Banja Luci će iznova reći koliko mu je na srcu dobro našeg naroda: I vama, ljubljeni sinovi i kćeri ove Crkve hodočasnice u Bosni i Hercegovini, dolazim raširenih ruku kako bi vas zagrlio i priopćio vam da zauzimate posebno mjesto u papinu srcu (...) Zemljo Bosno i Hercegovino, papa te nosi u svom srcu i želi ti dane napretka i mira“

„U svih svojih 26 i pol godina papinstva bio je ono što mu ime kaže: pontifex: mostograditelj! Neprestano je gradio mostove, rušio pregrade, otvarao vrata, prekoračivao granice.(...) Velik u život, velik u umiranju, velik u smrti, a bit će istinski velik tek kada se bude s vremenske distance sagledala sva njegova baština“. Evo samo nekih pokazatelj veličine Pape Wojtyle. U svojih 104 apostolska putovanja izvan Italije posjetio je 130 država. Preživio je atentat turskog teroriste Mehmeta Ali Agce. Svecima je proglasio 483 osobe među kojima i dva Hrvata: sv. Leopolda Bogdana Mandića i Marka Križevčanina, a među 1355 blaženih i troje Hrvata Alojzija Stepnica, Mariju od Propetog Petković i Ivana Merza. Napisao je 14 enciklika i pet knjiga. On je prvi papa koji je ušao u evageličku crkvu, sinagogu i džamiju.... 

Neposredni nakon njegove smrti gledali smo, slušali i čitali kako poznate i nepoznate osobe izriču svoj sud o papinoj osobi i djelu: Najveći papa u povijesti Crkve poslije sv. Petra, mistik naših dana, Kristov atleta, osoba stoljeća, čovjek koji je stvarao, mijenjao i usmjeravao povijest, heroj za vječnost, papa mladih, ''Svetac odmah''. Fenomen pape Wojtyle, Petra naših dana, možemo shvatiti samo ako ga promatramo kroz otajstvo vjere. Blagopokojni papa Ivan Pavao II. bio je mistik prožet Kristom, na kojeg se s pravom mogu primijeniti riječi sv. Pavla – ne živim više ja, nego Krist živi u meni. Stoga se njegov život ne može mjeriti samo brojem prijeđenih kilometara, izgovorenih propovijedi, napisanih dokumenata, književnim opusom, ili bilo kojom drugom njegovom ljudskom sposobnosti, nego Kristovim misterijem. To je misterij kojemu je poput sv. Pavla, papa Wojtyla, Pavao naših dana postavljen za službenika po daru milosti Božje koja mu je dana djelatnošću sile Božje.

Njegov pontifikat, sažeto rečeno, odvijao se na tri polja: u obrani Božji prava, u obrani života i dostojanstva čovjeka te u odbrani prava naroda. Program svoga djelovanja u papinskoj službi koji je najavio u svojoj nastupnoj propovjedi riječima:  „Ne bojte se otvoriti vrata Kristu! Neka mu se otvore granice država, ekonomskih i političkih sustava, široka područja kulture, civilizacije i razvoja. Neka se ne plaše Krista jer on jedini znade što je u srcu čovjeka“, dosljedno je ostvarivao kroz svoje naučavanje.

Pod tim vidom najsnažniji vapaj je izreka u Limi - Peru 1. veljače 1985.: „Čovjek može urediti zemlju bez Boga, ali bez Boga takva će zemlja nužno biti protiv čovjeka. Ne smijemo Bogu zatvoriti vrata škola, znanstvenih ustanova, domova, raznih sustava, bolnica“

Najbolniji vapaj izgovorio je na Bijelu nedjelju 26. travnja 1981. u Italiji u vrijeme kampanje za legalizaciju pobačaja: „Je li dopušteno oduzeti život čedu za koje je Krist prolio svoju krv. Ako tome činu ubijanja čovjeka u utrobi majke dadnemo pravo građanstva onda smo na rubu provalije s nesagledivim posljedicama.

Najdirljiviji vapaj izrekao je u rujnu 1994. godine kada je htio poći u Sarajevo, a ovozemaljski moćnici nisu mu mogli jamčiti sigurnost. Tada je iz Castel Gandolfa s povišenim glasom rekao: „Oče naš, ja, Rimski biskup, prvi papa Slaven, padam na koljena pred Tobom i vapijem : 'Od kuge, gladi i rata – oslobodi nas' (...) To barbarstvo treba prestati! Dosta je više rata. Ne može se više podnositi stanje koje rađa samo plodove smrti, ubojstava, razorenih gradova, upropaštene privrede, bolnica bez lijekova, napuštenih bolesnika i staraca, zaplakanih i razbijenih obitelji. S vama smo i bit ćemo sve više s vama!“

Stoga, hvala Ti, Sveti Oče, Ivane Pavle Drugi za ljubav prema Bogu i čovjeku koju si neumorno naviještao i vjerodostojno svjedočio. Hvala Ti, dragi Papa, na svemu što si učinio za ljubljeni puk Tvoj hrvatski. Hvala Ti, Ivane Pavle II., za pohode kojima si blagoslovio zemlju Hrvata!

Piše: Dr.sc. Ivo Balukčić