Izlaganje vlč. dr. Drage Župarića - "Svećenički umor, odmor i duhovne vježbe"

 Početak ljeta mnogima je razdoblje odmora i odlazak na tzv. veliki odmor. Čini se da je to ujedno i razdoblje potpune odsutnost s dužnosti, ne odlaska na posao, fakultet ili školu, vrijeme u kojem možemo sami organizirati svoj dan, odabrati mjesto i susrete s ljudima koji su nam dragi. Tada se obično brinemo kako će vrijeme biti tijekom planiranog odmora. Trudimo se pripremiti na najbolji način kako bi ostvarili svoj plan, kako ipak ne bi potrošili previše novca, kako bi što sigurnije stigli na odredište i kako bi smo usput pogledali neku turističku atrakciju planirajući posjetiti nešto zanimljivo i lijepo. Putovanja mogu biti daleka ili pak blizu, koja nam omogućuju promijeniti sredinu, udaljiti se i odmoriti od onoga što radimo svaki dan kroz godinu.

Papa Franjo izrekao je poticajnu homiliju svećenicima na Misi posvete ulja u Vatikanskoj bazilici na Veliki četvrtak, 2. travnja 2015. god. Homilija je usmjerena na „svećenički umor“, pri čemu papa Franjo pruža riječi ohrabrenja i nade. Na ovu Papinu homiliju uputio nas je naš nadbiskup Vinko kard. Puljić dopisom od 15. lipnja 2015. god.[1], i već tada najavio o mogućnosti zajedničkog promišljanja o ovoj Papinoj temi za nas svećenike, što sada i činimo na ovom godišnjem okupljanju. Pogledajmo malo u sam sadržaj homilije.

Umor[2] - Papa prije svega govori o činjenici umora riječima: „Umor svećenika! Znate li koliko puta mislim o ovome: o umoru svih vas? O tome puno razmišljam i često molim, osobito kada sam i sam umoran. Molim za vas koji radite s Božjim narodom koji vam je povjeren, i koji ste na prilično napuštenim i opasnim mjestima. Naš umor, dragi svećenici, je poput tamjana koji se tiho uzdiže prema nebu (usp. Ps 140,2; Otk 8,3-4). Naš umor ide prema srcu Očevu.“

Posredovanje Blažene Djevice Marije - „Budite sigurni“ – papa potiče svećenike – „da je Gospa svjesna ovoga umora i odmah bilježi pred Gospodinom. Ona, kao Majka, svjesna je kada su njezina djeca umorna i tada ne misli ni na što drugo. 'Dobro došao! Odmori se dijete. Poslije ćemo govoriti… Nisam li ovdje ja, tvoja Majka?' uvijek će nam reći kada joj se približimo.“

Napast bilo kakvog odmora - U daljnjem tekstu papa Franjo upozorava svećenike na „napast odmora na bilo koji način, kao da odmor ne bila stvar od Boga. Nemojmo pasti u tu napast“ – sugerira papa. „Naš trud je je dragocjen u Isusovim očima, koji nas prihvaća i pridiže: 'Dođite k meni svi vi, izmoreni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti' (Mt 11,28) – podsjetio je papa naglasivši da „kada je netko mrtav umoran, može u klanjanju reći: 'Dosta je za danas, Gospodine', i predati se Ocu.“ „Imajmo na umu“ – naglasio je papa – „da je ključ plodnog svećenikovoga djelovanja u tome kako se odmaramo i kako osjećamo da Gospodin doživljava naš umor. Kako je teško naučiti se odmarati. U ovome se odigrava naše povjerenje i naš osjećaj (…) da nam je potreban pastir, da nam pomogne.“

Odmor u Duhu - Papa je također naveo neka pitanja koja nam mogu pomoći u ovome smislu: „Znadem li se odmoriti primajući ljubav, besplatnost i osjećaje koje mi daje Božji vjerni narod? Ili nakon pastoralnog rada tražim puno profinjenije odmore, ne onih siromašnih, nego one koje nudi potrošačko društvo? Je li, doista, Duh Sveti za mene 'odmor u naporu-muci' ili samo onaj koji me potiče da radim? Znadem li potražiti pomoć od kolege svećenika kojeg smatram mudrim i razboritim? Znadem li se odmoriti od sebe samoga, od svoje samozahtjevnosti, samodopadnosti, od svoje samodostatnosti. Znam li razgovarati s Isusom, s Ocem, s Djevicom Marijom i s Josipom, sa svojim Svecima i prijateljskim zaštitnicima“?

Od čega je svećenik umoran

a)    „Postoji nešto što se može nazvati umor svijeta, umor gužve: za Gospodina kao i za nas, bilo je naporno – kaže Evanđelje – ali to je dobar-pozitivan umor, pun ploda i radosti. Taj umor je dobar i svet… Umorni smo, ali i radosni jer čujemo glas Gospodina koji govori: 'Dođite, blagoslovljeni Oca mojega' (Mt 25,34).

b)   Postoji i onaj umor koji zovemo zamor od neprijatelja'. Đavao i njegovi sljedbenici ne spavaju, i budući da njihove uši ne podnose Riječ Božju neumorno rade kako bi je utišali i unijeli smutnju. Najteže je suočiti se s ovakvim umorom. Ne radi se samo o tome da se čini dobro sa svim naporima koji idu skupa, nego treba obraniti stado i sebe samoga od zla (Evangelii gaudium, 83)… Ovdje treba neutralizirati zlo, ne iščupati kukolj i ne pretvarati se braniti nešto kao supermeni, što jedino Gospodin može obraniti… Božja Riječ u ovakvim situacijama umora je: 'Hrabri budite, ja sam pobijedio svijet' (Iv 16,33).

c)    Najteži umor s kojim se ovdje trebamo suočiti je 'umor od sebe samoga' (Evangelii gaudium, 277). Možda je , upravo, najopasniji umor kad se razočaramo nad samima sobom i ne možemo si pogledati u lice, s mirnim otkrićem sebe samoga kao grešnika koji treba oprost i pomoć: ovi traže pomoć i idu naprijed. Radi se o umoru koji daje 'htjeti i ne htjeti', osjetiti da si sve proigrao i plakati za egipatskim loncima, igrati se s iluzijom da smo netko drugi… Ovaj umor volim zvati 'koketirati sa svjetskom duhovnošću'… kaže papa Franjo. Riječ Otk ukazuju na uzrok ovakvog umora: 'Postojan si, podnio se za Ime moje i nisi malaksao. Ali imam protiv tebe: prvu si ljubav svoju ostavio' (2,34). Samo ljubav daje odmor. Ono što se ne voli, opako umara, a na duže još gore.

Gospodin liječi naš umor - Najdublja i najmisterioznija slika kako Gospodin liječi naš pastoralni umor jest ona: 'budući da je volio svoje… volio ih je od kraja (Iv 13,1), scena pranja nogu. Volim meditirati nad ovom scenom. Gospodin nas pročišćava, On se s nama sjedinjuje (Evangelii gaudium, 24), dao si je zadatak očistiti svaku mrlju od svjetskog smoga i ostaje privržen s nama u našem hodu u Njegovo Ime.“

„Znamo da se po nogama vidi kakvo je cijelo naše tijelo. U načinu kako slijedimo Gospodina očituje se čitavo naše srce. Rane na nogama, uganuća i umori, znak su kako smo ga slijedili, koji smo put prešli da nađemo svoje izgubljene ovce, nastojeći dovesti stado na zelene pašnjake i mirne vode (Ibid. 270). Gospodin nas pere i čisti od svega što se nakupilo na našim nogama dok smo ga slijedili. I to je sveto! Ne dopušta da ostane prljavo. Kao što ljubi ratne rane, tako On pere prljavštine od rada.“

Odmor nije izbor, već obveza

U Mk 6,31 čitamo: I reče im: „Hajdete i vi u osamu, na samotno mjesto, i otpočinite malo. Jer mnogo je svijeta dolazilo i odlazilo, pa nisu imali kada ni jesti. Poznato je da svećenici čitav život i tijekom cijele godine, 24 sata dnevno, nikada ne zaboravljaju da je prioritet u njihovom svećeničkom životu permanentno i potpuno se posvetiti Bogu i Kraljevstvu Božjem. U ovom smislu svećenici nemaju ferija niti odmora. Međutim, Kodeks kanonskog prava (CIC), govoreći obvezama i pravima klerika navodi: § 1. Ako i nemaju sjedišne službe, neka se klerici ne udaljuju iz svoje biskupije na duže vrijeme, koje treba da se odredi krajevnim pravom, bez dozvole, barem pretpostavljene, svojeg ordinarija. § 2. Ali pripada im da svake godine imaju potrebno i dovoljno vrijeme praznika određeno općim ili krajevnim pravom. (Kan. 283 - § 1-2).

To odgovara željama II. Vatikanskog koncila, koji u dekretu Presbyterorum Ordinis 20, kada govori o službi i životu svećenika, navodi sljedeće: „Osim toga neka plaća bude takva da prezbiteru omogući svake godine dužan i dostatan odmor, a biskupi se moraju pobrinuti da se to prezbiterima omogući.“

Jasno je da velik dio pastoralnih obveza ne može biti paraliziran zbog svećenikova odmora, pa CIC u tom smislu predviđa zamjenu: § 3. Zadaća je dijecezanskog biskupa da donese odredbe kojima se za vrijeme župnikove odsutnosti osigurava pastoralna briga za župu pomoću svećenika s potrebnim ovlastima (Kan. 533 - 3). § 3. Što se tiče vremena odmora, župni vikar ima isto pravo kao i župnik. (Kan. 550 - 3).

Stoga je potrebno i dužnost je pravde da Papa, biskupi, svećenici i đakoni, kao i svi drugi, imaju pravo na odmor, kao i dovoljno prikladnog vremena za promjenu u skladu s poznatom izrekom Varietas delectat, kako bi prikupili snage da se mogu opet vratiti svojim svakodnevnim zadacima obavljajući svećeničku dužnost.

Ovo pravo je nepovredivo, bez obzira na krizu zvanja koju Crkva proživljava u većoj ili manjoj mjeri u različitim situacijama. Svećenici imaju pravo na ovo vrijeme, jer rade u pastoralnoj službi praktično svaki dan u godini.

Koliko vremena trebaju trajati odmori? Deset, dvadeset dana, jedan mjesec? CIC daje pravo svećeniku biti odsutan iz župe mjesec dana – kontinuirano ili isprekidano – za odmor, osim ako postoji ozbiljan razlog za suprotno: Župnik smije, radi odmora, izbivati iz župe svake godine najviše mjesec dana neprekidno ili uz prekide, osim ako se tome protivi važan razlog; u to vrijeme odmora ne ubrajaju se dani u kojima se jednom godišnje posvećuje duhovnoj sabranosti; ali je župnik, da bi izbivao iz župe više od tjedan dana, dužan o tome obavijestiti mjesnog ordinarija. (Kan. 533 - § 2) U ovo se ne ubrajaju dani predviđeni za godišnje duhovne vježbe, što znači da se ne smije brkati profesionalnost s odmorom.

Što je s vjernicima? Vjernici moraju razumjeti odsutnost svećenik, zbog koje može eventualno doći do „smanjenja“ intenziteta župnog života. Vrijeme odmora treba dosljedno živjeti. To nije vrijeme u kojem bi se svećenik malo sekularizirao, ili pak dopustio da „stražar spava“, jer demon nikada ne spava. Kao što kaže apostol Petar: Otrijeznite se! Bdijte! Protivnik vaš, đavao, kao ričući lav obilazi tražeći koga da proždre. (1 Pt 5,8) Svećenik, kao i svaki drugi čovjek, dok je na odmoru trebao bi se osloniti na Krista. U tom smislu može se govoriti i o duhovnim vježbama, koje se veoma lijepo mogu uklopiti u vrijeme odmora.