Izlaganje mr. Frane Piplovića na tribini „Teološki četvrtak“ Kršćanske sadašnjosti, Zagreb, 28. svibnja, 2015.
Zagreb, sri, 01. srp. 2015.
„Katolici u Bosni i Hercegovini - Stanje i perspektive“ bila je tema „Teološkog četvrtka“ koji je u organizaciji „Kršćanske sadašnjosti“ održan u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu u Zagrebu, 28. svibnja 2015. povodom Papina pohoda Bosni i Hercegovini. Tom prigodom izlagao je mr. Frano Piplović, nekadašnji konzul RH u Banjoj Luci, čije predavanje donosimo u cijelosti:
KHRVATI - KATOLICI NA PODRUČJU BANJOLUČKE BISKUPIJE
Stanje i perspektive
Pokušat ću na početku ovog svog izlaganja naći neke sličnosti između ondašnje provincije rimske Galije i današnje Bosne i Hercegovine. U tome će mi pomoć Gaj Julije Cezar. On je, naime, nakon „galskih ratova“ u svom poznatom djelu „“De bello Galico“ napisao poznatu rečenicu: „Galiaestomnesdivisainpartes tres“, (Galija je sva podijeljena u tri dijela). Naša, današnja Bosna i Hercegovina, nakon posljednjeg „De belloBalcanico“ podijeljena je „najmanje u tri dijela“. U tome je i sličnost i razlika između ondašnje Galije i današnje Bosne i Hercegovine, premda je između njih povijesna distanca od dvadesetak i više vjekova. Bosna i Hercegovina kao povijesni, kulturni, društveni, zemljopisni i vjerski okvir, sva je satkana od različitosti i kao takva je kroz povijest egzistirala, trajala „na svoj način“. Te su je različitosti činile posebnom, ali istovremeno i tragičnom. Unatoč tim različitostima nalazila je uvijek svoj „modus vivendi“. No u posljednjim BH ratnim događanjima ( za jedne je taj rat domovinski, za druge je otadžbinski, za treće je patriotski, a za četvrte koji su bili glavni sponzori on je građanski) te su različitosti stupile na scenu; tri vojske, tri naroda, tri nepomirljive i suprotstavljene politike, ostavivši iza sebe tragične posljedice koje danas imamo. Posebno su u ova zla vremena u BiH snažno došla do izražaja dva identiteta, nacionalni i vjerski, koji su služili lakšem raspoznavanju, prepoznavanju, grupiranju, ali i manipuliranju. Kako pomiriti ova dva identiteta u ljudskom biću?Tko je komu nadređen? Tko je komu šef, tko je komu smetnja. Iz odgovora na ove upite lakše bi se dao odgovor na mnoge nepoznanice vezane za temu o kojoj ovdje raspravljamo.
Zbilja koja traje
Svako uplitanje u bosansko-hercegovačke različitosti, ne vodeći računa o svim njenim specifičnostima i posebnostima, može imati nesagledive posljedice na prostor, ljude i odnose. Sve te različitosti ostavile su svoj trag i na katoličanstvu u Bosni i Hercegovini, što je naša današnja tema, te ga nije moguće promatrati izolirano. Govoriti o ovoj temi čovjek se izlaže opasnosti da bude krivo shvaćen i da ga se svrsta u ovu ili onu grupu bosanskohercegovačkih neprijatelja.Kako ne bi bio pogrešno interpretiran ja sam danas pozvao u pomoć foto aparat hvatajući njime trenutke bosanskohercegovačke zbilje koja traje. Nisam tražio teške i ružne teme, one su našle mene. Nisam išao ciljano već „nako“ (kako to kažu Bosni, tako nosi naziv moja izložba fotografija „Prođoh Bosnom „nako““) za svoju dušu. Nastala je tako dokumentirana priča o nestajanju Hrvata katolika na prostorima Sjeverozapadne Bosne, srednje Bosne te Bosanske Posavine, dokumentirana priča o našim padovima i pokušajima uzdizanja. Bila mi je želja senzibilizirati svakog čovjeka i svekoliku javnost u regiji, a i šire, o problemima ljudi i Katoličke Crkve u ovom dijelu BiH, u kojem su u najtežem položaju ostaci, još uvijek žive Crkve, u Banjolučkoj biskupiji u entitetu RS-a. Bio sam često u svojstvu diplomate pozivan od prognanih Hrvata katolika u njihova opustošena i razrušena mjesta, ne na teferič, već na jadanje o problemima s kojima se susreću, o prevelikoj izbjegličkoj muci, sve u želji da se o ovim nedaćama upoznaju predstavnici državne vlasti RH, kao posljednje utočište i nada za njih.
Ovo je argumentirana priča o jednom narodu i Crkvi kojoj taj narod pripada, hrvatskom narodu, i elementima njegova postojanja, koji postupno nestaje s tih prostora. Mogao bi potpuno nestati ako se žurno ne učine prijeko potrebni koraci za novi život. Premda su po ustavu konstitutivni, Hrvati su danas u prostoru RS-a, po svojoj malobrojnosti, postali istinski nacionalna manjina, ali ni blizu s pravima i položajem koji imaju nacionalne manjine u Republici Srpskoj.
Premda je riječ o jednoj Crkvi, jedinstveno ustrojenoj crkvenoj strukturi, o katoličanstvu u Bosni i Hercegovini nije moguće govoriti jednoznačno. Ono dijeli sudbinu naroda koji je najbrojniji unutar Katoličke Crkve Bosne i Hercegovine, a to je hrvatski narod. Tako dolazimo do činjenice da gdje ima Hrvata ima i Katoličke Crkve. Stoga je stanje najbolje u Hercegovini, u Mostarsko-duvanjskoj i Trebinjsko-mrkanskoj biskupiji, dok je u drugim dijelovima BiH, na područjima Vrhbosanske nadbiskupije i Banjalučke biskupije stanje teško, a izuzetno alarmantno na dijelu Banjalučke biskupije koji je u entitetu Republika Srpska. Kao da nije riječ o jednoj te istoj – Crkvi i jednom te istom narodu. Dok jedni dišu punim plućima, drugi su u redu za nestanak. Zašto je to tako? Ta različitost u položaju katoličanstva unutar Katoličke crkve u BiH nije proistekla iz crkvenih, katoličkih krugova, papinskim, nadbiskupovim ili biskupovim dekretom, već je ona stvorena izvanjskim intervencijama, intervencijama civilnih upravljačkih struktura, intervencijama lokalnih, entitetskih, regionalnih i međunarodnih politika i njihovih protagonista. Najteže je stanje na području Banjolučke biskupije, na njenom većem dijelu koji obuhvaća jurisdikcijsko područje nekoliko dekanata kao što su: Banjolučki, Bosansko-gradiški, Prnjavorski, Bihaćki i dio Jajačkog dekanata. Ovo je zoran primjer gdje se vodi borba između „Dobra“ i „Zla“, između „Svijetla“ i „Tame“. Izabran je prostor koji je geostrateški važan, smetnja za provedbu te strategije su katolici Banjalučke biskupije sa svojim biskupom i svećenstvom. Zato je trebalo udariti u glavu, u centar kako bi ostali dijelovi te Crkve oslabjeli.
Prošlo je 20 godina od uspostave mira u BiH, (Daytonskim mirovnim sporazumom) a stanje u katoličkom korpusu sve je gore i gore. Mnogi su očekivali boljitak , ali je on izostao. Izostao je ciljano i planski. Oni koji su se obvezali i trebali učiniti da se stanje popravi nisu to učinili. Zbog toga i grijeha propusta mnogih nad Banjolučkom mučeničkom Crkvom nadvili su se tmurni oblaci, nastali su crni dani i opasnost stvarnog nestanka.Stanje u hrvatskom stanovništvu, a time i među katolicima Bosne i Hercegovine od 90-tih godina pa do danas biva iz godine u godinu sve teže i teže. Broj Hrvata na području cijele Bosne i Hercegovine u odnosu na 90-te godine je gotovo prepolovljen, a u odnosu na druga dva konstitutivna naroda ostaci Hrvata se susreću sa daleko više problema koje gotovo nitko ne rješava kako na državnoj tako i na entitetskim razinama. Očigledno je da oni koji su započeli ovaj zločinački poduhvat na štetu Hrvata katolika imaju dobru suradničku mrežu igrajući na kartu „vrijeme“, koje je već dalo svoje negativne učinke.
Poraz svih dosadašnjih politika o povratku
Rat u Bosni i Hercegovini ostavio je najteže posljedice na hrvatskom nacionalnom korpusu, a time i na broju katolika, napose u entitetu Republika Srpska. Na današnjem prostoru bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska , u odnosu na prijeratno razdoblje, nedostaje ni više ni manje nego 92,62% Hrvata. Danas u ovom bosansko-hercegovačkom entitetu brojkom i slovima ima samo 9.355 katolika od čega 4.564 na području Banjalučke biskupije koji je u RS-u. Žalosna je činjenica da se iz progonstva i izbjeglištva vratio tek svaki 20-ti Hrvat katolik, što ukazuje na poraz svih dosadašnjih međunarodnih,državnih i entitetskih politika, kada je u pitanju povratak na područje RS-a.
Koliki je broj Hrvata katolika danas u BiH, teško je precizno utvrdit. Odgovor nismo dobili ni nakon provedenog posljednjeg, po svemu za Hrvate katolike, nakaznog popisa stanovništva, gdje je mnogim Hrvatima katolicima - došavši u svoja mjesta iz inozemstva, onemogućeno kvalitetno i zakonito izjašnjavanje. Prema prvim, javnosti predočenim optimističnim procjenama (Dnevni avaz, 10.01.2014) rezultati posljednjeg popisa iz listopada 2013 potvrđuju crne slutnje da je Hrvata u BiH sve manje i manje. Prema ovoj procijeni danas u BiH živi 553 tisuće Hrvata , što čini 14,6% ukupnog broja stanovnika BiH. U odnosu na popis iz 1991 godine danas u BiH manjka 208 tisuća Hrvata, 66.353 Bošnjaka te 127.085 Srba. Kada se pogleda stanje prema bh entitetima onda je za Hrvate najporaznije stanje u entitetu Republika Srpska. U Federaciji je danas 495.000 ili 20,9% Hrvata, a u Republici Srpskoj 33.000 ili 2,5%.
Kako stojimo sa crkvenim statistikama o broju katolika na pojedinim područjima BiH? Do sada se s približnom točnošću moglo osloniti na crkvene statistike koje su početkom svake godine prikupljali i radili župnici prilikom siječanjskih blagoslova kuća i stanova. Prema evidenciji Banjalučke biskupije 1991 godine u 48 župa (17 u FBiH i 31 u RS-u) evidentirano je 97.857 katolika. Nakon 8 godina progona, jada i nevolja, na kraju drugog milenija, 1999 godine evidentirano je 52.711 katolika. Sljedeći isti trend pada broja vjernika, osam godina poslije 2008 godine evidentirano je samo 37.815 vjernika katolika na području Banjolučke biskupije.Taj trend smanjivanja broja Hrvata – katolika nastavljen je i u sljedećim godinama do danas. U posljednje tri godine, 2012, 2013 i 2014 broj vjernika na području Banjalučke biskupije zaustavio se na brojci od oko 35 tisuća; konkretno 2012. evidentirano je 35.428 vjernika, 2013 godine imamo blagi porast na 35.590, a za proteklu 2014 godinu evidentirano je 34.361 vjernika katolika. U toj godini, u odnosu na prethodnu, zabilježen je popriličan pad broja vjernika. U prošloj godini Banjalučka biskupija je u manjku za 1.229 vjernika katolika, a time i Hrvata.
Primijećene su pojačane migracije i iseljavanje stanovništva čak i u sedam županija u Federaciji BiH. Najveće migracije su zamijećene na većinskim hrvatskim područjima koje je napustilo više od 2.500 stanovnika. Prazne se hercegovačke županije, Posavina, ali i srednja Bosna. Osim tri hercegovačke županije iz kojih je u posljednjoj godini otišlo više od 1.700 ljudi iseljavanje je posebno dramatično iz Posavine i središnje Bosne. Posavsku županiju napustila su 674 stanovnika, a prostor središnje Bosne trajno je napustilo više od 690 osoba. Statističari su zabilježili da je u zadnjih nekoliko godina samo u Zeničko-dobojskoj županiji odselilo 948 osoba, po čemu je ova županija rekorder u Federaciji BiH.
Činjenica je da je Hrvata katolika iz godine u godinu sve manje u Bosni i Hercegovini kao i to da Hrvati kao najmalobrojniji narod u BiH, na nemirnoj i kompliciranoj bh-političkoj sceni imaju čak 18 političkih stranaka koji nikako da dođu do neophodnog nacionalnog suglasja o temeljnim pitanjima svoje opstojnosti u BiH.
Na teške ratne posljedice s kojima se svakodnevno suočavaju Hrvati katolici na području Banjolučke biskupije kao što su, raseljavanje i progon hrvatskog, katoličkog stanovništva - koje je danas najvećim dijelom u progonstvu, ubojstva - od kojih je vrlo mali broj procesuiran, pljačku - koju nitko nije namirio, razorene domove, čiju obnovu je jedino podupirala RH dobro je sijela posvemašnja nebriga domaćih i međunarodnih čimbenika za probleme hrvatskog, katoličkog stanovništva BiH, napose u entitetu RS-a. Čuje se jedino glas katoličke Crkve i njenih predstavnika. Politički predstavnici Hrvata u BiH prozbore tu i tamo po koju riječ napose u vrijeme izbora. Kada dođe vrijeme raspodjele fotelja – od lokalne, entitetske pa sve do državne razine taj glas potpuno utihne.
Jedino urnebesno halabuče ako je ugrožena koja fotelja, govoreći kako su opet zakinuti Hrvati .
Hrvatska sirotinja ima svoju Crkvu
Porušene kuće, srušene gotovo, sve župne crkve na području Banjalučke biskupije i dijelovima Vrhbosanske nadbiskupije, protjerani ljudi iz mjesta koje su Hrvati katolici do tada nastanjivali, teška je istina koju su iskusili mnogi hrvatski prognanici. Udar na crkvenu infrastrukturu, rušenje crkava, župskihkuća, samostana, groblja, napadi i ubojstva svećenika, napad na sam vrh Katoličke Crkve u Banjolučkoj biskupiji imali su za cilj stvoriti nesigurnost kod vjernika, zaplašiti ih i obezglaviti. Posljedice takvog silovitog, pogromaškog udara na Katoličku Crkvu u banjalučkoj biskupiji bile su velike. U 48 župa ubijeno je 767 Hrvata katolika od čega 8 svećenika i jedna časna sestraProgonom Hrvata- katolika, rušenjem njihovih kuća i župnih crkava nastali su teški dani za ostatak ostataka žive crkve, iznad koje se nadvila stvarna opasnost nestanka. Stoga je, kao prioritet, istovremeno uz obnovu kuća bilo potrebno obnavljati i graditi porušene crkve i svetišta, kao duhovne centre u kojima se kroz vjekove održavao vjerski život i čuvao identitet, a danas krijepila nada kako će doći bolji dani, jer ako se obnavlja duhovno središte obnovit će se i kuća. Stoga se u obnovi porušenih i devastiranih župnih crkava otišlo znatno dalje nego u gradnji kuća. Obnovljene župne crkve u potpuno porušenim Sokolinama iznad Kotor Varoši, Sasini kod Sanskog Mosta i Briševu pored Ljubije čekaju svoje župljane – povratnike. Na mjestima srušenih crkava i duhovnih središta u Vrhbosanskoj nadbiskupiji na Plehanu (Derventa), Kondžilu (Teslić), Podmilačju (Jajce), i Banjalučkoj biskupiji,Šurkovcu (Ljubija) i Petrićevcu (Banja Luka) niču nove župne crkve i obnovljena svetišta. To su ti mali znaci uzdizanja i oporavka, zahvaljujući prvenstveno upornosti Crkve, Biskupa i svećenika, ali nedovoljni. Ali biskup i mjesna Crkva ne mogu vratiti živu crkvu, raseljeni Božji narod ma koliko to željeli bez pomoći i angažmana onih čija je zadaća stvoriti uvjete za povratak vjernika, katolika, Hrvata. Potrebna je daleko veća pomoć svih.
Dok drugi narodi, u ovom prostoru, imaju uz sebe svoje političke i vjerske predstavnike, Hrvati katolici imaju samo svoju Crkvu. Koliko god kome smetala ova činjenica, ali je neoboriva istina da je jedino Crkva ostala u tom prostoru sa ostacima ostataka Hrvata – katolika, dijeleći istu, tešku sudbinu istinski se zalažući za povratak. Zahvaljujući biskupu Komarici, svećenstvu i samoj Crkvi danas možemo govoriti o tom ostatku Hrvata katolika - njih oko 5 tisuća u RS-u (u odnosu na prijeratni period samo ih je 2%) – kao jedinoj osnovi na kojoj se može graditi povratak i opstojnost Hrvata u ovom prostoru. Crkva je jedina društvena snaga koja ih u ovim okolnostima okuplja, potiče na povratak, na povezivanje s rodnim krajem, brine njihove životne, prognaničke nevolje, zastupa ih kod nadležnih vlasti kada su im pogažena njihova, mnoga, životna i ljudska prava( a to se događa svakodnevno) dok su sami svećenici postali čuvari porušenih domova i ognjišta, mjesnih običaja i tradicije na izdisaju. Da nije Katoličke crkve i njenih svećenika sve bi davno bilo prekriveno zaboravom. Bez obzira na brojnost vjernika, svećenici su uvijek tu. Kada imaju problema, a oni su svakodnevni i raznovrsni, preostali Hrvati se obraćaju svećenicima, a ovi onda svom biskupu. Možda se mnogima neće dopasti ova konstatacija,ali Katolička Crkva, biskup i svećenici Banjalučke biskupije ostali su jedino rame za utjehu ostatku ostataka obespravljenih Hrvata katolika na dijelu Banjalučke biskupije, Banjoj Luci i Bosanskoj Krajini.
Politički predstavnici, koji se formalno predstavljaju kao predstavnici manjinskog, hrvatskog naroda, nemaju niti volju niti mandat za sudjelovanje u rješavanju nagomilanih životnih nedaća. Njihov je jedini mandat trajati na određeno vrijeme i od toga trajanja dobro živjeti, a mandat Crkve je djelovati, uvijek i u svako vrijeme, na dobrobit svog naroda i bližnjeg u nevolji.
Ikebana entitetskih vlasti
Ovakva malobrojnost Hrvata utiče i na njihovu društvenu, političku i svaku drugu životnu poziciju,osobito na nižim razinama vlasti, u općinama i gradovima, gdje Hrvati gotovo i nemaju svojih političkih predstavnika, a ako i imaju po kojega oni su nemoćni i služe uglavnom kao demokratski ukras, služe za pokazivanje. Za to je najbolji primjer entitetska razina. Od kada Hrvati, po ključu, daju tri predstavnika u entitetsku Vladu RS-a, jednog potpredsjednika Skupštine RS-a te jednoga od dvojice dopredsjednika RS-a niti jedan vitalni problem Hrvata u RS-u nije riješen niti je bio tema ovih entitetskih tijela.
Način izbora ovih tzv. hrvatskih predstavnika u entitetska tijela RS-a te njihova malobrojnost ukazuju da oni i ne mogu biti ništa drugo nego „demokratski ukras“ ili ikebana entitetskih vlasti .S obzirom na malobrojnost Hrvata na području RS-a gotovo da nema nikakvih mogućnosti da autentični hrvatski predstavnik na listi hrvatske političke stranke bude izabran u skupštinu Republike Srpske. Svi dosadašnji Hrvati, koji su bili birani u Skupštinu RS-a, birani su na stranačkim listama koje nemaju predznak „hrvatski“ i morali su zastupati politiku i interese te političke opcije koja ih je stavila na listu .Nisu ih mogli izabrati Hrvati, izabrali su ih birači većinskog naroda. Svjesno ili nesvjesno prihvatili su tu ulogu, čime su se stavili u poziciju aktivnog sudjelovanja u provođenju politika koje su bile uglavnom protiv interesa Hrvat u RS-u.
Jedino koga su mogli birati malobrojni hrvatski birači u RS-u jeste dopredsjednik RS-a u ime Hrvatskog naroda, ali zbog političke nezrelosti i razjedinjenosti hrvatskih političkih stranaka u BiH, gdje je uglavnom svaka politička opcija kandidirala svog kandidata, među malobrojnim biračkim tijelom Hrvata u RS-u stvaralo je još veću pomutnju i razjedinjenost. Ipak i takvim izborom nekog hrvatskog predstavnika na ovu protokolarnu dužnost, dopredsjednika RS u ime hrvatskog naroda, kod malobrojnih, ojađenih i obespravljenih Hrvata katolika u RS-u dolazilo je, u početku, do podgrijavanja nade da se može nešto napraviti i popravit.
Kada se vidjelo da je ta uloga čisto protokolarne naravi, da služi mazanju očiju tzv. demokratskoj javnosti i predstavnicima međunarodne zajednice, počelo se gubiti povjerenje i u takvog hrvatskog predstavnika .Tako izabrani hrvatski predstavnik, na dužnost dopredsjednika RS u ime hrvatskog naroda, postao je vrlo brzo strogo kontrolirana osoba dogovorom političkih lidera (SNSD) i HDZ-a BiH, provodeći ono što su se dogovorili lideri a ne ono što je preostala hrvatska sirotinja RS-a od takvog dužnosnika očekivala.
Najveću „žrtvu“ koju su u RS-u morali podnijeti za takvog dužnosnika jest davati mu četiri godine veliku plaću. Za tu plaću je morao ništa ne vidjeti, ništa ne čuti, ništa ne talasati. Neki od dosadašnjih dužnosnika na mjestu dopredsjednika RS u ime hrvatskog naroda odužili su se „pošteno“ svojim mentorima – putujući četiri godine bosanskohercegovačkim entitetima i susjednim državama pod svakodnevnom policijskom pratnjom - promovirajući u svakoj prigodi RS i njenu od nikoga priznatu državnost bolje nego što bi to činio bilo koji srpski lider u RS-u.
Da je funkcija dopredsjednika RS u ime hrvatskog naroda trebala biti i ostati samo prazna forma čija je uloga četiri godine podgrijavati lažna očekivanja malobrojnoj hrvatskoj sirotinji u RS-u, a kada bude trebalo i debelo se narugati Hrvatima BiH, pokazali su predzadnji izbori na tu dužnost kada je srpsko biračko tijelo izabralo za dopredsjednika RS u ime hrvatskog naroda čovjeka koji ničim nije Hrvat (srpsko-židovsko porijeklo), osim što ima hrvatsko državljanstvo, kandidiran od srpske političke stranke, i politički zastupa svesrpske političke interese.
To je ukratko politički okvir u kojem djeluju ostaci Hrvata katolika u RS-u.Karakterizira ga (zbog malobrojnosti biračke baze i posvemašnje raspršenosti birača koji se ne odazivaju na birališta u vrijeme izbora u mjesta iz kojih su prognani) stvarna nemogućnost izbora većeg broja hrvatskih predstavnika u tijela lokalne samouprave, Hrvata razmotri i riješi na skupštinskim tijelima lokalne samouprave.
Doda li se ovome i veliki broj političkih stranaka koje u vrijeme izbora očekuju glasove ovako male hrvatske izborne baze problem izgleda još veći i nerješiv. Tomu pridodajmo i potpunu neinformiranost kako onih koji su se vratili u mjesta iz kojih su prognani tako i onih koji su raspršeni po svijetu o tome kakve odluke donose entitetske i lokalne vlasti kada su u pitanju ljudska, građanska
i druga prava, napose kada je u pitanju njihova imovina. O tome ni riječi nema u entitetskim glasilima koja su uglavnom pod kontrolom, niti o tome ima riječi u hrvatskim glasilima koja se tiskaju u Hercegovini.
Kroz ovako postavljen politički okvir nije moguće značajnije popraviti stanje unutar hrvatskog korpusa, a time i među preostalim katolicima na području RS-a ukoliko se nešto u tom političko-pravnom okviru ne promjeni. Da li će i kada će doći do promjena teško je reći. Svi govore o promjenama, svatko iz svoga ugla ih zagovara, ali do njih ne dolazi. Dok čekamo promjene nama je raditi, konkretno i organizirano, kako u tom čekanju ne bismo sasvim nestali.
Kada bi pravili listu problema i neriješenih pitanja s kojima se Hrvati u ovim područjima susreću ona bi bila povelika. Umjesto toga pokušat ćemo predstaviti nekoliko grupa otvorenih i neriješenih pitanja koja u potpunosti karakteriziraju sadašnje stanje i određuju perspektive i Hrvata i katolika u ovom dijelu Bosne i Hercegovine, koje je pod crkvenom jurisdikcijom Banjolučke biskupije.
Povratak koji to nije
Stari problem, problem povratka Hrvata na područjima prijedorske,jajačke, banjalučke, kotor-varoške i teslićke regije je i dalje prisutan. Hrvatski prognanici se sporo i teško vraćaju. Oni koji su se vratili ili obnovili svoje kuće imaju problema s putnom mrežom, koja je u mnogim područjima u katastrofalnom stanju. Uz ovaj problem prisutni su problemi u devastiranoj i zapuštenoj elektromreži. Na planu povratka nema zakonskih prepreka niti javno demonstrirane opstrukcije povratku međutim na djelu je prisutna tiha, vrlo efikasna opstrukcija kroz mnoštvo praktičnih životnih prepreka, za koje se lako nađe opravdanje, počevši od pravne zaštite, nemogućnosti zapošljavanja, nemogućnosti dobivanje kreditnih sredstava za pokretanje vlastitog biznisa, nemogućnosti socijalnog i zdravstvenog zbrinjavanja, pa do povremenih prijetnji , premlaćivanja i fizičkih prijetnji. Gledajući
gospodarsku moć Hrvata kroz njihovu zaposlenost u entitetskoj upravi, lokalnoj samoupravi, javnim poduzećima te tvrtkama u vlasništvu entiteta ona je gotovo nikakva. Za ilustraciju neka posluži podatak da je najveće poduzeće u RS- u, u kojem su zaposleni Hrvati, Caritas banjalučke biskupije. Pokazalo se da "održiv povratak" Hrvata ugrožavaju sljedeći elementi:
- život u polu obnovljenim objektima i po nekoliko godina bez električne energije;
-nerazminirane poljoprivredne površine;
- prepuštenost sebi i nemilosti srpskih općinskih vlasti;
- nemogućnost dobivanja ikakve materijalne pomoći;
- lokalne vlasti pomažu i podupiru povratnike iz vlastitog naroda;
- nebriga o starim i bolesnima;
- nemogućnost odlaska liječniku;
- nemogućnost školovanja djece zbog neobnovljenih škola i neadekvatnih školskih programa;
- nemogućnost zapošljavanja ili kreditiranja vlastite proizvodnje;
- problemi s razrušenominfrastrukturom, (ceste, voda, elektroenergetski sustav);
- problemi sa zaštitom vlastitih prirodnih resursa (ilegalno vađenje šljunka, sječa i krađa šume i sl.).
Ovim čimbenicima treba dodati i nedovoljnu informiranost o procedurama i uvjetima za pomoć u obnovi koje provode lokalne, općinske, entitetske i državne bosanskohercegovačke institucije. Kampanje se isključivo vode na području Bosne i Hercegovine i kao takve sunedostupne najvećem broju Hrvata – mogućih povratnika, budući žive izvan Bosne i Hercegovine, uz rubna, pogranična područja u Hrvatskoj.
Unatoč tome što su Hrvati jedan od konstitutivnih naroda u BiH, pa time i u RS-u, čija je zastupljenost u lokalnim i entitetskim skupštinskim tijelima katastrofalna, a politički utjecaj gotovo nikakav, njih danas uglavnom zastupaju, od općinskih skupština pa do skupštine RS-a, tzv. "Dodikovi Hrvati". U biti je na djelu formalna konstitutivnost te stvarna politička i svaka druga nemoć.
Povrat nacionalizirane imovine
Jedno od pitanja koje mnogima čini veliki problem jeste pitanje povratka nacionalizirane imovine na ovom području BiH. Prema nekim najavama u pripremi su zakoni koji ne obećavaju pravdu i pravičnost u procesu povratka imovine. Ima dosta najava da će biti problema oko povratka imovine pojedinim samostanima, crkvenim zajednicama, pojedinim udrugama i kulturnim društvima Hrvata.Za razliku od Katoličke crkve i Islamska zajednica, a posebno SPC puno lakše stupaju u posjed ili dobivaju na korištenje imovinu koja im je bila nacionalizirana za vrijeme jugoslavenskih, komunističkih vlasti – mimo toga što nije još donijet Zakon o restituciji.
Dugotrajnost sudskih postupaka
Trebalo bi također spomenuti i pitanje dugotrajnosti sudskih postupaka zarazvrgavanje ugovora o zamjeni imovine, koji su tijekom rata potpisani pod prisilom, između ovdašnjih građana hrvatske nacionalnosti i onih koji su tijekom ratnih okolnosti doselili na ova područja. Kada je u sudskom postupku donijeto rješenje za razvrgavanje ugovora i povrat imovine svjedoci smo raznih igara da se što više zagorča život i oteža život stvarnim vlasnicima.
Zakon o porezu na nepokretnu imovinu u RS-u – nastavak etničkog čišćenja
Kada je prije nekoliko godina Narodna skupština RS-a usvojila novi "Zakon o porezu nanepokretnosti" nije bilo nekih većih primjedbi na njegovo donošenje. Međutim kada je donijet "Pravilnik o upisu u fiskalni registar nepokretnosti" (nekretnina), sa hrpom teško razumljivih obrazaca, te napokon i "Pravilnik o procijeni vrijednostinepokretnosti" (nekretnina) i pri tome utvrđen 30. rujna 2009. godine kao krajnji rok do kojeg se moralo prijaviti nepokretna imovina kako bi se od 1. siječnja 2010 godine mogla oporezovati nastala je prava uzbuna. Prvi su se oglasili Bošnjaci, njihovi mediji i političari proglasivši ovaj zakon kao opasnost koja vodi k tome "da će Bošnjaci i Hrvati opet u RS ostati bez svoje imovine" te da je on u svojoj osnovi "nastavak etničkog čišćenja". Mnoge bošnjačke udruge i pojedinci su ovaj zakon protumačili da ide u prilog onih koji sprečavaju povratak prije svega Bošnjaka, a onda i Hrvata jer oni koji se nisu ili ne mogu vratiti neće moći plaćati porez. Također je isticana opasnost kako je tijekom rata došlo do rastjerivanja mnogih obitelji diljem svijeta, među kojima su mnogi ubijeni ili umrli prirodnom smrću, iza kojih nije ostalo potomaka, za koje nema tko prijaviti imovinu, a za koju je potrebna ogromna papirologija, pa će je mogući nasljednici "radije halaliti."
Taj problem stoji i dalje prije svega, nad glavama Hrvata i Bošnjaka, a da nije Bošnjačke glasnosti i njihove dobre političke organiziranosti u RS-u, taj bi projekt bio završen sa nesagledivim posljedicama i za jedne i za druge. Gdje su tu Hrvati i hrvatska glasnost?
Zatražena je također i intervencija Visokog predstavnika Valentina Inzka da se "zaustavi novi val etničkog čišćenja u mirnodopskim uvjetima na principu legitimnog oduzimanja prava na vlasništvo nad zemljom Bošnjaka i Hrvata u RS-u".
Kako su propisane i novčane sankcije za one koji ne prijave imovinu do propisanog roka, koje bi se plaćale od 500 do 1.500KM još je više poraslo neraspoloženje i strah među Hrvatima i Bošnjacima u RS-u. Zbog svih ovih pritisak i oglašavanja te činjenice da je do propisanog roka, 30. rujna 2009. godine ispunjeno i podnijeto svega 211.000 prijava, a prema očekivanjima Porezne uprave RS-a trebalo ih je biti 3,8 milijuna, nisu se stekli uvjeti za primjenu Zakona, pa je početak njegove primjene opet prolongiran. Nastavlja se treniranje straha i igranje sa živcima.
Zasluge za odgađanje primjene ovog Zakona, koji zaista u sebi nosi mnoge opasnosti koje bi mogle dovesti u pitanje interese mnogih Hrvata na području RS-a, u ovom trenutku pripadaju bošnjačkoj
strani. Njihovi političari, mediji, udruge i pojedinci bili su daleko glasniji i organiziraniji od hrvatskih političkih predstavnika, udruga i medija. Hrvatski predstavnici su uglavnom šutjeli. Bilo kako bilo, unatoč odgodi njegove primjene opasnosti i dalje vrebaju, napose iz kompliciranosti samog upitnika koji treba ispuniti prilikom prijave nepokretne imovine, koji u sebi sadrži mnoštvo nepotrebnih podataka razumljivih rijetkima, iz čega se može pročitati pritisak kako bi se što veći broj hrvatskih prognanika u konačnici odrekao imovine s koje su prognani i koja im je uništena.
Da se u ovim prostorima dogodilo nešto strašno i teško, da su ljudi ovdje proživjeli teške patnje i iskušenja - svjedoče masovne grobnice i mnoga grobna mjesta na mjesnim grobljima u mjestima iz kojih su protjerani Hrvati katolici. Grobovi i označena stratišta su stvarni znaci progona i sulude želje da se sasvim istrijebi Hrvate katolike. Stoga su ovi znaci spomena i sjećanja na nevine žrtve, nadgrobni spomenici, spomen ploče s popisom ubijenih te označena mjesta stradanja i ljudskih patnji – često meta rušilačkih napada onih kojima smeta sjećanje na te nevine žrtve.
Zahvaljujući prije svega Crkvi i svećenicima spomen na nevine žrtve ovih prostora traje i obnavlja se, ne kao potencijalno izvorište novih sukoba već kao mjesto pomirenja, praštanja i poštivanja svake nevine žrtve. Rezultat takve upornosti i principijelnosti je pohod (30.svibnja,2010.), i to po prvi puta, političkih predstavnika Međunarodne zajednice, Bosne i Hercegovine (oba entiteta) te Republike Hrvatske, mučeničkom Briševu, 23. godine
nakon masakra 69 briševačkih Hrvata-katolika. Međutim ni do dana današnjeg nisu otkriveni niti sudski procesuirani ubojice briševačkih nevinih žrtava.
I na kraju sljedeća grupa problema, odnosi se na kulturne ustanove i udruge Hrvata u RS-u, kojih gotovo da i nema na ovom području. Ono što postoji i funkcionira isključivo je, vezano uz katoličku crkvu. Onih nekoliko udruga, koje životare, bave se širokim spektrom aktivnosti od humanitarnih, gospodarskih, političkih i inih, pa uz tradicionalnu besparicu i malih broj aktivista ne postižu očekivane rezultate. Ostale, kojih je najviše u Banja Luci, prigodničarskog su karaktera, s ostarjelim aktivistima, od kojih su neke organizacijski i kadrovski u potpunosti razvaljene djelovanjem obavještajnih kadrova, kao što je svojevremeno bila udruga Hrvatski kulturni centar sa sjedištem u Banja Luci. Na ovim prostorima bi trebalo pronaći funkcionalan i prikladan model uspostave hrvatskih kulturnih institucija, putem kojih bi se, u nedostatku političkih predstavnika u političkom životu općina i gradova gdje još postoje Hrvati,kroz rad udruga i provođenje projekata, artikulirala pitanja i problemi života i opstojnosti Hrvata katolika u tim prostorima.
Nakon ovakvog presjeka stanja u hrvatskom-katoličkom korpusu na području Banjolučke biskupije nameću se mnoga pitanja na koja treba odgovoriti. Zašto su Hrvati katolici ostavljeni na milost i nemilost svojim progoniteljima i mučiteljima? Zašto su napušteni i zašto im se onemogućava povratak? Zašto se u Hrvatskoj ne organiziraju i potiču kampanje za povratak, napose onih koji su jasno iskazali želju za povratkom? Zašto ih se i danas ignorira na svim razinama kao da su prognani Hrvati katolici pristali dragovoljno na izgnanstvo? Zašto su oni građani drugoga reda?Zašto oni nemaju pravo na rodni kraj? Zašto mediji i političari u Hrvatskoj uporno šute o zločinima koji su učinjeni nad Hrvatima katolicima u Banjolučkoj biskupiji? Zašto se ne zahtijeva otkrivanje i procesuiranje zločinaca nad briševačkim i drugim žrtvama u Banjolučkoj biskupiji.? Zašto se kažnjavaju ostaci ostataka Hrvata katolika i biskup Komarica koji se neumorno bori za povratak kao uvjet opstanka katolika i katoličanstva u Banjolučkoj biskupiji? Interesantno bi bilo znati tko je biskupu Franji Komarici namijenio ulogu „prvog hrvatskog ArsenijaČarnojevića“, koji je trebao svoj vjernički puk izvesti iz Banjalučke regije i naseliti određena im pogranična područja u Hrvatskoj.?Pouzdano znamo da to nije zapovjedio njegov šef u Rimu, Sveti otac Ivan Pavao II. Oni koji su o tome telalili među uplašenim katoličkim pukom,o čemu je 1993 godine u proljeće pisao i banjalučki tisak, uhljebili su se po različitim ustanova u Hrvatskoj i BiH. Možda se u toj činjenici krije odgovor zašto su mnoge inicijative za obnovom porušenih kuća i za održivim povratkom opstruirane od strane onih koji su trebali pomagati i poticati povratak.
Gdje je taj vjernički puk Banjalučke biskupije završio nakon progona? Ima ih posvuda, a najviše u Hrvatskoj. Tamo gdje su došli župne crkve su pune vjernika, odgojenih na vrelima mučeničke Crkve u Banjolučkoj biskupiji, što je obogatilo vjerski život u njima. Rekao bi naš narod „lako se kititi tuđim perjem“ Čije su to zasluge i imali tu minulog rada svećenstva Banjolučke biskupije? Dakako da ima. Katolička Crkva u Hrvatskoj, vjerojatno iz tog razloga u znak zahvalnosti Katoličkoj Crkvi u BiH organizira tradicionalno s proljeća svake godine manifestaciju „Tjedan solidarnost s Crkvom i Hrvatima u BiH. Opravdano se zapitati jeli to dovoljno i da li se moglo i moralo više? Da li se dalo „sve svoje imanje“ ili se „dalo od svoga viška“?
Oružani rat je davno završio, zamijenili su ga specijalizirani oblici rata prije svega političkim sredstvima i metodama. Ovakvo teško stanje katoličanstva u Banjolučkoj biskupiji ne može se isključivo pripisati srpskoj strani. Opravdano se zapitati ima li tu i naše, hrvatske krivice i sudioništva? Držim da ima! Recimo, morali najveći dio pomoći koje Vlada RH daje svake godine kao pomoć kulturnim, odgojnim, obrazovnim i medicinskim ustanovama i projektima Hrvata u BiH ići u Hercegovinu, a samo mrvice na područje Banjolučke biskupije? Isto tako opravdano se zapitati moraju li u entitetskim i držanim ustanovama sa sjedištem u Banja Luci, prema zakonskim utvrđenim nacionalnim paritetima biti zapošljavani isključivo kadrovi iz Hercegovine odani liku i djelu njihovih vođa, dok ono malo preostalih hrvatskih kadrova u Banja luci moraju odlaziti u inozemstvo. Zar su preostali Hrvati katolici u banjalučkoj regiji toliko sumnjivi zato što su ostali u rodnom kraju, što su trpjeli sav taj zulum? Zar su oni manje Hrvati od onih koje se zapošljava po partijskim i stranačkim direktivama? Zar su toliko sumnjivi oni na kojima stoje ostaci Katoličke Crkve u Banjalučkoj biskupiji? Nisu li takvom politikom smanjene šanse za
povratak i zapošljavanje onih Hrvata koji se žele vratiti u rodni kraj i tako graditi održivu politiku povratka za sve one koji to žele?
Pokušali smo argumentirano prikazati stanje katoličanstva na području Banjolučke biskupije. Kakve su mu perspektive, ako je ovakvo stanje? Gledajući ljudskim mjerilima perspektive su mu nikakve. Ako odista vjerujemo da Bog vodi svoju Crkvu ne trebamo gubiti nadu, jer je kazano“da je Bogu sve moguće“. No i mi moramo daleko više učiniti nego što smo do sada činili, a ne „poncije-pilatovski“ prati ruke i sve tovariti na Božja leđa. Da li će biti bolje i može li biti bolje? Dakako da može, ali prvenstveno Hrvati katolici Banjalučke biskupije moraju dobiti potrebnu i dovoljnu zaštitu općina i entiteta u kojem obitavaju, daleko veću pomoć od svojih dviju domovina, Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Osim toga imperativ je raskrinkati i razobličiti ulogu hrvatskih politika i političara, kako onih iz BiH tako i onih iz Hrvatske u nestajanju Hrvata katolika s područja Banjolučke biskupije. Ako ništa drugo to duguju Sv. Ocu papi Ivanu Pavlu II i njegovim nasljednicima, to duguju Vatikanu koji je među prvima priznao RH. Evo prilike „vratiti dug“ i iskazati svoju zahvalnost Katoličkoj Crkvi i Svetoj Stolici. „Crni dani“, koje proživljavaju već dvadesetak godina katolici Banjalučke biskupije sa svojim biskupom i svećenstvom, nisu dali stopostotni učinak. I to je dokaz da Bog vodi svoju Crkvu. Nije sasvim nestala, još je tu, živi, mrda se, nada se. I ovaj skup je dokaz tomu.
Sarajevo, sri, 31. pro. 2025.
Kalendar katoličkih slavlja za medijsko praćenje u Bosni i Hercegovini u 2025. godini
Slavonski Brod, pet, 28. stu. 2025.
Slavonski Brod: Predstavljanje dviju knjiga o sl. B. Josipu Stadleru
Mostar, uto, 25. stu. 2025.
Dan crkvene glazbe Mostarsko-duvanjske biskupije
Sarajevo, uto, 25. stu. 2025.
Promocija monografije „Bolnica s pečatom“ u Sarajevu
Mostar, čet, 20. stu. 2025.
Mostar: Humanitarna večer duhovne glazbe fra Marina Karačića
uto, 18. stu. 2025.
Zenica: Okrugli stol „Religijske perspektive brige za zajednički dom“
Mostar, ned, 16. stu. 2025.
Mostar: Praizvedba Palestrinina djela Missa Papae Marcelli u crkvi svetoga Mateja
Rim/Betlehem, sri, 19. stu. 2025.
Rim/Betlehem: Najavljena potpuna restauracija bazilike Isusova rođenja u Betlehemu
Prema riječima vikara Franjevačke kustodije, palestinski predsjednik Abbas nekoliko je puta tijekom svoga nedavnog posjeta Rimu govorio o nastavku radova u bazilici Isusova rođenja
Flensburg, sri, 19. stu. 2025.
Policija oslobodila okupiranu crkvu u Flensburgu
Nakon prosvjeda za više mogućnosti pobačaja, oko 50 ljudi okupiralo je crkvu Svete Marije. Hamburška nadbiskupija osudila je okupaciju kao zloporabu svetoga mjesta
.jpg&w=420&h=315&zc=1&hash=c8dafd1e019b738e96ae4dc37d6fe352)
Mostar, sri, 19. stu. 2025.
Mostar odao počast žrtvi Vukovara i Škabrnje
I ove se godine više stotina Hrvata unatoč kiši i vjetru okupilo u utorak navečer, 18. studenoga, u Vukovarskoj ulici u Mostaru kako bi odali počast žrtvi Vukovara i Škabrnje te svim poginulim hrvatskim braniteljima i civilima u Domovinskome ratu
Sarajevo, sri, 19. stu. 2025.
Održana mjesečna duhovna obnova za redovnice grada Sarajeva
Susret je održan u organizaciji Školskih sestara franjevki Hercegovačke provincije i pod vodstvom dekana sarajevskoga KBF-a vlč. dr. Maria Bernadića
Sarajevo, sri, 17. ruj. 2025.
Predavanje prof. Josipa Kneževića u okviru 29. susreta dijecezanskih svećenika Vrhbosanske nadbiskupije
„1700 godina od održavanja Nicejskog koncila (325.-2025.)“
Zagreb, pet, 06. lip. 2025.
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti: Deklaracija o hrvatskom povijesnom grbu
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti održala je u četvrtak 5. lipnja znanstveni skup o hrvatskom povijesnom grbu na kojem je javno proglašena i Deklaracija HAZU o povijesnom hrvatskom grbu
Amankwakrom (Gana), pet, 21. ožu. 2025.
Gana: Časne sestre pružaju pomoć bolesnicama i trudnicama u ruralnom području Amankwakroma
U ruralnom području Amankwakroma porođaji se često obavljaju kod kuće zbog straha od visokih liječničkih troškova. Sestre misionarke Gospe od Svete Krunice (MSHR) odgovaraju na njihove potrebe kroz pomoć i podršku
Zagreb, uto, 18. ožu. 2025.
Sveta godina 2025. - Višeslavova krstionica
Vatikan, pon, 03. ožu. 2025.
Predavanje kardinala Fernandeza o dostojanstvu osobe
„Ontološko dostojanstvo osobe u 'Dignitas infinita'. Neka pojašnjenja“ bila je tema videokonferencije koju je održao kardinal Victor Manuel Fernandez, prefekt Dikasterija za nauk vjere, u suradnji s Katoličkim bogoslovnim fakultetom u Kölnu
Sarajevo, sri, 19. velj. 2025.
Povijesne činjenice o osnutku i razvoju Grada Sarajeva
Prilog javnoj raspravi o Nacrtu Odluke o utvrđivanju datuma obilježavanja Dana osnivanja Sarajeva
Zagreb, čet, 13. velj. 2025.
Premijera filma „Konjic: 365 dana“: „Mladi će učiti lažnu povijest ako ne ispričamo priče svjedoka“
Zajednica „Nanovo rođeni“ već nekoliko godina intenzivno djeluje u BiH u službi evangelizacijskog poslanja. Redatelj dokumentarnog filma „Konjic: 365 dana“ Matija Ricov u programu HKR-a objasnio je kako ih je njihova misija odvela upravo u BiH
Vatikan, uto, 04. velj. 2025.
Dikasterij za međureligijski dijalog uputio Poruku za Ramazan i Ramazanski bajram
Dikasterij za međureligijski dijalog uputio je Poruku za Ramazan i Ramazanski bajram na temu "Kršćani i muslimani: ono čemu se nadamo da ćemo postati zajedno".
19. studenoga 2025.
FOTO: Mostar odao počast žrtvi Vukovara i Škabrnje
18. studenoga 2025.
FOTO: Obilježena 21. obljetnica mučeničke smrti mons. Kazimira Višatickog
14. studenoga 2025.
FOTO: Pokopan fra Ivan Marić, svećenik franjevačke provincije Bosne Srebrene
13. studenoga 2025.
FOTO: Mostar: Predstavljena monografija o Simfonijskome orkestru Mostar
