Izlaganje dr. Mate Zovkića ma Forumu Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu

Zahvaljujući suautorici Ini Merdjanovoj pročitao sam god. 2011. knjigu Religions as Conversation Starter. Interreligious Dialogue for Peace building in the Balkans koju su ona i Patrice Brodeur objavili u New Yorku 2009. godine nakon organiziranja devet radionica u različitim zemljama Jugoistočne Europe te intervjua s 65 osoba iz religijskih struktura i nevladinih organizacija. Objavio sam svoju recenziju te knjige u našem časopisu Vrhbosnensia 2011, 459-462. Zahvaljujući istoj autorici pročitao sam 2013. njezinu knjigu Rediscovering the Umma. Muslims in the Balkans between Nationalism and Transnationalism koju sam također recenzirao u Vrhbosnensia 2013, 267-273. Danas mi je radost što zajedno s ovih dvoje znanstvenika ovdje mogu razmišljati o međureligijskom dijalogu i suradnji u pluralnim sredinama naše regije.

Kao katolički svećenik raspoređen na službu u Sarajevu i etnički Hrvat, 1. ožujka 1992. sudjelovao sam na referendumu na kojem je od nas građana BiH traženo službeno izjašnjenje želimo li ostati u krnjoj Jugoslaviji ili tražimo samostalnu BiH. Slijedeći smjernice katoličkih biskupa u pastoralnoj poslanici pred referendum dao sam svoj glas za samostalnost. Svi mi koji smo tada tako postupili nismo mogli slutiti da nas to uvodi u rat i oskudice u Sarajevu tokom opsade od travnja 1992. do prosinca 1995. Rat je okončan daytonskim mirovnim ugovorom koji jest obustavio pucanje ali nije proizveo funkcionalnu i pravednu državu u kojoj bismo svi bili zadovoljni. Zbog podjele na dva entiteta i deset kantona, tisuća ožalošćenih koji još nisu pronašli zemaljske ostatke svojih poginulih i pomanjkanja radnih mjesta na kojima bi osobe spremne i sposobne za rad mogle zarađivati dovoljno za uzdržavanje svojih obitelji.

U petak 27. veljače, u kinu Meeting Point, kao uvod u Dan državnosti, prisustvovao sam prikazivanju dokumentarnog filma „Sarajevo Symbolof Civil Courage“. Režirala ga je direktorica nevladine organizacije Gariwo dr. Svetlana Broz a proizveli Mirko Kurilić i Adnan Kapetanović. Film traje nešto više od sat i pol. Prvi svjedok ratne građanske hrabrosti bio je kazališni djelatnik i književni kritičar Gradimir Gojer koji je osnovao Ratni teatar u Sarajevu te s gladnim i promrzlim glumcima izvodio priredbe kao da je u gradu sve normalno. Zatim je jedan sarajevski liječnik govorio o operacijama i liječenju ranjenih uz pomanjkanje struje te osnovnih materijala i lijekova. Jedan muzičar govorio je o osnivanju dječjeg zbora iz kojega su nakon rata izrasli neki muzički profesionalci. Nekoliko domaćica govorilo je o kuhanju i prehrani bez redovne vode, struje, drva i prehrambenih artikala. Član Jevrejske općine u Sarajevu Moric Albahari, kojega poznajem vrlo dobro iz tumačenja njihove sinagoge studentima teologije i stranim turistima, prikazao je kako je njihova zajednica organizirala izvođenje oko 5.600 građana različitih nacionalnosti iz opkoljenog grada u toku rata te o ratnoj apoteci, pučkoj kuhinji i amaterskoj radio stanici za prenošenje poruka odsječenim Sarajlijama. Jedna druga starija članica njihove zajednice govorila je o svom iskustvu koncentracionog logora u Auschwitzu te prvom pohodu Njemačkoj već 1954. s obrazloženjem da nisu svi Nijemci bili nacisti. Na kraju njih dvoje, kao pripadnici etničke i vjerske zajednice koja je u povijesti pretrpjela najviše pogroma i nepravdi, savjetuju mladima, neka se na dadnu zatrovati međuetničkom ili međureligijskom mržnjom nego neka doprinose izgradnji sretnog i prosperitetnog društva. Gospođa uz to preporuča mladima neka nikoga ne pitaju za vjerski i nacionalni identitet nego neka budu dobri i odgovorni članovi društva. Iako ona to nije izričito ustvrdila, iz konteksta izlazi da vjere ljude zavađaju, a to je prigovor koji smo mi stariji mogli čuti i čitati u vrijeme socijalističkog režima stotine puta.

Iz ove šutnje o mogućem doprinosu različitih religijskih zajednica pluralnom društvu želio bih danas ovdje izvući poruku o međureligijskom dijalogu i suradnji. Ostaje istina da je glavna misija vjerskih zajednica uprisutnjivanje duhovnih vrijednosti u ljudskoj zajednici i pastoralna briga za vlastite vjernike. Čovjek je više od hrane i odjeće, od stana i posjeda. Religija odgovara na pitanje o smislu života pojedinca, obitelji i zajednice. Zato je osobna i življena vjera jedan od važnih slojeva našeg identiteta, uz sve ono što primamo tokom odrastanja u obitelji i školovanja u vlastitoj zemlji ili inozemstvu. Da bi vjerske zajednice mogle uspješno vršiti poslanje prema vlastitim članovima i prema društvu u kojem zakonito djeluju, trebaju se otvoriti dijalogu i suradnji. Budući da sam katolički teolog, mogu navesti nekoliko misli iz dokumenata i nastupa sadašnjeg pape Franje. U apostolsku pobudnicu „Radost evanđelja“ (Evangeliigaudium) iz god. 2013. ugradio je i poglavlje „Socijalni dijalog kao doprinos miru“ u kojem govori o dijalogu i humanitarnoj suradnji razdvojenih kršćana, zatim kršćana i židova te kršćana, muslimana i sljedbenika drugih religija.

Sadašnji papa zalaže se za konsenzus i dogovor o bitnim pitanjima ljudske zajednice: „U kulturi koja povlašteno mjesto daje dijalogu kao mjestu susreta, vrijeme je da naučimo osmisliti sredstva za stvaranje konsenzusa i dogovora, ne odvajajući to od brige za pravedno društvo, sposobno za sjećanje i u kojem nema isključenih. Glavni tvorac, povijesni subjekt toga procesa, jesu ljudi i njihova kultura, a ne klasa, manjina, skupina,elita.Ne trebamo projekt koji su osmislili malobrojni za malobrojne, ili prosvijetljenu i glasnu manjinu koja si prisvaja pravo da govori u ime svih. Riječ je o dogovoru za zajedničko življenje, o socijalnom i kulturnom sporazumu“ (br. 239). Ovaj papa vidi usku povezanost između religijskog dijaloga, pravde i mira u svijetu pa i u pojedinim zemljama: „Međureligijski dijalog nužan je uvjet za mir u svijetu i zato je to obveza za kršćane kao i za ostale vjerske zajednice. Taj je dijalog prije svega razgovor o ljudskom životu ili jednostavno stav otvorenosti prema ljudima, dijeleći s njima njihove radosti i boli. Tako učimo prihvaćati druge u njihovu drugačijem načinu života, razmišljanju i izražavanju. Takvim pristupom možemo zajedno preuzeti na sebe dužnost služenja pravednosti i miru, što bi trebao postati temeljni kriterij svake međusobne razmjene. Dijalog u kojem se traži socijalni mir i socijalna pravda sam je po sebi, neovisno o čisto pragmatičnom aspektu, etička zauzetost koja pridonosi stvaranju novoga društvenog stanja. Napori koji se ulažu oko određenog pitanja mogu se pretvoriti u proces u kojem, slušanjem drugoga, obje strane nalaze pročišćenje i obogaćenje. Zato i ti napori mogu imati značenje ljubavi prema istini“ (br. 250).

Svjestan fenomena migracije iz političkih razloga ili zbog traženja zaposlenja, papa moli stanovnike većinski kršćanskih zemalja da s ljubavlju prihvaćaju doseljene muslimane, ali i očekuje da islamske zemlje osiguranju kršćanima punu slobodu. Ovo u međureligijskim odnosima nazivamo načelom pozitivne recipročnosti. Zatim papa zaključuje: „S obzirom na zabrinjavajuće pojave nasilnog fundamentalizma, ljubav prema istinskim sljedbenicima islama mora nas navesti da izbjegavamo omražena uopćavanja, jer se pravi islam i istinsko tumačenje Kur'ana suprotstavljaju svakom obliku nasilja“ (br. 252). U tom smislu želim s radošću istaknuti da muslimani BiH nisu opasnost za nas ostale građane ove zemlje niti za članice Europske unije kojoj se svi želimo pridružiti u nadi da ćemo moći bolje usklađivati svoje razlike i zajedničke potrebe.

U nedjelju 1. ožujka, na Dan nezavisnosti, poslužio sam kao prevoditelj na predavanju koje je vatikanski ambasador u BiH Mons. Luigi Pezzuto održao u Krugu 99, na poziv njihova pročelnika. Nuncij je kratko prikazao povijest apostolskih putovanja posljednjih četvorice papa a zatim iznio zašto Sveta Stolica smatra da je BiH kao jedna država triju etničkih zajednica i ostalih građana moguća te najavio da papa dolazi 6. lipnja na susret s političkim predstavnicima, vjerskim poglavarima i mladima ove zemlje i kani sve ohrabriti da sami čine više za obnovu svoje zemlje. Predavač je dopustio da na kraju prisutni postave niz pitanja. Jedno od posljednjih pitanja bilo je o strahu da ponovno ne dođe do oružanog konflikta, jer smo god. 1992. svi govorili da je rat i BiH nemoguć a on se ipak dogodio i ostavio razorne posljedice. Isti pitalac zamolio je nuncija neka prenese papi da u svoje poruke utka i proročku kritiku djelatnicima u „strukturama grijeha“, ne samo političkim nego i religijskim. Poimence je spomenuo muslimanske, katoličke i pravoslavne vjerske poglavare koji se u ratu i nakon rata nisu dovoljno distancirali od grijeha vlastitih pripadnika. Nuncij nije mogao odgovoriti detaljno na sva pitanja i sugestije, ali je inzistirao na odgovornosti nas građana i državljana ove zemlje za zajedničku budućnost i pravedan mir. On je, dakako, pretpostavljao da se možemo dogovoriti kakvu državu trebamo i možemo izgrađivati. Sama činjenica da je Dan nezavisnosti slavljen samo u Federaciji, zato što još nemamo zakon o državnim praznicima koji bi političkim predstavnicima obaju identiteta bili prihvatljivi, pokazuje da naše dogovaranje teče sporo i traje predugo.

To traži da dobronamjerno i pažljivo proučavamo stanje i potrebe jedni drugih. U tom duhu evo jedne sugestije iz govora pape Franje 24. siječnja 2015. sudionicima proslave pedesete obljetnice Papinskog instituta za proučavanje arabistike i islama u Rimu (PISAI): „U početku dijaloga je susret. Iz njega se stvara prva spoznaja o drugome. Doista, ako polazimo od pretpostavke o pripadnosti istoj ljudskoj naravi, možemo nadići predrasude i iskrivljenja te početi razumijevati drugoga u novom duhu… S tim pretpostavkama približavamo se polagano drugome bez podizanja prašine koja zamračuje pogled“. Djelatnici ovog instituta proučavanjem islamskih izvora i duhovnosti formiraju kršćane koji žele surađivati s muslimanima, bez obzira jesu li oni većina ili manjina u pojedinoj zemlji.

U našem sadašnjem kontekstu, bez obzira na sporo dogovaranje i nedostatnu kritičnost nekih vjerskih poglavara prema ratnim zločinima pripadnika vlastitog naroda, uvjeren sam da već sada možemo i trebamo surađivati mi koji smo etnički i religijski različiti u izgradnji pluralnog društva i pravednog mira. Trebaju nam vjerski poglavari te vjeroučitelji, svećenici i imami koji vlastite vjernike odgajaju za svjedočenje duhovnih vrijednosti u pluralnom društvu. Trebaju nam suvremeni proroci koji vlastitu zajednicu reformiraju iznutra, koji kritiziraju svoje, ali ne iz mržnje nego iz odgovornosti za zajednicu i iz poštovanja prema onima koji su drugačiji.