Intervju kardinala Puljića povodom obljetnice biskupskog ređenja

Na Bogojavljenje, 6. siječnja 1991. u Rimu - prije točno 23 godine, nadbiskupa metropolita vrhbosanskog kardinala Vinka Puljića za biskupa je posvetio Sveti Otac Ivan Pavao II. U povodu obljetnice biskupskog ređenja razgovarao je sa suradnikom Katoličke tiskovne agencije g. Antom Pranjkićem. Kardinal Puljić govori o razini zadovoljstva svojim dosadašnjim biskupskim radom, problemima koji muče njegove vjernike te porukama za budućnost.

Uzoriti, napunilo se 23 godine od kako ste postali biskupom katoličke Crkve. Dugo je to razdoblje. Jeste li zadovoljni onim što ste kao biskup učinili?

Tko god radi, mora priznati svoje granice, jer smo ograničeni ljudi. Tako i ja ne mogu u potpunosti reći da sam ispunio savršeno svoje poslanje. Ipak, zahvalan sam da sam i ovo ostvario što sam proživio i preživio. Kada me je bl. Ivan Pavao II. imenovao, s velikom sam strepnjom preuzeo ovo poslanje u vrhbosanskoj Crkvi. Pokušao sam se odmah uživjeti što me čeka, jer je upravo nastupila demokracija. Tada sam sanjao da Crkva izađe iz sakristije i ostvari se u svom poslanju. Nažalost, vrlo brzo su snovi propali, jer je nastupio krvavi rat i teška stradanja i razaranja. U tim vremenima sam se zajedno sa svim patnicima koji su podnosili stradanja nastojao sačuvati nadu i hrabriti narod. Vjerovao sam u prestanak rata, ali se iznenadih na ovakav mir nepravedni. I tu je ponovo trebalo mudrosti i s nadom kročiti u obnovu, povratak i opstanak.

Za biskupa, a potom i za nadbiskupa zaređeni ste u najtežim vremenima za ovu našu mjesnu Crkvu. Ožiljci tih vremena i danas su vidljivi pogotovo na našim posavskim terenima. Kako vidite trenutnu situaciju?

Duboko u sebi nosim sve ožiljke rata i stradanja. Te strašne slike ne mogu izblijedjeti. Shvatio sam da od stalnog gledanja u te strahote teško se može naprijed. Zato sam ponovo iz vjere i pouzdanja u Boga pokušao prihvatiti tu krutu stvarnost nepravednog mira i voditi ovu mjesnu Crkvu da svjedoči nadu i hrabro se nosi sa krutom stvarnošću. Toliko je opustjelih dijelova Nadbiskupije. Ipak važnije od materijalne obnova, iako je i ona itekako važna,  jest pomoći ljudima da se oslobode mržnje, da žive iz povjerenja u Boga i vraćaju proces pomirenja i povjerenja jedni u druge.

Koja pitanja traže posebno zanimanje cijele društvene zajednice?

Cijela društvena zajednica mora napokon uzeti ista mjerila za sve građane, za svakog čovjeka i za sve narode kao i sve Crkve i vjerske zajednice. Odgovorni u društvu moraju pristupiti rješavanju jednakopravnosti načelom: što tražim za sebe i svoj narod, to isto moram priznati i drugima s kojima živim. Ovdje govorim za osobu i narod, a ne za stranku. Stranka nije iznad naroda i države. Rat nije samo porušio zdanja kao i brojne živote i unio mržnju i nepovjerenje među ljude, nego je ne samo urušio nego srušio moral pa je zato sve manje uočljiva moralnost, odgovornost i poštenje u društvu.

Sveti Otac ističe važnost obitelji. Naš hrvatski narod je ugrožen. Sve je manje novih rađanja, a umiranja su na svakom koraku.

Papa Franjo je najavio Biskupsku sinodu na temu obitelji i poslao upitnike na teren da se na temelju odgovora spremi materijal za Sinodu. Mi u Međureligijskom vijeću smo ovu godinu proglasili Godinom obitelji. Upravo smo osjetili tu problematiku porast mortaliteta a smanjenje nataliteta. Ovom novom antropologijom se urušava vrijednost braka i obitelji. Neurednim moralnim životom i korištenjem svih raznih preparata da ne dođe do začeća, te rani abortusi, ostavljaju sve veći broj nesposobnih da mogu začeti dijete. Onda „liju krokodilske suze“ što ta oplodnja izvantjelesna nije regulirana. Ovdje je nestalo ljubavi za život. Nema života bez ljubavi koja je spremna za žrtvu. To je ogromna tema o kojoj bi se dalo mnogo govoriti. Šteta da se u javnosti ne govori više o tome.

Nastupila je Nova godina. Što želite svojim vjernicima u njoj? I kako da se ponašamo u ovim vremenima?

Svakom čovjeku a posebno vjernicima kojima sam poslan želim više života iz nade. Ta nada neka živi iz povjerenja u Boga. Više pouzdanja i otvorenosti suradnje za pobjedu dobra. Moramo izmoliti duhovnu snagu da se nosimo s izazovima koji obeshrabruju. Želim svakom čovjeku da voli život jer je to dar Božji. S Bogom gradimo život, ne stavljajmo toliko uporište u politiku. Mi moramo ozdraviti ovo bolesno javno mnijenje i u središte staviti dostojanstvo čovjeka.

Tijekom svoje propovijedi na Misi zahvalnici 31. prosinca prošle godine svojim ste vjernicima, između ostaloga, poručili: "Hvala vam što postojite". To su riječi ljubavi, privrženosti, odanosti ali i odgovornosti.

Mislim da moramo shvatiti i prihvatiti da nitko nije dovoljan sam sebi. Svi smo mi Bogom dani i poslani jedni drugima i jedni za druge. Svaki čovjek je za nas dar Božji. Kada tako pristupimo onda neće „čovjek čovjeku biti vuk“, nego će prepoznati u svakom čovjeku svoga suputnika i supatnika. Davna poučna priča veli da dan svaniva kad u čovjeku prepoznamo svoga brata. Zato još jednom poručujem svakom: hvala što postojiš!