Intervju biskupa Komarice o Uskrsu 2015. za "Nezavisne novine"

S kakvim osjećanjima se vi pripremate za predstojeći Uskrs i sa kakvom porukom se obraćate vjernicima povodom najvećeg kršćanskog/katoličkog praznika?

Godišnja najveća kršćanska svetkovina Uskrs doista poziva svakog kršćanina, koji ju svjesno slavi, da se za nju na odgovarajući način i pripremi. Mislim prvenstveno na duhovnu pripremu, jer je ona i najpotrebnija za duhovni rast vjernika i njegovo sigurno koračanje ovom zemaljskom „suznom dolinom“ prema sretnoj vječnosti, koju nam je omogućio uskrsli Krist, Spasitelj svih ljudi. U tom duhu se i sâm trudim naći vremena i za vlastitu sabranost i razgovor s Kristom u molitvi, osobito u liturgijskim slavljima.

Ono, što i sam vjerujem, i o čemu sam osvjedočen smatram svojom dužnošću i drugima oko sebe posvjedočiti – i riječima i konkretnim djelima. Isus Krist, koji je iz ljubavi prema meni i svim ljudima dragovoljno žrtvovao svoj život, a onda slavno uskrsnuo i postao definitivni gospodar Neba i zemlje, trajni Suputnik i Usrećitelj svih koji u njega vjeruju, temelj je i jedini Vođa i Učitelj moga života. Tu istinu nastojim u svom svakodnevlju i drugima oko sebe svjedočiti. A ta me istina zadužuje da u duhu Kristovih riječi i njegova primjera, kao član njegove Crkve, obavljam neumorno i vjerodostojno onu zadaću koju i svi drugi članovi Crkve trebaju obavljati, gdje god se nalazili. Konkretno to znači da se moram zalagati – riječima i djelima – za Božju istinu, za pravdu, za čovjekovo dostojanstvo, za život čovjeka kao bogolikog stvorenja, za slobodu, za međusobno poštivanje i pravedni mir među ljudima i narodima, za ravnopravnost među ljudima i narodima.

U tom smislu potičem i vjernike svoje tijekom rata i poraća decimirane biskupije, podsjećajući ih da i Krist i Crkva i njihovi sugrađani imaju pravo od nas kršćana katolika očekivati da budemo vjerodostojni u svojoj djelotvornoj vjeri i u svojoj neuništivoj kršćanskoj nadi.

Kao vjernici, eminentno bismo trebali biti i ljudi s nadom, mislite li da građani BiH imaju uslova i opravdanja da se nadaju boljoj budućnosti?

Teško mi je govoriti o „građanima BiH“. Ukoliko mislite na istinske kršćanske vjernike – katolike ili pravoslavce – od njih očekujem da svoju nadu u bolju budućnost temelje u svojoj živoj vjeri u Trojedinog Boga, našeg Stvoritelja i Spasitelja. Istinski kršćanin nužno planira svoju budućnost s Bogom u kojega vjeruje kao svog najvjernijeg Prijatelja, najpouzdanijeg Vođu i najistinitijeg Učitelja. Snagom vjere i duha takav će se istinski i odlučno truditi da uz Božju pomoć, koja mu je zagarantirana i u tzv. bezizlaznim životnim situacijama nađe izlaz i ne gubi nadu u bolje sutra.

Ukoliko pogledamo situaciju na opštem planu, vidjećemo da je mnogo nesreća i odsustva temeljnih ljudskih vrijednosti. Kako vi, kao duhovni autoritet mnogima, gledate na krizu čovjeka danas?

Suvremeni čovjek, kako ga – na dramatičan način – predstavljaju današnji mislioci, neizostavno treba sigurnost i jasnoću, kako bi uspješno liječio raznovrsne rane svoje krhkosti i nadvladao strahove glede svoje s sadašnjosti i budućnosti.

To se osobito odnosi na mlađu generaciju koja se nalazi u „proljetnom“, dakle još nedozrelom razdoblju svoga života. Bez perspektive istinskih, velikih, nadvremenskih vrijednosti, kad se nema utemeljenja, sigurna razloga misliti na budućnost i za nju se odgovorno spremati, suvremeni mladi čovjek lako dolazi u opasnost da pokuša pobjeći iz sadašnjice – bilo u surogate života ili pak u nihilizam, dezorijentaciju, bezvoljnost, apatiju, neodgovornost – a što će nužno rezultirati njegovom nespremnošću za sutrašnjicu i njezine izazove. A to ga zasigurno ne može istinski usrećiti niti ga učiniti korisnim za druge, odn. za društvo u kojem živi i koje treba izgrađivati.

Kako i vi sami primijetiste, svjedoci smo da se današnji građanin naše Zemlje, osobito mladi čovjek, često osjeća ugroženim od svoje životne sredine, od načina života u svom okruženju, koje on najčešće nije sam mogao birati; od ovog društva koje on nije izgrađivao, ali kojem ne može ne pripadati i to sa sve zahtjevnijom odgovornošću.

Čini mi se da je – i inače današnji svijet – osobito u ovom našem europskom okruženju zahvaćen nekom vrstom izbezumljenosti, jer svoje mnoge, ako ne i sve energije upotrebljava poglavito za to da sebe uništi. Kakvoga li apsurda! Znanstveni i tehnološki napredak je učinio čovjeka prividnim gospodarom materijalnog svijeta. – Nažalost, iskustvo pokazuje da se ne radi o neutralnom, znanstvenom ovladavanju materijom, kako su neki znali tvrditi. Suvremeni čovjek je zaista izložen opasnosti da promatra svaku stvar tako da može s njome manipulirati. Čak ide tako daleko da se i sam svrstava među stvari kojima se može i smije manipulirati. Ova dramatična činjenica je ne samo veliki izazov nego i velika opasnost našega vremena po budućnost ljudskog roda.

Ne može se oteti dojmu kako se moderni čovjek, koji je ponosan na svoj razum i koji se potpuno pouzdaje u vlastite sposobnosti, ne rijetko odlučuje biti sam gospodar svoga života i svoje budućnosti. Ponašajući se tako, on lako gubi sudbonosni transcendentalni temelj svoga postojanja, bez kojega nužno visi u praznom i tone u tone u fatalnu samoobmanu.

Mnogo puta ste govorili, da je poljuljana dosljednost i ugrožena porodica.. Jesu li i ovo posljedice?

Suvremena obitelj je doista dramatično ugrožena jer je i brak kao milenijska tekovina europske civilizacije – kao institucija ugrožen. I brak i obitelj rastaču ne samo neke suvremene utjecajne ideologije nego i političke strukture i društvene institucije širom našeg kontinenta. Takva rušilačka lavina zahvaća sve pogubnije i naše krajeve i ovdašnju populaciju. Relativiziranjem – kako braka tako i obitelji – otežava se obiteljima ne samo ostvarivanje njezine vrijednosti i dostojanstva, nego i ispunjenje njezine prevažne zadaće i poslanja u stvaranju i osposobljavanju novih članova jednog društva, jedne države. Ako obitelj ne bude u stanju u dovoljnoj mjeri izvršiti svoju nenadomjestivu zadaću u rađanju i osposobljavanju za odgovoran i plodan život novih generacija, bit će još više dezorijentacije, straha, zbunjenosti i pribjegavanju zakona sile te za očuvanje svoga uskogrudnog, zakržljalog ega. Zdrave i snažne obitelji su nužna podloga za zdravo i perspektivno društvo, narod i državu.

Pogledajmo oko sebe, u ovome gradu i zemlji – koliko se istinske brige posvećuje našim obiteljima, njihovim problemima i potrebama! Koliko mi je poznato – jako malo!

Imaju li dovoljno odgovornosti oni od kojih se to očekuje?

Bojim se da nemaju. Razlog može biti subjektivne a i objektivne naravi. Svakako je potrebno da se svi odgovorni pojedinci, koji predstavljaju službene odgovorne institucije u državi i u našem društvu – uključujući i vjerske zajednice – iskreno potrude oko ustanovljenja što objektivnije „dijagnoze“ ove izuzetno ozbiljne problematike i da onda odlučno krenu u primjenu odgovarajuće „terapije“ – prije nego što stanje postane još dramatičnije. – Bilo bi zacijelo još više uspjeha ako bi se što veći broj relevantnih odgovornih osoba i institucija zajednički potrudio oko sagledavanja i rješavanja ozbiljnih problema s kojima se sučeljava naša obitelj i općenito naše društvo.

Da li je i koliko do danas učinjeno na polju povratka Hrvata iz prijeratnih domova u Bosni i Hercegovini i kako unaprijediti taj proces?

Dirnuli ste u moju – i ne samo moju – osobito bolnu ranu, koja nažalost i predugo krvari, iako sam se trudio na bezbroj načina i mjesta da nađem učinkovito lijeka za nju. Nažalost domaći političari, odgovorni za omogućavanje održivog povratka svih prognanika i izbjeglica – dokazano – veoma su malo učinili za održivi povratak prognanih i izbjeglih Hrvata, osobito s područja RS. Poznat mi je veliki broj primjera gdje su domaći političari i administrativni dužnosnici ciljano na razne načine onemogućavali povratak mnogih od onih koji su se uporno željeli vratiti u svoj rodni kraj. Znam i za ne mali broj slučajeva da su ljudi dobili srčani ili moždani udar uslijed neostvarene čežnje za povratkom na svoju očevinu, a što su im političari, općinski ili entitetski službenici ili pak sudovi onemogućivali. Kako ovdašnji Hrvati nisu nažalost imali godinama mogućnost da izaberu svoga predstavnika, koji bi se istinski trudio oko ostvarivanja njihova prava na mnoga im oduzeta osnovna ljudska prava, oni su de facto ostali i bez doma i domovine, osuđeni da se potucaju od nemila do nedraga – kao „bijelo roblje“ kako mi mnogi prognanici za sebe rekoše.

Prisilnim iskorjenjivanjem domaće hrvatske populacije iz BiH nije se stvorila sigurna i dugotrajna podloga za pravedni mir i „mirnu Bosnu“. Ako je to neshvatljivi i neprihvatljivi cilj nekih utjecajnih međunarodnih krugova, koji i inače našu Zemlju smatraju „štalom za njihove konje“ kako mi rekoše neki od službenih predstavnika EU, ne može ne čuditi i ne žalostiti ponašanje svih dosadašnjih garnitura domaćih političara – iz naša sva tri konstitutivna naroda – koji u djelo provode takve duboko nehumane tuđe interese. Ući će oni sigurno u povijesne knjige kao negativci, kao ljudi koji nisu bili dorasli svojoj odgovornoj službi i bezočno se poigravali životima desetina i stotina tisuća svojih sunarodnjaka i sugrađana.

Mnogo puta sam nastojao, organizirajući „okrugle“ i druge stolove i konferencije i potaknuti na taj način na zajednički odlučniji rad svih odgovornih oko povratka prognanika. – Nešto se dogovaralo i dogovorilo, ali se nije imalo potrebne političke volje za pravnim i materijalnim ostvarenjem donesenih zaključaka. Rezultati svih tih mojih napora su, nažalost, veoma mali!
Bez ikakve želje za samohvalom, daleko najviše za učinkovit povratak onih Hrvata koji su uspjeli vratiti se i ostati, učinili smo mi iz redova Katoličke Crkve, jer smo – što izgradili što osposobili – oko 2.400 stambenih jedinica, dakako ne samo za Hrvate katolike nego i za mnoge Srbe i Bošnjake. To oni dobro znaju. Cijeli niz naših u ratu porušenih crkava još čeka da ih započnemo graditi. Mi smo dali prednost domovima i stanovima ljudi. Smatram da nismo pogriješili ni pred Bogom ni pred ljudima.

Glavni grad Bosne i Hercegovine posjetit će i Papa Franjo uskoro, s koliko odgovornosti bi tome trebalo da pristupe svi koji čine rukovodstvo u državi, u kontekstu važnosti i poruka koje će obići svijet?

Papa Franjo, kao istinski moralni autoritet današnjice, kojega visoko cijene i mnogi nekatolici, svojim dolaskom u našu Zemlju, želi učinkovito poduprijeti sve pozitivne domaće, ali i međunarodne snage – pojedince i institucije – koji se trude oko učvršćivanja pravne države kao nužne podloge za sigurnu budućnost svih njenih stanovnika. Njegov dolazak je ne samo katolicima, nego svim dobronamjernim našim sugrađanima – pa tako i političarima u Državi veliki i dragocjeni poklon. Svatko od nas, pa tako i političari naši pokazat će svoje pravo lice vis a vis toga poklona. Što se tiče članova Katoličke Crkve u našoj Zemlji, njima bi rukovodstvo Države i entiteta – ovom prigodom – kao znak dobre volje – moglo udijeliti barem malo svoje „sadake“, kad već neće da uvaže njihova legitimna prava, pa barem nešto do onoga na što su se obvezali u Zakonu o slobodi vjere i pravnom položaja crkava i vjerskih zajednica iz 2004. Godine ili u Međudržavnom ugovoru između BiH i Svete Stolice od prije sedam godina. Neka nam se konačno dozvoli da ponovno sagradimo davno porušenu župnu crkvu u Drvaru i neka nam se odobri već odavno pripremljen za sve konfesije u našoj Zemlji Kalendar crkvenih praznika, odn. neradnih dana. Neka se konačno i katolicima prognanicima, koji se uporno žele vratiti u svoje župe, odn. svoja rodna mjesta, počne dijeliti barem dio od osigurane materijalne pomoći, kako su već davno dobili mnogi povratnici – pripadnici druga dva konstitutivna naroda u našoj zemlji.

Razgovarao: Vanja Stevanović
Nezavisne novine