Intelektualci i nova evangelizacija

 

 

izraz “nova evangelizacija” može se pripisati Ivanu Pavlu II. koji je taj pojam prvi put javno upotrijebio na Haitiju 9. ožujka 1983. godine u govoru tamošnjoj Biskupskoj konferenciji prigodom priprave obilježavanja pet stoljeća od evangelizacije Latinske Amerike. Tom prigodom Papa je rekao kako je neophodan napor ''sigurno ne re-evangelizacije, već naprotiv nova evangelizacija. Nova u svom žaru, u svojim metodama i u svojim izričajima.'' I nakon toga u Urugvaju je govorio o tome precizirajući:

- ''nova u svom žaru znači prije svega ojačati jedinstvo s Kristom, prvim evangelizatorom i obnoviti novi čin vjernosti Njemu kroz dosljednost života;

- nova je u metodama, tako da svaki kršćanin postane promicatelj Kristove poruke u svim životnim okolnostima u kojima živi i djeluje.

- nova u izrazu znači pozorno osluškivanje onoga što nam Gospodin može nadahnuti u određenom vremenu te iz tog slušanja oblikovati govor koji svi mogu razumjeti u naviještanju Radosne vijest''.[1]

Ovu potrebu koju je uočio blaženi Ivana Pavao II, njegov nasljednik Sv. Otac Benedikt XVI. i službeno je dao u zadatak cijeloj Crkvi kroz utemeljenje Papinsko vijeća za promicanje nove evangelizacije na blagdan sv. Matije, apostola 21. rujna 2010.

Zadaća tog novog Vijeća, za čijeg je predsjednika imenovan nadbiskup Rino Fisichella, jest obnavljanje naviještanja vjere u onim zemljama u kojima je već odjeknuo prvi navještaj, ali u kojima se primjećuje sve veća sekularizacija društva i jedna vrsta 'gubitka smisla za Bogom'.

 

Iz dokumenata crkvenog učiteljstva koji govore o potrebi nove evangelizaciji jasno proizlazi profil te nove evangelizacije. Stoga držim da je važno imati na umu točke evangelizacijskog procesa kad govorimo i o ulozi intelektualaca u procesu nove evangelizacije. Taj proces može se sažeti u slijedeće točke:

1. Evangelizacija je priopćivanje ''riječi Božje'', riječi koja da bi se prenijela čovjeku slijedi put ''Utjelovljenja'', ali koja ne može zbog toga biti svedena na čisto ljudska ograničenja, stoga se puno puta pojavljuje i kao ''atipična komunikacija''.

2. Evanđelje se nameće snagom Istine koju ono saopćava. Nije prvotno sposobnost navjestitelja, tehnika i način naviještanja ono što omogućuje da se učinkovito ostvari evangelizacijski proces, već je to unutarnja snaga Istine. Navjestitelj Evanđelja je u službi Istine, a ne vlasnik Istine.

3. Isus nije ostavio iza sebe ništa napisano. Ostavio je zajednicu sastavljenu od nekoliko učenika koji su okupili druge učenike i tako kroz povijest. Kršćanstvo nije prvotno religija knjige, već je religija 'zajednice', zajednice prožete ljubavlju Božjom, zajednice koja treba prenijeti ovu ljubav. Ljubav se komunicira samo ljubeći. Kršćansko svjedočanstvo je prvi i nenadoknadivi oblik evangelizacije.

4. Evangelizacija se može odvijati samo u skladu s djelovanjem čitave Crkve. Zadaća je Crkve da čuva poklad vjere koji joj je povjerio Gospodin preko apostola i ako preveden u različite jezike, ovaj sadržaj ne smije biti promijenjen i ako je zaogrnut vlastitim simbolima pojedinih naroda.

5. Evangelizacija je djelo Duha Svetoga. Bez ove prisutnosti – djelo izvođeno od čovjeka je isprazno. ''Može se reći da je Duh Sveti prvotni – djelatnik evangelizacije; Duh je onaj koji potiče naviještanje i navjestitelje Evanđelja, ali i koji daje milost da se prihvaća i razumije riječ spasenja kod onih kojima se Radosna vijest naviješta.

6. Istinska evangelizacija je proces koji se ne može odvijati bez aktivnog sudjelovanja onoga kome se naviješta Evanđelje. Kristovo Evanđelje susreće osobu kao pojedinca, ulazi u osobnu dimenziju, predlaže bogatstvo novog života, odgovara na probleme svakoga pojedinačno. Osim toga evangelizacijski proces treba poštivati životni ritam svake osobe kojoj se obraća.

 

Stoga se pitanje današnjeg kulturnog ozračja nameće kao veoma važan pastoralni problem kojemu bi naša Crkva trebala posvetiti puno veću pozornost kad je u pitanju nova evangelizacija. Pod tim vidom prvi korak je pozorno praćenje te smirena kritička i stručna procjena današnjeg kulturnog ozračja u svijetlu Evanđelja. «Istodobno treba promicati nove umjetničke izričaje vjere trajnim dijalogom s umjetnicima, napisao je blagopokojni Ivan Pavao II. u postsinodalnoj pobudnici o Crkvi u Europi, te naglasio «jer je umjetnička ljepota, kao nekakva jeka Božjeg Duha, simbol otajstva, poziv na traganje za licem Boga koji je postao vidljiv u Isusu iz Nazareta.'' Nadalje Papa potiče ''vjernike angažirane na području obrazovanja da ustraju u svom poslanju noseći svjetlo Krista Spasitelja u svom specifičnom obrazovnom, znanstvenom i akademskom djelovanju».[2]

 

 

 

Razne ankete i statistički podaci u Hrvatskoj slažu se da je hrvatsko društvo u velikom postotku religiozno i da velika većina pripada Katoličkoj Crkvi. Prema najnovijim objavljenim podacima u članku Kršćanski identitet: skica za idealtip vjernika kršćanina, kojega potpisuju P. Aračić i G.Črpić, stoji da bi prema ''novoj tipologiji vjernika'' katolika bilo i do 85%. Prema toj tipologiji u Crkvi u Hrvatskoj ima: zreli kršćana (20-25%); praktični vjernika (20-25%); vjernika po nasljeđu (20-25%); i nominalni katolika (10-15%) Ta ''nova tipologija vjernika'' koju predlažu autori dobivena je po ''slijedećih 10 zahtijeva s obzirom na ono što je bitno i minimum, za idealan tip vjernika kršćanina'': 1). vjera u osobnog Boga; 2). vjera u Isusa Sina Božjega uskrsloga; 3). vjera u vlastito uskrsnuće; 4). odnos i komunikacija s Bogom; 5). crkvena zauzetost vjernika; 6). društvena zauzetost vjernika; 7). opraštanje; 8). nerazrješivost ženidbe; 9). poštivanje života; 10). Biblija – Božja riječ.[3]

 

Ono što mi se čini važnim naglasiti u ovom članku kao širi okvir, s obzirom na naznačeni naslov, jest činjenica koju ističu i gore spomenuti autori u prvim rečenicama analize kršćanskog identiteta populacije u Hrvatskoj: ''Religioznost u širem, a i kršćanska vjera u užem smislu, u sebi su višedimenzionalni fenomeni.'' Nadalje autori P.Aračić i G. Črpić kažu da koliko god su važna sociološka istraživanja koja ''nam daju osnovne informacije o dinamici vjerskog života i o osnovnim trendovima u religioznosti (...) ne zahvaćaju u punoj mjeri fenomen kršćanskog vjerovanja koji nas ovdje zanima.''[4] Dakle, o dubini vjere i istinske pripadnosti Katoličkoj Crkvi, koliko god se mi trudili provjeriti to raznim ispitivanjima kroz razna naša mjerila uvijek ostaje i ona dimenzija otajstvenosti ljudske osobe u koju samo Bog može do kraja proniknuti.

 

S druge strane, unatoč velikog postotka vjernika katolika u Hrvatskoj, i površnim promatranjem - naše tzv ''hrvatske javnosti'' kako nam je predstavljaju mediji - dobiva se posve drugi dojam. Novinar i komentator Večernjeg lista Milan Ivkošić na to je upozorio još prije četiri godine na temelju slijedećih podataka: „U Splitsko-makarskoj nadbiskupiji čak 97% osnovaca i 94% srednjoškolaca želi vjeronauk! Postotak na državnoj razini samo je malo niži. Po tim i drugim statističkim podacima o religioznosti zacijelo smo pri vrhu svjetske ljestvice vjerskih, kršćanskih nacija. No kad bi tko neupućen sudio po medijima u Hrvatskoj, pomislio bi da smo prvi vrhu svjetske ljestvice po bezboštvu i liberalnoj razularenosti.''[5] Dakle, autor je dobro primijetio da je u našoj medijskoj javnosti, premalo istinskih kršćanskih stavova, a to znači i kršćanskih intelektualaca koji znaju na istinski način predstaviti katolički identitet.

 

Sigurno, negativnoj percepciji o dosljednom vjerničkom životu doprinose i razne korupcijske afere u hrvatskom društvu od kojih se neke, po medijima, povezuju i s osobama iz crkvenih struktura. Tu su uvijek ''pri ruci'' i ugovori između Hrvatske i Katoličke Crkve o financijskoj pomoći Crkvi koji se izvlače po potrebi kada se govori o ''bogatstvu Crkve'' i tobožnjoj ''neosjetljivosti za siromašne''. Također, medijima masovnog komuniciranja dobro dođu i grijesi manjeg dijela klera u općoj Crkvi što se onda generalizira po onoj olako izgovaranoj konstataciji ''pa svi su oni takvi''.

Ako pođemo od pojma intelektualac koji označava osobu s visoko razvijenim intelektom i analitičkim mišljenjem koji se bavi umnim radom i ima visoku naobrazbu te da je intelektualac mislilac koji javno djeluje kao moralna i humana snaga u društvu. (Anić) Dosljedno tome katolički intelektualac trebao bi se pronalaziti u ''zrelom kršćaninu'' duboko i iskreno uronjenom u Boga te iz te uronjenosti djelovati kroz vjernički angažman u Crkvi i društvu. S druge strane, treba imati na umu da od onih 20-25% ''zrelih kršćana'' sigurno nisu svi intelektualci po već spomenutim kriterijima, nego među zrele kršćane mogu se ubrojiti i osobe koje nemaju visoku naobrazbu ali svojim životom i djelovanjem i te kako svjedoče svoju vjeru u svim njenim dimenzijama.

Što sve može biti razlog nedostatka katoličkih intelektualaca u kreiranju javnog mnijenja koje bi bilo sukladno postotku katolika u hrvatskom narodu? Prije svega treba uzeti u obzir razdoblje komunističkog sustava u bivšoj državi koje je onemogućivalo sustavni i slobodni rad na vjerničkom odgoju koji bi se iskazivao u dosljednosti života u javnosti. Nakon pada komunističke diktature nastupila je druga diktatura liberalizma, relativizma, hedonizma, konzumizma. S tim je  usko povezano i ''protukatoličko djelovanje'' u današnjem globaliziranom svijetu i to na svim razinama društvene zajednice. Crkva preko svoga učiteljstva ali i preko katolički laika intelektualaca upozorava da postoji prava ''kršćanofobija ili ''Kristofobija'' koja se preko globalnog komuniciranja širi današnjim svijetom. U našim prilikama to se očituje u ''glasnosti manjine'' preko nekih udruga civilnog društva koji dobro umreženi i financijski potpomognuti od protukatoličkih lobija u svijetu onemogućuju kršćanskim intelektualcima da ravnomjerno broju katolika dođu do javnosti u utjecajnim medijima u Hrvatskoj.

 Na to u svojoj analizi stanja religioznosti u današnjem svijetu upozorava i dokument Papinskog vijeća za kulturu pod naslovom: Gdje je tvoj Bog?.[6] U tom dokumentu govori se o novom poganstvu te je Crkva danas pozvana suočiti se više s indiferentnošću i praktičnom nevjerom nego li s borbenim ateizmom koji opada u svijetu. Od 'Bog da, Crkva ne' šezdesetih godina, prešlo se na 'religija da, Bog ne', ili čak 'religioznost da, Bog ne' s početka ovog tisućljeća: biti vjernikom ali bez prianjanja uz poruku koju prenosi Crkva. Zaboravlja se pri tome da je: 'Crkva Isus Krist, ali Isus Krist propovijedan i posvjedočen', kako je zapisao francuski teolog i pisac iz Bossuet. Spomenuti dokument Gdje je tvoj Bog razlikujući sekularizaciju kao legitimni proces autonomije zemaljskih stvarnosti od sekularizama koji je doveo do 'poimanja svijeta prema kojemu se svijet tumači sam sobom i nema potrebe da se pribjegava Bogu. Bog tako postaje suvišan i samo smeta'.[7]

 

 

 

Kristovi učenici žive u svijetu i obilježeni su – a često također i uvjetovani bez svoga znanja – postojećom kulturom koja se razvija izvan bilo kakvog odnosa s Bogom. U takvom okruženju koje se opire samoj ideji Boga, mnogi vjernici dopuštaju da na njih sve više utječe prava diktatura hedonizma, konzumizma i relativizma koji se sve više šire iz raznih centara moći kroz medije koji oblikuju javno mnijenje u današnjem svijetu. Jedan od temeljnih uzroka prema analizi Papinskog vijeća za kulturu treba tražiti i u tome što mnogi među onima koji se nazivaju katolicima podliježu načinu života u kojemu se čini kako Bog ili religija ne provode nikakav utjecaj. Vjera izgleda ispražnjenom u svom sadržaju i više se ne iskazuje osobnim angažmanom, dok na svijetlo izlazi nesklad između ispovijedane vjere i svjedočanstva u konkretnom životu. Taj nesklad ne potječe samo od utjecaja sekularizirane kulture, već također od određenog straha od hrabrog ponašanja u službi vjere, što je posljedica pomanjkanja kršćanskog odgoja koji nije pripravljao na pouzdavanje u snagu Evanđelja i koji nije znao ispravno vrednovati osobni susret s Kristom preko molitve i sakramenata. Tako se širi određeni praktični ateizam, također i među onima koji se i dalje priznaju kršćanima. Neznanje, bilo vjersko bilo kulturno, jedan je od glavnih uzroka nevjere, malovjernosti i vjerske ravnodušnosti. Tome može doprinijeti i sustavno kritiziranje crkvene hijerarhije i iznošenje samo negativnosti koje postoje u Crkvi kroz današnje medije, a zanemarujući sve ono pozitivno što Crkva čini preko svojih članova. To doprinosi stvaranju negativne ili iskrivljenje percepcije o Crkvi u današnjem svijetu što može dovesti i do praktičnoga ateizma

Na kršćansku ravnodušnost utječu i razni duhovni pokreti izvan Crkve koju neki nazivaju post-modernom religioznošću. To je religija čovjekova "ja", utemeljena na osobnom uspjehu i uspjehu vlastitih inicijativa. Sociolozi govore o "biografiji čini kako želiš", u kojoj su "ja" i njego­ve potrebe mjerilo na kojem se gradi nova slika Boga u različitim etapama života, polazeći od različitih sadržaja religiozne prirode koji se koriste u jednoj vrsti "bricolage svetoga". Ovaj pojam potiče od istoimene francuske riječi koja označava bavljenje svim i svačim. „Bricolage - brikolaž možemo smatrati i kao proces učenja kojega obilježava fleksibilni i nehijerarhijski stil ali i kao način na koji se čačkanjem i igrom dolazi do informacija na Internetu – vlastitom voljom i vlastitim izborom. Nova je religioznost tijesno povezana sa suvremenom sekulariziranom, antropocentričnom kulturom i nudi subjektivističku duhovnost koja nije utemeljena na objavi vezanoj uz povijest. Ono što vrijedi sposobnost je pronalaženja načina da se osoba "osjeća dobro" (Gdje je tvoj Bog, str. 22). Očit je ponor koji tu religiju čovjekova "ja" dijeli od kršćanske vjere koja je religija "ti" i "mi", tj. religija odnosa koja svoje izvorište ima u Presvetom Trojstvu.

 

 Također jedno od karakterističnih obilježje ove nove religioznosti pomanjka­nje je zanimanja za pitanje istine. Nauk Ivana Pavla II. u enciklikama Veritatis splendor i Fides et ratio, pohvaljen čak od intelektualaca ne­vjernika, čini se da nije, osim nekoliko izuzetaka, našao odgovarajući prostor u Crkvi, počevši od katoličkih sveučilišta. U našoj kulturi, obilježenoj "oslabljenom mišlju", čvrsta uvjerenja često izazivaju prezir. Za mnoge istina ima negativnu konotaciju, pridruženu pojmovima kao što su "dogmatizam", "netolerancija", "nametanje", "inkvizicija", osobito zbog pojedinih povijesnih događaja u kojima je istina bila instrumentalizirana kako bi se silom nametnule odluke savjesti koje nisu imale ništa zajedničkog s poštovanjem osobe i traženjem Istinitog.

„U korijenu takvog stanja nalazi se pokušaj da se nametne antropologija bez Boga i bez Krista. Takvo razmišljanje dovelo je do poimanja čovjeka kao 'apsolutnog središta stvarnosti, izvještačeno ga postavljajući na mjesto Boga i zaboravljajući da nije čovjek taj koji stvara Boga, nego je Bog onaj koji stvara čovjeka. Zaboravljanje Boga dovelo je do napuštanja čovjeka', pa se 'stoga ne treba čuditi ako je u tom kontekstu otvorio golem prostor za razvoj nihilizma na filozofskom području, relativizma na spoznajnom i ćudorednom području, pragmatizma pa čak i ciničnog hedonizma u svagdanjem življenju'. Europska kultura ostavlja dojam tihog otpadništva' prezasićena čovjek koji živi kao da Boga nema. (...) Suočeni smo s pojavom nove kulture, koja je naveliko pod utjecajem obavijesnih sredstava, čija su obilježja i sadržaji često protivni Evanđelju i dostojanstvu ljudske osobe.“ [8]  Sadašnji Papa će na to upozoriti ovim riječima: «U jednom svijetu kao što je Zapad, gdje su novac i bogatstvo mjerilo svega, gdje model slobodnog tržišta nameće svoje neumoljive zakone svim vidovima života, autentična katolička etika čini se mnogima kao strano, daleko tijelo; kao vrsta meteorita koja je u kontrastu ne samo s konkretnim načinom života, već i s temeljnim načinom razmišljanja». Tada još kao kardinal, Ratzinger se ne boji prepoznati 'znak sotonskog u svijetu u načinu na koji se na Zapadu iskorištava tržište pornografije i droge'. «Da – kaže – postoji nešto đavolsko u perverznoj hladnoći kojom se u ime novca, kvari čovjek profitirajući njegovom slabosti, njegovom mogućnošću da bude zaveden i pobijeđen. Paklenska kultura Zapada koja uvjerava narod da su jedini cilj života užitak i osobni interes.»[9] Sve to preko društvenih mreža komuniciranja prelijeva se i na vjernike u Crkve u Hrvata.

 

 

 

Ono čega bi Crkva u Hrvata, u svojoj cjelovitosti kler i vjernici laici, trebala biti svjesna jest svijest o potrebi ''nove evangelizacije''. To nam pokazuje i relativno mali postotak zrelih vjernika. S tim je povezana i svijest o važnosti o ulozi katoličkog intelektualca u evangelizacijskom procesu koji je duboko povezan sa svakodnevnim životom osobe na svim njezinim razinama.

Druga je očita činjenica da u našoj Crkvi nemamo dovoljno katoličkih intelektualaca koji uz svoju intelektualnu i kulturnu naobrazbu istinski poznaju kršćanski nauk onako kako ga shvaća i tumači Katolička Crkva kao Otajstveno tijelo Kristovo. A iz toga istinski prihvaćenog nauka trebala bi proizaći i ona svijest o poslanju svjedočenja i naviještanja Isusa Krista današnjem svijetu. A svjedočiti i naviještati Isusa Krista i danas je povezano s odbacivanjem i progonima njegovih apostola što može sezati i do pravoga mučeništva. Sada je očito da i u ovo novije vrijeme nakon demokratskih promjena kada je Crkva dobila pravo javnog djelovanja u svim strukturama, ipak moramo priznati da nismo uspjeli odgojiti dovoljan broj i obrazovanih i hrabrih intelektualaca koji će utjecati na javno mnijenje i to na svim razinama, a usudim se reći posebno u medijima koji su u današnjem društvu postali i ''katedra i propovjedaonica''.          

S tim je povezano i pitanje o svijesti kod crkvenih pastira o važnosti medija i javnih istupa vjernika laika u današnjem masovnom komuniciranju i procesima globalizacije. Držim da su za ''novu evangelizaciju'' masovni mediji komuniciranja, a onda i istupi katoličkih intelektualaca ali i drugih javnosti poznatih katolika prevažni. Na društvenoj razini, jedan od najsnažnijih učinaka današnjih medija ogleda se u tome da problemi postoje u onoj mjeri u kojoj o njima govore mediji. Stoga s pravom postoji izreka kako mediji 'vedre i oblače', 'vladaju svijetom', a da je televizija u mnogim domovima postala katedra i propovjedaonica. (Etika u obavijesnim sredstvima). „Mediji više nisu samo neki ekran koji se gleda ili uređaji i nosači zvuka koji se samo slušaju. Oni su ozračje u koje smo uronjeni, koje nas obuhvaća i prožima sa svi strana. Živimo u ovom svijetu zvukova, slika, boja, poticaja i vibracija kao što je primitivni čovjek živio u šumi, kao što riba živi u vodi. To je naša sredina. Mediji su novi način življenja“, ustvrdit će umirovljeni milanski kardinal Carlo Maria Martini.[10]

I na koncu prevažno bi bilo uvezivanje katoličkih intelektualaca u krovnu udrugu kao i umrežavanje katoličkih medija u promicanju nove evangelizacije. Ljubiti Crkvu onakvu kava jest i u svojoj grešnoj braći i sestrama te je nastojati mijenjati iznutra kroz dosljednost života i hrabrog svjedočenja ali dati se voditi od zakonitih crkvenih pastira trebala bi biti i temeljna zadaća kršćanski intelektualaca u novoj evangelizaciji.

 

Dr.sc. Ivo Balukčić

 

---