Ići putem uskrsnuća

Moramo priznati da se kao ljudi neobično mučimo spoznati Uskrsloga, te upiti snagu uskrsnuća u svoje krhko tijelo i unijeti je u postojanje. Uglavnom smo pritisnuti kojekakvim teretima da i ne vidimo stvarne učinke Kristova spasenjskog djela. Tražimo mnogo toga na zemlji, na zemaljski način i radi zemaljskog življenja, a zaboravljamo da bismo se trebali posvetiti onom nebeskom i uzvišenom gdje nas čeka pravo ostvarenje.

Sličimo Mariji Magdaleni i dvojici apostola koji u uskrsno jutro odlaze na Kristov grob, ali nemaju snagu razumjeti što se dogodilo, jer događaj uskrsnuća nadilazi ljudski um i sposobnosti. Pokušali su prizemljeno, u okviru svoga dometa, shvatiti što se dogodilo s Isusovim tijelom, no njihov prvotni zaključak je bio samo jedan, a izrekla ga je Marija Magdalena: Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše. Tek kad su spremni povjerovati, to jest uzdići pogled prema nebeskim vrijednostima, kad pokušaju izvesti zaključke sukladne Božjim obećanjima, tek onda se događa preokret u njihovim životima. Ali taj preokret traži da i sami promatraju život iz drugog kuta gledanja i da žive nošeni vrijednostima Isusove muke i smrti.

Tako i mi kao vjernici pokušavamo prodrijeti svojim ljudskim sposobnostima i darom vjere koju nam dade Gospodin, no ne polazi nam za rukom uvijek biti uvjereni i uvjerljivi dok se pitamo o njegovim sadržajima i poruci. I dok se mučimo jer u ruci ne držimo nikakav opipljiv dokaz njegova uskrsnuća, poput apostola i Gospodnjih učenika najprije tapkamo u mraku, dok nas on ne povede putem uskrsne vjere. A kako je otajstvo uskrsnuća nedjeljivo od otajstva njegove muke, tako je isto nezamisliv i danas na Uskrs, svaki hod koji ne bi vodio preko Velikoga petka i Kalvarije. I apostoli su zato, da bi uzvjerovali u stvarnost njegova uskrsnuća, morali najprije poći na Kalvariju gdje su se osvjedočili da je grob prazan. Isto čeka i nas, ako želimo sigurnost i snagu uskrsnuća nositi u svome tijelu. Na to nas poziva i sv. Petar riječima: «Ta na to ste i pozvani, jer je Krist trpio za vas i ostavio vam primjer da idete stopama njegovim» (1 Pt 2, 21). I apostoli su morali na mjesto Isusove muke i smrti s kojeg su pobjegli i koje je unijelo toliko zbrke i zabune u njihove živote. Samo tamo su se mogli osvjedočiti o zbiljnosti riječi kojima je nagovijestio zbivanja koja su se dogodila na Veliki petak. Samo tamo su počeli razumijevati da je Krist Gospodin i njih pozvao na mučenički život, na patnju i križ, te da samo tada, nakon toga, mogu razumjeti njegovo uskrsnuće.

Živeći u naraštaju koji traži samo lagodnosti i užitke, koji izbjegava patnju, muku i križ, suočavamo s istom poteškoćom i mi vjernici. Dionici smo kulture i ozračja svoga vremena, te ne možemo zanijekati da i na nas ne utječe mentalitet ovoga svijeta koji nas vuče samo zemaljskom, koji nas tjera od Kalvarije, koji nam naviješta život slave, što bismo mogli reći: život uskrsnuća bez patnje, križa i umiranja. Svakodnevno se suočavamo sa svojom površnošću uslijed koje slijedimo toliko površnih tragova koji su ostavljali blijede i krive tragove u ljudskoj povijesti, no ljudi su ih sebi predstavljali idolima koje valja slijediti. Nalazimo se u mentalitetu i svijetu koji bi Kristov život i hod htio prikazati toliko površno, kao da nije ostavio stvarnih dubokih tragova na putu kojim je pošao, dok on najbolje zna da su njegovi tragovi bili obilježeni krvlju njegovom i urezani drvom križa tamo kuda je prošao. Ovaj svijet nas drži u strahu od življenja kao i apostole u zatvorenoj sobici, te se bojimo, ne samo poći putem uskrsnuća, nego se još nismo uputili niti prema Gospodinovom grobu.

I kao što su apostoli morali odagnati sve opsjene i strahove, te se suočiti s istinom uskrsnuća, jer je trag života i smrti Isusove bio toliko upečatljiv, ni nama nema drugog puta nego snagom uskrsnuća razgoniti sve varke i opsjene koje nas prate na putu. Slaveći Kristovo uskrsnuće ne možemo se ne sjetiti da je ono usko vezano uz otajstvo muke i smrti, jer put prema uskrsnuću neminovno vodi najprije na Kalvariju prema Kristovu križu i praznom grobu u blizini mjesta razapinjanja.

Krist Gospodin je za nas trpio i uskrsnuo da nam ostavi jasni i čvrsti trag, ali trag koji ne pronalazimo zacrtan u zemaljskoj prašini ljudskim stopama, nego po vjeri u srcu tragovima koje je sam Bog ostavio u njemu. Gospodinove noge nisu ostavile prolazan i površan trag na zemlji. On je kao Bog ušao u cjelokupnu stvarnost čovjeka i bio potpuno čovjekom. Do kraja je zagazio u tu stvarnost ne samo utjelovivši se, nego i prihvaćajući muku i smrt. Nije bio promatrač ljudske povijesti i ljudskog života, nego njezin aktivni sudionik. Naučio nas je nositi svoj križ da nam se ne dogodi raskorak teorije i prakse, života i vjere zbog ljudske površnosti. Uskrsnuo je da bi nas krsna voda mogla preporoditi njegovom milošću i dati nam snagu dosljednog kršćanskog života i djelovanja. Trag njegovih stopa koji nas je vodio na Kalvariju, uskrsnućem je trajno zapečaćen, te ostaje nepromjenjiva trasa koja vodi u život. Gazeći u njegove stope, gazimo putem vjere prema vječnosti, slijedeći njegov primjer, pa i onda kad prije toga prođemo kroz patnju i muku.

Uskrs je događaj koji nas tjera da korjenito zagazimo u stope Gospodinove, da u ovom svijetu u kojemu kruže oblaci bezakonja i površnosti, pokažemo vjernost sve do mučeničkih dimenzija. Ako i sami želimo doći do uskrsnuća, ako želimo osjetiti njegovu iznimnu snagu, ako želimo doživjeti da nas je Bog učinio svojom djecom, onda naše traženje mora biti usmjereno drugamo u odnosu na površno ljudsko življenje. Pođimo, stoga, stopama Uskrsloga tamo gdje on to od nas traži, preobražavajući svijet novim i dubljim razlozima življenja. Prignimo se, poput dvojice apostola, i uđimo u Kristov grob, a potom onda tražimo ono što je gore, onaj uzvišeni život koji je Gospodin i za nas pripravio, da bismo već sada dali doprinos i pridonijeli preobrazbi društva u kojemu živimo, a u kojemu kruta realnost življenja gotovo da ne dopušta pristup Kristovoj uskrsnoj prisutnosti. Vrijeme koje nam je Gospodin dao nije vrijeme za malodušnost i strah, nego je vrijeme našeg i tuđeg uskrsnuća koje ostvarujemo slijedeći trag Uskrsloga. Mi smo, braćo, na uskrsnuće pozvani, a ne da tapkamo u mjestu, u tami, gdje iza nas ostaje samo zemaljski trag. Slijedimo svoga Gospodina i ostavimo iza sebe na zemlji trag što vodi put neba, u uskrsnuće i život vječni, gdje nas Uskrsli čeka u slavi, u životu koji nema zalaza. Amen.

Dr. Ivan Bodrožić, Split