Hodočašće s Marijom na životnom putu

U marijanska svetišta po cijelome svijetu i ove će godine hodočasti milijuni vjernika. S ponosom, možemo reći, da će i Hrvati koji Blaženu Djevicu Mariju nazivaju i ''Najvjernijom odvjetnicom'' i ''Kraljicom Hrvata'' s posebnim žarom i nutarnjim raspoloženjem, za svetkovinu Velike Gospe pohoditi jedno od njezinih svetišta. ili toga dana doći na Sv. Misu, ispovjediti se i učiniti jedan od svojih osobnih zavjeta. S pravom se može reći da Crkva kao živa zajednica, ali i vjernici pojedinačno kroz to izražavaju svoj vjernički stav o Mariji kao majci pred koju mogu iznijeti svoj život sa svojim radostima i žalostima. Jedan od načina na koji vjernik izražava svoj odnos prema Mariji jesu i hodočašća u njena svetišta na poseban način na Veliku Gospu.

Hodočašća

Pet milijuna ljudi godišnje hodočasti u Lurd, a dva milijuna u Fatimu. Svakog tjedna tijekom ljeta šest tisuća mladih ljudi putuje u Taizé. Europa je iscrtana hodočasničkim putevima koji vode u Ionu, Walsingham, Chartres, Rim, Santiago de Campostela, Međugorije ili Czestochowu. Taj oblik izričaja vjere zajednički je svim velikih religijama. Muslimani hodočaste u Meku, hindusi putuju u Varanasi, šintoisti na planinu Fuji, a vjernici svih abrahamski vjera putuju u Jeruzalem. Odlazak na hodočašće je ukorijenjen u našoj ljudskoj naravi. Hodočašća mogu biti izraz dubokog uvjerenja, ali daju prostora i za nesigurne, one koji putuju nadajući se naći nešto na putu ili na kraju puta. ''Nećemo ništa moći reći mladim ljudima o svojoj vjeri, ako nismo spremni poći s njima na putovanje, ponekad doslovno, ali često duhom. Kardinala Basilia Humea tako su prihvaćali i voljeli upravo zato što je bio hodočasnik, netko tko je koračao s nama dok smo tražili boga. Njegova je najbolja knjiga To Be a Pilgrim (Biti hodočasnik)'', napisat će dominikanac Timothy Radcliffe u svojoj knjizi Zašto biti kršćanin. Također primjer velikog ''hodočasnika mira'' je blagopokojni Papa Ivana Pavao II.

Poznati kršćanski mislilac G. Marcel označio je dinamizam ljudskog života pojmom homo viator (čovjek putnik). Od rođenja pa do smrti čovjek je putnik i tražitelj smisla života. Pod tim vidom i hodočašća možemo definirati kao traženje Boga i susret s njim u bogoštovnom ozračju. Pitanje koje progoni mnoge ljude današnjice je Idemo li ikamo? Ima li neki konačni smisao u svemu onome što činimo? Ako nema konačnog smisla, ima li tada išta smisla? Ta temeljna su pitanja koja svaki čovjek postavlja izravno ili neizravno samim svojim življenjem.

Stoga odlazak na hodočašće može biti i naravni izraz vjerske gladi za smislom života i traženjem Boga. ''Moramo voljeti i njegovati želju za hodočašćem, koja postoji u svakom ljudskom biću i koja izražava pritajenu nadu. (...) Moramo koračati s ljudima, kao što je Isus hodao s učenicima u Emaus, čak ako nam se katkada čini da su, kao učenici, krenuli u krivom smjeru.'' (Timothy Radcliffe, Zašto biti kršćanin)

Kršćansko poimanje hodočašćenja

Evanđelist Luka prikazuje Isusovo spasenjsko djelovanje kao otajstvo hodočašća (usp. Lk 9,51 -19,45), kojega je cilj Jeruzalem, mesijanski grad, mjesto njegove vazmene žrtve i njegova izlaska, prelaska k Ocu: ''Izašao sam od Oca i došao na svijet. Opet ostavljam svijet i odlazim Ocu. I baš tijekom okupljanja hodočasnika u jeruzalemu – ''Židova, ljudi pobožnih iz svakog naroda pod nebom'' (Dj 2,5) – radi slavlja Pedesetnice, Crkva započinje svoj misijski hod. Na tragu je to starozavjetne tradicije. Tri puta godišnje izraelski muškarci trebali su ''stupiti'' pred Gospodina'' (usp. Izl 32, 17), a to znači poći u jeruzalemski Hram. To je stvorilo tri hodočašća prigodom blagdana beskvasnih kruhova (Pashe), sedmica (Pedesetnice) i sjenica. Svaka je pobožna izraelska obitelj dolazila – kao što je to činila i Isusova obitelj (usp. Lk 2,41) – u sveti grad, radi godišnjeg slavlja Pashe. Tijekom javnog života i Isus je kao hodočasnik dolazio u Jeruzalem (usp. Iv 11, 55-56).

Bez obzira na promjene tijekom stoljeća, hodočašća i u našem vremenu čuvaju bitne oznake koje su odredile njegovu duhovnost. Prva dimenzija duhovnosti hodočašća trebala bi biti svijest da je hodočašće prispodoba hoda prema Kraljevstvu Božjem. Vjernik bi trebao biti svjestan da je on čovjek – putnik (homo viator) između tame vjere i žeđi za viđenjem; između ograničena vremena i težnje prema životu bez kraja. Teološkim rječnikom rečeno hodočašće bi trebalo biti prožeto eshatoliškom dimenzijom, tj. konačnim ciljem ljudskog života.

Potom bi hodočašće trebalo imati pokorničku dimenziju. Na hodočašće vjernik bi trebao poći sa sviješću o vlastitoj grešnosti i čvrste navezanosti na nevažne i beskorisne stvari sa željom da dosegne nutarnju slobodu i shvaćanje istinskog i konačnog smisla života. Stoga bi se hodočasnik trebao vratiti iz svetišta s čvrstom nakanom da promjeni život, da ga odlučnije usmjeri prema Bogu, da mu da izražajniju vječnu, božanski perspektivu.

Osim toga, hodočašće bi trebalo biti prožeto i slavljeničko-bogoštovnom i apostolsko- zajedničarskom dimenzijom. To znači hodočasnik hodi prema svetištu, kako bi išao u susret Bogu, kako bi u njegovoj prisutnosti u zajednici s drugima, svojom braćom i sestrama u vjeri iskazivao mu štovanje svojim molitvama i zavjetima te otvarajući svoje srce za njegova nadahnuća. Hodočasnikovo putovanje na stanoviti je način slika Isusova putovanja i putovanja njegovih učenika koji hode putovima Palestine, kako bi navijestili evanđelje spasenja. Pod tim vidikom, hodočašće je navještaj vjere, a hodočasnici postaju putujući Kristovi vjesnici, uči nas Drugi vatikanski sabor u Dekretu o apostolatu laika, br. 14.

Pastoralna skrb za hodočasnike

Kao što je svetište molitveno mjesto, tako je hodočašće molitveni put. U svakom njegovu djelu molitva treba prožimati hodočašće i Božja riječ mu treba biti voditeljicom, hranom i potporom. Duhovnim plodovima hodočašća možemo se nadati ako se hodočašću pristupi s vjerom te ako se poštuju upute Crkve s obzirom na različite faze hodočašća.

Tako polazak hodočašća trebao bi biti primjerno obilježen molitvenim momentom u župnoj ili nekoj drugoj crkvi, a može se sastojati od euharistijskog slavlja ili jednoga dijela časoslova ili od posebnog blagoslova hodočasnika odobrenog od mjerodavne crkvene vlasti.

Tijekom hodočašća trebalo bi se izmjenjivati vrijeme molitve i pjesme, razmišljanja, šutnje ali i ugodnog prijateljskog razgovora hodočasnika. Crkvene upute preporučuju da posljednja dionica hodočasničkog hoda bude prijeđena pješice, procesijski, moleći i pjevajući, a u samom svetištu svećenik 'čuvar svetišta' ili njegov pomoćnik trebao bi svečano dočekati hodočasnike. Boravak u svetištu trebao bi biti obilježen molitvom, pomirenjem u sakramentu sv. ispovjedi, osobnom zahvalom i sudjelovanjem u euharistijskom slavlju kao vrhuncu hodočašća. Zaključak hodočašća bit će primjereno obilježen molitvenim momentom u samom svetištu ili u crkvi iz koje se krenulo. Vjernici će zahvaliti Bogu na daru hodočašća i moliti će od Gospodina potrebnu pomoć za velikodušno življenje onoga što su kao nadahnuće primili u svetištu.

Ivo Balukčić