Hodočašće na otok Mrkan

 

Prije Misnoga slavlja don Milenko je iznio nekoliko podataka iz milenijske povijesti Trebinjsko-mrkanske biskupije pretpostavljajući da će se sv. Misa slaviti u dvorištu crkve sv. Mihovila na Mrknu.

 

"Svetište Njegovo opustje kao pustinja…“ (1 Mak 1,39). Svetište, oltar, crkva posvećena sv. Mihovilu arkanđelu ovdje na ovom mjestu, na otoku Mrkanu koju sagradiše vrijedni redovnici sv. Benedikta prije više od 800 godina. Oni, redovnici, čijom zaslugom naši predci bijahu upućeni u tajne svete vjere, postadoše dionici Kristova spasenja te dionici i baštinici kršćanske i europske kulture.

 

Ovi posvetitelji i prosvjetitelji hrvatskoga korijena življahu na ovom otoku oko sto godina uzdižući Bogu svoje molitve, slaveći Presvetu Euharistiju za posvećenje i spas svoj i svoga naroda, čiji su izdanci bili i oni sami i među kojima su radili i molili. I tako svaki dan: bdjenje, jutarnja, sveta Misa – treći, šesti, deveti čas, večernja, povečerje, nokturno.

 

Jednoga jutra 1252. godine poslije jutarnje molitve, dok su neka braća odlagala svoje brevijare u korske klupe, a neka već pošla prema svojim sobicama da se pripreme za svetu Misu, začuo se glas staroga opata: „Ostanite kratko!“. Redovnici zastadoše ondje gdje ih glas zateče, a on nastavi: „Noćas je protjeran naš subrat, biskup Slav [Slavius, Salvius]. Pod okriljem noći, bez igdje ičega, iznijevši samo živu glavu izbjegao je iz Trebinja. Da nije noćas uspio izbjeći, sutra više ne bi bio živ. Uroš bi ga sigurno ubio. Čuli ste za njegove prijetnje našemu Biskupu da bi ga najradije ubio i da u njegovu kraljevstvu nema, ne samo on nego ni Papa nikakve vlasti. Biskupa su Slava braća jutros prevezla na Lokrum i nalazi se u našem samostanu. Mi smo još na svome. Ali, ako Uroš i na nas krene, što će biti s nama i s našim narodom, sam Bog zna! Zato braćo na koljena!“

 

Slav se više nikada nije vratio u svoju biskupiju. Tribunijom ili Travunjom, Trebinjskom oblasti, poslije Uroševe smrti vladali su njegovi sinovi, unuci i praunuci (svi Uroši I., II., III. itd..). I sve dok su njome vladali srpski kraljevi, biskupu trebinjskom, za njih u Trebinju nije bilo mjesta, osim, možda, u vrijeme kada je ova pokrajina bila povjerena Jeleni, majci kraljici (1284.-1314.) U dokumentima toga vremena susrećemo biskupa mrkanskoga i trebinjskoga, odnosno trebinjskoga i mrkanskoga u istoj osobi.

 

Prvi poznati biskup, koji je nosio te naslove, bio je Nikola. Njemu je Malo Vijeće u Dubrovniku 1322. godine udijelilo milostinju. Malo prije toga, na prijelazu stoljeća, je li to bilo 1284. ili poslije, dubrovačka plemićka obitelj Theophilis /Tefla/, koja je bila pokroviteljica mrkanskoga samostana, ovomu biskupu ili njegovu predšasniku darovala je otoke Mrkan, Bobaru i Supetar da se imaju gdje skloniti i od čega živjeti.

 

Od tih godina, od kraja 13. stoljeća pa sve do 1948. ovi su otoci u vlasništvu trebinjsko-mrkanske biskupije i, gledajući kroz povijest, svrha im je bila bitno trostruka:

 

1 - Mjesto bogoslužja – Crkva Sv. Mihovila (još je jedna bila na otoku – crkva Gospe Snježne na samoj obali) služila je kao katedralna crkva trebinjsko-mrkanskih biskupa. Za vrijeme srpskoga progonstva (kraj 13. i prva polovica 14. stoljeća) i turskoga (sredina 15. stoljeća i 17. i prvi dio 18. stoljeće), odnosno za vrijeme njihova boravka ili ovdje na otoku ili u Dubrovniku, u toj su se crkvi slavile pontifikalne Mise. Posljednji je slavio pontifikale u crkvi sv. Mihovila, kako nam prenose dokumenti,  biskup Scipion de Martinis, poslije velike trešnje 1667. godine. Njegov nasljednik Antun Primi (Primić) redovito je tražio i dobivao od Svete Stolice dozvolu da pontifikale može služiti na području Dubrovačke nadbiskupije.

 

2 - Mjesto biskupova stanovanja, odnosno biskupski ordinarijat ili rezidencija – S velikom vjerojatnošću, koja graniči sa sigurnošću, možemo tvrditi da su biskupi od kraja 13. stoljeća pa sve do četrdesetih godina 14. stoljeća stanovali u ovom samostanu na Mrknu. Drugoga mjesta stanovanja, druge rezidencije, koliko nam je poznato, jednostavno nije bilo. Kada je Trebinjska pokrajina došla pod vlast zetske braće Balšića, koji su bili katolici, 1373. godine, te koju godinu poslije pod vlast bosanskoga kralja Tvrtka 1377., počela je obnova katoličanstva na području Trebinjske biskupije te su se i biskupi mogli nastaniti na njezinu terenu. Međutim, u to isto vrijeme, 1377. godine, Republika im je kao nadoknadu što su samostan na Mrkanu ustupili za karantenu (prva u Europi), darovala kuću u Dubrovniku. Od toga vremena imali su priliku stanovati na području Trebinjske biskupije ili u Dubrovniku. Vjerojatno su koristili i jednu i drugu mogućnost. Posljednji od njih, koji je u ovom razdoblju boravio na području biskupije na kopnu, bio je biskup Mihovil Natalis (1436.-1456.). Za njega povijesni izvori kažu da se oko 1450. godine povukao iz Trebinja u Dubrovnik a biskupiju povjerio kanonicima sv. Petra u Čičevu (nekadašnji benediktinski samostan kod Trebinja, danas samostan pravoslavnih monahinja), i Ivanu knezu Popova i Trebinja. Biskup je Mihovil umro 1456. godine u vrijeme kuge i pokopan u crkvi sv. Mihovila na Mrkanu. Ovo je jedini biskup za kojega sa sigurnošću možemo tvrditi da je pokopan u ovoj crkvi. Vjerojatno da nije pohađao Mrkna i slavio Boga u ovoj crkvi ne bi je ni odabrao za svoje ukopno mjesto. Poslije biskupa Mihovila (drugo progonstvo, ono tursko) trebinjsko-mrkanski biskupi stanovali su u Dubrovniku u kojem su, neki od njih, vršili službu generalnoga vikara dubrovačkoga nadbiskupa. U vrijeme obnove katoličanstva pod vlašću Zlatnoga polumjeseca (Otomanskoga carstva) na početku 17. stoljeća trebinjsko-mrkanski biskupi ponovno se nalaze na Mrkanu. Biskup Krizostom Antić (Antica) (1615.-1647.) na više mjesta piše kako je obnovio rezidenciju i crkvu na Mrkanu, da povremeno na njemu živi i u crkvi sv. Mihovila obavlja pontifikalne Mise (sa svim biskupskim znakovljem). Isto čini i njegov nasljednik Sabin Cvjetković (1647.-1661.). U njegovo vrijeme vodio se rat između Venecije i Turskoga carstva (Kandijski rat: 1645.-1669.). Njegova je rezidencija na Mrkanu bila česta meta uskočkih, odnosno hajdučkih – razbojničkih pljački. Kako piše, spomenuti pljačkaši, više su puta napali samostan i odnijeli iz njega što su mogli odnijeti. U opustošenom samostanu nije mogao stanovati te se trajno preselio u Dubrovnik. Međutim, ljudsko trajno nije Božje trajno. Dubrovnik je u travnju 1667. pogodila velika trešnja ili potres. Grad je bio porušen, pa tako i biskupova kuća u gradu.  Samostan je na Mrkanu, čini se, malo bolje prošao, barem se u njemu moglo stanovati te je biskup Scipion de Martinis ovamo premjestio svoj ordinarijat. On je bio posljednji biskup koji je na otoku stanovao.

 

3 - Izvor prihoda za održavanje biskupa, ordinarijata i biskupije – Kad je obitelj Tefla krajem 13. stoljeća darovala trebinjskomu biskupu otoke Mrkan, Bobaru i Supetar, darovala ih je s ciljem da prognani biskup ne bude prosjak, nego da ima od čega živjeti. Od tada pa do 1948. godine, kada je komunistička Jugoslavija biskupiji oduzela spomenute otoke, biskupi, a poslije njih i apostolski upravitelji iznajmljivali su spomenute otoke pojedincima iz okolnih mjesta na kopnu te od te najamnine uzdržali sebe, ordinarijat i biskupiju.

 

* * * * * 

 

Ovdje donosimo nekoliko redaka iz pere don Ivice Puljića, povjesničara i župnika u Neumu

 

 

- 1276. Papa je imenovao prognanoga trebinjskog biskupa Salvija dubrovačkim nadbiskupom. Prognan očito u vrijeme rata s Dubrovnikom prethodnih godina. Gdje je Salvius do progona rezidirao?

- 1241.-1242.  Tatari su porušili i Trebinje, vjerojatno se već otada trebinjski biskup nastanio u samostanu sv. Petra u Polju (Crnač u Dživaru).

- 1276. Kralj Dragutin zbacio je oca kralja, progonitelja, Uroša, okrenuo se Zapadu protiv Bizanta. Od 1282. suvladar mu je brat Milutin koji u početcima slijedi bratovu politiku. Dragutin od Pape traži i dobiva franjevce za osvojene dijelove Bosne.

- 1284. Primorje spomenuta braća predadoše u upravu majci Jeleni. Uspjela je dogovorno s barskim nadbiskupom obnoviti neke biskupije, gradila je i obnavljala crkve i katolicima i pravoslavnima, po čemu je i kod jednih i drugih ostavila najljepšu uspomenu.

-  1284. papa Martin IV. naređuje dubrovačkomu nadbiskupu Bonaventuri da je čuo da su upražnjene trebinjska i stonska biskupija pa određuje da ih - ako se to pokaže istinitim - popuni.

- 1286. papa je Martin umro, a Honorije IV. ponavlja naredbu.

Po svemu sudeći inicijativa je i ovdje pošla od kraljice Jelene koja je imala dvor i u Trebinju. Kako se ubrzo se s nadbiskupom Bonaventurom spominje  "Petrus Stamnensis" i biskup "Stavensis", stonska je biskupija popunjena, a treba zaključiti i - trebinjska.

 

- 1322., 1323., 1325. dubrovački dokumenti spominju biskupa na otoku Mrkanu. Naziv se već ustalio, očito je da on tu duže vremena rezidira. Znamo da je riječ o bivšem trebinjskom biskupu jer  

 

1326. trebinjski biskup Nikola raspolaže dobrima mrkanskoga samostana.

 

 

- 1294. susrećemo posljednjega mrkanskog opata a posljednjega monahanalazimo preseljena na Lokrumu 1296. god. Po tradiciji, samostan je opustio od kuge. – Dakle, na Mrknu je trebinjski biskup između 1296. i 1322. godine.

 

Iz političkih prilika i neprilika nije teško vrijeme suziti i proniknuti:

 

Na prijelazu iz XIII. u XIV. st. kralj se Milutin sve više okreće Bizantu s kojim ulazi i u rodbinske veze. Njegov sin Stefan ženi se bugarskom princezom i nasljeđuje onemoćalu staricu Jelenu u Primorju.

 

- 1308. javljaju sve češće vijesti o progonu katolika:  "U ovom primorskom kraju stanovnici su čisti katolici, jednako kao Latini. Drugi pak ovoga kraljevstva i kralj jesu nevjerni raskolnici i zbog toga jako progone katolike i vrlo često razaraju i nište crkve Latina, napadaju crkvene dostojanstvenike, robe ih i mnoga neopisiva zla čine, pa su zbog toga navedene crkve siromašne."

 

- 1314. umrla je Jelena, dvije godine kasnije i Dragutin. Milutin na silu ponovno krštava katolike, Papa pokreće križarski rat protiv "nevjernoga raškog kralja." Milutin ratuje s Dubrovnikom i hrvatsko-ugarskim kraljem, što otežava položaj katolicima u dubrovačkom zaleđu.

 

- 1317-1318. rat osobito bjesni, Dubrovčani u strahu porušiše franjevački samostan na Pilama da ne posluži srpskom kralju. Iako se mrkanski biskup spominje tek godinu iza Milutinove smrti (umro je 1321.), vjerojatno je izbjegao upravo u ovom sukobu, pa se u sljedećih nekoliko godina za njega već mogao ustaliti naziv mrkanski biskup. Milutinovim putem pošli i njegovi nasljednici.

 

 - Na Mrknu uza samostansku zgradu biskup je dobio dvije crkve. Uglednija je bila posvećena sv. Mariji (Navještenju ili Gospi Snježnoj), i po njoj se samostan najčešće zvao, a druga sv. Mihovilu, koja mu je lako mogla biti veza s titularom biskupije. Osim toga dobio je i bivši benediktinski priorat na otoku sv. Petra i otok Bobaru. Navedeni su samostani imali nešto zemlje i vinograde na obali, u Župi, od čega je biskup mogao nekako živjeti sa svojom poslugom. Ipak, njegovo siromaštvo bilo je dobro poznato pobožnim osoba­ma u Dubrovniku te je biskup često primao njihove darove i darovnice. Budući da se i kasnije javljaju prokuratori navedenih samostana, možemo to protumačiti ili smrću biskupa ili mogućnošću da svi samostanski posjedi nisu predani biskupu.

 

- 1377. Dubrovačka je Republika odredila mrkanski samostan za karantenu (prvu ustanovu te vrste na svijetu!), biskup je dobio kao naknadu kuću u gradu i neke posjede u gradskoj okolici.

 

     - Prelaskom na Mrkan i kasnije u Dubrovnik, trebinjski biskup gubi kontakt sa svojom biskupijom. Javlja se niz trebinjskih biskupa (titularnih), koji nikada nisu došli u ovaj kraj, i niz mrkanskih biskupa u Dubrovniku koji ne nose trebinjskih naslova.

 

- 1346.  Iz Papinih pisama Dušanu, bosanskom banu Stjepanu, vidimo da su srpski kraljevi nakon progona trebinjskoga biskupa podvrgli ovu biskupiju kotorskom biskupu. On je: "dioecesanus" ili dijecezanski biskup i ovih po­krajina: Trebinja, Konavala, Dračevice, Risna, Lastve kojima je upravljao od pamtivijeka preko svojih vikara. Ali su mu to Dušanovi prethodnici sve oduzeli, što se zaključuje i iz više žalbi kotorskih biskupa.

 

- 1373. trebinjsko područje osvajaju braća Balšići, saveznici i prijatelji Dubrovnika a neprijatelji Kotora. Posredstvom svačkoga biskupa stupili su u puno jedinstvo s Papom te često s njim komunicirali. Dubrovčani u stvaranju prijateljstva s braćom među legatima ili zakladama šalju upravo i mrkanskoga biskupa. Upravo 1373. godine biskup se Franjo zove trebinjskim biskupom, a 1374. "Dei gratia episcopus Tribuniensis et Merchantium".

 

- 1377. trebinjsko je područje zauzeo kralj Tvrtko. Tvrtko je u to doba prijatelj Dubrovčana. Njihova stonskoga kancelara svećenika Ratka Priboju uzeo je za svoga dvorskog kapelana te ga uskoro imenovao svojim (prvim) protovestijarom (ministar financija) .

 

Svakako prije 1385. godine, dubrovački je nadbiskup posvetio za trebinjskoga biskupa upravo Ratka! Njegovi nasljednici se teško odvajaju od dubrovačkih kuća i posjeda. Ipak do biskupa Mihovila barem povremeno borave i u biskupiji, u samostanu sv. Petra u Polju gdje su imali i kaptol i kanonike.