Govor biskupa Vukšića na predstavljanju knjige "Službenica milosrđa sestra Lukrecija"

Uoči sutrašnjega „Dana svjedoka vjere“ predstavljamo knjigu, koja je po svom sadržaju rukovet svjedočanstava o pokojnoj časnoj sestri Lukreciji Mamić, koja je ubijena 27. studenoga 2011. u mjestu Kiremba u afričkoj državi Burundi gdje je djelovala kao misionarka od 16. ožujka 2002. Prije toga, od 1984. do 2002., s jednim prekidom radi liječenja od tuberkuloze, bila je 15-ak godina u misijama u Ekvadoru.

„Dan svjedoka vjere“, koji je u Katoličkoj crkvi ustanovljen 24. ožujka 1993., ove godine obilježava svoju 20. obljetnicu. Radi se o Danu sjećanja i molitve za misionare i druge kršćane koji su dali život za vjeru, a ustanovljen je na poticaj Pokreta mladeži Papinskih misijskih djela Italije.

Svjedoka vjere sjećamo se baš na 24. ožujka svake godine zato što je toga dana 1980. godine ubijen nadbiskup Salvadora Oscar Romero dok je slavio Svetu Misu u bolničkoj kapelici.

Sestru Lukreciju i jednoga Talijana, koji je kao laik volontirao u istoj Misiji u Burundiju, ubila su dvojica pljačkaša koji su upali u samostan. U istom napadu ranili su još jednu časnu sestru misionarku koja je međutim preživjela. U samostanu su bile još četiri sestre no njima nisu naškodili. Kasnije su razbojnici uhvaćeni i osuđeni.

Iste 2011. godine u svijetu je ubijeno 26 misionara: 18 svećenika, 4 redovnice i 4 laika. Među njima je bila i sestra Lukrecija. Nedvojbeno je da su svi oni, kao i oni koji su stradali prije njih i poslije njih, svjedoci kršćanske vjere i da je sutrašnji dan prilika za sjećanje i molitvu za sve njih. Potrebno je da ih se sjećamo na razini memorije, ali posebice na razini duha i molitve, da upućujemo zahvalne molitve Gospodinu što je u Narodu Božjemu podigao ovakve vjernike i prošnje istome Gospodinu da neke od njih proslavi kao prave kršćanske mučenike.

Hrvatski i drugi slavenski jezici, i Crkva koja se izražava u tim jezicima, koriste pojam „mučenik“ koji, međutim, samo djelomično izražava ono što naznačuje izvorni grčki pojam „martyr“ kojega ostali europski jezici koriste i najčešće uopće ga ne prevode.

Izvorni pojam, „martyr“ – „svjedok“, prvotno naglašava aktivnu dimenziju toga pojma: svjedočenje svoga uvjerenja, kršćanske vjere i ljubavi sve do prolijevanja krvi.

Naspram tomu, hrvatski pojam „mučenik“ naglašava pasivno ponašanje onoga tko podnosi martyrium. Ističe vanjsku dimenziju toga svjedočenja kao prvotnu što vrlo zamućuje pravo značenje martyriuma. Tako se može stvoriti, i često se stvara, dojam da je mučeništvo za vjeru prije svega tjelesno trpljenje i podnošenje muke.

Otuda vjerojatno među nama Hrvatima pojava da ponekad nekritički umnažamo mučenike kada tim imenom nazivamo svaku osobu koja je nepravedno izgubila život, pa čak i svaku osobu koja je podnijela bilo koju vrstu teške patnje. Ta pojava je česta i kad se radi o crkvenim osobama, svećenicima i redovnicima, bez obzira je li to sestra Lukrecija Mamić, koja je stradala u Africi, ili don Mile Ivančić, koji je nedavno ubijen u Zavalju. Istoj napasti podlegli u i neki autori priloga u ovoj knjizi jer se na više mjesta atribut mučenice pripisuje i pokojnoj sestri Lukreciji.

Lukrecijina žrtva je nedvojbena velika. Njezina smrt ju svrstava među svjedoke kršćanske vjere. Ali, je li ona mučenica ili nije, to je veliko i otvoreno pitanje na kojega se odgovor ne daje na osnovu subjektivnih dojmova pojedinaca nego na način koji je u katoličkoj crkvi vrlo poznat.

Preporučam vama svima da pročitate ovu knjigu koja je vrlo odgojna i pobudit će još veće zanimanje za djelovanje misionara. Posebice za djelovanje sestre Lukrecije čiji životni primjer je vrlo inspirativan. O njezinu primjeru i žrtvi govore sva svjedočanstva koja su uvezana u ovoj knjizi od kojih su barem neka, prema mome skromnom dojmu, ne male literarne vrijednosti. No, da bismo kao Crkva, i kao pojedinci u Narodu Božjemu, mogli živjeti duhovnost na crkven način, preporučam da prilikom čitanja ne preskočite uvodne stranice koje je napisao biskup Ratko Perić. On upozorava da, uvijek otvoreni za mogućnost pravoga kršćanskog mučeništva, trebamo voditi računa kako se ne postaje kršćanski mučenik samo time što neki kršćanin bude ubijen iz mržnje prema vjeri, a još manje ako je ubijen samo zbog pljačkaškoga razbojništva, već je potrebno da takav stradalnik vlastitu smrt prihvati iz ljubavi prema kršćanskoj vjeri, slobodno i odbijajući alternativu koja se nudi da bi se možda sačuvalo ovozemaljski život, i da se sve to dokaže na način kako crkveni zakon propisuje.

No ako toliki stradalnici možda i nisu kršćanski mučenici u izvornom značenju te riječi, nedvojbeno je da jesu svjedoci vjere. Često vrlo poticajni, za nasljedovanje. Za primjer! Kao što su život i smrt sestre Lukrecije primjer življene ljubavi prema Isusovoj zapovijedi: Idite po svemu svijetu i propovijedajte Evanđelje svima narodima!

Lukrecija je žensko ime koje dolazi od latinskog imena „Lucretia“ – „ona koja donosi korist“, a to ime od riječi „lucrum“ – korist, dobitak.

Njezin život i njezino misionarsko djelovanje bili su baš u značenju imena koje je nosila. Ona je zaista bila „lucretia“, to jest ona koja je donosila korist. Veliku duhovnu korist drugima, sebi samoj, i Crkvi kao takvoj; posebice Crkvi u Americi i Africi, a ponajviše tamošnjim ljudima kojima je služila. Ali i Crkvi među Hrvatima u kojoj je odgojena.

Njezina smrt je također velika korist, duhovno bogatstvo, vjerujemo i njoj i Crkvi. Naime, kao što nas poučava sveti Pavao, ako je njoj sadržaj življenja bio Krist, koji ju je vodio da služi ljudima u potrebi, onda je i njoj, kao svetom Pavlu, smrt dobitak. A što se koristi Crkvi tiče, u knjizi čitamo da je barem jedna djevojka, potaknuta žrtvom sestre Lukrecije, već stupila u samostan a jedna sestra da je već na putu prema misijama. Odnosno, Lukrecija nastavlja donositi „lucrum“.

Očito je da je sestra Lukrecija velika žena, svjedokinja kršćanske vjere i ljubavi. Zato je bila potrebna knjiga o Lukreciji i vrlo je dobro što je tiskana upravo uoči „Dana svjedoka vjere“. Zbog sestre Lukrecije, a radi nas. Naime, u svoje vrijeme Sigrid Undset (1882.-1949.), norveška nobelovka i obraćenica na katoličanstvo, napisala je: „I za nebesko kraljevstvo vrijedi ono što vrijedi za svako zemaljsko kraljevstvo. Narod koji zaboravlja svoje junake sam se osudio na to da postane mali narod.“ – I obratno, mogli bismo kazati, svaki narod i svaka Crkva su veliki onoliko koliko imaju velikih pojedinaca, i u mjeri u kojoj su spremni radosno priznati svakoga junaka, jer zajednička veličina uvijek je samo zbroj onih pojedinačnih.