Fra Benedikt o hodočašću u životu Crkve u povodu regionalnog hodočašća u Niš

U povodu regionalnog hodočašća i završne proslave 1700. godišnjice Milanskog edikta, 20. i 21. rujna u Nišu, u novom broju listu Beogradske nadbiskupije za kolovoz i rujan 2013. "Blagovest" objavljen je prilog dugogodišnjeg profesora na Franjevačkoj teologiji dr. fra Benedikta Vujice, gvardijana franjevačkog samostana sv. Ante Padovanskog u Beogradu, pod naslovom: „Hodočašće u životu Crkve“. Spomenuti prilog donosimo u cijelosti kao poziv na hodočašće u Niš:

Hodočašće spada u najstarija religijska iskustva čovječanstva neovisno o kulturnoj ili vjerskoj pripadnosti. To je pojava poznata i prije redakcije Biblije i susreće se u gotovo svim religijama svijeta: u starom Egiptu, Grčkoj, Indiji, u židovstvu, kršćanstvu i islamu. Ukratko, putovanje s religioznom motivacijom poznavali su ljudi svih poznatih religija i ono je svugdje imalo religioznu dimenziju. To sveopće religiozno iskustvo jest tipičan izričaj pučke pobožnosti.

Hodočašće je, dakle, putovanje vjernika u neko svetište, sveto mjesto, gdje se može iskusiti posebna Božja blizina i očitovanje Njegove blagotvorne božanske moći, kako bi i sami hodočasnici iskusili Božju blizinu, očitovali svoje bogoštovlje te izmolili pomoć u svojim potrebama. Hodočašće je, dakle, traženje Boga i susret s Njime na pomno izabranim mjestima. Stoga se za pohod takvome svetom mjestu obično pripravlja obredima pokore i to se obavlja zborno.

U židovsko-kršćanskom svijetu svetište ima ulogu spomen-znaka na neki prošli Božji milosni zahvat koji ostaje djelotvoran u vremenu i zato se tu dolazi da bi se osobno i zborno izrazilo bogoštovlje te izmolila Božja spasonosna milost u nekoj konkretnoj potrebi. Eto, to je razlog zašto je povijest Crkve ispunjena hodočašćima u povijesna mjesta Jeruzalema i Rima, odredišta gdje se čuvaju uspomene na mjesta koja je Krist posvetio svojim Pashalnim otajstvom, kao i u mjesta gdje se čuvaju uspomene mučenika i svetaca, uključujući tu i brojna marijanska svetišta. U takva mjesta ubraja se u novije vrijeme i Niš zbog relikvija Svetoga Križa i u povodu jubilarne 1700. godišnjice Milanskoga edikta, da bismo iskusili Božju djelotvornu prisutnost te otkrili trajnu aktualnost i snagu Evanđelja.

Hodočašće simbolizira iskustvo čovjeka putnika koji, tek što iziđe iz majčina krila, odmah se u vremenu i prostoru upućuje prema nebeskom Jeruzalemu. Čovjek je, dakle, po svojoj naravi hodočasnik, putnik, homo viator. A ovozemaljska svetišta promatraju se kao vidljivi znakovi nebeskog Jeruzalema i ostaju izvorišta na koja se svraćamo da bismo se na tom putovanju osvježili, obnovili i ojačali.

Ispravnom vrednovanju hodočašća dalo je u zadnjem desetljeću 20. stoljeća značajan doprinos Papinsko vijeće za pastoral selilaca i putnika: godine 1992. organiziralo je u Rimu prvi međunarodni kongres o hodočašću, a 1998. u Efezu i drugi. Zatim je 1998. isto Vijeće objavilo dokument Hodočašće Velikog jubileja 2000., a 1999. dokument Svetište kao spomen, prisutnost i proroštvo Boga živoga. I konačno je 2001. g. o hodočašću i svetištu dala jasna načela i praktične smjernice Kongregacija za bogoštovlje i stegu sakramenata u veoma značajnom dokumentu Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji; u njemu je cijelo 8. poglavlje posvećeno pitanjima hodočašća i svetišta (usp. Direktorij, KS, Zagreb 2003, str. 213–235).

Hodočašća u Svetom pismu

U navedenim papinskim dokumentima iscrpno se govori o modelima hodočašća u Bibliji. U Starome zavjetu ističu se hodočašća Abrahama, Izaka i Jakova u Sikem, Betel i Mamru, gdje im se Bog očitovao i obvezao da će im dati Obećanu zemlju. Zatim za plemena koja su izišla iz Egipta postaje svetim mjestom hodočašća gora Sinaj, gdje se Bog objavio Mojsiju i sklopio savez sa svojim Izabranim narodom. Sinaj je zato postao simbolom putovanja prema Obećanoj zemlji uz stalnu moćnu Božju zaštitu, čija se prisutnost očitovala u Kovčegu i Šatoru. Kasnije pak grad Juruzalem, nakon što je u njegovu Hramu smješten zavjetni Kovčeg, postaje židovski sveti grad i cilj žuđenih hodočašća svakog vjernika, naročito u povodu proslave blagdana Pashe. Iz novozavjetnih spisa vidi se da je i Isusova obitelj hodočastila u sveti grad Jeruzalem radi godišnjeg slavlja Pashe (Lk 2, 41). Prema Ivanovu evanđelju i sam Isus je tijekom svoga javnog djelovanja dolazio u Jeruzalem s apostolima i kao hodočasnik (11, 55–56). A Luka, štoviše, prikazuje Isusovo javno djelovanje kao otajstveno hodočašće prema Jeruzalemu kao mesijanskom gradu, mjestu Njegove pashalne žrtve, Njegova prijelaza s ovoga svijeta k Ocu (9, 51 – 19, 45).

Kršćansko hodočašće

Iako su Isus i apostoli prakticirali tradicionalna židovska hodočašća, kršćani prvobitne Crkve nisu nastavili taj običaj, jer je bogoštovno zajedništvo židova i kršćana prekinuto zbog pokrenutoga progonstva kršćana od strane ondašnje vladajuće elite židovskog naroda, a uskoro zatim su i rimske vlasti nastavile još žešći i krvaviji progon kršćana. Ali nakon dobivene slobode osobnoga i javnoga kršćanskog bogoštovlja Milanskim ediktom početkom 4. stoljeća, kršćani su osjetili potrebu hodočastiti u mjesta Isusova života u kojima su se zbili glavni događaji Njegova mesijanskog poslanja te na tim mjestima čuvati i njegovati uspomenu na glavne misterije svoga otkupljenja.

Zbog brojnih poteškoća, pogotovo zbog udaljenosti i raznih drugih opasnosti onoga vremena, počela su se organizirati zajednička hodočašća. Prvotna odredišta kršćanskih hodočašća, dakako, bila su mjesta Svete zemlje na kojima je Isus objavio i ostvario Božji pradavni naum o otkupljenju ljudskog roda, a zatim Rim i druga značajnija mjesta kršćanskih prostora, posvećena djelovanjem i grobovima apostola i brojnih mučenika prvih stoljeća povijesti Crkve. Tim mjestima pridodana su kasnije i brojna marijanska svetišta. No glavni razlog tih hodočašća krije se u želji da se ta mjesta neposredno upoznaju te u jednom novom iskustvu doživi susret s Bogom i svetim osobama tih mjesta

Zato je u navedenim papinskim dokumentima istaknuta novost kršćanskog poimanja hodočašća i njegove duhovne dimenzije. Iako za kršćane ne postoji zakonska obveza hodočašćenja, Crkva je ipak, zbog postojećeg suglasja između Kristova nauka i duhovnih vrijednosti hodočašća, priznala zakonitim taj oblik pučke pobožnosti, cijeni ga i preporučuje, jer vjernike potiče na obraćenje, podržava kršćanski život i promiče apostolsku revnost. Stoga je pokornička dimenzija jedna od njegovih glavnih duhovnih oznaka, jer hodočašće se već u svome nastanku, uz bogoštovnu nakanu, shvaća kao obraćenički hod i pokornički čin, a svetište kao mjesto obraćenja i oprosta. Idući prema svetištu, svjestan svoje grešnosti i neusklađenosti života sa zahtjevima vjere, hodočasnik treba u svetištu vidjeti milosnu prigodu za pristupanje sakramentu pomirenja te se iz njega vratiti s odlukom da će ubuduće uložiti više truda oko usklađivanja života sa zahtjevima vjere, odlučnije se usmjeriti prema Bogu i nastojati živjeti novim životom.