Euharistijsko otajstvo izvor i mjera Isusove ljubavi

U liturgijskoj godini, kroz svoje obrede bogoslužja, Crkva kao zajednica vjernika, obnavlja i sjeća se Isusova spasenjskog poslanja za nas ljude. To spasenjsko poslanje nazivamo otajstvom naše vjere, a središte i vrhunac tog otajstva jesu Isusova smrt i uskrsnuće. Naša nas vjera na sažet i jednostavan način uči da je Krist umro iz ljubavi radi nas ljudi i našega spasenja i uskrsnuo da nam dade novi život po Duhu Svetome. Kristov Duh zahvaća i suobličuje sebi sve one koji mu se s vjerom otvore. Pod tim vidom, kršćanski liturgijski sastanci nisu debatni klubovi za pretresanje pitanja i problema određenog vremena i određene zajednice, nego su to prvotno sastanci na kojima Krist želi svakog pojedinca i cijelu zajednicu zahvatiti svojim Duhom. Vjernici istinski zahvaćeni Duhom Svetim u snazi toga Duha mogu onda rješavati sve svoje probleme i izgrađivati zajednički život po Božanskim mjerilima koja nam je pokazao i ostvario Isus.         

Vrhunac, središte i izvor proslave i posadašnjenja Krstova otajstva jest Sveto trodnevlje u Velikom ili Svetom tjednu: Veliki četvrtak, veliki Petak te Vazmena noć s Velike subota na Nedjelju uskrsnuća Isusova.

Na Veliki četvrtak prije podne, niti u jednoj crkvi, osim u katedralama, ne slavi se Sv. Misa. Toga dana prije podne biskup okružen svojim svećenicima, blagoslivlje sveta ulja koja se upotrebljavaju kod slavljenja sakramenata.Tom prigodom svećenici obnavljaju svoja svećenička obećanja.

U večernjim satima po svim se crkvama slavi Misa večere Gospodnje. Kod ovoga Misnog slavlja spominjemo se Isusove Posljednje večere. Za vrijeme te Večere Isus je izgovorio veliku zahvalnu molitvu: nema zajedništva bez zahvaljivanja Bogu, bez iskazivanja hvale Njemu, Stvoritelju i Spasitelju. Toga je dana Isus više puta uputio svojim apostolima ove riječi: ''Ljubite jedan drugoga kao što sam ja ljubio vas.'' Da bi i praktično pokazao koja bi mjera trebala biti kršćanske ljubavi Isus je svojim učenicima za vrijeme Posljednje večere oprao noge. To svoju gestu ljubavi popratio je riječima: ''Ako dakle ja – Gospodin i Učitelj – vama oprah noge, treba da vi jedni drugima perete noge. Primjer sam vam dao da i vi tako činite kao što ja vama učinih.'' Naravno da ove Isusove riječi imaju i simboličko značenje a ono se treba pokazivati u bratskom služenju i ljubavi koja nadilazi sve ljudske mjere ljubavi. Isus na zemaljskom rastanku sa svojim učenicima naglašava da im daje novu zapovijed ljubavi. Do Isusa, zapovijed ljubavi je glasila. ''Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe'', a od njega ona ima novu dimenziju: ''Ljubite jedan drugoga kao što sam ja ljubio vas... i po tome će svi upoznati da ste moji učenici''. Nema zajedništva s Kristom ako kršćanska zajednica nije prisno povezana u služenju svim ljudima. Te je večeri Isus ustanovio sakrament svoga tijela i svoje krvi. To je oporuka koju nam je ostavio uoči svoje smrti rekavši: ''Ovo činite meni na spomen''. Euharistiju slavimo spominjući se svega što je Isus za nas učinio: njegova života, smrti i uskrsnuća.

Poslije završene Mise Večere Gospodnje preporuča se da crkve budu otvorene barem do ponoći kako bi vjernici mogli bdjeti u molitvi s Isusom koju je on provodio u Maslinskom vrtu uoči svoga uhićenja i svoje muke i smrti na Veliki petak. Istinski vjernici prihvatit će Isusov prijekor koji je uputio svojim učenicima, a koji se odnosi i na nas: ''Tako zar niste mogli jedan sat probdjeti sa mnom'' (Mt 26, 40)

Jedna od čovjekovih bitnih spospobnosti je sposobnost sjećanja. Veliki Papa Ivan Pavao II razmišljajući o važnosti ''sjećanja'', između ostaloga napisat će u svojoj posljednjoj knjizi Sjećanje i Identitet da je ''sjećanje sposobnost koja oblikuje identitet ljudskih bića na osobnoj i zajedničkoj razini. Po njemu se u psihi osobe oblikuje i definira percepcija vlastita identiteta. (...) Krist je poznavao ovaj zakon sjećanja te se na njega pozvao u ključnom trenutku svoga poslanja. Dok ustanovljavao Euharistiju za vrijeme Posljednje večere, reče: ''ovo činite meni na uspomenu. Sjećanje priziva uspomena. Crkva je, dakle, u određenom smislu, Kristovo ''živo sjećanje'': Kristova otajstva, njegove muke, smrti i uskrsnuća, njegova Tijela i njegove Krvi. I to se sjećanje vrši po Euharistiji. To znači da kada kršćani slave Euharistiju, odnosno sjećajući se svoga Učitelja, trajno otkrivaju vlastiti identitet. Euharistija očituje nešto najdublje, ujedno i najopćenitije – očituje pobožanstvenjenje čovjeka i novo stvaranje u Kristu. Ovo sjećanje otkupljenja i pobožanstvenjenja čovjeka, tako duboko i tako sveopće, istodobno je i izvor tolikih drugih sjećanja kako na osobnoj tako i na zajedničkoj razini. Omogućava čovjeku da sam sebe shvati u svojim najdubljim korijenima, a ujedno u konačnoj perspektivi svoga čovještva.'' Evo jednog primjera koji nam može pomoći u produbljivanju našega shvaćanja važnosti Euharistijskog otajstva. Desetak godina prije smrti Majke Terezije, jedan ugledni Švicarac između ostalog joj je pisao i ovo: ''Bio sam izgubio svaku vjeru i u Boga i ljude. I onda jedne večeri na televiziji gledah tvoje sestre kako se nesebično daju za druge i tada shvatih da Bog još uvijek ljubi svijet, da ga nije napustio.'' Treba se uz ove riječi prisjetiti temeljnog pravila sestara Majke Terezije: svakodnevno slavljenje Euharistije i jednostano klanjanje pred Presvetim oltarskim sakramentom. U tome je njihova snaga i sposobnost preobrazbe osobnog života u euharistijsko slavlje i služenje bližnjima koje proizlazi iz tog slavlja i sjećanja na Isusovo cjelokupno poslanje.

Produbljujući svoje razmišljanje o važnosti sjećanja i za život i identitet Crkve u određenim povijesnim okolnostima Sluga Božji Ivan Pavao II. pozvat će Crkvu da se ugleda na primjere apostola, mučenika, svetaca, a na poseban način  Isusove i naše Majke. Polazeći od tvrdnje sv. Luke da je majka Isusova ''brižno čuvala sve ove uspomene u svom srcu'' (Lk 2,51) blagopokojni papa napisat će: ''Ovo Marijino majčinsko sjećanje osobito je važno za božansko-ljudski identitet Crkve. Može se reći da je iz Marijina sjećanja crpilo samo sjećanje novoga Božjeg Naroda oživljujući u Euharistijskome slavlju Kristove događaje i pouke, a koje je Crkva naučila i s usana Majke. Uostalom, i sjećanje Crkve je majčinsko jer je i ona sama majka, majka koja se sjeća. U velikoj mjeri Crkva čuva ono što je bilo prisutno u Marijinim uspomenama. Marijino sjećanje i sjećanje Crkve, još jednom, služe čovjeku da iznova pronađe vlastiti identiteta na prijelazu tisućljeća'', naglasit će papa Wojtyla.

Piše: Dr.sc. Ivo Balukčić