Bolesničko pomazanje i skrb za bolesne

Ljudska bolest i njezino značenje u otajstvu spasenja

Boli i bolesti uvijek su se ubrajale medu najveće teškoće koje mogu pri­tiskati ljudsku svijest. Onima pak koji ispovijedaju kršćansku vjeru, premda ih osjećaju i doživljavaju kao i drugi, svjetlo vjere ipak pomaže da dublje proniknu tajnu boli i same boli hrabrije podnesu. Jer Kristove im riječi kazuju ne samo što bolest znači i vrijedi za njihov spas i za spas svijeta već također znaju da ih u bolesti ljubi sam Krist, koji je za svoga života mnogo puta pohađao i ozdravljao bolesnike.

Mada je bolest duboko povezana s čovjekovim grješnim stanjem, ona se ipak ne može općenito smatrati kaznom kojom bi pojedinci bili kažnjeni zbog vlastitih grijeha (usp. Iv 9, 3). Ta i sam je Krist, koji je bio bez grijeha, ispunjavajući što piše u proroku Izaiji, u svojoj muci podnio svakojake rane i postao dionikom u svakoj ljudskoj boli (usp. Iz 53,4-5); dapače se još i sada u svojim udovima sebi suobličenima muci i trpi bol kad mi muke podnosimo; sve je to ipak časovito pa i lagano u usporedbi s nagradom vječne slave koju nam donosi (usp. 2 Kor 4, 17).

Sama je Božja providnost odredila da se čovjek neumorno bori protiv svake bolesti i pomno nastoji oko dobra zdravlja kako bi mogao obavljati svoju dužnost u ljudskom društvu i u Crkvi; no pri tom mora uvijek biti spreman da dopunjuje što nedostaje mukama Kristovim za spas svijeta, iščekujući da se i samo stvorenje oslobodi za slavu djece Božje (usp. Kol 1, 24; Rim 8, 19-21).

Osim toga, uloga je bolesnika u Crkvi svojim svjedočanstvom ne samo opo­minjati ostale da ne zaborave bitnih i vječnih stvari nego također pokazivati da smrtni ljudski život mora biti otkupljen otajstvom smrti i uskrsnuća Kristova.

Ne dolikuje da se samo bolesnik bori protiv bolesti, već i liječnici i svi koji su se bilo kako posvetili njezi bolesnika moraju učiniti, nastojati i pokušati sve što im se po ljudskom sudu čini da može koristiti duhovnom i tjelesnom podizanju bolesnika; čineći naime to, ispunjaju Kristovu riječ kojom nalaže pohađati bolesne, kojom kao da govori da je onima koji pohađaju bolesnike povjeren sav čovjek i kako ga treba i prirodnim podrškama pripomoći i okrijepiti duhovnom snagom.

Bolesničko pomazanje

A koliku je tjelesnu i duhovnu skrb bolesnima posvećivao i sam Gospodin i to isto naložio svojim vjernicima, jasno svjedoče evanđelja, a posebno pokazuje sakrament pomazanja što ga je on sam ustanovio, a sv. Jakov u svojoj poslanici obznanio pa je Crkva pomazanjem i molitvom prezbitera stekla na­viku slaviti ga za svoje članove, preporučujući bolesnike trpećemu i proslavljenomu Gospodinu da ih pridigne i spasi (usp. Jak 5, 14-16), dapače potičući ih da se dragovoljno sjedine s Kristovom mukom i smrću (usp. Rim 8, 17)[1] te tako pridonesu dobru Božjega naroda.[2]

Jer teško bolesnu čovjeku potrebna je osobita Božja milost da ga, dok ga tje­skoba muči, ne shrva malodušnost te ga napasti ne pokolebaju možda i u samoj vjeri.

Zato Krist brani svoje vjernike u bolesti sakramentom pomazanja kao vrlo čvrstom zaštitom.[3]

Slavljenje sakramenta sastoji se poglavito u ovome: najprije prezbiteri Crkve polžu ruke, onda se moli molitva vjere i uljem što je posvećeno Božjim blagoslovom pomazuju se bolesnici. Tim se obredom označuje i podjeljuje sakra­mentalna milost.

Ovaj sakrament daje bolesniku milost Duha Svetoga, koja pomaže spasu svega čovjeka, pridiže ga pouzdanjem u Boga, jača protiv napasti Zloga i tjeskobe smrti, tako da može ne samo nevolje hrabro podnositi nego i boriti se protiv njih, pače i da postigne ozdravljenje ako mu je to od koristi za duhovno spasenje; pomazanje daje također, ako je potrebno, oprost grijeha i dovršenje kršćanske pokore.[4]

U svetom pomazanju, koje je povezano s molitvom vjere (usp. Jak 5, 15), vjera se izražava. Vjera valja da se pobudi kako u djelitelja sakramenta tako poglavito u onoga koji prima sakrament; bolesnika će naime spasiti vjera njegova i vjera Crkve, koja se poziva na Kristovu smrt i uskrsnuće iz kojih ovaj sakrament crpi svoju djelotvornost (usp. Jak 5, 15)[5] i upire pogled prema budućem kraljevstvu, kojega se u sakramentima daje zalog.

Komu treba podijeliti bolesničko pomazanje

U Jakovljevoj se poslanici kaže da pomazanje treba dijeliti bolesnima, da ih podigne i spasi.[6] Zato s najvećom pomnjom i marom valja to sveto po­mazanje dijeliti vjernicima koji su zbog bolesti ili starosti pogibeljno bolesni.[7]

A što se tiče procjene o težini bolesti, dosta je da o tome postoji razborit i vjerodostojan sud,[8]kloneći se svih tjeskoba i po potrebi posavjetovavši se s liječnikom. Ovaj se sakrament može ponoviti ako bolesnik po primljenoj pomasti prizdravi ili ako tijekom iste bolesti nastupi veća opasnost. Prije kirurškoga zahvata može se bolesniku podijeliti sveto pomazanje kad god se zahvat poduzima uslijed koje opasne bolesti.

Sveta se pomast može podijeliti starima kojima su snage znatno popustile i kad nije posrijedi opasna bolest. Sveta pomast neka se dijeli i djeci već onda kada toliko razumiju da im ovaj sakrament može biti okrjepom. U dvojbi jesu Ii dosegla uporabu razuma, neka im se sakrament podijeli. [9]

U katehezi koju treba obavljati bilo u zajednici bilo u obitelji valja vjernike tako poučavati da sami zatraže pomazanje i čim se stvore uvjeti za njegovo primanje, prime ga puni vjere i pobožnosti, da ne popuštaju lošoj navici odgađanja ovog sakramenta. O njegovoj pak naravi valja dobro poučiti sve koji njeguju bolesnike. Neka se sveto pomazanje podijeli bolesnicima koji su možda izgubili svijest ili uporabu razuma ako bi ga kao vjernici barem uključivo bili zatražili dok su bili pri zdravom razumu.[10]

Bude li svećenik pozvan k bolesniku koji je već umro, neka se za nj po­moli Bogu da mu otpusti grijehe i dobrostivo ga primi u svoje kraljevstvo, a pomasti neka mu ne daje. Ako pak dvoji je li bolesnik doista umro, neka mu podijeli ovaj sakrament obredom koji je za tu prigodu propisan. (br. 135).[11]

Bolesničko pomazanje neka se ne podjeljuje onima koji tvrdokorno ustraju u očitom teškom grijehu.