​​​​​​​Vlatka Bakran Burić, volonterka pri karitativnim udrugama i djelatnica PMD-a RH

Razgovarala: Josipa Prskalo

Našu sugovornicu nismo baš lako nagovorili na ovaj intervju budući da je iznimno skromna, ali smo ju obodrili zbog svega onoga što jest i što čini da može biti inspiracija mnogima. Nekima, vjerujemo, već i jest. Vlatka Bakran Burić rođena je 13. veljače 1979. u Zagrebu. Udala se 2004., te je sa suprugom Ivanom 2007. na svoj rođendan rodila kćer Anu.

Trenutno je zaposlena u Nacionalnoj upravi Papinskih misijskih djela u Republici Hrvatskoj, a prije toga radila je u nekoliko tvrtki uglavnom vezano za marketing, komunikacije i projekte.

Završila je nekoliko edukacija i stručnih usavršavanja, uglavnom, na Poslovnom učilištu Filaks: copywriting; specijalist za internetski marketing i voditelj marketinga; specijalist za oglašavanje i odnose s javnošću; komunikacija s neugodnim ljudima; digitalni marketing…

Vlatka je 1997. upisala i Ekonomski fakultet u Zagrebu, koga spletom okolnosti nije završila, ali je rado podijelila kako je u listopadu 2019. upisala nastavak studija na ovom fakultetu te uskoro započinje pisati i završni rad u čemu joj želimo mnogo uspjeha.

Iz odjeljka „što volim?“, prvo navodi – volontirati: voditeljica je župnog Caritasa; a volontira i u Udruzi Kolibrići, pri Uličnim svjetiljkama, u HU-u Savao, pri Centru Ignacije, te je volontirala i u PMD-u pet godina prije nego je zaposlena 2018. Također, volontira i pri tvrtki E-glas, te surađuje s nekoliko dječjih domova. Uz to voli planinariti i šetati prirodom, putovati i couchsurfing, crtati, čitati knjige, plesati step (članica je plesnog kluba Step by step i dio natjecateljske skupine Mame), te simpatično dodaje, kakva njezina pojava i duh uistinu u potpunosti i jesu: jesti sladoled i štrudle.

Naša sugovornica o svemu govori otvoreno, tako ne krije i kako joj je „kamen spoticanja“ njezina govorna mana (mucanje) koja ju prati od treće godine. No, prilikom razgovora s njom to se zaista ne primjećuje, čak ni kada sama skrene pozornost na isto.

Nas je Vlatka u mnogočemu nadahnula, zato se i jesmo odlučili pozvati ju biti našom sugovornicom budući da bismo svi mogli malo više „biti Vlatka“, a malo manje „fotelja“ – Rođen(a) si kao čovjek, nemoj živjeti kao fotelja! – podsjetnik je to koji ju, kako kaže, čuva od „ljeningitisa“.

Poštovana gđo Bakran Burić, papa Franjo 2016. ustanovio je Svjetski dan siromaha kao plod Jubileja milosrđa. Koji bi, prema vašem mišljenju, bio razlog ove inicijative?

Godine 2016. bila sam u Rimu na Festivalu radosti i milosrđa, zajedno sa skupinom hodočasnika iz Hrvatske koju su činili beskućnici i prodavači Uličnih svjetiljki (prvi hrvatski časopis o beskućništvu i srodnim društvenim temama). Bila sam u ulozi volontera, i cijelog susreta još uvijek se živo sjećam. Zapisala sam si riječi pape Franje koje je izrekao 13. studenoga 2016.: „Graditi bolji svijet unatoč teškoćama i ne odustati!“ Mislim da je u ovoj poruci sve rečeno. To je nekako i meni poticaj, i podsjetnik!

Ima još jedna poruka koju sam si zapisala i bilo je to tijekom prvog dana susreta s Papom kada je ovako poručio: „Sposobnost da vide ljepotu i u najtužnijim i najtežim stvarima mogu imati samo muškarac i žena koji imaju dostojanstvo! Siromašni, ali ne poniženi! To je dostojanstvo! Jednako dostojanstvo koje je imao Isus koji je rođen siromašan i koji je siromašan živio; to je dostojanstvo koje ima Riječ evanđelja; jednako dostojanstvo koje imaju muškarac i žena koji žive od svojega rada. Siromašni da, ali iskorišteni ne!“

Rekla bih kako je to nekako zdrava provokacija svima nama kako bi nas potaknuo da se osvrnemo na svoj način života i zapitamo se kako živimo. Jesmo li svjesni bližnjih koji su u potrebi i koliko je siromaštva u svijetu? Jesmo li svjesni kako je svatko vrijedan poštovanja te da se zajedno moramo boriti kako bismo osigurali dostojanstven život svima. I svi smo (su)odgovorni!

U skladu s tim, svake godine uputi poruku tom prigodom, koju je ove godine naslovio Isus Krist radi vas posta siromašan (usp. 2 Kor 8,9). Što nam, u aktualnoj situaciji, ovim želi poručiti?

Isus je rođen u štalici, siromašan, kao beskućnik. Mislim da bi nam ta činjenica trebala biti dovoljna. Međutim očito da nije jer broj siromašnih raste, ne smanjuje se. Zaboravili smo kako je djelo ljubavi učinjeno prema bližnjemu potvrda naše ljubavi prema Gospodinu. U evanđelju piše: „Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“ I također piše: „Što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste.“ Mislim da nam je to dovoljan poziv što trebamo činiti i kako bi naše srce trebalo biti otvoreno za bližnjega u potrebi. Možemo imati najljepše riječi i najbolje ideje, ali ako sve ostane na našim riječima, ništa nismo napravili. U pomoći siromahu prilika je za susret sa živim Bogom. Pitanje je samo prepoznajemo li Božje lice u siromahu (ali i svakom drugom čovjeku)?

U modernom svijetu – u kakvom živimo – individualizam „cvate“ i nerijetko smo slijepi za potrebe drugih. Kako se „liječiti“ od istog?

Trebali bismo paziti jedni na druge i poticati se na ljubav i dobra djela. Međutim, blještavilo nam je zanimljivije. Ovo naše „moderno i napredno“ društvo posebno ističe važnost uzdizanja sebe. Volimo birati lakši put – to nam je u prirodi. Prije će nas zanimati kako proći što bolje, a uz što manje truda, nego kako podmetnuti leđa i stisnuti zube za neki viši cilj. Međutim, različiti smo i nekima je život utrka kako brže i više toga pribaviti za sebe. Takvi razmišljaju u jednini. Ne možeš biti slijep za potrebe drugih samo ako ćeš razmišljati u množini, a to se uči kod kuće. Život je lijep kad ga živimo zajedno. To je moja misao vodilja. Pomoći drugomu je i Božji zakon, i prirodni. Ja sam pomalo radoholičar, stroga prema sebi i drugima. Smatram kako je nezainteresiranost za druge uzrok mnogih problema. Volimo se vezati uz svoje poteškoće i ulogu žrtve rado igramo jer to je način da pronalazimo opravdanja i brišemo odgovornost. Ljudi su previše zabavljeni idejom o stavljanju sebe na prvo mjesto, o tome da sam sebi trebaš biti najvažniji, da se štediš, sebe najviše voliš i zatim u tome nalaziš sva moguća opravdanja. Ponašamo se kao da smo ovdje zauvijek i kako je sve radi nas, i za nas. Zaboravljamo kako smo ovdje samo u prolazu, ali štetu koju napravimo zauvijek će netko osjećati. Kako se „liječiti“ od toga – ne znam. Ali znam kako se puno toga promijeni već samom odlukom izići iz svoje zone komfora i krenuti ususret ljudima te se otvoriti životu. Pitanje je jesmo li spremni na to i što svatko od nas traži/očekuje od života. No, to je pitanje na koje svatko od nas treba (iskreno) odgovoriti sebi. Želimo li nešto promijeniti, za početak moramo ustati iz kreveta. Međutim, mnogima je i to teško (stalno su umorni).

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba