Govor mons. Vlade Razuma prilikom imenovanja za pomoćnog biskupa zagrebačkog

Prenosimo u cijelosti govor mons. Vlade Razuma prilikom imenovanja za pomoćnog biskupa zagrebačkog 17. studenoga na u dvorani „Aula Magna“ Hrvatskoga katoličkog sveučilišta u Zagrebu.

Preuzvišeni oče nadbiskupe Dražene, apostolski nuncije u Republici Hrvatskoj Giorgio Lingua, uzoriti kardinale Josipe, biskupe Mijo i Ivane, draga subraćo u svećeništvu.

Po rukama Apostolskog nuncija mons. Giorgia Lingue upućena mi je ovih dana poruka i želja Sv. Oca o mom imenovanju za pomoćnog biskupa naše Zagrebačke nadbiskupije, što me iznenadilo i duboko uzbibalo moju dušu. Znademo da je svaki svećenički poziv, o kojem smo danas zajedno promišljali, Gospodinova želja, a naš je slobodni pristanak odgovor na Njegovu volju. Tijekom svećeničkog života vjernost Božjoj volji često je na ispitu, posebno prilikom preuzimanja raznih službi i premještaja. Gotovo uvijek su to trenuci kada osjećamo da novo poslanje nadilaze naše ljudske moći i susrećemo se sa svojim ljudskim granicama. U tim trenucima na ispitu je naša vjernost i povjerenje u Gospodinova vodstvo. Susrećemo se s Marijinim pitanjem: Kako će to biti?

Krenuvši putem svećeništva imamo neke svoje zamišljaje, ali brzo se počinju primjenjivati u praksi Isusove riječi upućene Petru na obali Galilejskog mora: „Dok si bio mlađi, sam si se opasivao i hodio kamo si htio; ali kad ostariš, raširit ćeš ruke i drugi će te opasivati i voditi kamo nećeš.“ (Iv 21,18).

„Iako ništa nisam dobio od onog što sam želio, al’ sam dobio sve ono što je bilo dobro za mene moja je molitva protiv mene uslišana, jer je put kojim sam išao bio blagoslovljen…“ – molitva je ovo nepoznatog vojnika, bliska mi je i istinita. Unatoč izazova i granica, vjerujem da je bolje i plodonosnije ono što je Gospodinovo jer on vidi dublje i dalje. Pozvavši nas nije nam obećao lagodan život, nego križ: „Tko želi biti moj učenik neka se odreče samoga sebe… Neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.“ (Mt 16,24) Zato, svjestan svoje krhkosti, slabosti i dobi, otvaram se Božjoj volji svjestan da će on i dalje sve voditi.

Iako nisam mislio da ću morati voditi korespondenciju sa Svetim Ocem u ovoj dobi svoga svećeničkog života, ali zahvaljujem mu na iskazanom povjerenju i obećavam mu svoju sinovsku poslušnost i odanost. Moja zahvala u ovom času ide i Apostolskom nunciju mons. Giorgiu Lingui koji mi je uručio želju Svetoga Oca. Vjerujem da je ova odluka Sv. Oca bila praćena njegovim molitvama.

Zahvaljujem Vama, Oče nadbiskupe Dražene, što ste mi ovim putem iskazali povjerenje i poželjeli da u meni vidite svoga suradnika u odgovornoj zadaći koju vršite predvodeći ovu mjesnu Crkvu – našu Zagrebačku nadbiskupiju. I vama želim obećati svoju odanost, poslušnost i spremnost na suradnju.

Moja zahvala ide i vama uzoriti kardinale Josipe. Veći dio svoga svećeničkog života vršio sam u vremenu vaše službe i primao službe koje su mi od vas bile povjerene. Nije mi uvijek pasalo što mi je bilo povjereno, ali vi ste vidjeli u meni ono što ja nisam vidio u sebi i iskazali mi povjerenje. Hvala na vašoj očinskoj brizi i strpljivosti sa mnom.

Hvala našim pomoćnim biskupima Miji i Ivanu koji svojom posvećenošću, svojim predanjem i služenjem već godinama doprinose i oplemenjuju život naše mjesne Crkve. Hvala za svaki savjet, mudri poticaj i blizinu.

Hvala vama draga subraćo u svećeništvu. Danas smo ovdje okupljeni kao prezbiterij naše Zagrebačke nadbiskupije. Mnogo toga sam lijepoga doživio s vama u našim susretima, druženjima, prijateljstvima i pastoralnim djelovanju. Svojim svećeničkim geslom: „Gle kako je dobro i kako je milo kao braća živjeti zajedno“ (Ps 133), posebno mi je na srcu naše svećeničko zajedništvo i bratstva.

Ovih dana prebirao sam u srcu i mnogo mislio o svojim korijenima: o svome domu i o obitelji iz koje dolazim. Hvala mojim roditeljima koji su se preseli s ovoga svijeta, ali koji su meni, mojoj braći i sestrama usadili ljepotu vjere i trudili se svojim životom ugraditi je u naše živote. Hvala mojoj braći i sestrama i njihovim obiteljima. Uvijek mi je odmor za dušu kada smo kao velika obitelj okupljeni zajedno. Hvala cijeloj mojoj rodbini.

Prebirao sam u svome srcu i budim uspomene na mnoge drage ljude koje nosim sa sobom iz zajednica u kojima sam pastoralno djelovao i živio: moja rodna Župa sv. Martina pod Okićem, sv. Petra u Zagrebu, sv. Nikole biskupa u Stenjevcu i Župa Navještenja BD Marije u Velikoj Gorici, župe Čučerje. Iz ovih meni dragih župa nosim mnoge lijepe uspomene i u srcu mnoge drage ljude. Tu je i kapela Corpus Domini, zajednica i drage sestre Pohoda Marijina kojima uvijek zahvaljujem na molitvenoj blizini.

Ono na čemu sam posebno dobrome Bogu zahvalan jest naša bogoslovska zajednica u kojoj sam prisutan najveći broj godina svoga svećeničkog života i u kojoj sam djelovao kao vicerektor, potom kao duhovnik, a sada kao rektor. Promišljajući ovih dana o ovoj novoj zadaći na srcu su mi oni koji se pripremaju za svoje poslanje. Često govorimo o Božjoj volji za njihov život. Smatrao sam kako bih iznevjerio sve ono što smo zajedno gradili i na što smo ih poticali.

Drago mi je da u ovom koraku prema biskupstvu nisam sam. Ovaj trenutak dijelim s našim kancelarom Markom. I do sada smo, posebno ove godine, mnogo toga dijelili. Neka se naše bratstvo nastavi i dalje u zajedništvu i suradnji.

Stojeći pred izazovima nove službe, svjestan svojih granica i slabosti unaprijed molim za oprost za sve trenutke gdje ću možda zakazati.

U ovom času rado se utječem Blaženoj Djevici Mariji, našoj nebeskoj Majci i molim za njezinu majčinsku zaštitu, blaženom Alojziju Stepincu i sluzi Božjem Franji Kuhariću, s kojima sam i do sada duhovno povezan.

Neka se u svemu hvali i časti Njegovo sveto Ime.

Preporučam se u vaše molitve.   (kta/ika)