Vlč. Marko Zubak, župnik u Bijeljini

U razdoblju između tih dvaju nadnevaka diljem kršćanskog svijeta upriličuju se molitve za jedinstvo. Također, ti nadnevci imaju svoja simbolična značenja: prvi ističe cilj molitve - sve kršćanstvo u zajedništvu s apostolskim prvakom sv. Petrom, a drugi nadnevak ukazuje na način kojim je to jedino moguće - temeljitim obraćenjem Kristu svakog kršćanina. Za ovogodišnju molitvu za jedinstvo kršćana odlučili smo razgovarati s vlč. Markom Zubakom, župnikom u Bijeljini, gradu koji ima pravoslavnu većinu. Vlč. Zubak rođen je 1969. u Kulini kod Dervente. Teologiju je studirao u Sarajevu i u Bolu na Braču, a za svećenika je zaređen u Kaknju 1995. Tijekom svoje svećeničke službe obavljao je različite pastirske zadatke diljem Vrhbosanske nadbiskupije. U župi Bijelo Brdo i rodnoj Kulini 2001. gradio je župnu crkvu, bio urednik Vrhbosne; vicerektor, pedagog i duhovnik u Nadbiskupijskom sjemeništu u Travniku; kancelar Vrhbosanske nadbiskupije; rektor Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa. Od kolovoza 2014. župnik je u Bijeljini i tamošnjoj župi Prečistog Srca Marijina.

Poštovani vlč. Zubak, druga polovica siječnja tradicionalno je obilježena Molitvenom osminom za jedinstvo kršćana. Što o tom molitvenom događaju možete kazati iz Vaše osobne perspektive župnika bijeljinske župe u gradu u kojemu su pravoslavni većina?

Prije nego progovorim o Molitvenoj osmini za jedinstvo kršćana, kako Vi kažete, „iz perspektive župnika bijeljinske župe“, želim istaknuti da sam ekumenizam provodio od malih nogu. Uz moju rodnu kuću živjele su tri pravoslavne obitelji s kojima smo mi živjeli kao s najrođenijima, a ipak nitko nije gubio svoj vjernički i nacionalni identitet. Svake smo nedjelje, a ja kao ministrant i svakoga dana, odlazili na sv. misu i vjeronauk. Sve smo događaje i blagdane i jednih i drugih proživljavali zajedno. Mi djeca smo se družili i zajedno išli u školu, a odrasli su zajedno obavljali sve poslove pomažući jedni drugima i slaveći blagdane jedni s drugima. Na teološkom studiju sam se u tom duhu još više osnažio jer su nas odgojitelji i profesori usmjeravali da s poštovanjem o drugima trebamo govoriti da se oni u našem govoru mogu prepoznati. Tako sam i ja rado slušao međureligijske seminare i pisao radnje kod prof. Zovkića, biskupa Perića i Vukšića. Kod prof. Vukšića sam radio i diplomski rad iz ekumenizma na temu: Ekumenske nade i tjeskobe u crkvenoj katoličkoj periodici od 1945. do 1995. Dugo sam radio taj rad i kada sam konačno donio mentoru Vukšiću na pregled, on me zamolio da još neke stvari doradim kazavši: „Znaš, ja ti za ovo želim dati desetku.“ Tada mi je bilo drago što je moj entuzijazam nagrađen, ali sam pomislio kad bismo barem pred Bogom također dobili desetku iz ekumenizma. Međutim, rat je uvelike pokvario naše međuljudske i međucrkvene odnose, kako Drugi svjetski, tako i ovaj, nadam se posljednji. Tako da koliko sam god nastojao pronaći i istaknuti pozitivno naša ekumenska nastojanja, vidio sam da su to prečesto ostajala samo nastojanja ili kao „glas vapijućeg u pustinji“, poput onog blagopočivšeg patrijarha Pavla: „Budimo ljudi!“ ili sluge Božjeg kardinala Franje Kuharića na blagdan sv. Lovre u Petrinji 1991.: „Braćo Srbi, mi vas ljubimo“ i „Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu; dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova. Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom nego ću poštovati život njegova oca, brata, sina, sestre. To je evanđelje!“ Možemo biti radosni što se na našim prostorima ekumenizam, unatoč tako teškim događanjima, nikada nije potpuno ugasio. Naši crkveni velikodostojnici nisu nikada prestali i u najtežim danima jedni drugima čestitati Božić i Uskrs, a bilo je i većih nastojanja poput susreta episkopa i biskupa, te onih na teološkim razinama. Tako i danas. Dolazeći ovdje u Bijeljinu, znao sam da smo u Crkvi svugdje „kod kuće“, ali je ipak ljepše imati veći broj vjernika i ne biti na periferiji. Budući da smo morali mijenjati krov na župnoj kući, smatrali smo da je najbolje uzeti domaću tvrtku koja će to najučinkovitije učiniti. Tako je to i bilo. Radnici, uglavnom pravoslavci, svaki su dan dolazili i radili, a ja kako nemam puno pastoralnog posla, svaki sam im dan kuhao kavu i „vareniku“ (tako se ovdje zove kuhana rakija) jer je bilo jako hladno, pa bismo razgovarali u ugodnoj atmosferi. Jednog dana sam se našalio kazavši im: „Budući da ste vi većinom došli iz Federacije BiH, vi ste moji vjernici“, a oni meni kažu: „A kako kad smo mi druge vjere?“ Kažem im tada: „Ista je naša vjera, samo je obred drugi ili drukčiji.“ Često su znali pitati: „Hoće li se ikada kalendari ujednačiti?“

Koji je, prema Vašem mišljenju, značaj tog molitvenog nastojanja u današnjem svijetu i prilikama koje vladaju među državama i narodima?

Molitvena osmina za jedinstvo kršćana važan je molitveni događaj za cijelu Crkvu jer sjedinjenje za koje molimo može se ostvariti samo kao plod Duha Svetoga. Stoga ne smijemo u to sumnjati, niti tu molitvu, ali i druge na tu nakanu propuštati. Znamo da je to Isusova posljednja želja i molitva: „Da svi budu jedno“ (Iv 17, 21). Isto tako ne smijemo smatrati kako mi trebamo nekoga vratiti u krilo Crkve ili k Isusu, nego se uvijek svi mi trebamo vraćati Isusu, tj. obraćati se, i kao takvi zajedno naći kod Isusa. Zato trebamo najprije moliti da se svi nađemo kod Isusa, ne samo fizički i jednokratno, nego duhovno, duševno, stvarno i potpuno (kako nas poziva liturgija smjerno stojmo). Samo takav povratak Isusu svih nas će biti plodonosan i trajan – potpuno ekumenski. Trebamo najprije oprostiti jedni drugima i zaboraviti sve uvrjede, nepravde, ugnjetavanja, nasilja koja smo god činili mi ili netko drugi u naše ime, bilo mišlju, riječju, djelom ili propustom. „Ognjem ili mačem“, perom i tintom ili nepromišljenim i neevanđeoskim govorom. Kada iz nas bude uvijek i na svakom mjestu progovarao samo Isus Krist i kada u potpunosti svi mi budemo njegovi, tada ćemo biti jedno u Kristu i međusobno.

Kako se prema vama odnosi pravoslavna većina, te postoji li u Bijeljini crkveni program za vrijeme Molitvene osmine u katoličkoj i pravoslavnoj crkvi?

Katolička župa ovdje u Bijeljini ima svoju dugu tradiciju i povijest. Organizirano živi više od 130 godina, a u sebi krije bogatstvo različitosti. Međutim, teško je ovu župu svesti pod jedan zajednički nazivnik. Često kažem da bi život ovih vjernika trebao biti predmet proučavanja teoloških učilišta. Ona je dokaz da „iznimke potvrđuju pravila“. Kroz povijest ova župa je doživljavala svoje uspone i padove. I ovaj zadnji pad je bio takav da umalo nije „sahranjena“. Zahvaljujući Božjoj dobroti i entuzijazmu vrijednih župnika, ponajprije pok. mons. Mije Perića, koji je revno okupljao zajednicu i među njima boravio, a svojom toplinom i humanošću krčio put i do drugih, ova župa uživa respekt i predstavnika SPC-a, kao i IZ-a. Jutros mi je pričala jedna pravoslavna vjernica kojoj je pok. muž bio katolik kako ju je on svako jutro slao vidjeti je li župna crkva srušena ili nije, te joj je uvijek govorio „ako sruše crkvu, i mi moramo ići, za nas nema ovdje života bez crkve. Crkva je samo Božjim čudom preživjela iako teško devastirana, tako da je i nešto vjernika ostalo. Nažalost nemamo zajedničko ekumensko bogoslužje. To je moja želja još neostvarena, ali pokušat ćemo učiniti nešto u uskrsnom tjednu. Za patron župe episkop zvorničko-tuzlanski gosp. Hrizostom je poslao o. Miodraga Gavrića, starješinu sabornog hrama kao svoga izaslanika. I ja sam išao za Malu Gospojinu u saborni hram i bio sam vrlo lijepo primljen i od sveštenstva i od vjernika. To je ono što nam daje nadu i poticaj da nastavimo put suradnje i ljubavi, jer drugog puta nema, ali za Božić nije nitko došao niti nam čestitao, iako smo imali obećanja da će doći.

Koliko Molitvena osmina može utjecati na ekumenski dijalog?

Svaka molitva je uprisutnjenje samoga Boga: „Gdje su dvojica ili trojica u moje ime sabrana, i ja sam među njima“, kaže Isus. (Mt 18,20). Dolazeći i odlazeći na zajedničke molitve, vjernici se međusobno susreću i uočavaju da nisu stranci ili protivnici, a možda su bili prije toga. U molitvi postajemo braća i sestre. Prepoznajemo se i bivamo prepoznati. Zajedno otkrivamo Boga Ljubavi. Uklanjamo predrasude jedni o drugima i prestajemo biti krvoločni vukovi, a postajemo braća. To je plod molitve, ali ne jednokratne. Apostol kaže „bez prestanka se molite“ (1 Sol 5,17) i „Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge“ (Iv 13,35). Apsurdno je da u našim sredinama ljudi različitih nacija, vjerozakona i društvenih uvjerenja složno žive zajedno, a da mi koji to isto propovijedamo od toga u praksi se libimo ili to u stvarnosti ne želimo. Time govorimo sami o sebi tko smo i kakvi smo. Može li nas Isus kao takve nazvati „svojima“ ako ne činimo ono što je On zapovjedio?

Može li se reći kako Vi i Vaši župljani praktično živite ekumenizam u župi koju slobodno možemo nazvati "stražom" u kojoj je većina vjernika iz miješanih brakova?

Da. Više puta sam rekao da se teško u ovom konglomeratu različitosti i izmiješanosti snaći i da se samo dragi Bog može snaći! Doista je tako. Crkveno pravo koje nam inače pomaže, ovdje kao da postaje zaprekom. Uvijek kažem ljudima da moram činiti kako nalaže Crkva. Ovdje ne može biti „privatluka“. Iako mi ponekad dođe misao što bi bilo kada bi neki negdje na lokalnoj razini pri zajedničkom susretu sjeli i potpisali potpuno jedinstvo i našli rješenje za sve „nerješivo“. Vjerojatno bi bili kažnjeni od „vrhova“. Znamo da to nije tako jednostavno za riješiti i ne smijemo biti naivni, jer da je jednostavno, ne bi naše nejedinstvo tako dugo trajalo, ali sigurno bi kraće trajalo da su samo crkvene stvari po srijedi. Moram reći da se divim našim vjernicima koji žive u ovakvim sredinama i u mješovitim brakovima. Dosta skladno to funkcionira, iako je uvijek lakše i bezbolnije prepustiti se „stihiji“, ima i onih koji snagom Duha smognu snage živjeti i ostati vjerni svojoj tradiciji. Rekle su mi naše katolkinje da su ih znali pohvaliti pravoslavni duhovnici kada bi uočili da se one javno križaju po svom katoličkom običaju na nekom skupu ili pokopu i u ono teško vrijeme! Vidio sam u maticama krštenih kako su roditelji ponekad znali, ako župnik nije bio dostupan, da im dijete ne bi umrlo nekršteno, odnijeti ga kod pravoslavnog na krštenje. Dozvolom mjesnog biskupa i ta su djeca upisana u matične knjige krštenih, tako ovdje i kod te katoličke djece svijetle imena pravoslavnih krstitelja. Isto tako na dar smo dobili od pravoslavnih monaha ikonu Božje Majke Kazanske koja se jako poštuje u Rusiji. Njom blagoslivljaju mladence pred brak i postavljaju je iznad dječjih krevetića kako bi Bogorodica bdjela nad njima. Kako u našu crkvu dolaze i pravoslavni, postavili smo i molitvu koju mogu moliti svi koji dođu. I u župnom uredu imamo pravoslavni diptih Krista i Bogorodice, pa su me neki koji uđu znali pitati je li to pravoslavno? Tada ih obično pitam je li Isus bio katolik ili pravoslavac? Odgovor je samo: “Pa da.” Dakle, iako znamo i to često ponavljamo da je Bog jedan i isti, da nam je isti Krist Gospodin i Blažena Djevica Marija, kao i nebeski zaštitnici, ljudima je nekako svojstveno, pa makar bili i vjernici, da traže razlike i u njima ustraju. Zato je prije svega na nama pastirima odgovornost da blagodat jedinstva molimo i za nju živimo.

Razgovarao: Željko Ivković
Katolički tjednik